kakve su nam srednje skole

[MammaMia]

Naš školski sistem je krajnje dezorijentisan, udaljen od svih pedagoških, etičkih, socioloških, eruditivnih, psiholoških i inih kriterijuma i standarda. Kod nas ne postoji sistematičan pristup kojim se vodi računa da interesi učenika - budućih akademskih građana, budućih nosilaca ovog društva budu na prvom mjestu, kojim se oni motivišu, kojim im se obrazovanje stavlja kao izazov, koji ih uči da je rad na razvoju sopstvenih mogućnosti i samonapretku ono što ih čini vrijednim i bogatim. Počnimo od prekobrojnosti svih odjeljenja u srednjim školama. Zakon je jasan – maksimalno 30 učenika po odjeljenju, eventualno 33. A zavirite u učionice? Sve škole prije upisa najave regularan broj učenika, a onda se „preko veze“ u svako odjeljenje useli grupa djece nekih „uglednih građanina“. Obično su to djeca ljekara, profesora, ministara, poznatih biznismena... Dešava se u poslednje vrijeme i da se formiraju tzv. VIP odjeljenja i da im se dodjeljuje najbolji nastavni kadar. To svi znamo. Ali svi ćute. Da se ne zamjere VVO (vrlo važnim osobama).
Pristup "običnim" đacima je takav da zanemaruje činjenicu da je njima potrebno poštovanje ličnosti, zaboravlja koliko im je važno poticanje samopouzdanja i zapostavlja rad na stimulisanju osjećaja napredovanja. Naš školski sistem obeshrabruje želju za aktivnim učešćem i u nastavi i vannastavnim aktivnostima, uliva strah od iznošenja sopstvenog suda i mišljenja i ne potiče osposobljavanje za samoučenje i samonapredovanje. I parališe pred provjeru znanja. Naš obrazovni sistem lomi, umjesto da njeguje. Kida, umjesto da hrani. Da li je ovo genocid najvažnijeg potencijala našeg društva?
Pojedini nastavnici, koji imaju podug staž, još predaju diktirajući djeci ono što je lijepo napisano i pojašnjeno u udžbenicma, umjesto da u direktnoj interakciji sa njima na času obrade gradivo, da prodiskutuju o percepciji naučenog, pojasne ukoliko uoče da pojašnjavati treba i dozvole djeci da u diskusiji na času razmijene mišljenja i poimanja novoprezentovanog gradiva. Ne samo da djeca tako lakše uče, već vježbaju i usvajaju kulturu komunikacije. Iznoseći svoja mišljenja koja ne moraju uvijek biti tačna, uče kritički da razmišljaju, bez straha od kazne i blokade usljed „pogrešnih tumačenja“. Ovako, djeca samo reprodukuju napisano i „bubaju“, nemajući često pojma šta nabubano znači. Da vidite hemiju za prvi razred gimnazije. Divota jedna! Slažu se atomi u energetskim nizovima, sve se moze i iscrtati i obojiti, poigrati se gradivom. I grupe i periode. Da se hemija zavoli. Da se razumije. A profanka diktira suvoparne definicije o energiji jonizacije i afinitetu spram elektrona, ne pokušavajuci da atom sve sa elektronom nacrta. Katastrofa! I šta – hemija je „mrzni predmet“, nejasan, apstraktan, odbojan....
A tek mitoza i mejoza. Em je udženik napian tako da se ni biolozi snaći ne mogu, em je gradivo ispredavano kako je napisano, em se traži ekspertiza jednog doktora za običnu dvojku.“ Moliču lijepo – od tačke do tačke. Da se razumijemo."
Pri ocjenjivanju učenika trebalo bi da imamo jasne i precizne kriterijume. Makar one najosnovnije – nepristrasnost, pravičnost i pravednost. Ali, da bi se ovi kriterijumi mogli sprovoditi s profesorske strane treba da stoji stabilna i samosvjesna ličnost, koja cijeni mladost ispred sebe i koja voli svoj posao. Neko ko zna da će biti pamćen po dobru ili zlu, toplini ili hladnoći od strane velikog broja ljudi do kraja njihovih života. Još dugo pošto i oni prođu. Pojedini su takvi. Najmanje ih je, pak. Obično jedna niska ocjena, smanji drugu koja bi trebalo da je veća. A ova sljedeću. I tako imamo domino efekat nižih ocjena i slučaj da čak ni gospođa koja predaje engleski ne želi da da peticu đaku koji najbolje taj jezik govori u svom odjeljenju. Tužno! Ne dao mi bog ni jedan njen dan. Ima li ona sebe i stava svoga? Njena bi petica odskakala, a to bi i nju učinilo „drugačijom“. To niko ne voli. Drugost. A pričaju o inkluziji i prihvatanju drugosti na sva zvona. Kako da je takvi uopšte sprovedu?
Psiholozi ce vam reci da nijesu sva djeca ista. To bi oni koji su izucavali pedagogiju trebalo da znaju. Ali, to je jasno samo onima koji nijesu „bubali“. Neka djeca bolje komuniciraju pismeno, neka usmeno. Neku stimuliše potcjenjivanje jer im je ličnost buntovnička, a nekoga nepravda parališe. I obeshrabri. I demotiviše. Nekoga povjerenje i dobra ocjena obaveže da da više od sebe. Postoji i nova kategorija profesora - cicije za ocjenu, veliki destimulatori, izuzetno nepravedni ocjenjivači znanja, lovci na nespremnost i zavisnici od upisivanja niskih ocjena. Kolaju školama. Razorniji su virusa A H1N1. Zloupotrebljavaju svoju formalnu moć da svoje frustracije liječe na djeci javno ih omalovažavajući pred cijelim odjeljenjem. To su oni koji učenika prozovu za drskost kad zatraži pojašnjenje. Jer ne umiju da im ga pruže. Jadničci crni. Zar ne shvataju da su oni uzor? Da bi trebalo to da budu. Tako odgovoran posao obavljaju. Pomažu mladosti koja je na granici, u najosjetljivijim godinama da nadju sebe. Pomažu onima koji su na ivici – razvojnoj, mentalnoj, intelektualnoj. Ni djeca, ni mladi. Najteže doba. Pomažu onima koji treba da kreiraju svoju viziju i svoj san. Bojim se te pomoći... Da se ne izgube. Da se ne slome.