Page 1 of 4 1234 LastLast
Results 1 to 25 of 76

Thread: Noel Malkolm: KOSOVO, BITKA I MIT

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Noel Malkolm: KOSOVO, BITKA I MIT

    Noel Malkolm: KOSOVO, BITKA I MIT



    Iz knjige britanskog publiciste i istoričara Noela Malkolma "Kosovo - kratka povijest" koja se nedavno pojavila u izdanju sarajevskih "Dana" prenosimo najinteresantnije djelove. Povodom ove knjige kritičar "Njujork tajmsa" Ana Husarska je zapisala:
    "Ono što je - u rukama drugog autora - moglo biti tek akademsko seciranje dlake, Malkolm pretvara u uzbudljivu detektivsku priču."




    Istorija turske ekspanzije do tog vremena bila je istorija saradnje sa hrišćanskim vladarima



    Postoje dvije raširene pretpostavke o velikoj bitki na Kosovu 1389: da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srpsko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Obje su pogrešne. Prva pretpostavka zanemaruje činjenicu da se Srpsko carstvo raspalo neposredno nakon smrti cara Dušana, 1355. Srpska država je preživjela još sedamdeset godina, sa ograničenim osmanskim uplitanjima u nekim periodima. A što se tiče značaja bitaka, mnogi povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. imala mnogo delakosežnije efekte nego Bitka na Kosovu: Bitka kod Marice je u stvari otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana. Bitka kod Marice je za Srbe predstavljala težak udarac: golema srpska vojska je zbrisana u jednom iznenadnom noćnom napadu, a poraz je rezultirao gubitkom važnih teritorija u Makedoniji koje su bile pod vlašću Srba. (Tu su Turci za vazala sa obavezom plaćanja danka postavili sina umrlog "kralja", Marka Kraljevića.)
    Ipak, sasvim je logično da su središnje srpske zemlje Bitku na Kosovu smatrale važnom prekretnicom, događajem koji je ukazivao na to da će, prije ili kasnije, doći do gašenja srpske državnosti. U svakom slučaju, značaj ove bitke za srpski narod ne može se mjeriti samo po njenim političko - strateškim posljedicama. Priča o Kosovskoj bitki postala je simbol, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Naziv "kosovski mit" za ovu priču sa ideološkim nabojem ne znači da je sve u njoj lažno, nego prije da ona posjeduje djelovanje talismana. Naravno, neki aspekti kosovskog mita su neistiniti, i na istoričarima je da pokušaju sklopiti istinitiji prikaz i objasniti kako i zašto je došlo do stvranja mita.
    Kao što smo vidjeli, potkraj 1370-ih zemlje kojima su vladali Srbi isparčana su u kneževine. Najveći dio je bio pod vlašću Lazara Hrebeljanovića, sa središtem u središnjem srpskom gradu Kruševcu, i uključivalo je dio istočnog Kosova. Imajući pod kontrolom najbogatije kosovske rudnike i centralnu Srbiju, Lazar je bio najmoćniji srpski vladar; on je također preuzeo vodeću ulogu kao pokrovitelj Srpske crkve, a patrijarh je ponovo prešao u Žiču, koja se nalazila na njegovoj teritoriji. Veći dio Kosova je držao Vuk Branković, potisnuo je porodicu Balšić iz Peći i Prizrena, ali su još uvijek kontrolisali dobar dio Crne Gore i sjeverne Albanije. Najveća sila u cijeloj regiji bio je kralj Bosne, Tvrtko, koji je zajedno sa Lazarom učestvovao u podjeli teritorije još jedne vladrske familije u zapadnoj i centralnoj Srbiji. Tvrtko i Lazar su uopšteno bili u dobrim odnosima. Lazar je nastojao i da svoje susjede uveže u mrežu porodičnih saveza, tako što je jednu kćer udao za Vuka Brankovića, a drugu za jednog od Balšića. Ali, bilo je teško sve ove odnose održavati u dobrom stanju, s obzirom na to da su Balšići i Tvrtko često međusobno ratovali, boreći se oko teritorije na jadranskoj obali.
    Tokom 1385, vladajući Balšić je poginuo u borbi sa turskim četama koje su harala centralnom Albanijom. Njegov nasljednik, Đurađ II Balšić, još mnogo ranije, pristao je da postane turski vazal. Možda je smatrao da je to ne samo mudar nego i koristan sporazum: osiguravao mu je veću vojnu moć s kojom se mogao suprotstaviti ne samo prijetnji od bosanske ekspanzije nego i različitim lokalnim buntovnim moćnicima (poput porodice Dukađin i porodice Topia iz Duresa, koja je pozvala Turke da napadnu Balšiće). Savremeni balkanski pisci su skloni svakoga ko je dobrovoljno sarađivao sa Turcima ili ih pozivao kao saveznike u ove krajeve, smatrati krivim za najpodliju izdaju njihovog naroda i njihovog identiteta. Ali, ovakav način gledanja na prošlost potpuno je anahron. Svi srednjovjekovni vladari su, kad god je to bilo moguće, koristili vojske drugih naroda; šurovati i sa potencijalno opasnom silom kako bi se ona okrenula protiv neprijatelja, bilo je sasvim uobičajena praksa. Strani vojnici koji su govorili nerazumljive jezike nisu bili ništa novo: balkanski vladari su već odavna koristili Mađare, Njemce, Katalonce i druge. Jedino što je Turke razlikovalo od ostalih bilo je to što oni nijesu bili hrišćani. Tada to izgleda i nije bilo tako važno: konačno, oni su tu dolazili da se bore, a ne da pripovijedaju, i nisu ni na koji način pokušavali svoje novoosvojene vazalske teritorije preobratiti na islam.
    U stvari, cijela istorija turske ekspanzije na Balkanu, do tog vremena, bila je istorija saradnje sa hrišćanskim vladarima. Prvi turski vojnici koji su kročili u Evropu učinili su to na poziv jednog katalonskog komandanta 1305.
    Nakon nekoliko godina, pošto su raskinuli sa Kataloncima, došli su u službu srpskog kralja Milutina, koji se nadao da će ih iskoristiti protiv vizantijske vojske; a na kraju ih je naselio na srbijansku teritoriju. (Možda ovo naseljavanje 1.500 Turaka u Milutinovom kraljevstvu objašnjava inače zagonetan navod u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1353. o ropkinji s Kosova, "Jeni iz Lipljana", koja je kupljena od "Junana, Turčina").



    Nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa Kosovskom bitkom može se sažeti u par riječi



    Milutin je imao i snažnu vojsku turskih Kumana, a car Dušan je zapošljavao Turke u svojoj vojci. Bizantski građanski rat iz 1340-ih, koji je omogućio Dušanu da krene u snažnu ekspanziju, bio je povezan sa korištenjem turskih snaga: car koji se borio da povrati prijesto, Jovan Kantakuzenus, godinama je zavisio od vojske i mornarice zapadnog turskog emira. Kada ga je taj saveznik napustio, Kantakuzenus se obratio najmoćnijem od svih turskih emira, osmanskom vladaru Orhanu i dao mu svoju kćer za ženu. Kantakuzenus je nahuškao Turke da osvoje nekoliko gradova zapadno od Konstantinopolja i, kada su Osmanlije okupirali široki priobalni pojas 1354. i odbili da ga se odreknu, to za njega sigurno nije bilo iznenađenje. Bilo je to uporište Osmanlija u Evropi. 1360. g. Orhana je naslijedio mlađi sin Murat, koji je krenuo u snažnu ekspanziju prema Trakiji, Bugarskoj i Makedoniji, osvojivši ključni grad Adrianopolj (Jedrene) 1361. i odnijevši i odlučujuću pobjedu na rijeci Marici, deset godina kasnije.
    Oko 1380, Srbija i Bosna, napredne zemlje sa visoko produktivnim rudnicima srebra, postale su, sasvim očigledno, sljedeća meta. 1386. Murat napada Lazareve teritorije i osvaja grad Niš koji je, sa svojim položajem uz rijeku Moravu i vezama sa dva glavna putna pravca, imao ogroman strateški značaj. Mnogi historičari tvrde kako je tada Lazar pristao da postane turski vazal sa obavezom plaćanja danka; ali jedini dokaz za ovu pretpostavku jeste izvještaj utjecajnog osmanskog povjesničara sa početka šesnaestog stoljeća, Nešrija, koji je pokušao opravdati Muratova osvajanja 1389. kao odmazdu protiv Lazareva koji je prekršio svoje obećanje. Pošto postoje drugi dokazi o vojnim okršajima između Lazarovih i Muratovih snaga neposredno nakon zauzimanja Niša, tvrdnja o vazalstvu vjerovatno nije prihvatljiva. Međutim, u slučaju Đerđa Balšića, dokazi su mnogo jači. Najvjerovatnije su baš uz Balšićevu pomoć velike osmanske snage napale južni dio Bosne 1388. (U istoj godini je zabilježen i manji osmanski upad na Kosovo, koji je vjerovatno bio povezan sa ovim pohodom.) Ali, pohod je propao nakon što su doživjeli težak poraz u sukobu sa bosanskom vojskom pod komandom Vlatka Vukovića, vojnog komandanta kralja Tvrtka. Kako bi se osvetio za ovo poniženje i osigurao važnu teritoriju između svojih postojećih posjeda i dugoročne mete - Bosne, Murat je sakupio svoju vojsku i napredovao na Kosovu u ljeto 1389. Lazar je pozvao Bosance u pomoć, i oni su poslali veliku vojsku pod komandom Vlatka Vukovića. Lazarev zet, Vuk Branković, čije su se teritorije nalazile na samom pravcu osmanskog napredovanja, došao je sa snažnim trupama. Tako su vojske trojice vođa (uz još neke), pod komandom kneza Lazara, raspoređene na Kosovu polju, nekoliko kilometara sjevorozapadno od Prištine, na sastavcima rijeka Lab (alb.: Llap) i Sitnica, ujutro 15. juna 1389.
    Ono nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa ovom bitkom može se sažeti u par riječi. Borbe su bile žestoke, gubici teški na obje strane. I Lazar i Murat su poginuli. Na kraju bitke, polje je ostalo u rukama Turaka. Murata je naslijedio sin Bajazid, koji je komandovao nekim turskim odredima u bitki; potom je ono što je ostalo od njegove vojske vratio u osmansku zemlju kako bi osigurao nasljeđivanje prijestola. Lazara je naslijedio njegov mladi sin Stefan Lazarević, koji će kasnije, po savjetu svoje majke udove kneginje Milice, postati turski vazal. Sve ostalo u vezi sa Kosovskom bitkom je neizvjesno: ko je sve učestvovao, kolike su bile vojske, kako je tekla bitka, koje su bile glavne prekretne tačke u borbi, kada i kako je smrt zadesila Lazara i Murata i da li, na kraju, treba smatrati da je to bila pobjeda ili neriješen ishod?

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................................. .....nastavak..................

    Postoje velika razmimoilaženja u mišljenjima oko sastava vojski. Naprimjer, srbijanski historičari slabo ili gotovo nikako ne spominju albanske snage u Lazarevoj vojsci, dok im albanski daju istaknuto mjesto. Postoji valjan dokaz o tome da su Albanci učestvovali: u porodičnoj povijesti plemićke albanske porodice Muzaka (ili "Musachi") sa početkom šesnaestog stoljeća, zabilježeno je da je Teodor Muzaka poveo"veliku grupu Albanaca" da se pridruže Lazarevoj vojsci, zajedno sa "drugim albanskim plemićima", i da je poginuo u bitki. Mnogi drugi detalji u ovim zabilješkama su provjereno tačni, tako da se i ova tvrdnja može uzeti kao vjerodostojna. S druge strane, albanske historijske knjige tvrde da je Srbo-Albanac Đerđ Balšić, koga one tretiraju kao čisto albansku ličnost, također učestvovao, što gotovo sigurno nije tačno. Jedina osnova za ovakvu tvrdnju jeste bilješka ranog osmanskog povjesničara Nešrija, koji, nastojeći opravdati Muratova osvajanja iz 1389, iznosi naširoko razrađenu priču o prekršenim obećanjima i zavjereništvu između Balšića, Lazara i Tvrtka. Kao što smo vidjeli, ova priča je u slučaju Lazara sumnjiva, a poznato neprijateljstvo između Tvrtka i Balšića čini je još manje vjerovatnom. U svakom slučaju, dokazano je prije gotovo sto godina da se Balšić u vrijeme bitke vjerovatno nalazio u Ulcinju, na crnogorskoj obali.



