ZAKON O OSTVARIVANJU SLOBODA I PRAVA NACIONALNIH MANJINA


Rješavanje prava pripadnika nacionalnih manjina, poput procesa evropskih integracija, treba da predstavlja crnogorski nacionalni prioritet i konsenzus svih subjekata društva. Sredinom 2003. godine Ministarstvo za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa formiralo je Komisiju za izradu Zakona o ostvarivanju prava i sloboda nacionalnih i etničkih manjina koja je generalno radila na temelju smjernica uže radne grupe. Učešće na izradi radnog teksta omogućeno je predstavnicima svih političkih partija zastupljenih u Skupštini RCG, stranaka koje okupljaju i zastupaju nacionalne manjine kao i predstavnicima NVO koje se bave ljudskim i pravima Roma. Predstavnici crnogorske opozicije nijesu uzeli učešća u radu komisije ali su u nekoliko navrata imali jako kvalitetnu i konstruktivnu participaciju prilikom održavanja okruglih stolova posvećenih ovoj temi. Prvobitna ideja bila je da se donose Ustavni zakon o nacionalnim manjinama ali se objektivno postavilo pitanje mogućnosti njegovog usvajanja u parlamentu. Gotovo je jedinstven stav bio da ne treba više čekati sa usvajanjem zakona, što je bila i preporuka međunarodne zajednice, jer bi se to značajno odrazilo na primjenu standarda zaštite manjina i uopšte uživanja njihovih prava. Hrabri iznijeto stajalište gotovo svih političkih predstavnika da je poslije osnovnog, Ustava, ovo najvažniji zakon koji bi Crnu Goru trebao demokratski da legitimiše i uvede u red onih država koje se prepoznaju po poštovanju manjinskih prava i razvijanju mehanizama njihove zaštite.
Pomenuta uža radna grupa radi i na izradi kataloga propisa koji će se morati mijenjati ili dopuniti po usvajanju ovog zakona. Dilema da li će se ili neće drugi zakoni prilagoditi zakonu o nacionalnim manjinama u slučaju da on ima ustavni karakter ne bi postojala mada predstavnici vlade i vladajućih partija često iznose uvjeravanja da u to ne treba sumnjati i da su i sami svjesni da bez toga brojna kvalitetna rješenja iz zakona ne bi postala operativna. Aktivno učešće predstavnika međunarodne zajednice / Savjeta Evrope, OEBSa i kancelarije Visokog komesara za nacionalne manjine/, čini se da su dodatni garant obezbjeđenja odgovornosti i povjeranja u donošenju, i promovisanju, kvalitetom primjenjivog zakona.