    Poznato je da su srpski vladari u svim svojim vojnim pohodima oduvijek zavisili od plaćenika



    Najraniji osmanski izvještaji, napisani u petnaestom stoljeću, spominju Albance u Lazarevoj vojsci; oni navode i mnoge druge etničke komponente. Među njima su bili plaćenici iz Srbije, Albanije, Bosne i Mađarske; u jednom se toj listi pridodaju i vojnici iz Wallachie (dio Rumunije), te Bugari, Česi i "Franci" (zapadni Evropljani); Nešri, u jednoj sintezi nekoliko ranijih verzija, spominje sve njih zajedno. Ali, s druge strane, turski autori su se trudili da povećaju brojnost i značaj Lazareve vojske koja je, po njima, bila daleko snažnija od Muratove, kako bi tursku pobjedu prikazali još blistavijom: najraniji od ovih izvještaja jednostavno kaže da je Lazar sastavio svoju vojsku "od svih onih koji su živjeli na zapadu". Prema Nešriju, Lazar je okupio tako ogromnu vojsku, trostruko veću od osmanske, da su njegovi ljudi bili potpuno ubijeđeni u pobjedu pa su noć prije bitke proveli opijajući se namrtvo. Ovim osmanskim tvrdnjama se ne može vjerovati. Naravno, u Lazarevoj vojsci je moglo biti ljudi iz raznih zemalja; srpski vladari su oduvijek ovisili od plaćenika u svojim vojnim pohodima (poznat je primjer Dušanove brojne lične partije sastavljene od Njemaca). Posebno je vjerovatno učešće Mađara, s obzirom na to da je Lazar imao dugotrajne bliske odnose sa svojim sjevernim susjedima i da se jedna od njegovih kćeri udala za mađarskog plemića. Ali, glavninu njegove vojske su vjerovatno činili njegovi vojnici, ljudi Vuka Brankovića i bosanskog vojnog komandanta Vlatka Vukovića.
    Što se tiče osmanske vojske, moguće je da je i ona uključivala značajne kontingente ne - turskih vojnika. Dva srpska vladara na susjednim makedonskim i bugarskim teritorijama, Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, bili su turski vazali, a prvi uvjet njihovog vazalstva je bio da obezbjeđuju vojnike: pretpostavlja se da su to i činili, a mnogi istoričari smatraju da se jedan od njih ili obojica lično borili na turskoj strani. Jedna rana talijanska hronika, napisala sedamnaest godina kasnije, ističe prisustvo "grčkih i hrišćanskih" vojnika u turskoj vojsci, i zaključuje: "Muratova pobjeda leži u 5.000 hrišćanskih strijelaca, unajmljenih od Grka i Đenovljana, i mnogo drugih vojnika u sedlu. Ovo spominjanje đenovljanskih vojnika, osim što odražava neke predrasude samog hroničara (koji je Firentinac), možda sadrži i trun istine. Poznato nam je da je pretendent na vizantski prijestol, Jovan VII Palaiologos, prihvatio tursko vazalstvo i posjetio Đenovu (vjerovatno uz Muratovo dopuštenje) u maju 1389, kako bi zatražio podršku za napad protiv svog djeda, Jovana V. Do tog napada je zaista i došlo narednog proljeća, kada je Jovan VII opkolio Konstantinopolj uz pomoć mješovitih snaga, koje su se sastojale od njegovih ljudi, đenovljanskih vojnika i Turaka. Dakle, sasvim je moguće da je ista kombinacija bila na djelu i na Kosovu juna 1389.
    Najranija srpska hronika, napisana vjerovatno nekoliko godina nakon bitke, kaže da su Muratovu vojsku sačinjavali Grci, Bugari i Albanci. Prve dvije kategorije smo već uzeli u obzir; dok identitet Albanaca je ovdje već teže utvrditi a priori. Dva ratnička katolička plemena sa Malesija, Mirdita i Kelmendi, mnogo godina kasnije ustvrdit će da su se borila na turskoj strani u ovoj bitki, za šta će dobiti značajne privilegije. Ovakve tvrdnje treba uzimati veoma obazrivo: radi poreskih olakšica, ljudi su mogli krivotvoriti usmeno predanje jednako temeljito kao što su srednjovjekovni cehovi krivotvorili svoje dokumente (i uz manje opasnosti da budu otkriveni). Ipak, s obzirom na konfuznu političku situaciju u cijelom albanskom regionu i stupanj osmanskog uticaja koji je već bio i prisutan u nekim djelovima centralne i sjeverne Albanije, sasvim je moguće da su se neki Albanci zaista borili na turskoj strani.
    Što se tiče ukupne brojnosti vojski, tu jednsotavno nema pouzdanih informacija. Nešri prvo kaže da je Lazarova vojska bila neizbrojiva, a potom da je brojala 500.000 ljudi; prva tvrdnja je očitio uvjerljivija od druge. Jedan raniji turski hroničar (sredina petnaestog vijeka, po imenu Uruc, Muratovu vojsku zaokružuje na 60.000, ali čak i ovo je bila previsoka brojka za to doba. I osmanski pisci kažu za svoju stranu da je bila malobrojnija; srpsko predanje tvrdi isto za Srbe. Pošto su Turci barem ponudili neke brojke, njihova verzija je imala više uticaja na mnoge savremene povjesničare: uobičajne procjene iznose 40 - 60.000 ljudi za Muratovu vojsku i 100.000 za Lazarevu. Ali ova posljednja je nemoguće visoka. Srpski vojni istoričari su preokrenuli proporcije i smanjili brojke: 40.000 pod Muratom naspram 25.000 pod Lazarom, odnosno 27 - 30.000 za Murata i 15 - 20.000 za Lazara. Ovu posljednju procjenu je prihvatio i vodeći zapadni autoritet u oblasti srednjovjekovnog Balkana.

  3. #3
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................................. ......nastavak..................

    Prekretnica je nastupila kada su Turci napali zdesna a srpske snage se rasule i dale u bijeg



    Nema direktnih dokaza ni o rasporedu vojnika. Ali tvrdnje hroničara su tu barem nešto uvjerljivije, s obzirom na to da su u skladu sa opštom vojnom praksom tog doba. Pretpostavlja se da je Murat komandovao centrom; njegove evropske trupe su bile na desnom krilu pod komandom mlađeg sina Bajazida i njegovog najpouzdanijeg komandanta Evrenoza; stariji sin Jakub je komandovao anadolskim trupama na lijevom krilu. Nešri daje i detaljan ali možda i pomalo fantastičan prikaz razgovora o taktici između Murata i Evronoza, prije bitke, u kojoj je Murat navaljivao da u prve redove stavi kamile kako bi poplašio srbijanske konje; Evrenoz ga je na kraju ubijedio da ih postavi malo pozadi. Ovo se barem slaže sa jednim od najstarijih dokumenta koji se odnose na bitku, pismom koje je odaslano iz firentinskog senata bosanskom kralju (kao odgovor i komentar na poruku koju im je on uputio u vezi sa ishodom bitke), oktobra 1389, u kojem se spominju "kamile u lancima" koje su stajale ispred Murata. Podudara se i sa onim što znamo o vojnoj praksi tog doba: osmanska vojska je obično zauzimala odbrambeni položaj, dok su Srbi, poput ostalih Evrpljana, stavljali tešku konjicu naprijed, što nije odgovaralo odbrambenoj borbi. Što se tiče Lazarove vojske, kažu da je on komandovao centrom; Vuk Branković je bio desno; a svi strani kontingenti su bili skupljeni na lijevom krilu, pod bosanskim generalom i (prema Nešriju) izvjesnim Dimitrijem, sinom Junda - o kome će biti više riječi kasnije.
    Što se tiče samog toka bitke, i tu se moramo osloniti na znatno kasnije izvore. Ne postoji nijedan opis bitke nekog od učesnika. Postoje dva pisma koja je navodno napisao Bajazid, Muratov sin i nasljednik, koja neki današnji historičari smatraju autentičnim; međutim, ima obilje dokaza da se radi o falsifikatima nekog turskog zvaničnika krajem šesnaestog stoljeća, koji se inače naveliko bavio falsificiranjem dokumenata. Najdetaljnija verzija koju imamo opet dolazi od Nešrija, po kome su Srbi uspjeli probiti lijevo krilo osmanske vojske, dok se u centru vodila žestoka borba; odlučujuća prekretnica je nastupila kada je Bajazid (praćen Evrenozom) napredovao zdesna, usljed čega su se srpske snage rasule i dale u bijeg. Pošto je Bajazid naslijedio prijestol, nije se moglo ni očekivati da ova priča drugačije zvuči.
    Svi prikazi toka borbi u ovoj bitki su sa tri međusobno isprepletene teme: navodna izdaja Vuka Brankovića, vrijeme i način Muratove pogibije i vrijeme i način Lazarove pogibije. Možemo primijetiti da se priča o tome kako je Vuk Branković izdao Lazara postepeno razvijala nakon bitke. Jedna srpska manastirska hronika, napisana nekih trinaest godina nakon bitke, navodi uz oklijevanje: "Ne znam uistinu šta reći o tome, da li je Lazara izdao jedan od njegovih ljudi ili je ispunjena Božija volja". Nekoliko godina nakon bitke, jedan katalonski autor je došao do potpuno drugačije priče, u kojoj se Lazarov zet (Vuk Branković) ne optužuje za zavjerenički čin izdaje, nego jednostavno zato što je napustio bojno polje kad je Lazar poginuo: "vratio se na svoju zemlju da vlada". Jedan historičar bugarskog porijekla, koji je proveo neko vrijeme na dvoru Lazarevog sina prije nego što je napravio svoj prikaz 1430, nigdje ne spominje izdaju; ali navodi da od mnogih srbijanskih plemića Lazarov sin nije dobio nikakvu podršku nakon bitke, jer ih je Lazar "od početka gazio". A jedan bivši janjičar, koji je 1490. napisao žestok tekst protiv Turaka, za poraz okrivljuje neke srpske plemiće koji su na bitku gledali "kroz prste".
    Jedan drugi autor iz istog perioda, neki anonimni Venecijanac ili Dalmatinac, spominje izdajničkog kapetana Dragoslava Probišića, za koga se pričalo da je svoje ljude u jednom trenutku okrenuo protiv Srba, i tvrdi da je bosanski vojni komandant, čuvši za to, povukao svoju vojsku s bojnog polja. Prebišićevo ime se ne spominje ni u jednom drugom prikazu, a neki povjesničari sumnjaju da je uopće postojao.



    Za nastanak mita o Kosovu zaslužni su folklor i literatura a mnogo manje istorijske činjenice



    Ali pronađeni su novčići koje je kovao Probišić i koji su veoma slični onima Vuka Brankovića, tako se sad pretpostavlja da je on bio jedan od Brankovićevih vazala.
    Prvi pisani izvor u kojem se Vuk Branković naziva izdajicom jeste jedna vrlo utjecajna knjiga historije koju je objavio dubrovački monah Mavro Orbini. "Kako neki kažu", zabilježio je, "Branković je imao tajne pregovore sa Turcima prije bitke, i pristao je da izda svog komandanta".
    Kompletan Orbinijev prikaz Kosova nastao je pod snažnim utjecajem narodnog epskog predanja i jasno da se, 200 godina nakon bitke, ovdje radi o visokostiliziranoj i mitologiziranoj verziji događaja, koja je nastala više iz folklorno-literarnih potreba nego na osnovu neke historijske analize. Priča o zavjereničkom izdajici ima svoje pandane u drugim epovima, kao što Pjesma o Rolandu; i ova usmena epska tradicija, kao i francuska, gradi se na dramatskoj i psihološkoj zanimljivosti sukoba između dva plemića, od kojih je jedan odan (junak koji je ubio Murata), a drugi izdajica. U nekim poemama koje su očuvane, Vuk Branković, izdajica, prije bitke optužuje Miloša Kobilića, junaka, da nije vjeran; upravo zbog te lažne optužbe koja Miloša teško pogađa (i u koju je povjerovao i Lazar), on se zaklinje da će ubiti turskog sultana. Ova zamisao da su to bila dva Lazarova zeta koji su se dugo nadmetali za njegovu naklonost, posjedovala je i poželjnu simetriju i psihološku jačinu; ovaj aspekt priče je uočio jedan njemački pisac koji je oko 1450. živio u Hercegovini, što dodatno potvrđuje da je u to vrijeme ovo narodno epsko predanje uveliko živjelo.

  4. #4
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................................. .......nastavak..................

    Ali do 1601. g. narodna tradicija je mogla biti pod utjecajem prikaza druge bitke na Kosovu, koja se desila na Kosovu polju 1448. između turske vojske i osvajačkih snaga plemića iz Transilvanije, Janoša Hunjadija. Hunjadijevu akciju je sabotirao tadašnji vladar većeg dijela Srbije, Đurađ Branković (Vukov sin), koji je pokušao spriječiti Hunjadija da prođe kroz srpsku teritoriju, vjerovatno i obavijestio sultana o njegovim pokretima te potom ga bacio u tamnicu. Vrlo je vjerovatno da je proglašenje Brankovićevog oca za izdajicu u kosovskim narodnim pjesmama dijelom rezultat miješanja ove dvije bitke u narodu. Sasvim je sigurno da je barski nadbiskup Marin Bici, porijeklom Dalmatinac, u jednom tekstu o Kosovu koji je napisao 1610, stavio zajedno "Gianca" (Lancu de Hunedoara) i "Miloša Cobilicha" (Miloš Kobilić, Muratov ubojica); a mnogi narodni epovi sasvim bezobzirno miješaju likove iz različitih vremenskih perioda.
    Visokostilizorani folklorno-književni karakter epa, sam po sebi predstavlja razlog da se priča o Vukovoj zavjeri ne prihvati kao historijska činjenica. To potvrđuje i historijski dokazi iz kojih se da, istovremeno, naslutiti šta je bila osnova za ove do u detalje razrađene optužbe o izdaji. Da je Vuk Branković postigao tajni sporazum sa Muratom, bilo bi za očekivati da se nakon bitke pojavi kao najistaknjtiji i najprivilegiraniji Bajazidov vazal u tom području. Naprotiv, izgleda se on opirao da postane vazal. Zadržao je izvjesnu trajnu teritorijalnu autonomiju, a jedino čega se morao odreći tri godine kasnije bilo je Skoplje - njegov dragocjeni posjed; mada je konačno pristao da postane turski vazal 1392, on nije učestvovao u kasnijim Bajazidovim balkanskim vojnim akcijama 1395. i 1396. (dok Lazarov sin i drugi vazali u regiji jesu); na kraju su ga Turci svrgnuli i poslali u zatvor, gdje je i umro. Ovo ne liči na životni put proturskog zavjerenike. Ali, s druge strane, želja za autonomijom i ličnom vlašću uočljiva je još od prije 1389, kroz različite sukobe i tenzije sa Lazarom (posebno oko kontrole nad Srbijanskom crkvom). Branković možda i nije bio orijentiran proturski, ali nije bio ni osobito sklon Lazaru.
    Ako ostavimo po strani priču o njegovom čovjeku Dragoslavu Probišiću (jer su dokazi isuviše neuvjerljivi da bi imali neku težinu), ipak možemo primijetiti da se u nekoliko ranih prikaza daju naslutiti kako nedostatak entuzijazma kod nekih Lazarovih plemića, tako i momenat preokreta u toku bitke uzrokovan povlačenjem značajnog dijela trupa. Možda je najbliži istini bio katalonski pisac, koji tvrdi kako Vuk Branković, vidjevši da je Lazar poginuo, više nije želio da nastavi borbu i "vratio se na svoju teritoriju da vlada".
    Osmanski izvori ne kažu ništa o srpskom izdajici; ali to ne iznenađuje, jer bi takvo objašnjenje srbijanskog poraza umanjilo slavu turske vojske. S druge strane, u vezi sa pitanjem o Muratovoj pogibiji, osmanski autori imaju reći mnogo toga. Svi se slažu da je Murata ubio samo jedan kršćanski vojnik, koji se uspio približiti sultanu pukom srećom ili lukavstvom.



    Ideja o upadu u neprijateljski tabor i ubistvu Murata potekla je od epskih pjesama o krađi mlade



    Najraniji turski pisac, Ahmed, koji je radio u Bajazidovom domu i umro 1412, opisuje šta se desilo kada se vojska srpskog protivnika raspala i razbježala:
    Mnogi vojnici su krenuli u potjeru za neprijateljem i samo su vladar i nekolicina njegovih dvorjana ostali na jednom mjestu... Ali tu je ležao jedan nevjernik, sav u krvi od glave do pete. Krio se među tijelima poginulih, ali je mogao lako vidjeti junačkog Kana. I sudbina je htjela da on ustane, baci se nožem na vladara i izbode ga.
    Drugi autori, poput Uruca (sredinom petnaestog stoljeća), pričaju sličnu priču ali je smještaju u centar bitke, a ne na kraju. Oni dodaju i elemenat prevare: nevjernik je zamolio da poljubi sultana u ruku, što mu je Murat velikodušno dozvolio. Time se objašnjava kako su njegovi dvorjani i čuvari mogli počiniti fatalnu gešku i dopustiti kršćanskom vojniku da priđe tako blizu Muratu. Prvi naučnik koji je uporedio sve ove prikaze, Aleksej Olesnicki, zaključio je da osmanski pisci jednostavno nisu znali šta se dogodilo; to objašnjava zašto nijedan od njih ne kaže šta se nakon toga desilo sa ubojicom, niti iznosi bilo kakve pojedinosti o njemu. Po njemu, jedini zaključak koji se može izvući jeste da je Murat nakratko ostao sam bez čuvara (vjerovatno tokom bitke, a ne nakon nje), i da je potom pronađen mrtav.
    Predanje koje se razvilo na srpskoj strani također se zasniva na djelu pojedinca i prevari; ali se razlikuje u svemu ostalom. U konačnoj verziji priče, koja se susreće u narodnoj poeziji, podvig je izvršio Miloš Kobilić prije početka bitke. Podboden sumnjičenjim Vuka Brankovića, i/ili povrijeđen Lazarovim prigovaranjima, Miloš je odjahao tog jutra do šatora sultana Murata, kako bi saopštio da je odlučio preći na tursku stranu. Sultan je zatražio da izvrši ritualni čin pokornosti i poljubi ga u nogu (ili koljeno).
    Kao i u priči o izdaji Vuka Brankovića, i cijeloj drami o rivalstvu između Vuka Brankovića i Miloša Kobilića, i ova priča se doima kao da je oblikovana književnim predanjem. Ima pretpostavki da je ideja o ulasku u neprijateljski tabor na konju i lukavoj prevari potekla od tradicionalnih pjesama o krađi mlade, gdje junak upada u neprijateljski teritorij i pomoću hrabrog lukavstva ugrabi djevojku. Ukoliko je priča o Milošu Kobiliću uveliko proizvod književnog modela, onda je on djelovao već u najranijoj fazi. Historičar bugarskog porijekla, Konstantin koji je pisao oko 1430, već je imao sve glavne elemente ove priče: nepravedno optuženi plemić koji se prevarom probija do sultana i ubija ga kako bi oprao vlastito ime. Znamo da su srpski narodni pjevači imali običaj svaki događaj gotovo istog časa prenositi u pjesmu. (Jedan nezaboravan primjer imamo u pjesniku-seljaku Anti Nešiću, koji je bio član srpske Narodne skupštine 1873-74; svaki dan bi se pojavio iz skupštine i čitavu debatu o Zakonu o novčanoj reformi i budžetu pretvorio u čiste stihove pred zadivljenom publikom.) Konstantin je bio na dvoru Lazarevog sina od 1411; drugi elementi epske tradicije (ne epizoda o Milošu Kobiliću, nego herojski govor koji je održao Lazar prije bitke), utjecali su na jedan još raniji tekst, memorijalni govor koji je najvjerovatnije sastavio srpski patrijarh oko 1390.
    Epska tradicija je bila vrlo snažna, i na kraju je potpuno prevladala. Ali u prvim stoljećima nakon bitke morala se takmičiti sa drugačijom verzijom događaja, koja je takođe kolala među hrišćanskim piscima. Ova verzija, koja Muratovu pogibiju povezuje sa odvažnim jurišem usljed bitke, prvo se pojavljuje u jednom od najranijih dokumenta, u komentarima (iz oktobra 1389) koje su firentinski senatori dali na izvještaj o bitki što su ga primili od bosanskog kralja Tvrtka:
    Srećne li su, najsrećnije, ruke dvanaestorice odanih plemića koji su svojim mačevima prokrčili put, prodrli kroz neprijateljske redove i kroz obruč lancima vezanih kamila, i junački se probili do šatora samog Murata. Srećniji od svih je onaj koji je tako silovito ubio tako moćnog ratnika ubodom svoga mača...
    Većina istoričara je pojedinosti iz ove priče smatrala izmišljenim; broj od dvanaest vjernih ljudi se doima sumnjivo sumboličnim, a jedan od vodećih naučnika je jednostavno odbacio ovaj prikaz kao čudan, odnosno, "poseban slučaj". Ali ostaje činjenica da je ovaj firentinski dokument najbliži samim događajima od svih ostalih koje posjedujemo: to je direktan komentar o izvještaju koga je nekoliko mjeseci nakon bitke otposlao vladar čiji su ljudi u njoj učestvovali. Indicija o redu kamila vezanih lancima slaže se sa ostalim izvještajima; a bez obzira na to da li je broj dvanaest tek neka namjerna simbolika, osnovna zamisao o maloj grupi vitezova koji napadaju Murata uopšte ne izgleda kao "poseban slučaj".

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................................. ......nastavak..................

    I najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog komadića istorijske građe



    Anonimni firentinski hroničar, koji je pisao vjerovatno manje od dvadeset godina nakon bitke, daje malo razrađeniju verziju iste priče: po njemu, Lazar je lično sa još dvanaestoricom ljudi napao Muratov šator (nakon što su Turci porazili Lazarovu vojsku na polju) i ubio ga kopljem. Elementi ove priče se pojavljuju u još jednom prikazu sijenskog trgovca koji je živio na osmanskom teritoriju do 1402, a svoje historijske radove je objavio 1416. U njegovoj verziji priče, Lazar i nekoliko njemu odanih ljudi jurnili su na Muratov šator, ali su zaustavljeni i zarobljeni; a onda, kada su izvedeni pred sultana, jedan od njih je uspio da ga izbode. Ovdje vidimo dvije priče spojene u jednu - viteški napad i lukavo ubistvo nožem.
    Međutim, od svih ranih prikaza, najdetaljniji i najfascinantniji je onaj anonimnog katalonskog autora, koji je sigurno napisan prije 1402. Većina povjesničara Kosova ne posvećuje dovoljnu ili gotovo nikakvu pažnju tom prikazu bitke, zato što on dolazi na kraju jednog uglavnom izmišljenog teksta, sentimentalne romanse pune čudesnih izmišljotina. Samo djelo predstavlja romansiranu biografiju Jakoba, starijeg Muratovog sina, koga Bajazid ubija nakon bitke kako bi osugurao prijestol za sebe. (Završni odlomak knjige opisuje Bajazida koji je još na vlasti, što ovaj tekst smiješta u vrijeme prije nego što ga je porazio i zarobio Tumirlenko 1402.) Ipak, što su uočili i mnogi katalonski naučnici, opis Kosovske bitke, koji čini zadnji dio knjige, sasvim je drugačiji od izmišljene romanse koja mu prethodi: on se izgleda dobrim dijelom temelji na jednom ili više istorijskih prikaza, koje su možda napisali neki bizantski Grk ili Turčin koji je pripadao antibajazidskom lobiju. U cijeloj knjizi, autor pokazuje neobično tačno poznavanje naziva mjesta, osmanskih običaja i povijesnih detalja.
    Prema ovom autoru, Lazarove snage (26.000 pješadije i 4.000 naoružane konjice) uključivale su "mnogo Njemaca i mnogo Mađara". Jedan od vitezova na konju, "krupan Mađar", tražio je od Lazara da ga stavi na čelo vojske; udovoljeno mu je i dobio je pod svoju komandu više od jednog cijelog odreda (ostali komandanti su bili sam Lazar i "njegov zet", tj. Vuk Branković). Autor potom iznosi razne detalje o dvijama vojskama, uključujući i to da je Murat poredao kamile u tri reda, jedne ispred drugih, "vezane debelim lancima". (Ovo je važan detalj, jer se potpuno slaže sa navodom o vezanim kamilama u pismu firentinskih senatora.) Tokom bitke jedna grupa njemačkih vitezova probila se kroz redove kamila i prodrla duboko u tursku vojsku. U nastaloj zbrci, mađarski vitez koj se bio zakleo da će se lično boriti s Muratom, podbo je svog konja pravo na sultana, ne bojeći se strijela koje je na njega ispaljivao sam Murat.
    On se probi, sa kopljem u ruci, i zada mu takav udarac potpomognut konjem u jurišu, da su Muratov štit i oklop potpuno probijeni, a vrh koplja mu se zario četiri prsta duboko u tijelo, i Murat se sruči na tlo teško ranjen.
    Mađarskog viteza je odmah potom oborila kiša strijela; Murat je uskoro podlegao ranama.
    Indentificiranje Muratovog ubice kao mađarskog viteza vrijedi ozbiljno razmotriti. Kao što smo vidjeli, Lazar je gotovo sigurno u svojoj vojsci imao i mađarski kontingent; njegov zet, Nikolas Garai, bio je jedan od najmoćnijih plemića u Mađarskoj i veoma angažovan u balkanskim događajima. Sam Garai nije bio prisutan prilikom bitke, ali svaki vitez višeg ranga koga bi on poslao dobio bi počasno mjesto. Možda ona simetrija sa dvojicom zetova, koja se pojavljuje u epskom predanju, ima neke veze s ovim. Još jedna karateristika ovog epskog predanja bi mogla imati mađarsko objašnjenje. Među najčuvenijim pjesmama su one koje opisuju podvige devetorice Jugovića, braće koji su se viteški borili i izginuli u bitki. Prema narodnom predanju, oni su bili braća Lazarove žene, kneginje Milice; ali povijest ne zna za njihovo postojanje. Međutim, često se dešava da imena u epskoj poeziji imaju neku, makar i vrlo daleku pozadinu u stvarnosti: čak i najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu oko nekog minijaturnog komadića istorijske građe. (Već smo spominjali jedan primjer iz jedne druge kulture: albanski nazivi mjesta koji su se, u iskrivljenom obliku, našli u Pjesmi o Rolandu.) U najranije zabilježenoj pjesmi o Kosovu, ime koje će kasnije autori zabilježiti kao "Jugović" u stvari je bilo "Ugović", a prvi redak u kome se pojavljuje to ime povezuje braću Ugović sa "ugarskim", tj. mađarskim, plemićima. Možda su Ugovići prvobitno bili "Ugarovići", mađarski sinovi - mala grupa vitezova koje je poslao Lazarov mađarski rođak. Veza sa Garaiem možda objašnjava zašto su oni, u epu, posmatrani kao neka vrsta svojte kneza Lazara.