Komisija je imala dilemu oko upotrebe termina nacionalna manjina, manjinski narod ili nacionalna zajednica. Međunarodni eksperti predložili su da se konsenzus postigne na nivou termina prisutnog u međunarodnim dokumentima. Bili smo jedinstveni u opredjeljenju da u zakonu ne treba nabrajati koje to manjine žive u Crnoj Gori smatrajući da svaki građanin ima pravo da slobodno iskaže svoju ukupnu pripadnost odnosno odluči o svom tretiranju kao pripadniku nacionalne manjine. Na to obavezuju, ustavni i međunarodni dokumenti ali i zvanični rezultati popisa stanovništva koji su usmjerili jasan demokratski i razvojni put Crne Gore kao istinske građanske i multikulturalne zajednice. Ako oko ničeg drugog u parlamentu će se morati postići saglasnost oko izmjene preambule postojećeg Ustava koji RCG tretira »kao istorijsku težnju crnogorskog naroda«. Zakon će ostvariti primjenjivost na državnom i lokalnom nivou što znači da će gotovo sve etničke grupe koje žive u Crnoj Gori, uključujući Crnogorce i Srbe, biti u mogućnosti da sebe, zavisno od sredine, samoidentifikuju kao nacionalnu manjinu. Zbog toga treba jasno reći da ovo nije zakon za nacionalne manjine već za sve nas koji živimo u Crnoj Gori.
Protivni smo bili zalaganju da se vrši takozvana zakonska graduacija tretiranja nacionalnih manjina shodno kojem bi neke grupe imale priznat status nacionalne a neke status etničke manjine zbog činjenice da nemaju svoju maticu. Smatrao sam da bi to moglo proizvesti osjećaj diskriminacije i drugorazrednosti. Međunarodni priznati eksperti Eksperti imali su sličan komentar tim prije što nema razlika u ostvarivanju sloboda i prava između nacionalnih i etničkih manjina i založivši se da naziv zakona bude jedinstven, jasan i nedvosmislen.
Zakon je dao i određenu definiciju nacionalne manjine, koja je političkim predstavnicima, uglavnom odgovarala, a ona glasi «Nacionalna manjina u smislu ovog zakona je svaka grupa državljana Crne Gore brojčana manja od ostalog preovlađujućeg stanovništva i dio je matičnog naroda koji živi u drugoj državi, odnosno ima zajedničke, etničke, vjerske ili jezičke karakteristike, različite od ostalog stanovništva i motivisana je željom za iskazivanjem i očuvanjem nacionalnog, etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta i istorijski je vezana za Republiku«. Predstavnici NVO i manjina na Komisiji su se zalagali da se izvrši zamjena pojma »državljanin« sa pojmom »građanin« imajući u vidu brojne probleme koje već godinama predstavnici manjina imaju sa dobijanjem crnogorskog državljanstva. Sa tim i stajalištem da u primjeni zakona ne treba izuzeti izbjeglice korespondirala su i mišljenja eksperata angažovanih od strane Savjeta Evrope koji su smatrali da bi bilo nerazumno spriječiti izbjeglice koje sa domicilnim stanovništvom imaju istu etničku pripadnost, jezik ili vjeroispovijest da ostvare ona prava koja ne zavise od državljanstva i tradicionalnog prebivališta.. Na ekspertskom sastanku komisije uža radna grupa odustala je od odredbe kojom se u vanrednim okolonostima mogu suspendovati ili ograničiti prava nacionalnih manjina jer je to pitanje uređeno drugim ustavnim dokumentima.
Zakon će pripadnicima manjina dati pravo na slobodan izbor i korišćenje svog kolektivnog, ličnog i familijarnog imena kao i pravo na upisivanje tih imena u matične knjige i lična dokumenta na svom jeziku kao i pravo na osnivanje različitih institucija sa ciljem očuvanja i razvoja svog identiteta, koje takođe imaju pravo na naziv i upis tog naziva na maternjem jeziku.
Posebna novina ovog zakona jeste omogućavanje službene upotrebe jezika nacionalne manjine u jedinicima lokalne samouprave. U opštinama, u kojima manjine tradicionalno žive, i čine najmanje 5 % ukupne strukture lokalnog stanovništva, u službenoj upotrebi će biti i jezik te nacionalne manjine.
Republika će na RTCG, kao javnom servisu, shodno odredbama, obezbijediti odgovarajući broj časova za emitovanje informativnog, kulturnog, obrazovnog, sportskog i zabavnog programa na jezicima nacionalnih manjina. Predložili smo da se definiše minimalni procenat, od 10 do 15%, učešća sadržaja koji se odnose na manjine u ukupnom programu javnog servisa, kao i da se to rješenje odnosi i na lokalne servise. Upravo na prijedlog predstavnika NVO-a u zakonu bi se trebala naći odredba koja obavezuje državu da djela i dobra sačinjena na jezicima različitih etničkih grupa, postanu dostupna svima pomaganjem i razvitkom prevođenja, nadsinhronizacije i titlovanih prijevoda. Po našem mišljenju na taj način i kroz reemitovanje sadržaja drugih servisa značajno će se neutralisati eventualni nedostatak finansija.
Pripadnici nacionalnih manjina imaće pravo na vaspitanje i obrazovanje na svom maternjem jeziku i na odgovarajuću zastupljenost svog jezika u obrazovanju. Predviđeno je da se nastava izvodi u cjelosti ili djelimično na jeziku nacionalne manjine mada bi bilo djelotvornije da se posebno u predškolskim ustanovama i osnovnim školama kao sredstvo komunikacije odnosno izvođenja nastavnog programa koristi jezik manjine pri čemu bi službeni jezik bio redovan nastavni predmet, što zakon, naravno, ne dovodi u pitanje. Prema zakonu, učenici i studenti, koji ne pripadaju manjinama mogu da uče jezik nacionalne manjine sa kojom zajedno žive. Posebnim članom zakona predviđeno je da se odjeljenje sa nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine može osnovati i za manji broj učenika od broja utvrđenog za rad te ustanove.