    Tek u osamnaestom vijeku jedan izdavač uljepšao je ime Kobilić i napisao Obilić što je pogrešno



    I, da odemo još malo dalje u ovim spekulacijama, možda je takva jedna grupa eltinih mađarskih vitezova, predvođena "krupnim Mađarem" iz katalonskog prikaza, krenula na Murata, da bi poslije bili stavljeni kao dvanaestorica vjernih vitezova u ranom izvještaju koji je u Firencu uputio bosanski kralj Tvrtko.
    Nijedan od ranih kršćanskih izvora ne može se mjeriti sa ovim talonskim prikazom kada je riječ o podrobnosti detalja. Ali, postoji još jedan tekst, bugarska hronika napisana u periodu između 1413-21, koja ne samo da daje jednu (vrlo kratku) verziju viteške priče, nego dodaje i jedan vrlo važan element: imenuje viteza koji je ubio Murata. "A među ratnicima biješe čovjek ogromne snage, po imenu Miloš, koji je svojim kopljem pribo nevjernika Murata, baš kao sv. Dimitrije..." Pred kraj petnaestog stoljeća spominje se cijelo ime Miloš Kobilić ili Kobilović; a u nekoliko narednih stoljeća ono se stalno pojavljuje u bezbroj varijanti kao u kineskoj igri šaputanja: Milois, Miloss Kobyla, Milos Kobilith, Milossus Kobyliczh, Milosch Khobilovitz, Milo Comnene i Minkos Koplaki. U folklorno-epskoj tradiciji to je uvijek Miloš Kobilić - odnosno uvijek je bio, sve dok jedan nadobudni izdavač iz osamnaestog stoljeća nije odlučio da ga "uljepša" u "Obilić", u želji da sugerira riječ obilje. Oblik "Obilić" koriste svi suvremeni srbijanski pisci; začudo, čak i vrlo ozbiljni historičari i književni stručnjaci nastavljaju da ga koriste, mada su potpuno svjesni da se radi o patvorini i očiglednoj izmjeni.
    Može li se išta zaključiti na osnovu originalnog imena? Nažalost, odgovor glasi da se mogu ili bi se mogle zaključiti mnoge stvari, ali nijedna sa sigurnošću. Ako pretpostavimo da je to bilo pravo ime stvarne ličnosti, onda bi dokazi sadržani u hrivosuljama ukazivali da je on vjerovatno došao sa zapadnog Kosova, gdje je ime "Miloš" u to doba bilo vrlo popularno. Mada danas Miloš zvuči potpuno srpski, imena koja su se završavala na -oš ili -uš nisu bila tako uobičajena u srednjem vijeku, i moguće je da su odražavala izvjestan albanski utjecaj; dok je ime Miloš bilo popularno na zapadnom Kosovu, u sjevernim dijelovima ga uopće nije bilo. Isto tako, "Kobilić" ili "Kobilović" je moglo nastati od vlaške ili albanske riječi "copil" odnosno "kopil", koja, kao što je već rečeno, znači "dijete" ili "vanbračno dijete". "Kopil" se u nekim srednjovjekovnim spisima pojavljuje i kao vlastito ime Vlaha; postoji također i selo po imenu Kobiliće i Kopiloviće na sjeverozapadnom Kosovu. S obzirom na sve to, bilo je tvrdnji da je Miloš Kobilić bio vlaško-albanskog porijekla.

  6. #6
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................................. ........nastavak..................

    Međutim, po jednoj drugačijoj etimologiji, "Kobilić" se izvodi iz riječi kobila: "Kobilić" bi prema tome značilo "kobilin sin". U tom smislu je narodna tradicija tumačila ovo ime: prema legendi, Miloša je u djetinjstvu dojila kobila. Podsjetimo se da je osmanski historičar Nešri spominjao vodećeg viteza na srbijanskoj strani po imenu Dimitrije, "Jundovog sina" (Yund-oglu): yund u stvari stara turska riječ koja znači "kobila". Ostaje nejasno zašto ga naziva Dimitrije umjesto Miloš; možda je pobrkao "Miloš" i "Mito" (deminutiv za Dimitrije), ili se radi o utjecaju popularnog poređenja sa sv. Dimitrijem (kao kod ranije spomenutog bugarskog hroničara). Ali ono što je ovdje važno jeste da se taj "Yund-oglu" opisuje kao komandant Lazarevog lijevog krila, gdje su bile raspoređene strane trupe - što se u potpunosti podudara sa prikazom koji daje anonimni Katalonac.
    Ukoliko smatramo da ovo pridonosi vjerodostojnosti katalonske verzije, onda bismo možda trebali razmotriti mađarsko porijeklo vitezovog imena. Vjerovatno bi bilo pretjerano pretpostaviti da je "Miloš" prvobitno bio "Miklos" (mađarska verzija imena Nikola", a da je "Kobilović" u stvari nastalo od kaborlovog ("vitez-lutalica" na mađarsko društvo tog doba bilo je još uvijek pod snažnim utjecajem šamanizma koji su Mađari donijeli sa sobom iz centralne Azije. Te tradicije su bile osobito snažne u vojsci: naprimjer, mađarski vojnici tog vremena su na svojim odijelima nosili magijske kosti (motiv koji se zadržao na uniformama husara, oblikovan zlatnim širitima). Ova vjerovanja nisu njegovali samo vojnici iz sela: umjetničko-historijski dokazi pokazuju da se tokom ovog perioda mađarski plemići namjerno usvajali lokalne "etničke" nošnje i običaje.



    Prema svemu što danas znamo logično je zaključiti da je Murata ubio neki Mađar



    A među raznim totem-životinjama koje su koristili mađarski šamani, konj je bio najmoćnija i najpopularnija. Vjerovali su da svaki šaman ima svog bijelog čarobnog konja koji će ga odnijeti na nebo. I, mada je identificiranje Miloša Kobilića kao Mađara prilično nepouzdano, zanimljivo je primijetiti da je Mađarska, više nego ijedna druga zemlja u regionu, posjedovala kulturu koja je mogla proizvesti harizmatičnog ratnika koji je imao neku magičnu vezu sa kobilom.
    Naravno, ukoliko je cijeli prikaz katalonskog autora tačan, onda postaje teško objasniti zašto su turski historičari razradili potpuno drugačiju priču o Muratovoj smrti. I ovdje je moguće ponuditi nekoliko objašnjenja. Pogibija sultana u bitki predstavljala je događaj bez presredan; možda je podmuklo ubojstvo i blo manje uvredljivo za tursko samopoštovanje od obične pogibije u borbi. Možda je kombinacija dviju priča koju nudi sijenski autor upad na konjima, zarobljavanje vitezova, a potom iskorištena prilika za ubojstvo od jednog od njih - bila bliža istini. Možda se juriš mađarskog viteza završio neuspjehom, tako da je Murat ubijen u drugom odvojenom događaju; kršćanski izvori su možda zabilježili samo da je vitez posljednji put viđen kada se bacio na sultana, i da je kasnije objavljeno kako je sultan ubijen. Bez dodatnih dokaza, prava istina možda nikada neće biti utvrđena. Ali prema svemu što sada znamo, moguće je logično zaključiti da je Murata ubio neko, vrlo moguće neki Mađar koji se zvao, ili čije ime je zvučalo slično, odnosno čije ime je naknadno promijenjeno ili je značilo isto što Miloš Kobilić.
    I Lazarova smrt je bila predmetom brojnih različitih priča; i tu su književni zahtjevi narodnog epa igrali važnu ulogu. U nekim verzijama epa, završni, dramatični sukob se dešava između Lazara, koji umire, i Murata, koji je već zadobio smrtonosne rane. Kod otomanskih povjesničara, priča je jednostavnija: zarobljenog Lazara dovode pred Bajazida na kraju bitke, koji naređuje njegovo pogubljenje; najranije srpske hronike daju vrlo sličan prikaz. Verzije prema kojima je Lazar bio vitez koji je ubio Murata prate, naravno, drugu liniju priče; ali ove prilično prozirne pokušaje da se Miloševa uloga pripiše Lazaru, ne treba uzimati za ozbiljno. I ovaj put, Katalonac daje najprozaičniji prikaz; po njemu, ubrzo nakon Muratove smrti gine i Lazar, "nakon što se uključio u borbu protiv Ajna-bega" (komandant anadolske konjice na lijevom krilu osmanske vojske". Kada bi ovo bilo sasvim istinito, tad bi bilo sasvim razumljivo zašto je srpski narod težio drugačijoj varijanti priče, u kojoj je Lazar imao priliku barem da održi još jedan junački govor prije nego što pogine.
    Možda se čini čudnim pitanje da li je ova bitka bila turska pobjeda ili neriješeni boj, s obzirom nato da se radi o najčuvenijem porazu u srbijanskoj povijesti. Ipak, neki od ranih izvora iznose još čudniju tvrdnju; oni bitku opisuju kao srpsku pobjedu. Pismo firentinskih senatora ne ostavlja nimalo sumnje da ih je kralj Tvrtko obavijestio o velikoj pobjedi protiv Turaka; isti dojam se stiječe nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu francuskog autora Filipea de Mezieresa; a prva reakcija bizantiskih prisaca bila je da ustvrde kako je Kosovo bilo poniženje za Turke. Neki stari srpski vjerski tekstovi o Lazaru, napisani u obliku pohvale, kažu da je Murat poražen. Narodne epske pjesme koje je čuo neki slovenački putnik prolazeći Kosovom oko 1530., slave Miloša Kobilića koji je ubio Murata, završavajući: "Kad su Turci izgubili svog vođu, dali su se u bijeg. Tako su Markogrof (Lazar), njegova vojska i njegova zemlja oslobođeni od Turaka.
    Očigledno su postojala dva osnovna razloga za formiranje ovih različitih ocjena ishoda bitke. Prvi je bila činjenica da je sultan poginuo u ovoj bitki: to je privuklo zanimanje bizantskih pisaca, koji inače ne bi mnogo marili za ono što se desilo u ovoj udaljenoj slavenskoj kneževini. To je bio najvažnije i za pisce srpskih podvala koji su, usredsređeni na Lazara, sve događaje u bitki posmatrali na vrlo ličan, umjesto na vojno-strateški način: omiljeno im je poređenje bilo sa Davidom i Golijatom, koji su se naravno borili kao pojedinci, a ne kao vojskovođe. Drugi razlog je najvjerovatnije bio taj što, nakon bitke, tuska vojska nije krenula dalje u osvajanje srpske teritorije, nego se brzo povukla u Anadoliju (radi osiguravanja prijestola za Bajazida). To je moglo ostaviti dojam da su Turci uspješno odbijeni.

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default .................................................. .....nastavak..................

    Svaki prikaz bitke nastao je pod pritiskom vjerskih, književnih i političkih uticaja



    Da li je bosanski kralj Tvrtko imao neki dodatni, skriveni razlog, da širi vijesti o pobjedi - naprimjer, kako bi dobio vojnu ili finansijsku podršku od talijanskih vlasti, koji su, u protivnom, mogle dodijeliti Mađarskoj - o tome možemo samo nagađati.
    Još jedna karakteristika bitke koja je sigurno uticala na ove izvještaje jeste činjenica da su i Turci pretrpjeli teške gubitke. S obzirom na strašne gubitke u ljudstvu na obje strane, postojala je osnova da se na bitku gleda kao na neriješen rezultat za koji je plaćena visoka cijena. Jedan stari srpski vjerski tekst zaključuje: "Obje strane su bile iscrpljene, i bitka je prestala", više ranih hronika, talijanskih i dubrovačkih, daju približno istu verziju ishoda. Većina savremenih povjesničara su skloni opisati bitku kao uglavnom neriješenu, ali uz dvije bitne kvalifikacije. Prvo, u tehničko-vojnom pogledu, bitka se ipak može okarakterisati kao osmanska pobjeda, zato što se srpska vojska raspala i dala u bijeg, dok je turska na kraju dana zadržala polje u svom posjedu. Drugo, dok su Srbi upotrijebili svoju punu vojnu snagu, Turci su bili u stanju da iz dana u dan dovlače nove i sve jače jedinice. Stoga, dugoročno gledano, ova bitka se s pravom može smatrati velikim porazom srpske strane. Postoje i jasni dokazi da su tako mislili i ljudi s Kosova u sljedećoj generaciji ili dvije: bugarski pisac Konstantin, koji je bio na dvoru Lazarovog sina od 1411, jasno je opisao bitku kao tursku pobjedu. Isto je postupio i katolički biskup Martino Segono, koji je služio na Novom Brdu u prvoj polovici petnaestog stoljeća.
    Ali, da li su gledišta pisaca poput Konstantina i Segona uopće predstavljala javno mišljenje? Na ovo nema sasvim sigurnog odgovora. Svaki prikaz bitke sačuvan do naših dana je sačinjen pod pritiskom različitih posebnih utjecaja - vjerskih, književnih i političkih. Nema načina da se prodre u pozadinu tih tekstova i izvora i izvrši neka vrsta imaginarne ankete među lokalnim stanovništvom. Jedino što možemo učiniti jeste da uočimo i pratimo najranije niti predanja koje su, na kraju, utkane u popularni, savremeni "mit o Kosovu" (uglavnom u devetnaestom stoljeću), koji danas prevladava u srpskom načinu razmišljanja.
    Najuočljivija nit koja se pojavljuje vrlo rano jeste srpski pravoslavni kult kneza Lazara. Oko godinu dana nakon bitke, Lazarovo tijelo je prebačeno i ponovo sahranjeno u manastiru koji je on osnovao u Ravanici, između Niša i Beograda. Napisani su vjerski tekstovi koji su ga proglasili mučenikom, a za godišnju komemoraciju 15. juna sastavljena je posebna liturgija, koja je sadržavala pripovijest o njegovom životu i smrti. Međutim, glavni akcenat u ovom i drugim manastirskim tekstovima bio je na njegovim pobožnim djelima. Mnogo više prostora je posvećeno njegovom zavještanju Ravanice nego njegovoj posljednjoj bitki protiv Turaka. Jedini važan doprinos koji su ovi tekstovi dali kasnijem mitu o Kosovu bilo je, u nekima od njih, uključivanje govora koji je navodno Lazar održao svojim vojnicima prije bitke, i u kojem im je, koristeći retoričke modele, rekao da je "bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti... Živjeli smo dosta na ovom svijetu; na kraju, želimo prihvatiti mučeničku borbu i vječno živjeti na nebu".
    Kao što smo vidjeli, od tih religijskih tekstova (manji broj) opisuju bitku kao Lazarovu "svetu pobjedu". Standardni način slavljenja svetaca bilo je recitiranje njihovih dostignuća, a ne patnji; u Srpskoj crkvi je postojala snažna tradicija kraljevskog svetaštva, ali ne i mučeništva. Stoga ne iznenađuje da se Lazarova komemoracija sastoji uglavnom od nabrajanja njegovih vrlina i uspjeha - među kojima se ubojstvo Murata smatra najvećim. Slavljenje je važnije od oplakivanja u ovim tekstovima: i mada se tu spominju i pogibije srpskih vojnika na Kosovu, u ovoj ranoj fazi se još ne naslućuje nastanak mita o nacionalnoj katastrofi. Ni ovo nas ne treba čuditi; kada su pisani ovi tekstovi, deceniju ili dvije nakon bitke, Lazarov sin je neometano vladao srpskim zemljama i, štaviše, činio je to kao lokalni sultanov vazal. Za monahe, koji su ovisili od njegovog pokroviteljstva, ne bi bilo baš mudro opisati ovakvo stanje stvari kao katastrofalno za narod - čak i ako su ga smatrali takvim, što je malo vjerovatno.
    Ova prva liturgija slavljenja Lazarove smrti 15.juna svake godine (28. juna po novom kalendaru) mogla bi izgledati kao dokaz neprekinute tradicije obilježavanja godišnjice Kosova od 1390. g. do danas. Međutim, taj kontinuitet je ustvari vrlo krhak.



    Nacionalisti poput Vuka Karadžića uzeli su kosovsko predanje i pretvorili ga u ideologiju



    Kult Lazara se naravno održavao na Ravanici; svi manastiri su njegovali kult svojih svetih osnivača. Međutim, potkraj sedamnaestog stoljeća Ravanica je bila jedino mjesto gdje se još slavio njegov kult. Možda je još poneka crkva tu i tamo obilježavala 15. jun kao Vidovdan; ali u zvaničnom crkvenom kalendaru, taj dan je bio posvećen Amosu iz Starog zavjeta, dok je sv. Vid formalno unesen u kalendar tek u devetnaestom stoljeću. Cijela zamisao nacionalno-vjerske proslave ovog dana u stvari je izum devetnaestog stoljeća.
    Šire o poznatim tradicijama može se naći u narodnim epskim pjesmama. Najranije pisane verzije ovih pjesama o Kosovu pojavljuju se tek u drugoj polovini osamnaestog stoljeća; ali to je jasan dokaz (na osnovu bilješki putnika i vidljivog stoljća; ali to je jasan dokaz (na osnovu bilješki putnika i vidljivog utjecaja pjesama na druge pisane tekstove) kontinuiranog prenošenja i razvoja, koji se protežu od najranijih godina neposredno nakon bitke. Pažljivim proučavanjem ranih dokaza dolazimo do zaključka kako su neposredno nakon bitke sačinjene dvije glavne pjesme: "Smrt Lazara" i "Smrt Murata od ruke Miloša Kobilića". Razrađena je zajednička linija priče koja povezuje ove dvije, a dodate su i neke druge pjesme, kao što je ona o kneginji Milici i njenoj braći Jugovićima ili Ugovićima. Međutim, počev već od petnaestog stoljeća, jasno je da je najpopularnija od svih bila pjesma o Milošu Kobiliću. (To je pjesma kojoj je slovenački putnik Benedikt Kuripešič posvetio svoj prikaz iz 1530, opisujući je kao takvo slavljenje srpskog junaštva, da se cijela bitka doima kao poraz Turaka).
    Neke od pjesama o Lazaru uključuju stihove koji bitku oslikavaju kao istorijski poraz cijelog srpskog naroda; ali, čak i u tim pjesmama, fokus je na sudbini samog Lazara kao junaka-mučenika, a ne na nacionalnoj sudbini Srba. Nema sumnje da je u dugim stoljećima osmanske vladavine bilo mnogo Srba koji su ove pjesme shvatali kao izraz nečega što je povezano sa istorijskim korijenima njihove nesrećne sudbine kao turskih podanika. Ipak, tradicija narodnih pjesama se teško moće koristiti kao direktni dokaz "javnog mišljenja" o političkim pitanjima: kako bi se ona tako tumačila, tada bismo trebali izvući sasvim drugačiji zaključak iz činjenice da je najpopularniji junak u narodnoj poeziji - daleko popularniji od Lazara i vjerovatno popularniji čak i od Miloša Kobilića - bio Marko Kraljević, osmanski vazal, koji je gotovo sigurno davao vojnike za Muratovu vojsku i koji se možda i sam borio u njoj.
    Ideja da ova folklorno-pjesnička tradicija posluži kao građa za samu suštinu posebne vrste historijsko-nacionalne samosvijesti kod Srba u stvari je produkt devetnaestog stoljeća. Nacionalistički nastrojeni autori i graditelji nacije, poput Vuka Karadžića (utjecajni sakupljač narodnih pjesama sa početka devetnaestog stoljeća i autor rječnika) i Petra Petrovića Njegoša (pjesnik i kneževski vladar Crne Gore, čija je poznata epska poema "Gorski vijenac" objavljena 1847), uzeli su elemente narodnog kosovskog predanja i pretvorili ih u nacionalnu ideologiju. Ni ovo ne treba da nas čudi. Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope; u slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno je podrazumijevala pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom tretnutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija.


    Kraj
    Last edited by Ćipur; 27-05-10 at 16:40.

  8. #8
    Join Date
    Dec 2005
    Posts
    72
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Tajna Kosovskog boja

    Milorad Derić

    Tajna Kosovskog boja

    Prije šeststotinak i više godina, odigra se bitka na Polju Kosovu, a do današnjih dana ne odgovorismo: ko pobijedi, a ko izgubi bitku? Da li je uopšte moguće da dvije sukobljene vojske budu obje i gubitnici i pobjednici? Da li je moguće, da u jednom te istom boju poginu oba cara, da obje vojske budu poražene i u isto vrijeme obje budu pobjednice?!

    Ta i mnoge druge dileme ispriječile su se pred piscem ovog teksta, u pokušaju da odgovori na postavljeno pitanje.

    Odgovor se sam nameće: to se nije moglo desiti samo u jednom boju – jednoj bici?! Mora da su postojala dva boja – dvije bitke, sa različitom ratnom srećom. Kako i kada?

    Zna se da je sukob počeo u jutarnjim satima 28. juna 1389. godine, da je bitka završena u poslijepodnevnim satima, da tog jutra poginu “turski car Murate”. Raspori ga jatagan srpskog viteza “od učona stvar do grla bijela”.

    Nije mogao proći kroz turske straže i vojsku, neko ko sakriva takvu nožinu, koja može da napravi rez “do grla bijela”. To se nije moglo izvesti sa “sakrivenim” nožićem. To se moglo učiniti samo sa nožem – jataganom od strane viteza, kojem je taj i takav nož bio dio “ličnog naoružanja”, a on je mogao stići do Murata samo silom, a ne nikakvom “varkom” i navodnom “ponudom izdaje”. Priča o Muratovoj pogibiji na bazi izdaje jednog viteza, za kojeg sultan i ne zna da postoji, da ga baš privedu samom Caru na poklonjenje i to u toku same bitke, djeluje malo neuvjerljivo. Mnogo je logičnije i mnogo bliže pravoj istini, da su Srbi u boju prodrli do samog Muratovog šatora, a da je jedan od vitezova u sukobu sa samim Carem uspio da ga proburazi (Car Murat je bio ratnik – vođa bojovnika. Malo je vjerovatno da je u toku najžešćeg boja sjedio u svom šatoru i čekao da mu saopšte rezultat bitke). Jatagan, kao osnovno naoružanje, nosili su srpski vitezovi, koje je u boj na Kosovo doveo Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković. Do današnjeg dana, taj nož – jatagan, nosi se za pojasom (silavom) sa drškom koja strši na desnoj strani – “na dohvat desne ruke”. Tu nošnju srpskog Primorja, Boke, Hercegovine, Konavala, pa skoro sve do Like, nalazimo u raznim varijantama. Jatagan se nosio kao dio naoružanja srpskih vitezova uz nošnju koju danas nazivamo – crnogorska narodna nošnja.


    Jatagan mnogi nazivaju i “turski nož”. Došlo je to otud, što su ga mnogi srpski plemići zadržali u ličnom naoružanju, po primanju islama, a te ******** su u narodu identifikovane kao Turci, te otud ta zabluda.

    Slično se desilo i sa kapom “zavratom”, koja je i kod islamiziranih Srba ostala kao dio plemićke nošnje. Fes je dobio ime po gradu Fesu u Maroku – gdje su proizvođači kapa pravili duboke kalupe. Bosansko-hercegovački muslimani su rado nabavljali i nosili ovakve kape, da bi se što više razlikovali od pravoslavne raje.

    Kapu pominjemo u vezi ovog boja iz jednog jedinog razloga, što je na istoj bio izvezen zlatnim nitima “časni krst”. Časni krst je mogao da nosi na sebi (na kapi) samo onaj kome su priznata časna prava srpskog viteza. U dalekoj prošlosti, taj krst je stavljan na glavu onoga ko se nije ogriješio o “kodeks časti” do tridesete godine života. Tada je mogao da primi na sebe to znamenje, koje mu je, uz prethodno spiranje vodom sitnih grijeha (grešnih misli), simbolično stavljan na glavu krst uz ceremoniju “krštavanja”. Krštavanje, odnosno priznavanje časnih prava i promovisanje u viteza je prastari običaj kod Srba, koji datira još od prije pojave Isusa Hrista.

    Sve ovo u vezi časnog krsta napominjemo u vezi sa događajima tokom bitke 28. juna 1389. godine, jer su imali presudan uticaj na konačan ishod bitke.

    Naime, uz ostale odredbe viteškog ponašanja srpskog viteza, bila su i pravila odnosa sa neprijateljem:

    – u sukobu nije smjelo biti podlosti, prevara i smicalica,

    – kad neprijatelj odbaci oružje, bilo ga je nedostojno ubiti,

    a svako kršenje ovih kodeksa povlačilo je za sobom gubitak viteštva – gubitak časnih prava. Gubitak časnih prava bio je teži nego gubitak samog života. Bez časnih prava nije se moglo časno živjeti, niti nostiti “svijetlo oružje”, nije se moglo pojavljivati na skupovima, slavama, pozivati u svatove – takvom čovjeku nije bilo mjesta među časnim ljudima. Kada neko izgubi “čast i obraz” skidao mu se časni krst pred skupom, tako što mu je skidana kapa s glave (na kojoj je izvezen časni krst sa četiri ocila) i ista bacana u prašinu i gažena. To je bila najteža kazna koju je mogao doživeti jedan Srbin – gubitak časti. Čast je uslov opstanka – smrt je mnogo lakša od gubitka časti.

    Zašto je sve ovo bilo potrebno pomenuti, baš u vezi bitke na Kosovu, može se saznati iz opisa same bitke.