Neophodno je zakon doraditi u pogledu stvaranja održivog obrazovanja na jezicima nacionalnih manjina pri čemu je potrebno precizno definisati obavezu države da obezbijedi odgovarajuću obuku kadra, bilo kroz osnivanje sopstvenih ustanova ili kroz osiguranje pristupa toj obuci u drugim državama, recimo kroz godišnje utvrđivanje potreba i dodjelu državnih stipendija.
Zakon predviđa da obrazovni i vaspitni rad u školskoj ustanovi ili posebnom odjeljenju sa nastavom na manjinskom jeziku mogu obavljati lica koja apsolutno vladaju jezikom i pismom te nacionalne manjine. Takođe, za direktora školske ustanove, čije je osnivač Republika ili opština, sa nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine može biti izabrano lice koje vlada jezikom manjine i koje dobije, prije izbora, saglasnost Vijeća te nacionalne manjine.
Okvirno ovim zakonom nacionalnim manjinama obezbjeđuje se pravo da obilježavaju značajne datume, događaje i ličnosti iz svoje tradicije i prošlosti kao i mogućnost države da uvede poreske, carinske i druge podsticajne mjere po pitanju prijema materijalne i finansijske pomoći iz inostranstva.
Takođe, postoji obaveza države da posebnim izbornim zakonom, primjenom afirmativne akcije, utvrdi dodatan broj poslanika i odbornika za pripadnike nacionalnih manjina. Garantovani mandati odrediće se u skladu sa rezultatima posljednjeg popisa stanovništva. Pripadnici manjina prilikom glasanja imaće mogućnost izbora između dviju lista, redovne i manjinske, pri čemu će ova druga biti rezervisana za nastup manjinskih političkih organizacija.
U opštinama u kojima među odbornicima nema pripadnika manjine koja u ukupnom lokalnom stanovništvu učestvuje sa manje od 5% ukupan broj odbornika povećaće se za jednog predstavnika manjine. Ova odredba koja treba biti razrađena kroz opštinske statute, podsticajno će djelovati na učešće u javnim poslovima onih grupa koje se u pojedinim opštinama prepoznaju kao brojno male manjine.
Zakon govori o odgovarajućoj /djelotvornije je, shodno Ustavu, reći proporcionalnoj/ zastupljenosti manjina u javnim poslovima o čemu se staraju predsjednik Vlade i predsjednik Vrhovnog suda u saradnji i na prijedlog Vijeća nacionalne manjine.
Zakon na neki način poznaje i uvođenje tzv. manjinskog veta kojeg mogu uložiti poslanici ili odbornici izabrani sa manjinske liste, ukoliko smatraju da određena predložena odluka bitno zadire u interese te manjine /promjena etničke strukture stanovništva protivno volji lokalnog stanovništva, usvajanje nastavnih planova i programa bez saglasnosti Vijeća nacionalnih manjina i pitanja koja se tiču očuvanja jezičkog i kulturnog identiteta/. Nakon toga na snazi je proces usaglašavanja stavova a odluka se može smatrati usvojenom samo ako je za nju glasala većina poslanika ili odbornika izabrana sa posebne manjinske liste. Ako se usaglašavanje stavova ne okonča uspjehom, prijedlog se povlači i na dnevni red se ne može postaviti do isteka roka od tri godine.
Zakon predviđa da manjine i njihovi pripadnici, u cilju unaprijeđenja prava i sloboda, mogu osnovati Vijeće nacionalne manjine koje zastupa i predstavlja nacionalnu manjinu i njene pripadnike,daje prijedloge, mišljenja i saglasnost kojima se uređuju područja od životnog interesa za nacionalne manjine, učestvuje u planiranju i osnivanju vaspitno-obrazovnih ustanova i pripremi obrazovnih programa te podnosi inicijative za izmjenu propisa kao i inicijative kod Ustavnog suda i Zaštitnika ljudskih prava. Postoje dvije mogućnosti izbora članova Vijeća. To su neposredni izbori, čemu sam lično bliži, zbog mogućih manipulacija dok je alternativa da Vijeće većinski čine poslanici odnosno odbornici izabrani sa tzv. manjinske liste, dok ostatak čine predstavnici nevladinih i drugih organizacija, pri čemu je, i pored insistiranja, izbjegnuto da se precizira jasan kriterijum i precedura imenovanja.
Predviđeno je da Skupština Crne Gore osnuje Fond za nacionalne manjine radi pružanja podrške očuvanju i razvoju sveukupnnog identiteta koji će sredstva crpiti iz državnog budžeta. Mislim da treba zakonom definisati koji je to iznos sredstava /naš prijedlog je bio 1% Budžeta Republike/.
Komisija bi trebala, nakon dobijanja zvanične ekspertize Savjeta Evrope, održiti sastanak i određene odredbe, nadam se, učini pravičnijim i djelotvornijim. Nakon toga tekst ide na Vladu koju već sada treba podstaći da se u daljoj finalizaciji zakona ne odustane od kvalitetnih rješenja, nakon čega prije parlamenta, slijedi široka javna diskusija koja će sigurno doprinijeti unaprijeđenju sadržaja. Primjena zakona mogla bi da naiđe na opstrukciju i otpor te i u tom pogledu je neophodno angažovanje civilnog društva, posebno medija, u promovisanju novih standarda.


---------------------
Podgorica, 15.jul 2004 godine

Predsjedniku Skupštine Republike Crne Gore
Gospodinu Ranku Krivokapiću

Poštovani gospodine predsjedniče,

želim Vam prije svega uputiti čestitke povodom konačnog donošenja državnih znamenja Republike Crne Gore. Kao pripadniku generacije koja je stasavala i podizala se na prijestonom Cetinju pod istinskom crnogorskom zastavom i koja više od deceniju čeka na državotvorno buđenje bilo mi je zadovoljstvo i čast prisustvovati podizanju državne zastave na jarbol ispred državnog parlamenta. Suze u očima prisutnih ohrabruju i daju nadu da će Crna Gora krenuti onim putom na kojem je već odavno trebala biti.

Ipak smatram da je Skupština RCG kao organizator događaja trebala povesti više računa o protokolu i sadržaju svečanog i istorijskog događaja. Kako je Crna Gora građanska država čiji su podanici građani različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti mišljenja sam da je tu činjenicu trebalo snažno inkorporirati u program svečanosti. Tako su se uz prisutan folklor koji reprezentuje crnogorski narod trebao naći i onaj koji baštine pripadnici albanskog, hrvatskog, bošnjačkog i muslimanskog naroda, koji su pored Crnogoraca i Srba, takođe autohtone i ravnopravne nacionalne zajednice.
Čast podizanja državne zastave mogla je pripasti i najstarijem građaninu ili građanki Crne Gore, odnosno licu koje kroz sport, umjetnost, kulturu ili nauku reprezentuje našu domovinu ili Vama kao domaćinu kuće koja je građanstvu širom otvorila vrata.
Pismo vam upućujem sa namjerom da učinite sve u vašoj moći da se prilikom budućih svečanosti povede više računa o samoj organizaciji i sadržaju svečanosti i prirodi tj. karakteru crnogorske države.
-----------------------

Aleksandar Saša Zeković,

Istraživač krsenja ljudskih prava u Crnoj Gori i clan Komisije za izradu zakona o slobodama i pravima nacionalnih manjina.