    Bitka je počela u jutarnjim časovima, tog 28. juna 1389. g. Na srpskoj strani bili su u centralnom dijelu postrojeni plemići na bojnim konjima. Zvali su ih “oklopnici”, jer su im čak i konji bili zaštićeni metalnim pločama, ili mrežama, koje su odolijevale udarcima mačeva, prodoru strijele ili koplja. Sami ratnici na konjima, pored oklopa, bili su naoružani uglavnom topuzima, kojima su razmahivali lijevo i desno, rušeći sve pred sobom i oko sebe. Udarcu topuza nije mogao nikakav štit pružiti zaštitu. Udar oklopnika bio je usmjeren ka samom centru turske vojske, a tu je bila koncentracija najsmjelijih turskih ratnika – Abdulahovih sinova (svetih ratnika – kasnije janičara). Jedini smisao života svetih ratnika – janičara, bio je da poginu čuvajući i braneći Alahovog sina na zemlji – Abdulaha (Abd–alah) sultana. Tako ginući, oni su zasluživali vječni život u dženetu (raju), gdje su ih čekale nebeske hurije – žene nezamislive ljepote, koje su postojale na nebu samo da bi njima – janičarima, pružile sva zadovoljstva, koja se mogu zamisliti – ali samo ako tamo dospiju braneći Abdulaha – u konkretnom slučaju Murata.

    Udar oklopnika i vitezova na bojnim kolima bio je tako silovit, da je prodor izvršen do samog centra, te je ugrožen i sam car Murat.

    Uzalud su sveti ratnici nasrtali na srpske ratnike. “Oklopna pesnica” je mrvila sve oko sebe. Poznato je to u istoriji, a pjesnik kaže:

    “Silni oklopnici, bez mane i straha,

    hladni k'o vaš oklop i pogleda mrka

    Vi jurnuste tada u oblaku praha

    Te nastade vreva i krvava strka.”

  9. #9
    Join Date
    Dec 2005
    Posts
    72
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Našli su se tu i vitezovi, koje je na Kosovo doveo Vlatko Vuković. O tome svjedoči i sama pogibija Muratova. Sam car Murat bio je ratnik, vičan sablji i borbi. Malo je vjerovatno da je sjedao na minderluku i čekao da ga raspore. Rasporen je u borbi – tipičan sukob sa ratnikom naviklim na duele sa jataganom. Sve govori u prilog tome, da ga je u sukobu rasporio jedan od vitezova pristiglih iz srpskog primorja.

    Bilo kako bilo – Muratova pogibija je izazvala pometnju u redovima Turaka. Janičari – kao najelitnija i najborbenija, a u isto vrijeme najmotivisanija snaga turske vojske, pogibijom Abdulaha, gubi svaki interes za dalju borbu – pogibiju. Pošto je sultan mrtav – nisu ga odbranili, u daljoj borbi, pogibijom, ne obezbjeđuju mjesto uz Alaha na nebu, nema im odlaska među nebeske hurije. Jedini spas je sačuvati život do izbora novog sultana.

    Kako ga sačuvati kad Srbi nadiru?!

    Bjekstvom!

    Spas je u bjekstvu. Janičari okreću leđa bojištu – bježe sa bojnog polja. Probijen je centralni dio turskog stroja. Zaljuljaše se i krila, gdje su već uveliko sukobi uzeli maha. Iz centralnog dijela, lijevo i desno, širi se panika – počinje opšta bježanija turske vojske.

    Ovako, na izgled lako izvojevana pobjeda, unosi zabunu i u samim redovima pobjednika – Srba.

    Utihnu i ono gromoglasno: “U raaaa.....”, koje je ledilo krv u žilama neprijatelja.

    Pobjeda!!!

    Neprijatelj je pobjegao. Da li je i pobijeđen?!

    Među ratnicima istoka – Azijatima važi pravilo “Pobijeđen je samo mrtav protivnik“. Kada okrene leđa i bježi, prilika je da ga pobijediš – oni bjegunce “sustignu i sasijeku”. Tada ne pruža otpor, lako ga je sasjeći. To se postiže lakom konjicom, koja u brzom kasu sustiže bjegunce i lakim zamasima sablje kosi protivnika.

    Ta pravila važe za azijatske ratnike, beskrupulozne ratnike, ratnike ubice, pa bilo da dolaze sa zapada ili sa istoka. Ratnike koje vjera uči da treba ubijati sve one koji ne pripadaju “pravoj vjeri”, a prava vjera je ona koju oni ispovijedaju, bilo da se radi o islamu ili katoličanstvu (Karlo Franački u sukobu sa Slovenima sve poubija i nakon zarobljavanja).

    Za Srbe takva pravila ne važe. Ona su u suprotnosti sa osnovnim viteškim kodeksom srpskog viteza. Ubiti neprijatelja s leđa, onda kada više ne pruža otpor, kada se ne može ravnopravno suprotstaviti protivniku je nedostojno. Radi toga se ne organizuje potjera za bjeguncima – to ne dozvoljava viteška čast srpskih ratnika.

    Taj kodeks može da se primijeni samo u koliko se sukob odvija sa isto tako “časnim ratnicima” – nažalost, taj kodeks časti važi samo kod Srba, a ne i kod hordi, kojima je jedini cilj uništavanje i pljačka, kod kojih “cilj opravdava sredstvo”.

    Tačno je da i oni posjeduju neka pravila borbe, podjele plijena, prava na život i imovinu pobijeđenog, ali to su sve pravila koja se odnose na međusobna prava pobjednika, bilo da se radi o odnosima silnijeg i moćnijeg prema običnom ratniku, ili prava u odnosu na vanzemaljske sile, prava na nebeske privilegije.

    Ne znajući za ova pravila kod Srba, bjegunci su nastojali da se što više, što brže udalje od poprišta bitke, kako ne bi bili sustignuti i sasječeni. Ovo naglo bjekstvo s ratišta, u početku je izazvalo ne tako malu zabunu kod Srba, a nakon toga se prolomio pobjednički poklič Kosovom – Pobjeda, pobjeda!!!

    Niko nije razmišljao – gdje su se Turci uputili? Uglavnom, pobjegli su preživjeli, Car im je poginuo, bitku su izgubili!

    Na Kosovu je tog jutra bila koncentrisana silna vojska, pristigla iz svih srpskih krajeva. U popodnevnim satima, tog Vidovdana, počinje i razlaz pobjedničkih formacija.

    Vuk Branković odvodi sa Kosova oko 25.000 ratnika. Odvodi svoje ratnike kućama, kao pobjednike poslije bitke.

    Vraćaju se i odredi kralja Tvrtka, pod komandom Vlatka Vukovića. Odlaze i neki manji odredi vojske pristigle iz ostalih srpskih zemalja.

    Glas o velikoj pobjedi širi se vrtoglavom brzinom, kroz sve srpske zemlje i prostore.

    “Ilinska” zvona sa vrhova brda i planina, šire glas o pogibiji azijatskog cara, o velikoj pobjedi srpskog kralja Tvrtka, odnosno kraljevih vojskovođa i vazala, saveznika kneza Lazara.

    Knez Lazar je 1377. g. priznao Tvrtka za kralja svih Srba – za naslednika Nemanjića krune, pa otud se i ova pobjeda pripisivala kralju Tvrtku, kao vrhovnom gospodaru svih srpskih zemalja.

    Radi toga čestitke za pobjedu stižu kralju Tvrtku I Kotromaniću. Sam Tvrtko 1. jula 1389. g. piše Trogiranima o svojoj velikoj pobjedi nad Turcima. Piše i Firentincima, a oni mu odgovaraju da su za pobjedu već saznali. Iz svega se da zaključiti da je u prijepodnevnim časovima tog 28. juna izvojevana pobjeda Srba nad Turcima.

    Glas o pobjedi je odaslan. U toku samo jedne jedine noći stiže u Pariz. Kako? (Nedvojbeno je dokazano da su sa crkve Notr Dam u Parizu, 29. juna zvona objavila tu pobjedu).

    Umjesto sječe koju je “trebalo obaviti” progoneći bjegunce – vojskovođe, poslije obavljenog posla (pobjede) postrojavaju ratnike za povratak. Vojska koja se vraća sa bojišta, svuda se dočekuje i slavi radi izvojevane pobjede. Prave se slavoluci i iznose đakonije. Posebnu slavu doživljava vojska Vlatka Vukovića. Na povratku ka Travuniji, svuda priređuju dočeke i slave pobjednike.

    Na Kosovu ostaje knez Lazar sa svojim vitezovima, koji su ponijeli najveći teret pobjede, jer su izgleda odredi oklopnika bili pod direktnom komandom samog kneza Lazara. Ostalo je puno ranjenih i poginulih, ostala je i prateća materijalna zaliha – sve je trebalo zbrinuti.

    Ostalo je i Polje Kosovo “odbranjeno”. Lazar sa svojom vojskom i vojvodama ostaje na poprištu, on ne napušta bojno polje, jer je ono dno njegove kneževine. Napustiti Kosovo tog istog dana bilo bi veoma neprikladno, nemoguće, pa sve da je i nova oslobođena teritorija, a ne odbranjena.

    Spušta se ljetna noć nad Poljem Kosovom.

    Ratnici skidaju opremu, sluge rasedlavaju konje, pale se vatre, vrte se bivoli na ražnjevima, spremaju se pobjednici na zasluženi počinak, tu na domak poprišta bitke, vidaju se rane preživjelim ratnicima. Pregleda se plijen.

    Bojište lagano tone u “san ljetne noći”.

    A okolo, tihe uhode na brzim konjima, sve to osmatraju – da bi izvijestili novog “Alahovog sina” Bajazita, o stanju u srpskom logoru.

    Šta se dešavalo sa bjeguncima???

    Prvi sa bojišta bježe “sveti ratnici” – janičari. Nemaju razloga da ginu, poslije smrti Muratove. Treba im novi sultan, novi Abdu(a)lah – novi otac za kojeg treba poginuti, da bi se dospjelo do nebeskih hurija. Da bi se vječito živjelo, u vječitom blaženstvu.

    Radi toga su oni i najbrži u bjekstvu, a sa njima i dva Abdulahova sina – Bajazit i Jakub. Janičari će jednog od njih da “izviču” za sultana (Abdulaha), a drugi će kad se to dogodi biti vraćen u krilo Alaha – stezanjem svilenog gajtana oko vrata. To je dužnost janičara. Za taj čin im nije potrebno odobrenje novog sultana – to je njihova sveta dužnost, koja se obavlja istovremeno kada se izviče novi sultan. Ovaj izbor novog sultana umjesto Murata – obavljen je u Kačaniku. U samoj klisuri ili pred ulazom, nije utvrđeno, ali nije toliko ni bitno. Bitno je da je izbor izvršen istog dana (u predvečerje) 28. juna.

    Odmah po izboru, Bajazit izdaje naredbe o zaustavljanju bjegunaca. Formira alaje (čete). Postavlja alajbaše.

    Dvije alaje upućuje nazad, da bi ga glasnicima obavještavali o tome – dokle su Srbi stigli sa sječom, kolika je sila u Srba, koja vrši sječu?

    Dugo su glasnici stizali i izvještavali o tome da nisu primijetili Srbe u sječi bjegunaca.

    Poslednji koji su dospjeli skoro do samog bojišta, javljaju Bajazitu: Srbi uopšte nijesu krenuli u sječu!!! Veliki dio srpskih ratnika je napustio bojište. Na bojištu su ostali samo ratnici srpskog kneza Lazara, ali i oni bez borbenog poretka, raspasani, veseli – slave pobjedu.

    Pod okriljem noći, kreću se dvije “guje” ratnika, većinom janičara iz Kačanika, tiho se prikradaju i obavijaju oko Lazarevih vitezova.

    A u zoru 29. juna – ponavlja se pokolj, veoma sličan onom na rijeci Marici 1371. g. Svi ginu, preživjelih nema.

    To više nije bila bitka, to je bio pokolj.

    Nema viteštva kod Azijata.

    Važna je samo pobjeda.

    Nikakva pravila borbe ne postoje.

    Kao što se “guja” privukla plijenu – tiho, nečujno, tako je poslije zločina poprište napušteno. Vraća se Bajazit, sa ostacima ratnika u Malu Aziju.

    Kosovo zamuklo. Niti stiže Lazar sa Kosova, niti stiže Lazareva vojska – nema nikog da javi i donese glas sa Kosova.

    Zašto ih nema?!

    Radi čega ne dolaze?

    Počinje se javljati crv sumnje. Da nas nije vojvoda Vlatko obmanuo u vezi pobjede? Da ono nije Vuk Branković napustio bitku i izdao Kneza? šta se desilo na Kosovu? Svi se pitaju?

    “Boga moli Jugovića majka,
    da joj Bog da oči sokolove
    i bijela krila labudova,
    da odleti na Kosovo ravno...”

    Gavranovi se uzdižu nad poljem, vide se njihova jata iznad Kosova!!!

    “Snaho moja ljubo Damjanova
    bil' poznala čija j' ovo ruka?
    Svekrvice, majko Damjanova
    ovo j' ruka našega Damjana ...”

    Saznanje o onome što se desilo u noći između 28. i 29. juna, bila je tajna i za narod i za istoričare.

    Tajna koja je stoljećima zbunjivala.

    Zločin napravljen kobne noći, skrivan je od strane Turaka, Bila je to podla pobjeda nad jednim dijelom kosovskih vitezova.

    U stvari, bio je to masakr izveden na nimalo ratnički način.

    Naprotiv.

    Poslije zločina, izvršilac se povukao.

    Pojavio se tek poslije godinu dana da postavi svoje uslove “pobjednika”.

    Sve ostalo je poznato.

    Nema potrebe da ponavljamo.

  10. #10
    Join Date
    Mar 2006
    Posts
    611
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Da. Englezi su skloni izmisljanju istorije. Kao npr. o velikom engleskom kralju Ricardu lavlje srce koji je bio pod broj jedan normanin a pod broj dva proveo je samo par mjeseci svog zivota u englesku koju nije podnosijo.

  11. #11
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Sto su to Englezi izmislili u ovom topicu?

  12. #12
    Join Date
    Jun 2006
    Posts
    2,063
    Thanks Thanks Given 
    46
    Thanks Thanks Received 
    42
    Thanked in
    14 Posts

    Default

    hahahaha. otkud sad Englezi?

    A vole da izmišljaju, recimo izmislili su kralja Artura s čitavom njegovom bulumentom. A i za Robina Huda ne znamo je li postojao. Ali njima mit i legenda ne predstavljaju osnovu za bilo šta osim filmova i serija.

  13. #13
    Join Date
    Jun 2006
    Posts
    2,063
    Thanks Thanks Given 
    46
    Thanks Thanks Received 
    42
    Thanked in
    14 Posts

    Default

    Inače priča o Kosovu, izdaji, večeri pred boj, Lazaru i carstvu nebeskom je već poznata hrišćanska priča samo prerađena, svi elementi su tu.
    Last edited by ssin; 04-06-07 at 09:58.

  14. #14
    Join Date
    Jun 2006
    Posts
    2,063
    Thanks Thanks Given 
    46
    Thanks Thanks Received 
    42
    Thanked in
    14 Posts

    Default

    Problem sa Malcolmom koji je inače erudita i inteligentan čovek je da se za istoriju Balkana zainteresovao tek onda kad su počeli sukobi. Dakle on po ovom pitanju jednostavno nije autoritet. Njegove knjige su oportunističke, namenjene pre svega zapadnim donosiocima političkih odluka. Nije ni prvi ni poslednji put da se istorija koristi u političke svrhe, meni je to jasno, ali ga to u startu diskvalifikuje kao nepristrasnog istoričara.

    E sad, ono što sam ja čitao od njega smatram sasvim korektnim, neverovatno je da je za tako kratko vreme uspeo da napiše ipak kvalitetne knjige - ali manji problem je u onome što je rekao, veći je u onome što nije rekao. I skoro nikako nije konsultovao srpske izvore, što je potpuno bezveze ako se piše istorija Kosova. Može se postaviti i pitanje šta je uopšte Kosovo i kako se može pisati istorija Kosova koje je tek od 1945. politički entitet, u takvom svojstvu se ne javlja ranije. Oportunizam.
    Last edited by ssin; 04-06-07 at 09:58.

  15. #15
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    D-Town
    Posts
    17,032
    Thanks Thanks Given 
    79
    Thanks Thanks Received 
    855
    Thanked in
    537 Posts

    Default

    @ssin:srpski izvori o kosovu ne postoje(pisani bar,usmene možeš uzimat ovako i onako) ili bar ja za njih ne znam.volio bih da mi navedeš par njih napisanih pa makar tokom prvih 100 godina nakon kosova.
    što se tiče texta Milorad Derić- Tajna Kosovskog boja odavno veću glupost na ovu temu nisam čita.ja mislim da ni sam Slobo ovo nije ovako moga namastit a svi znamo je je na epsku tematiku umio da „takne“ u srce i dušu ovaj priglupi narod.obrazložiću po redu:
    1)da je sultan rasporen nije baš lako utvrdit.prije bi se reklo da je riječ o „uljepšavanju“ guslara jer je taj način ubistva čest motiv u epskim pjesmama ka što vjerovatno i sami znate.sigurno je da murat nije na mjestu ubijen što i turski hroničari tvrde a ako ka je neko izbušio nožićem od 15cm u stomak smrt mu je bila garantovana jer nijesu hirurzi u to vrijeme bili česti.čak se i par stotina godina ta rana teško liječila a ranjeni vojnici su često birali samoubistvo nego muke nastale trovanjem krvi i utrobe.
    2)sam sebe skače u stomak tvrdnjom da ga je ubio neko od vojnika vlatka vukovića jer su pomoćni odredi bili na krilu a ne u centru dje su bili samo teški oklopnici a oni baš i nijesu praktikovali lako oružje pored topuza i mača.sem toga taj topuz nijesu nosili baš u tolikom broju jer je ipak teški mač bio omiljeniji a tu je bila i sjekira.
    3)ta se kapa u maroku nosila vjerovatno i prije no su kod nas stigli turci(nešto im je klima takva činimi se)
    4)poznato je kako su srednjevjekovni vitezovi bili prepuni „časti,dobročinstva i svega uzvišenog“ po cijeloj evropi pa sumnjam e je i srbija odudarala od toga.pogledajte već samu epiku koju ovaj tip toliko priziva pa vidite na što su bili spremni vukašin,uroš i ostali a oni su još bili na prvim mjestima u hijerarhiji pa su bili i primjer.
    5)sveti ratnici nijesu isto što i janjičari.janjičari su djeca oteta od pokorenog stanovništva(simpatično je to da ih nije bilo iz crne gore iako su ponajbolji ratnici dolazili odavde što dokazuje da nije pokorene za razliku od bosne i srbije) i nastali su kasnije.sveti ratnici su bila ka specijalna jedinica.znali su samo za borbu i čitav život u tome provodili i nije im bio osnovni zadatak čuvnje sultana ka što derić navodi.zahvaljujući njima i sam carigrad je panuo jer je prethodno odolijeva naletim regularne turske vojske.
    6)po meni lakše je teškim mačem ubit pritivnika no zamolit sultana da sačeka,skinut oklop pa ga ka kakvo krmče rasporit.oklopnici koliko su bili moćni u boju na konju toliko su nesposobni kad sa njega sidju jer se ne mogu kretati.najbolji primjer bitka na čudskom jezeru rusa pod aleksandrom nevskim i tevtonaca.
    7)nije se turska vojska baš tako raspala.inače sultan je koordinisa centar sa krilima ali su ipak bajazit i ostale vjskovođe vodile krila i čisto sumnjam da bi dopuštili tek tako rasulo.
    8)o kodeksima časti je mislim suvišno govorit.da li je ili ne dostojno proganjat neprijatelja to je za preipitivanje i činimi se da nema te vojske koja to nije radila pa tako i srpska ma koliko derić tio to uljepšat i prikazat ih kao same božije ratnike.istina je u tome da su azijati bili krvožedniji al ništa više.uostalom to se imože očekivati od naroda koji živi skitački i od rata i pljačke.
    9)okle vuku brankovići 25.000 ratnika!!!!!on je upravlja oblašću kosova.ako je on otiša dje je otiša i zašto je osta lazar a ne on?jel samo ja odje vidim nešto čudno?u tadašnju vojsku je uglavnom išla vlastela a samo su strijelci bili iz nižih slojeva jer je trebalo kupit konja,skupi oklop,oružje.ako je područje kosova tad imalo 15.000 plemića i bogataša onda bi srpska vojska brojala vjerovatno oko 150.000 boraca jer imamo ostatak srbije,pa albanske odrede,pa bosance,pa hrvate,madjare + najamnici.sami računjate.
    10)nije lazar prizna tvrtka za naslednika krune nemanjića ka što ga nijesu priznali ni vukašin ni uglješa.da ga je prizna bitku bi vodili ili sam tvrtko ili vlatko vuković vjerovatno jer bi lazar u tom slučaju bio vazal sa obzirom da je tvrtko bio naslednik svih srpskih zemalja dušanovog carstva.
    11)e jesu kako ne sve lupali u zvona zbog kosova.crkve zvone i zbog ovog ili onog razloga a ne samo jer se cijela evropa veseli pobjedi na kosovu.kad su se toliko radovali što su prije toga odbijali svi sem madjara da daju vojsku?nevalja prećerivat.tvrtko 1 jula piše trogiranima da su turci pobijeđeni a 29 juna znaju parižani i prave žurku.mislim,šta reeeći,e.
    12)dje je ko čuo da se na bojištu slavi pobjeda?mene ne bi bio užitak jes,pit medju leševe,gavrane,muve itd.te su se proslave održavale obično na dvorovima a na na poljanu neku činimi se.možda griješim.
    13)nema toga običaja kod turaka da smiču jednog prestonaslednika a drugog da „izviču“ ca sultana bar ja nijesam čuo.naćete dosta njih koji su vladali a bila im živa braća.istina bilo je dosta sukoba između braće al nije to samo kod njih.i kod nas je to često.a ne vjerujem ni da je jakub bio radostan ako bi ovi krenuli da ga smaknu i da je bio bespomoćan bez pristalica.
    14)bajazit je mora u jedrene kao prestonicu da mu se potvrdi izbor a ne da se zajebava okolo jer jakub vjerovatno nije bio jedini brat.
    15)treba pokupit vojsku u roku od par sati,organizovat,odredit komadante i poslat nazad.ako su napali u zoru 29(znači oko 4sata ujutro) trebali su bit na položaj makar oko 2 sata a iz kačanika ka što veli vjerovtno ima makar 5-6 sati jahanja i to sve lagano jer su već umorni od boja i ako nadju svježe konje a ne smije se dizat buka.jednostavno nemoguće i danas sa svim telekomunikacijama i opremom.a bajazit je sve uredio predveče tj vjerovatno oko 4-5 sati izabran za novog vladara pa ponovo organizova vojsku i poslat čete da izvidjaju. podsjećam da nijesu imali mobilne tad pa da sa terena daju izvještaj
    ovo me podsjeća na scenario za neki romantični film.
    malkolmov scenario je masu realniji i vjerovatniji.

  16. #16
    Join Date
    Jun 2006
    Posts
    2,063
    Thanks Thanks Given 
    46
    Thanks Thanks Received 
    42
    Thanked in
    14 Posts

    Default

    hehe, ti misliš da sam ja čitao ovu "tajnu kosovskog boja". Ko će da gubi vreme na to , jesi lud... Sigurno da je Malkolmov scenario verojatniji ali i Malcolm kaže šta je sigurno a šta može samo da se pretpostavi. Dakle i 90% onoga što je on napisao su pretpostavke. A napisao sam da je Malcolm oportunistički pristupio celoj stvari što ga u mnogome diskvalifikuje.

  17. #17
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    D-Town
    Posts
    17,032
    Thanks Thanks Given 
    79
    Thanks Thanks Received 
    855
    Thanked in
    537 Posts

    Default

    ma ok.ja sam kritikova text a ne tebe

  18. #18
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Omače mu se, priznade da je Njego sve izmislio, zna to dobro fukara!

    O NAJSKUPLjOJ SRPSKOJ RIJEČI NA DANIMA SV. VASILIJA OSTROŠKOG U NIKŠIĆU


    Bećković: Kosovo stvorilo Crnu Goru



    Kosovo nije samo polje na kojem se odigrala Kosovska bitka, ni pozornica poraza i izdaje, ni grobnica dva cara - već Sion, mjesto ukazanja, stajna tačka s koje smo krenuli uvis, i pokazali sposobnost da povjerujemo u nešto veliko i važnije od nas, kazao je akademik Matija Bećković u Nikšiću na večeri posvećenoj Kosovu, u okviru manifestacije Dani Svetog Vasilija Ostroškog.
    Prije devetnaest godina - kazao je Bećković - u Sidneju, na Makvori univerzitetu održao je predavanje na temu "Kosovo najskuplja srpska riječ". Od tada do danas iz izlaganja, kada je Kosovo u pitanju, ništa ne mora promijeniti.
    - I danas - istakao je on - poslije više od šest stotina Vidovdana, za sudbinu srpskog naroda ništa nije presudnije od bitke koja traje na Kosovu i za Kosovo.
    - Ishod Kosovskog boja još se ne zna, kako onog negdašnjeg, tako ni ovog današnjeg. Kosovo nam osvanjuje svakog jutra, svaki dan jeste jedna godišnjica i jedna zadušnica. I danas se tamo, kao i na Vidovdan 1389. godine, bidi "ko je vjera, a ko nevjera". Kosovo je najskuplja srpska riječ, plaćena krvlju cijelog srpskog naroda. Po cijenu te krvi ustoličena je na prestolu srpskog jezika, bez krvi nije se mogla kupiti, bez krvi, ne može se ni prodati. Kosovo je ime za našu nebesku otadžbinu, a tu otadžbinu možemo izgubiti samo duhovnim samoubistvom, citirao je Bećković djelove davno održanog predavanja.
    Za Crnu Goru, istakao je Bećković, zemlju u kojoj su rođeni Nemanja, Sveti Sava - Kosovo je postalo mjesto postanja, i zato je nemoguće da se ona sada odrekne Kosova.
    - Kosovo je stvorilo Crnu Goru i jedino Crnogorci imaju porijeklo od kosovskih junaka. Prema tome, nemoguće je da se Crna Gora odrekne Kosova, a da se pri tom ne odrekne same sebe. Ako to učini, može slobodno da promijeni ime, jer dogod se tako zove - zna se šta je, rekao je Bećković.
    Njegoš, vladika i najveći srpski pjesnik, sam se obukao u kosovskog junaka, prvi je skinuo fes i stavio korotnu kapu za Kosovom. Prije njega nijesmo imali ni tolikog pjesnika, ni takvog vladike ali, kaže Bećković, ni ovakvog Kosova.
    - Oni koji su imali naslednike plašeći se da bi mogli prodati imanje, umjesto na groblju sahranjivali su se na svom imanju. Onda su od prodaje odustajali i nasljednik i kupac. Na Kosovu polju je sahranjen cijeli srpski narod, zato Srbi s tom zemljom ne mogu da trguju. Mogu da nam ga otmu, ali mi ne možemo da im ga damo, a i malo je onih koji ga mogu oteti. Srpski narod se nikada neće pomiriti s tim što se sada dešava na Kosovu i kao što ga je oslobodio poslije 500 godina, oslobodiće ga opet.
    Carica Milica je ostavila svijeću u Dečanima, da je zapali onaj ko oslobodi Kosovo, a kralj Aleksandar je svijeću zapalio 1912. godine i ona se nikada neće pretuliti, kazao je Bećković.
    - Sadašnja, država Crna Gora, se na neki način odrekla Njegoša. Ona jednostavno ne zna šta da radi sa njim, niti zna šta će bez Njegoša. Kao pjesnik Vladika Rade je stvorio legendu o Kosovu, kao vladika pozvao ne samo na osvećenje, nego i na osvetu Kosova, kao vladar poeziju pretvorio u stvarnost.

    Na Ostrog ne smiju

    Mnogobrojna publika koja je prisustvovala večeri posvećenoj Kosovu i Metohiji imala je priliku da čuje prigodno slovo književnika Milutina Mićovića, kao i brojne Bećkovićeve pjesme, ispjevane u slavu Kosova, te Svetog Vasilija Ostroškog, duhovnog zaštitnika Nikšića, i cijelog srpskog naroda. O manifestaciji koja se u slavu tog sveca u gradu pod Trebjesom održava posljednjih dvanaest godina, Bećković je istakao da je ona samo dokaz, da se taj Svetitelj još "pita".
    - Nemoguće je da sve ovo bude tako lijepo i ubjedljivo bez njegovog blagoslova. Sveti Vasilije je naš najživlji svetac, čak se ne može uporediti ni sa jednim drugim. To je neko ko nema smisla za humor, niti se sa njim šale. Danas nema svetinje na koju nije nasrtano, ali nijesam vidio junaka koji se usudio da kidiše na Ostrošku liticu - rekao je Bećković.

    Ni sječivo, ni olovo

    Jezik je jedino što na Kosovu nije pokošeno, jer jezik ne gori, niti se topi, ne može mu ništa ni sječivo, ni olovo. Sve što danas, po pitanju imena jezika u Crnoj Gori nekakav odbor misli i piše to, ipak, čini na srpskom jeziku. Sve specifičnosti crnogorskog su u stvari specifičnosti srpskog jezika. Cijela diskusija vodi se na srpskom jeziku i to je prvi slučaj u istoriji civilizacije da se neki drugi jezik zasniva na jeziku na kojem govorite i koji jedino i znate. Crna Gora je jedino na srpskom jeziku Crna Gora, a na svakom drugom ona se drugačije zove - istakao je Bećković.


    B. Brašnjo


    http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...&clanak=146637

  19. #19
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Miloš Obilić ispade Mađar

  20. #20
    Join Date
    Jun 2007
    Posts
    570
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by FORMICA View Post
    Miloš Obilić ispade Mađar
    Pa Malcolm je i ranije svašta pisao.

  21. #21
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Dobro ali mi sve ovo djeluje logično i ubjedljivo mnogo više od uobičajenih popovskih priča.

  22. #22
    Join Date
    Jun 2007
    Posts
    570
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Dutch View Post
    @ssin:srpski izvori o kosovu ne postoje(pisani bar,usmene možeš uzimat ovako i onako) ili bar ja za njih ne znam.volio bih da mi navedeš par njih napisanih pa makar tokom prvih 100 godina nakon kosova.
    što se tiče texta Milorad Derić- Tajna Kosovskog boja odavno veću glupost na ovu temu nisam čita.ja mislim da ni sam Slobo ovo nije ovako moga namastit a svi znamo je je na epsku tematiku umio da „takne“ u srce i dušu ovaj priglupi narod.obrazložiću po redu:
    1)da je sultan rasporen nije baš lako utvrdit.prije bi se reklo da je riječ o „uljepšavanju“ guslara jer je taj način ubistva čest motiv u epskim pjesmama ka što vjerovatno i sami znate.sigurno je da murat nije na mjestu ubijen što i turski hroničari tvrde a ako ka je neko izbušio nožićem od 15cm u stomak smrt mu je bila garantovana jer nijesu hirurzi u to vrijeme bili česti.čak se i par stotina godina ta rana teško liječila a ranjeni vojnici su često birali samoubistvo nego muke nastale trovanjem krvi i utrobe.
    2)sam sebe skače u stomak tvrdnjom da ga je ubio neko od vojnika vlatka vukovića jer su pomoćni odredi bili na krilu a ne u centru dje su bili samo teški oklopnici a oni baš i nijesu praktikovali lako oružje pored topuza i mača.sem toga taj topuz nijesu nosili baš u tolikom broju jer je ipak teški mač bio omiljeniji a tu je bila i sjekira.
    3)ta se kapa u maroku nosila vjerovatno i prije no su kod nas stigli turci(nešto im je klima takva činimi se)
    4)poznato je kako su srednjevjekovni vitezovi bili prepuni „časti,dobročinstva i svega uzvišenog“ po cijeloj evropi pa sumnjam e je i srbija odudarala od toga.pogledajte već samu epiku koju ovaj tip toliko priziva pa vidite na što su bili spremni vukašin,uroš i ostali a oni su još bili na prvim mjestima u hijerarhiji pa su bili i primjer.
    5)sveti ratnici nijesu isto što i janjičari.janjičari su djeca oteta od pokorenog stanovništva(simpatično je to da ih nije bilo iz crne gore iako su ponajbolji ratnici dolazili odavde što dokazuje da nije pokorene za razliku od bosne i srbije) i nastali su kasnije.sveti ratnici su bila ka specijalna jedinica.znali su samo za borbu i čitav život u tome provodili i nije im bio osnovni zadatak čuvnje sultana ka što derić navodi.zahvaljujući njima i sam carigrad je panuo jer je prethodno odolijeva naletim regularne turske vojske.
    6)po meni lakše je teškim mačem ubit pritivnika no zamolit sultana da sačeka,skinut oklop pa ga ka kakvo krmče rasporit.oklopnici koliko su bili moćni u boju na konju toliko su nesposobni kad sa njega sidju jer se ne mogu kretati.najbolji primjer bitka na čudskom jezeru rusa pod aleksandrom nevskim i tevtonaca.
    7)nije se turska vojska baš tako raspala.inače sultan je koordinisa centar sa krilima ali su ipak bajazit i ostale vjskovođe vodile krila i čisto sumnjam da bi dopuštili tek tako rasulo.
    8)o kodeksima časti je mislim suvišno govorit.da li je ili ne dostojno proganjat neprijatelja to je za preipitivanje i činimi se da nema te vojske koja to nije radila pa tako i srpska ma koliko derić tio to uljepšat i prikazat ih kao same božije ratnike.istina je u tome da su azijati bili krvožedniji al ništa više.uostalom to se imože očekivati od naroda koji živi skitački i od rata i pljačke.
    9)okle vuku brankovići 25.000 ratnika!!!!!on je upravlja oblašću kosova.ako je on otiša dje je otiša i zašto je osta lazar a ne on?jel samo ja odje vidim nešto čudno?u tadašnju vojsku je uglavnom išla vlastela a samo su strijelci bili iz nižih slojeva jer je trebalo kupit konja,skupi oklop,oružje.ako je područje kosova tad imalo 15.000 plemića i bogataša onda bi srpska vojska brojala vjerovatno oko 150.000 boraca jer imamo ostatak srbije,pa albanske odrede,pa bosance,pa hrvate,madjare + najamnici.sami računjate.
    10)nije lazar prizna tvrtka za naslednika krune nemanjića ka što ga nijesu priznali ni vukašin ni uglješa.da ga je prizna bitku bi vodili ili sam tvrtko ili vlatko vuković vjerovatno jer bi lazar u tom slučaju bio vazal sa obzirom da je tvrtko bio naslednik svih srpskih zemalja dušanovog carstva.
    11)e jesu kako ne sve lupali u zvona zbog kosova.crkve zvone i zbog ovog ili onog razloga a ne samo jer se cijela evropa veseli pobjedi na kosovu.kad su se toliko radovali što su prije toga odbijali svi sem madjara da daju vojsku?nevalja prećerivat.tvrtko 1 jula piše trogiranima da su turci pobijeđeni a 29 juna znaju parižani i prave žurku.mislim,šta reeeći,e.
    12)dje je ko čuo da se na bojištu slavi pobjeda?mene ne bi bio užitak jes,pit medju leševe,gavrane,muve itd.te su se proslave održavale obično na dvorovima a na na poljanu neku činimi se.možda griješim.
    13)nema toga običaja kod turaka da smiču jednog prestonaslednika a drugog da „izviču“ ca sultana bar ja nijesam čuo.naćete dosta njih koji su vladali a bila im živa braća.istina bilo je dosta sukoba između braće al nije to samo kod njih.i kod nas je to često.a ne vjerujem ni da je jakub bio radostan ako bi ovi krenuli da ga smaknu i da je bio bespomoćan bez pristalica.
    14)bajazit je mora u jedrene kao prestonicu da mu se potvrdi izbor a ne da se zajebava okolo jer jakub vjerovatno nije bio jedini brat.
    15)treba pokupit vojsku u roku od par sati,organizovat,odredit komadante i poslat nazad.ako su napali u zoru 29(znači oko 4sata ujutro) trebali su bit na položaj makar oko 2 sata a iz kačanika ka što veli vjerovtno ima makar 5-6 sati jahanja i to sve lagano jer su već umorni od boja i ako nadju svježe konje a ne smije se dizat buka.jednostavno nemoguće i danas sa svim telekomunikacijama i opremom.a bajazit je sve uredio predveče tj vjerovatno oko 4-5 sati izabran za novog vladara pa ponovo organizova vojsku i poslat čete da izvidjaju. podsjećam da nijesu imali mobilne tad pa da sa terena daju izvještaj
    ovo me podsjeća na scenario za neki romantični film.
    malkolmov scenario je masu realniji i vjerovatniji.
    Kako ne postoje, i tekako da postoje. Na primjer Konstantin Filozof Kostenečki piše o kosovskoj bici na samom početku 15. stoljeća u Žitiju, što znači samo nekoliko godina poslije same bitke. Onda priblžno iz istog perioda Srpski Patrijarh Danilo III i njegovo "Povesno slovo o knezu Lazaru" iz kraja 14. stoljeća. Pa i Despot Stefan Lazarević odmah poslije spominje Kosovo.
    Onda tu je i onaj David između 1402. i 1405. godine. Onda tu je i Zapis iz Prologa koji datira i na otprilike samu Kosovsku bitku koji govori o njoj. Pa tu je i sveštenik Pahomije iz iste godine kosovske bitke. Kao i Božidarev zapis iz Apostola. Tu je, naravno, i Koporinski Ljetopis. Te Đakon Ignatije (12-13 godina poslije bitke), kao i Konstantin Mihailović od Ostrovice ("Srbin Janičar"). Pa i sam kralj Stefan Tvrtko I Kotromanič piše o njoj.

    Vuk Branković je imao 10.000 vojnika po izvorima.

    Priznali ga jesu Lazar i ostali. Jedini koji ga nijesu priznali su bili Balšići i Srpska Pravoslavna Crkva.

  23. #23
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Imali ko mimo lažavih popova?

  24. #24
    Join Date
    Nov 2004
    Location
    Sverige
    Posts
    6,830
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    2
    Thanked in
    2 Posts

    Default

    Ima amfilohije "grozni " On je vladika a jeli lazav JES Hhahhahaha !
    Ko nevoli Crnogorca ,vas se ambisa !!!

  25. #25
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Zveku popovi ležu ka niko nikad. Radi se o fantastičnoj imovini koja im je dopala kandži. Za to su u stanju učinjeti svašto, a najmanje slagat jer im je lažavina uobičajeni način života.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Mojkovacka bitka : Crnogorska Troja
    By Petar Mrvaljevic in forum Istorija
    Replies: 1
    Last Post: 29-07-10, 14:52
  2. Junacke, ratnicke, istorijske, epske, ...
    By apsolutno_nemoguca in forum Književnost i lingvistika
    Replies: 8
    Last Post: 05-11-06, 21:34
  3. gleda majmun sebe u zrcalo...
    By castel nuovo in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 47
    Last Post: 27-04-05, 12:20
  4. Is Kosovo ready for independence?
    By scholar1 in forum Budućnost Crne Gore
    Replies: 0
    Last Post: 01-12-04, 20:54

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •