Page 1 of 2 12 LastLast
Results 1 to 25 of 40

Thread: Đilas se izjašnjavao kao Srbin, tvrdi "Politika" od 04. 09. 2006.

  1. #1
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Đilas se izjašnjavao kao Srbin, tvrdi "Politika" od 04. 09. 2006.

    Црна Гора пред ново изјашњавање бирача


    Избори и идентитет


    Идеолошка основа данашње владајуће Црне Горе јесте дукљанска перцепција идентитета



    Избори који се одржавају 10. септембра у Црној Гори далеко су од обичног изјашњавања грађана о томе ко ће их представљати у следеће четири године у Скупштини. Ови избори су по много чему историјски: они су посебно важни за опстанак српског имена на тим просторима, будући да представљају окончање једне стогодишње дилеме око идентитета.

    Први озбиљан и целовит покушај да се објективно сагледа црногорско питање налази се у толико оспораваном Ђиласовом чланку из 1944. године. Овај рад је годинама у Београду потпуно бесмислено нападан као доказ како је Ђилас измислио црногорску нацију, да би га ових дана у Подгорици нападали (уз књигу о Његошу) као доказ Ђиласовог великосрпског шовинизма! Оно што је Ђилас покушао у том чланку јесте да постави једну врло савремену теорију плуралног идентитета која је вероватно једина и могла да адекватно реши црногорско питање. Сличне моделе идентитета данас развија Ентони Смит, најзначајнији теоретичар нације и национализама, који идеју нације заснива на етничком елементу (религија, митови, језик, предање) допуњеном елементима модернизације (државотворно искуство, бирократија, економски простор, политичка хомогенизација). Тек заједно оба елемента дају комплетну нацију.

    Ђилас примећује да је, с једне стране, комплетна етничка основа Црногораца неоспорно српска: исти митови, исто предање, језик и религија, иста свест о српском наслеђу. Међутим, с друге стране, постоји неоспоран елемент самосвојности изграђен око посебне државности, посебног искуства заједничког живота и других елемената модерности, који не дозвољавају да се Црна Гора напросто сведе на српски регион. У томе је, на пример, суштинска разлика између Срба у Црној Гори и Срба у Херцеговини који нису имали то искуство.

    Нажалост, дефинисање црногорског питања није ишло овим током. С једне стране се ни у Србији није довољно водило рачуна о том специфичном статусу Црногораца у оквиру укупног српског корпуса па је нпр. било предлога који су Црну Гору видели као обичан регион Србије. С друге стране, у самој ЦГ комунистичка владајућа класа све више је од Другог светског рата јачала антисрпску перцепцију црногорског идентитета. Мали прекид је био период прве половине деведесетих, када је изгледало да су се Црногорци масовно вратили својим традиционалним српским коренима.

    Међутим, још почетком деведесетих на Цетињу је васкрсао зеленашки покрет који је окупљен око Либералног савеза тражио независну Црну Гору. Интелектуална основа овог покрета јача од средине деценије када се у Подгорицу из Загреба вратио Јеврем Брковић иницирајући такозвани дукљански покрет, окупљен око Дукљанске академије, часописа „Црногорски књижевни лист” и неканонске Црногорске православне цркве. Овај изразито антисрпски покрет полако је добијао легитимитет да би после 2000. постао де факто идеолошка основа Ђукановићевог покрета за отцепљење.

    И то је посебно важно истаћи: идеолошка основа данашње владајуће Црне Горе јесте дукљанска перцепција идентитета заснована на идејама Штедимлије, Секуле Дрљевића и Брковића, према којој Црногорци никакве везе немају са Србима, а Србија је наводно још од Немањића до Милошевића спроводила исту политику освајачког хегемонизма и пропаганде да су Црногорци Срби. Ова идеологија је дефинитивно отворила процес цепања плуралног идентитета Црногораца и с обиром на то да је експанзивна и асимилаторска настоји да све православне грађане Црне Горе преведе у дукљанство. Велики део Црногораца који то неће да прихвати одлучио је на последњем попису да се изјасне као Срби. Тиме је де факто завршен процес цепања црногорског идентитета на дукљанске Црногорце и црногорске Србе. Сви актери морају бити свесни да нема више повратка на старо и да се овај процес не може зауставити. Свако одбијање да се та реалност прихвати, како то данас верују странке СНП и НС, само иде у корист дукљанима јер несметано настављају процес асимилације. Дукљанска идеологија доминира у медијима, у званичној култури, на универзитету и, што је најгоре, у образовању. Она је директно усмерена против Срба и стога се одбрана српског права на идентитет и на своје место у политичком, а затим и културном и образовном, простору Црне Горе мора поставити као приоритет за све припаднике српског народа.

    Једини прави и доследан начин одбране Срба у Црној Гори јесте пут којим је кренула Српска листа, предвођена СНС-ом. Напросто, дукљанима треба омогућити да себе дефинишу како хоће. Али мора им се забранити да супротно европским конвенцијама и елементарним људским правима терају Србе да се асимилују у такав облик идентитета. Као што им се јасно мора указати да традиција Његоша, краља Николе, Светог Василија острошког, Јована Пламенца, па и Милована Ђиласа, који се на попису из 1991. изјаснио као Србин, припада Србима у Црној Гори, а не дукљанима са својом измишљеном традицијом. Први пут Срби у ЦГ неће имати негативну кампању већ позитивну, за конструктивну одбрану и дефинисање свог идентитета. У крајњем случају, Србе не занима за кога ће се Црногорци одлучити да их представља. Они први пут имају своју листу и свој програм.

    Научни сарадник у Институту за европске студије из Београда


    Миша Ђурковић

  2. #2
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Eto, najbolji dokaz nevjerovatnih, suludih Svetosavskih bajki.
    Po Svetosavskim bajkama Đilas je izmislio crnogorsku naciju, a Đilas je sam sebe smatrao za Srbina ?!?!?!
    Sumanuta kombinacija, zar ne?
    No, sve je moguće u Svetosavskim bajkama i mitovima!

  3. #3
    Join Date
    Jul 2006
    Posts
    531
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    po povratku iz inostranstva, bio je najbolji drug sa matijom beckovicem.

    osim toga, sin mu se izjasnjava kao srbin.

  4. #4
    Join Date
    Jul 2006
    Posts
    531
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

  5. #5
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Hokmun View Post
    po povratku iz inostranstva, bio je najbolji drug sa matijom beckovicem.

    osim toga, sin mu se izjasnjava kao srbin.
    Đilas je bio neprijatelj crnogorske nacije, Đilas nikada nije smatrao Crnogorce za posebnu naciju.
    No svetosavske bajke su u stanju sve da izmaštaju - kako Srbi stvaraju crnogorsku naciju!

    :lolblue: :lolblue: :lolblue:

    Nevjerovatno! Zašto je Srbin stvorilo crnogorsku naciju?
    Da bi ostavio Srbe bez mora?

    :lolblue: :lolblue: :lolblue:

  6. #6
    Join Date
    Jul 2006
    Posts
    531
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post

    Zašto je Srbin stvorilo crnogorsku naciju?
    u to vrijeme je bio, prije svega i iznad svega, komunista. bez obzira na to bio je jedan veliki covjek, koji je svoje greske priznao u vrijeme kada je to bilo najteze.

  7. #7
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    wild west
    Posts
    167
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ukratko, ovo ispada kao sve ovo je srbija ?!

  8. #8
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Svetosavske bajke i najkomplikovanije događaje objasne jednim potezom!

    Quote Originally Posted by Hokmun View Post
    u to vrijeme je bio, prije svega i iznad svega, komunista.
    :yipiiii: :yipiiii: :yipiiii:

    Prava svetosavska bajka.
    Sve može da objasni, u jednoj rečenici!

  9. #9
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    Podgorica-Kolasin
    Posts
    229
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    svak se izjasnjava kako zeli, i ne vidim zasto bi djilas bio nesto posebno razmatran. bilo je crnogoraca i prije djilasa, bilo bi ih i bez njega. ko je ko i ko je od koga nastao je tema o kojoj ne vrijedi raspravljati, jer svi imaju svoje stavove koje ne bi promijenili pa i da znaju da nijesu u pravu
    neka bude borba neprestana...

  10. #10
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default CKL, broj 134.

    Podsjećanja


    Borislav Cimeša: UZVIŠENA RATNA DJELA SAVA BRKOVIĆA I RATNA NEDJELA MILOVANA ĐILASA



    Nasuprot ideologu, naredbodavcu i protagonisti brojnih strijeljanja i ubistava tokom 1941. i 1942. godine u Crnoj Gori i van nje, Milovanu Djilasu cija se licnost ovih dana pocinje neutemeljeno i neopravdano rehabilitovati formiranjem Odbora za proucavanje njegove misli, djela, stvaralastva pod pateticno infantilnim sloganom da je u pitanju “gromada ljudskog roda”, stajala je i stoji istorijska velicina narodnog heroja Sava Brkovica koji se tih tragicnih i teskih vremena, odbacujuci djilasovski duh zlocina, utemeljio i odrzao na visinama cojstva...

    U svojoj studiji “Crna Gora u NOR-u 1941-1945” ciji su recenzenti dr Branislav Kovacevic i dr Radoje Pajovic, autor dr Djuro Vujovic veli:
    “Glavni protagonist rigoroznih, sto znaci i neopravdanih kaznjavanja ljudi putem likvidacija bio je Djilas, koji je takav svoj stav znao ponekad da potvrdi i licnim primjerom.
    Povodom kursa na likvidacije, a u vezi sa jednim dogadjajem iz oktobra 1941. godine, Djilas je u svojoj knjizi “Revolucionarni rat” pisao:
    “Jos uvijek je u partiji bilo neodvaznosti i sporosti u ubijanju spijuna i saradnika okupatora. Kako smo mi vodje mogli biti kolebljivi i nedosljedni, a istovremeno kritikovati i kaznjavati svoje podredjene? Ubijanje je u funkciji rata i revolucije”. (isto, Podgorica 1997. str. 111) kao dokaz za ovaj svoj stav, dr Vujovic navodi, na osnovu svjedocenja Blaza Jovanovica, Djilasovo ubistvo cinovnika Vlahovica, zarobljenog sa okupatorskom kolonom na Jelinom Dubu 18. oktobra 1941. godine. Od druge polovine avgusta, kada je izvrseno prvo ubistvo u Djilasovoj reziji, pa do sredine decembra 1941. godine “u Crnoj Gori je ubijeno 117 lica prema evidencijama partizanske stampe koja je to poimenicno registrovala”. Naime, pod Djilasovom naredbodavnom ulogom izlazilo je “SAOPSTENJE GLAVNOG STABA NOPO ZA CRNU GORU I BOKU” sa poimenicnim navodjenjem imena ubijenih lica i konstatacijom “nastavice se”. O prirodi i karakteru ovih saopstenja pisali su dr Branislav Kovacevic u svojem feljtonu u “Pobjedi” iz avgusta 1991. i u svojoj knjizi “Djilas heroj – antiheroj”, a takodje i akademik i predsjednik DANU nas poznati knjizevnik Jevrem Brkovic u svojoj sjajnoj studiji “ANATOMIJA MORALA JEDNOG STALJINISTE” (OD KOMUNISTICKOG FANATIKA DO FANATICNOG ANTIKOMUNISTE) u izdanju cuvenog zagrebackog Globusa 1988. godine i sa izvanrednim predgovorom znamenitog hrvatskog akademika Dusana Bilandzica. Prema “Saopstenju GS NOPO-a za Crnu Goru i Boku” broj 2. likvidirano je 25 ljudi, a prema “Saopstenju broj 5. njih 30. Djilasov savremenik i jedan od najblizih saradnika iz vremena o kojem je rijec, Bozo Ljumovic svjedoci:
    “Djilas je bio protagonista borbe putem pojedinacnih likvidacija pa je i sam u njima ucestvovao bilo nad zarobljenim petokolonasima ili u zasjedama”. (Pobjeda, 18.8. 1991. g. str. 15) U svojoj Autobiografiji objavljenoj u Matici (broj 21, 2005. g. str. 534) on nastavlja:
    “Likvidiranje je najcesce vrseno iz zasjede. U zasjedama je ponekad i Djilas ucestvovao. Likvidirane su i neke prostitutke i neki kocijasi, poznati kao alkoholicari, sto je za nas bilo negativnije, nego sto smo njihovom likvidacijom ostetili neprijatelja.”
    Bozo Ljumovic zatim govori o Djilasovim zaduzbinama po Crnoj Gori: ubojstvu partijskih funkcionera, potpuno neduznih Alekse Pavicevica i Milovana Andjelica, kao i advokata Slobodana Marusica, komunistickog poslanickog kandidata iz 1938. godine. Takodje i o pokusajima likvidacije partizanskog komesara Boska Milutinovica i troclane misije u sastavu engleski kapetan Bil Hadson, major Ostojic i radiotelegrafista Lalatovic. U vec pomenutoj studiji Jevrem Brkovic opisuje Djilasova ubistva jednog srpskog puskomitraljesca, spanskog borca Ceda Krusevca, jednog neduznog seljaka na Vidrovanu, naredbu za likvidaciju brace Tadic (Tadija je bio clan KPJ), raskoljnikovskog baboubistva babe Lazarevic, nalog u Prijepolju za likvidaciju 70 ili 75 srpskih partizana (c.d.79, 88, 102), dok slucaj pomenutog Vlahovica naziva primjerom “Revolverasa koji kroz ljude puca u tresnje”. Prema publikaciji PAKAO ILI KOMUNIZAM U CRNOJ GORI (1942, broj 3, str. 10) Djilas je sa saradnicima unistio selo Rogame u kome je popaljeno 94 kuce i ubijeno 15 ljudi od kojih 9 muskaraca i sest zena medju kojima Jokna Bozaric, udova popa Sava.
    Za razliku od ovog eklektika, Janusa, Lucifera, kontroverznog staljiniste-antistaljiniste, trockiste-antitrockiste, komuniste-antikomuniste, pisca koji je demantovao najvise samog sebe, a neopravdano potcjenjivao svoje saborce i saradnike iz Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, djelovao je stameni, pouzdani, hrabri i razumni revolucionar Savo Brkovic. Njegovo pismo Blazu Jovanovicu od 10. marta 1942. godine pisano u 18,00 casova sa polozaja piperskog bataljona najbolji je dokaz Brkovicevog uzvisenog etickog stava. U tom svjedocanstvu kao klasicnom opozitu djilasovskom duhu destrukcije se kaze:
    “Tvoje (Jovanovicevo) naredjenje u pogledu hapsenja izvjesnih ljudi dovelo nas je u tako neizvjesnu situaciju. Ti si udarnoj ceti pisao da radi u punoj saglasnosti sa stabom piperskog bataljona, a istovremeno si joj naredio da izvrsi neka hapsenja bez znanja bataljona. Niko od nas za pojedine uhapsene nije imao nikakvih dokaza da su petokolonasi koje treba likvidirati. Vujadina Cetkovica mi uopste ne brojimo u petokolonase... on bi mogao da da vise od sebe, ali zbog ovih nedostataka mi ljude ne razoruzavamo, a jos manje likvidiramo. On je bio cak vodnik crnackog voda.
    Za Tomasa Milunovica intervenisali su Seocani i moje je misljenje, a i Biro bataljona se saglasio sa tim, da je on potpuno bezopasan... da radi destruktivno, sto on ne cini, niti ima za to dokaza. Braca Jovice Boljevica su potpuno mirna i nema nikakvih razloga za njihovo hapsenje, a jos manje za likvidaciju, jedino ako bismo ih likvidirali za to sto su braca Jovice Boljevica. Sto se tice Nike i Ivana Vukasinovica i Biro bataljona je bio stao na stanovistu da se razoruzaju, ali zaista prilikom njihovih saslusanja se utvrdilo da nema nista sto bi ih teretilo, i da nema razloga cak ni da im se oruzje oduzme. Vujadin Cetkovic nije zasluzio razoruzanje i sopstili smo mu da cemo u sporazumu sa komandom cete i Stabom bataljona njegovu stvar hitno rijesiti. Niko Vukasinovic drzao se dosta dobro... kaze da je bio ubijedjen da ce biti odredjen u udarnu cetu. Ivan Vukasinovic nije razbijacki djelovao... odlucili smo da se oruzje Tomasa Milunovica stavi na raspolozenje komandi cete, a kada se ona uvjeri da mu ga zaista treba vratiti neka to i ucini.... potrebno je da se svo oruzje koje je komanda udarne cete bez icijeg pitanja, dostavila tamo, kao i municija, odmah povrati ovamo. Vrlo bi nezgodno i hrdjavo bilo ako se ne bi ovako postupilo, jer bi ljudi shvatili da se iz staba Odreda laze”.

    U slicnim situacijama Djilas bi presudjivao po kratkom postupku. Umjesto prijekih sudova za ekspresnu likvidaciju, Savo Brkovic je dao za pravo razumu, djelujucu u duhu spasavanja ljudskih zivota, koliko je to moguce u uslovima nemilosrdnog ratnog razaranja. Za to ga je njemu protivnicki “PAKAO ILI KOMUNIZAM” aspostrofirao preko ovog dokumenta kao “jedinog covjeka” iz partizanskog pokreta koji ima “svijetle casove”. (Pakao ili komunizam, br. 6 1942.g. str. 5)
    Djilasov radikalni komunisticki ekstremizam je bio ogrnuo religijsko ruho. On religijsko osjecanje ne gubi vec ga preobraca u neku unakazenu formu modernog fetisizma. Djilasovski anarhisticki duh je bio, simbolicki receno, usao u crkvu u koju je pretvorio stvarnost. Tamo je spalio ikone i na njihova mjesta s istim pijetetom postavio slike svojih ucitelja. Umjesto Hrista, Staljina komuniste i njegovog “novog covjeka”. Ljudi posebnog kova. Djilasovski duh je odbacivao geslo: zrtvuj sebe drugima. Trazio je zrtvovanje drugih sebi. Prinosenje sebi novih i stalno novih zrtava. Nikada se nije zapitao, zar ima srece ako je zasnovana na tudjoj nesreci. Ne, odgovarao mu je duh Aljose Karamazova na pitanje, da li podizanje zgrade ljudske sudbine za usrecivanje ljudi treba pocivati na mucenju makar i samo jednog ljudskog bica. Ne, odgovorio mu je kroz ovaj i druge primjere Savo Brkovic i drugi istinski sinovi crnogorskog naroda koji su spasili Crnu Goru od djilasovske istrage. Zalosno je da dr Todor Bakovic zaista ne zna sto cini kada je rijec o Djilasu i ne samo o Djilasu.

  11. #11
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    Earth
    Posts
    1,740
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Jel istina da je Djilas naredio i uchestvovao u spaljivanju riznice Manastira Morache?
    SaMo JeDnA DnEvNo

  12. #12
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by gingis kan View Post
    Jel istina da je Djilas naredio i uchestvovao u spaljivanju riznice Manastira Morache?
    Ne znam zaista. Mislim da je to vrlo žalostan događaj.

  13. #13
    Join Date
    Jan 2007
    Location
    Earth
    Posts
    1,740
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Moj djed mi je rekao da je Djilas pokupio omladinu jedno veche, i naveo ih da zapale sve crkvene knjige sa dokazima i o narodnoj pripadnosti, plemena, porodica i svega josh iz vremena Nemanjica, uz ikone iz riznice.
    Da bi posle igrali kola oko lomache. Primitivnost na vrhuncu.
    Interesuje me da li je neko pisao o tome?

    Za razliku od ovog zelota, ideoloshkog fanatika u svakoj sferi zivota u kojim je djelovao, koji zbog bilo koje trenutne ideje nije prezao ni od chega. Recimo, za njegovog Hrvata Tita, niko nije mogao naci ni jedan potpis chak ni za ubistva izvedena u Rusiji,a ovakvi kao Djilas javno istrchavali prvi, a bogami i s tim zelotstvom ko genetski struktuirani Crnogorci su bili idealni za prljave poslove", uz teshki paradoks podizanje tih sopstvenih nedjela na nivo moralne vrijednosti.
    Da li je to primitivizam, sirovost, divljina, ali jedno je sigurno, u ex YU i chitavoj istoriji, zaludjenost bilo chime je nalakshe ishlo upravo sa Crnogorcima, ubiti majku, oca, brata za obichno dokazivanje pripadnosti ideji.
    p.s.Ovo je ono sto pripada istoriji, da, ali i buducnosti CG (moje "pleme" snom mrtvijem spava).
    Last edited by gingis kan; 02-06-07 at 15:25.
    SaMo JeDnA DnEvNo

  14. #14
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Na današnji dan

    31. decembra 1966.

    Milovan Đilas, poznati crnogorski i jugoslovenski političar i publicista, koji je 1957. godine zbog političkog djelovanja osuđen na kazne strogog zatvora, oslobođen je daljeg izdržavanja kazne.
    Iako poznat i afirmisan političar i zaslužan učesnik rata, zbog niza članaka objavljenih u Borbi 1953., zamjerio se vlastima i januara 1954. jednoglasno osuđen na Trećem Plenumu CK SK Jugoslavije i isključen iz partije zbog "neprijateljske propagande i iznošenja neistina".

  15. #15
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 31. decembar 2009.

    DR ALEKSA ĐILAS ZA „VIJESTI” O STASAVANJU UZ OCA - NAJPOZNATIJEG JUGOSLOVENSKOG DISIDENTA, O SOPSTVENIM RAZLOZIMA ZA POBUNU, O IZGNANSTVU I POVRATKU...

    Đido, majka i ja protiv Tita-partije-armije i Udbe




    Drugarica se tog dana javila PTT službi i prijavila višednevni kvar na telefonskoj liniji. Nešto kasnije, u stan njene porodice ušli su drugovi stručnjaci koji su detektovali havariju na prijenosnom kablu. Kvar su otklonili, usput ugradivši i mikrofone i pojačala. Potom su se uselili u suśedni stan. Snimali su, preslušavali i analizirali svaku izgovorenu riječ...
    Jedan od tih ljudi 54 godine poslije „otklanjanja kvara“ napisaće knjigu u kojoj je u formi pokajanoga svjedoka „progovorio“ o svom četvorodecenijskom pozivu. Iznio je i śećanja na dane prisluškivanja stana u Palmotićevoj ulici broj 8 u Beogradu, kao i konstataciju da se vođeni razgovori često nijesu mogli snimiti zbog automobilske buke koja bi prodirala kroz otvoreni prozor, ili zbog zvukova koje su proizvodile đečije igračke...

    Najnoviji razgovor u stanu u Palmotićevoj snimio je diktafon „Vijesti“. Ne bez motiva, na pitanja najuticajnije crnogorske novine odgovarao je dr Aleksa Đilas, intelektualac kome bi znatan broj živih i dobar dio počivših sudionika književne postmoderne pozavidio na tome što skoro cijeli život, pa i one etape koje su potisli stresni događaji, može pronaći na magnetofonskim trakama, u nekoj alefovski strukturiranoj arhivi. Dr Đilas je rođen 1953. godine u Beogradu, đe je stekao i osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje. Studirao je filozofiju u Beogradu, Beču i Gracu, političke nauke i sociologiju magistrirao na Birkbek koledžu, a iz oblasti sociologije doktorirao na Londonskoj školi za ekonomiju i političke nauke. Od 1980. do 1990. godine bilo mu je zabranjeno da dolazi u Jugoslaviju, pa je dobio azil Velike Britanije. Eseje i članke je objavljivao u mnogim prestižnim svjetskim glasilima, a držao je predavanja na brojnim evropskim i američkim univerzitetima. Autor nekoliko studija, te tek objavljene knjige „Iz emigracije”, „Vijestima“ je govorio o svom odrastanju pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom ljudi iz suśedstva, o stasavanju uz oca Milovana, najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta, o mladalaštvu i sopstvenim razlozima za pobunu, o danima izgnanstva i disidentskog staža, o stručnom i naučnom usavršavanju, povratku u Beograd...

    Kada ste prvi put ośetili neku od posljedica negativne recepcije rada Vašeg oca?
    - Pa, pazite, ne znam kad nisam. To su maltene najranija sećanja. Prva moja sećanja kreću se od neprijatnosti sa decom u školi, preko neprijatnosti u dvorištu, do neprijatnosti od njihovih roditelja. Gledao sam kako hapse Đida, kako nam pretresaju stan. Moje pamćenje seže do u vreme kada sam imao tri i po godine. Imao sam tada mali dečiji kolt pištolj. A policajci su prilikom pretresa našli njegov pravi pištolj, koji mu je poklonio maršal Konjev, a iz koga nikada nije opaljeno. Našao sam jedan pravi metak i pokušao da ga ubacim u igračku, kako bih sprečio nekoga od tih udbaša. A svi su bili Crnogorci, jer se vodilo računa o tome da Crnogorce hapse Crnogorci. I, zamislite, tada su našli rukopis Nove klase, ali nisu im radili klikeri i nisu pretpostavili da je to nešto važno...
    Sećam se onda poseta ocu u zatvoru. Otprilike jednom mesečno, po pola sata, devet godina. Majka je izračunala da ih je bilo 116. Onda, mene i majku su stalno pratili. Budući da je ona 1941. bila ilegalac u Zagrebu, kada su je uglavnom pratile ustaše, znala je kako funkcionišu i mi smo ponekad uspevali da im pobegnemo. Ipak, smatram da je osnovni razlog praćenja bio zastrašivanje, jer da su hteli da ih ne vidimo mogli su to i izvesti. Ne da zastraše majku, koju nije bilo lako uplašiti, nego ljude koji bi nam na ulici mogli prići. Jer, ako biste se na ulici javili Milovanu Đilasu ili njegovoj familiji, rizikovali ste to da vas kasnije u radnoj organizaciji pozovu na razgovor. Sve te neprijatnosti, naročito one u dvorištu, prosto su akumulirale, i na inicijativu moje majke u potpunosti sam prekinuo da se družim sa decom iz moje zgrade. Većina tih dečaka su bili dobri, ali nisu bili spremni da me brane. No, to nije bilo strašno kao što sada izgleda, jer odnosi između Đida, moje majke i mene su bili sjajni, postojalo je apsolutno poverenje, i to je bio nerazrušivi temelj. Onda, bio sam uveren da je moj otac u pravu i da je to nevini čovek koji strada za ispravnu stvar.
    Interesantno, u stanu sam živeo s babom i majkom, vrlo skromno, nismo mogli grejati sve sobe, a nije baš bilo sjajno ni sa odećom, a kada je izašla Nova klasa 1957. zaradila je najmanje pola miliona dolara. Međutim, Đido je sav novac poklonio fondaciji Alberta Švajcera, filozofa i lekara koji je osnovao bolnicu u Africi i 1952. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Izdavač je onda proglasio bankrotstvo i prisvojio taj novac. I mi nismo imali novca sve dok u Americi nije izašla Besudna zemlja, koja je zaradila nešto para, ali s kojima smo mi morali i da pomažemo rođake koji su ostali bez posla zbog Đida.
    Ono što je bilo pozitivno u celoj priči jeste da se ispostavilo da ima dosta ljudi koji su nam naklonjeni. Retko su se usuđivali da nas otvoreno podržavaju, ali sam simpatije osećao. Rekao bih da mnogi nisu razumeli Đidove tekstove, ali im je bilo jasno da je on pobunjenik koji strada da bi bilo više slobode.
    Za mnoge naše rođake, bio je to život između dve krajnosti, s jedne strane stradanja, a s druge nade u sjajnu budućnost, jer Đido je ipak bio svetski poznat čovek, koji je mogao steći novac, ili, znate već ono, postati novi predsednik, a o tome se uvek govorilo. A ta, toplo-hladno situacija psihološki lomi. Ne mali broj njih nije izdržao.
    A moja majka i ja? Sedimo kući, retko izlazimo, malo ko nam dolazi u goste, stalno smo u strahu šta će se u zatvoru dogoditi Đidu. Te njegovo zdravlje, te samica, te hladna ćelija. I uvek sam se trudio da budem odlikaš i branio oca kada ga neko napada... Eto, ispade da sam već kao dečak imao lepu političku biografiju.

    I ukazivali mu na moć druge strane...
    - ...i na nemoć ove naše. Samo on, majka i ja protiv Tita-partije-armije, i naravno UDB-e. Tada sam bio sasvim mali. To je bio politički realizam, jer deca su uvek super-realisti. Kako sam rastao, postajao sam pesimista, tačnije, nesvesno se u meni stvarala svetoavgustinovska slika čoveka kao bića koje je duboko grešno, od kojega je beskrajno udaljena božanska milost. Znate ono, pročitam neku knjigu, pa odem u zatvor kod oca na razgovor. I to traje kratko, pola sata, ali dovoljno dugo da sam uspeo da shvatim kako postoji suštinska razlika između Đida i mene. On je bio nepopravljivi optimista.

    Treću godinu studija filozofije nastavili ste u Beču. Šta je uticalo na tu Vašu odluku?
    - Kada sam završio gimnaziju, postojala je mogućnost da se upišem na Prinston ili Oksford, pošto je Đido jedno kratko vreme tamo predavao i sprijateljio se s nekim profesorima. Međutim, malo sam se plašio od tih fakulteta i ovde sam upisao odsek za filozofiju. A i iščekivao sam da će se dogoditi nova „šezdesetosma“, neka nova studentska pobuna ali u demokratskom a ne novolevičarskom duhu. To se nije dogodilo, iako je opozicioni Beograd bio politički aktivan, a i mi na fakultetu. Zato sam treću godinu nastavio u Beču, ali sam studirao i u Gracu. Nisu to bili prvorazredni univerziteti, ali su bili solidni, i mnogo širi, otvoreniji nego onaj u Beogradu. Tamo sam naučio nemački jezik... Delimično se kajem što nisam otišao na Oksford, ali mislim da nije loše da čovek dok je mlad malo luta.

    U jednom od članaka napisali ste kako je ime Vašega oca bilo omiljeno u krugovima na Zapadu. Da li je i u kojoj mjeri taj podatak uticao na Vašu intenciju izgradnje vlastitog kursa u nauci?
    - Za društvene nauke bih se opredelio i da nije bilo Milovana Đilasa. Ali taj politički aktivizam, recimo period emigracije, pod uticajem je porodice. S druge strane, mnogi moji drugovi, čak i oni koji su bili iz režimskih porodica, delili su moje mišljenje. Nisu hteli da idu toliko daleko kao ja, da pišu za časopise ili uređuju zbornike o ljudskim pravima, ali jesu bili opoziciono nastrojeni. Čak je bilo neko pravilo da što su roditelji na višim funkcijama, poput Slobodana Penezića Krcuna, deca su im veći opozicionari. Ali, kažem, nije bilo onih koji su bili spremni da rizikuju da se ne vrate u zemlju, da se ne vide s porodicom, da objavljuju tekstove zbog kojih bi ih pratila policija.

    Jedno vrijeme dobijali ste anonimna prijeteća pisma, za koje je britanska policija tvrdila da potiče iz jugoslovenskih obavještajnih krugova...
    - Da, i britanska policija mi je nudila zaštitu, tako što bi policajac živeo sa mnom u stanu. Odbio sam to. Ta pisma su bila eksplicitne pretnje smrću... A kada sam se vratio iz izgnanstva, moram vam to reći, sreo sam jednog čoveka, koga drugog do našeg Crnogorca...

    Moram primjetiti da uvijek ne bez gorčine pomenete Crnu Goru...
    - Nije tačno. Odbijam to... Ja pominjem Crnu Goru u šaljivom tonu koji je prijateljski. Inače, Crnogorci često jesu birani za rad protiv Đida, mene, naše porodice. Ali to nema veze, pa u UDB-i su bili i Hrvati i Crnogorci i Srbi...

    Smrću „najvećeg sina naroda“ polako je počeo da jača pritisak obavještajnih struktura. Ušli ste, čini se, u nemirniji period...
    - Da, a i Đido je tada napisao onu knjigu Druženje s Titom. Izašla je na više jezika. Ja sam je objavio na našem jeziku u Londonu, u malom džepnom izdanju. Tih dana sam veoma aktivan, pišem tekstove za Našu reč...

  16. #16
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ....

    I imali ste svoj „mali narod“...
    - I svo troje je živelo u ovom stanu - to su bili moj otac, moja majka i moja kuma Mica. Kada bi mi slali pisma potpisivali su se sa „tvoj mali narod“. Njima sam i posvetio prvu zbirku pesama.

    No, to je i vrijeme eskaliranja populističkih bjesova na prostoru Jugoslavije, kada često pišete o nacionalnim pitanjima, ali i zaobilazite temu crnogorskog nacionalnog pitanja...
    - Apsolutno.

    Kako danas gledate na crnogorsku naciju?
    - Moj osnovni cilj su bile demokratske reforme. Da se Jugoslavija mirnim putem transformiše u demokratsku državu zapadnog modela, po mogućstvu bez menjanja federalnog sistema i republičkih granica. Mir je bio osnova. Mi smo hteli, mislim na Našu reč, da održimo Jugoslaviju, ali ne silom, već dobrovoljnim dogovorom naroda. Da se izbegnu nacionalni sukobi. Zato sam smatrao da je najekskplozivniji i u tom smislu najvažniji hrvatski nacionalizam, i da će sve ako se Beograd i Zagreb dogovore biti rešeno, da će i Bosanci i Makedonci i Crnogorci slediti taj njihov dogovor, da će se sva ta pitanja lakše rešiti. Zato sam se skoncentrisao na ta dva centra. Za crnogorsko nacionalno pitanje sam mislio da je rešeno, jer ona je imala svoje granice, svoje institucije, svoj radio, televiziju, novinu...

    Akademiju...
    - Da, akademiju... I svoj Univerzitet. Onda, imali ste vrlo jako prisustvo Crnogoraca u Beogradu, koji nikada nisu progonjeni. Crnogorci su zapravo bili veliki Jugosloveni. Ja mislim da ni u jednoj od republika nije bilo tako jako osećanje jugoslovenstva kao u Crnoj Gori. Samo je beogradska liberalna inteligencija u krugu „dvojke“ toliko prihvatala tu ideju.

    A da li Vam je poznato to da su krajem osamdesetih godina, nakon objavljivanja članaka u slovenačkom listu „Mladina“, pojedini crnogorski intelektualci saslušavani zbog sumnje da proizvode crnogorski nacionalizam?
    - Ne znam ništa o tome... Znam da su u Beogradu bile dve grupe Crnogoraca. Beogradski Crnogorci s kojima sam se ja družio bili su projugoslovenski orijentisani. A bilo je i onih koji su srpski nacionalisti. Ali ta ideja da je Crna Gora, kako na svoju nesreću reče Amfilohije, „Đilasovo kopile“, je potpuno neprihvatljiva. Ja sada govorim ne kao Crnogorac nego kao neko ko poštuje identitete, ko ne želi da ih unižava. Ja sam Jugosloven, ali ne Jugosloven koji bi sve identitete povukao u jednu južnoslovensku kašu. To je suprotno mojim liberalnim shvatanjima.

    U knjizi Tamare Nikčević, koju su nedavno objavile „Vijesti“, Titov general Jovo Kapičić kazao je o bezmalo gebelsovskom odnosu ministra unutrašnjih poslova Joksimovića prema crnogorskom političkom vrhu u vrijeme Rezolucije Informbiroa, i o inficiranju crnogorske nacije „udbaškim virusom“. U kojoj mjeri je strah od odmazde uticao na stavove Crnogoraca na čuvenom Vanrednom plenumu iz 1954. godine?
    - ...Joksimović je mogao da uhapsi i Blaža Jovanovića, i tu moć mu je navodno Tito dao... Sve to je sigurno uticalo na držanje Crnogoraca, uplašili su se, tačnije - zbunili. Međutim, mi moramo, kada govorimo o Jugoslaviji iz 1948. i 1949. godine, da shvatimo jednu stvar. Zemlja se našla u izuzetno teškoj situaciji. Čak i vrlo stabilne zemlje, sa demokratskim poretkom, ukorenjenim pravnim sistemom, u takvim situacijama primenjuju posebne mere. Da počnemo od čuvenog terorističkog napada na SAD. Pa šta se sve dogodilo i oko mučenja i oko hapšenja, i prisluškivanja i kontrola... I sigurno je da je taj strah, koji se uvrežio u Crnu Goru, koja je posebno stradala u to vreme, nastavio da traje i kasnije, u drugim uslovima. S druge strane, u Đilasovom karakteru vi nalazite crnogorsko, ali njegova pobuna nije bila nacionalno određena. To za šta se on bori bilo je relevantno i za Sovjetski Savez, i Severnu Koreju i za Poljsku... On je takođe pobunjenik čije su ideje bile apstraktne, filozofske, mnogima teško razumljive, u stvari su za malobrojne, obrazovane, i za ljude iz visoke politike. U tom smislu njegov uticaj u svetu jeste veliki. Broj ljudi koji su primili te ideje, koji su pročitali Novu klasu, koji su pratili Đilasovu biografiju, bio je ogroman. Mnogi od njih su sa pozicija komunista prešli u demokratske socijaliste. Zamislite kada recimo šef katedre za političku filozofiju na Oksfordu meni kaže kako je bio na pozicijama komunizma dok nije pročitao Novu klasu. Ili mi slavni ruski disident Vladimir Bukovski ispriča kako je uhapšen zato što je imao baš tu knjigu... To je zapravo globalni fenomen. I uz svo dužno poštovanje Crnogorcima, to je ipak jedna mala sredina. Koji broj ljudi tamo uopšte može da raspravlja o tome da li je nešto bernštajnovština ili nije, da li je u pravu Lenjin ili nije...

    Ali je Crna Gora ipak rodila jednog Milovana Đilasa...
    - ...pa dobro. Ali, ja branim Crnogorce. Ne možete vi njih da optužite. Disidenstvo takve vrste, posebno 50-tih godina, to je jedan prometejski čin, usmeren na neka daleka pokoljenja, na jednu usku intelektualnu elitu. Mi ne znamo kakav je bio Đilasov uticaj na ljude odavde. Formalno, oni su ga stalno napadali. Međutim, ti komunisti koji su postali okorele birokrate, koji su mislili u šablonima, koji su čuvali vlast, oni su ipak bili i ljudi sa savešću. Nemoguće je da jedan Blažo Jovanović makar dva puta dnevno nije pomislio na Milovana Đilasa. Ili jedan Veljko Mićunović. Ali u domenu praktične politike, Milovanov čin je bio apsolutno donkihotovski. Jer, imaš li nekog da te podržava – ne, imaš li u zemlji neke druge snage osim partije – ne, ko stoji iza tebe - porodica koju ćeš ostaviti samu.

    Je li to Milovan mogao da predvidi?
    - Pa, predvideti je prejaka reč. Ako govorimo o Plenumu, onda definitivno nije mogao. On na tom sastanku nije očekivao tako žestoke napade.

    Šta mislite o njegovom držanju na Plenumu, pokušao je da odgovori na sva pitanja...
    - Prvog dana on se držao dobro, a onda se zbunio. Jer, pazite, to je jedan vrlo čudan položaj. On drugih prijatelja nije imao. Sad, zamislite sebe u situaciji da vam najbliži ljudi kažu kako živite u Americi, kako je vaš grad zapravo Njujork. Pokolebali bi ste se, bez obzira na to što kroz prozor vidite Moraču i Goricu. On je bio suočen s ljudima s kojima je stvorio bliskost pre rata kao mladi revolucionar, u kraljevskim tamnicama, zatim tokom rata, a kasnije i tokom spasavanja zemlje od Staljina. Znate kakvi su njemu bili prijatelji Tempo, Peko, Ranković, Koča... Takva vrsta bliskosti većini ljudi se nikada ne desi u životu. A onda mu priđe Ranković i pita ga: „Zar ti misliš da svi mi grešimo a da si samo ti u pravu?“
    Đilas postaje opozicionar, disident u formi u kojoj se ni najmanje ne sumnja u smisao borbe, ne žali čak ni život, tek u drugoj robiji. Tamo mu se desila potpuna spoznaja svoje sudbine...

  17. #17
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default ....

    Tu je primio onu atmosferu koju je opisao u knjizi Tamnica i ideja...
    - To bi bilo to. Reč je o strašnoj evoluciji, stalnim promenama. Ja, recimo, nikad u nešto nisam toliko verovao da bih mogao toliko da se razočaram. Njegova partija nastala je u jednom opasnom vremenu, u vremenu najveće krize evropske civilizacije od propasti Rimskog carstva. Ne, ne preterujem. Pazite, Prvi svetski rat, Oktobarska revolucija, pojava fašizma i nemačkog nacionalizma, koji je direktni atak na najfundamentalnije vrednosti evropske civilizacije. A onda se pojavi taj pokret, koji nudi neko rešenje, koje je u osnovi utopističko, ali i ne sasvim. Pa, pazite šta su sve komunisti bili napravili, od federalnog sistema, do zdravstva i školstva, pa onda ta čuvena ravnopravnost naroda i narodnosti, pa ulaganje u kulturu, do, gledano s aspekta Crne Gore, obnove državnosti u okviru tog federalnog sistema. Mi sad gledamo na Evropu kao na uzor, i treba, ali ne zaboravimo da je Evropa u prvoj polovini 20. veka bila klanica nad klanicama. I u samoj Evropi i u evropskim kolonijama. Šta bi rekao jedan Gandi, ili afrički lideri, šta bi rekli svedoci francuske torture na Madagaskaru, šta bi rekli Alžirci. I onda vam naše istorije, o Drugom svetskom ratu, o četničko-partizanskim sukobima, o Kominformu, o Golom otoku, ne izgledaju tako strašno. Hoću da kažem, sa svim našim zlom, nismo gori od tih divnih Evropljana.
    Đido je uspeo da dođe do saznanja koja su bila slušana, prihvatana u Evropi, recimo i njegova dobronamerna ali i čvrsta kritika nove levice. Uključio se u taj veliki politički razgovor Evrope, sveta, i uspeo nešto da doprinese. Ipak, imao je i kod nas prikrivenih pristalica, naročito među liberalima u partiji, Nikeziću, Latinki Perović, Todoroviću, Koči Popoviću.

    Pokojni istoričar umjetnosti Pavle Mijović tvrdio je da ga je Đilas 1994. godine, kao predśednika te institucije, upitao da li bi ga Crnogorski P.E.N. centar primio u svoje redove, jer da sebe vidi kao crnogorskoga književnika. Smatrate li tu konstataciju utemeljenom? Kakav je zaista bio intimni odnos Milovana Đilasa prema crnogorskoj književnosti?
    - Ne znam za taj njihov razgovor, ali Đido bi pred smrt rekao, kada bi pomenuo da želi da ga sahranimo u Podbišću, „sva moja književnost je odavde“. To, međutim, nije značilo da je time što se osećao kao crnogorski pisac sebe isključio iz srpske književnosti. Naprosto, on je bio i jedno i drugo, a bio je i jugoslovenski pisac. Pa, eto, bio je i član Udruženja srpskih pisaca, i tamo je lepo primljen.

    Je li na sahrani bilo pravoslavnog obreda?
    - Da. Ali to je odluka moja i Matije Bećkovića. Jer, Đido je napisao, „ako ne može da me sahrani moj sin“, pošto sam ja bio emigrant, „neka to Matija učini“. O tome su raspravljali on i Matija. Đido nije bio protiv, ali nije bio ni mnogo za. Onda je jednom rekao Matiji u neobaveznom razgovoru - „dobro, samo da ne počne da me psuje pop“. Ali, vidite, sve su to sporedna pitanja u odnosu na ona prava koja niko ne postavlja. Đidu na sahranu nisu došli predsednik Crne Gore, predsednik Skupštine, predsednik Vlade, i to u Crnoj Gori, gde se sahrane ozbiljno shvataju. I ne samo to, nije bilo važnih ličnosti koje ste mogli očekivati. Recimo, Tempa, kome je Đilas oprostio. A evo šta mi je još zasmetalo. Đido je bio ratnik, narodni heroj. Učestvovao je u bici na Sutjesci. Njemu jesu oduzeta odlikovanja, ali nije Spomenica, jer se ona ne može oduzeti. I njemu je pripadao vod s počasnim plotunom na sahrani. A ni toga nije bilo. Zamislite da tog dana nisu grunula sva okolna brda. Pa, ipak, otišao je jedan ratnik.
    Često citirate Borhesove misli, naročito one o lavirintima. Smatrate li panj odśečenog oraha iz Vašeg dvoriša, čija Vas je slika progonila u nostalgičarskim groznicama, izlaznim smjerokazom?
    - Da. To zapravo i liči na jednu njegovu priču u kojoj junak sanja da će negde pronaći zakopano blago, a onda odlazi u svet da bi shvatio da je to blago zakopano u njegovoj bašti...

    Crkva će sebi napraviti problem s Amfilofijem

    U tekstu objavljenom u „Savindanu“ 1998. godine poručili ste čitaocima da ne smiju biti sigurni u to kako ni sam sveti Sava svetosavlje ne bi proglasio jeresom.
    - U stvari, siguran sam da bi sveti Sava to proglasio za jeres, ali sam to tako napisao iz učtivosti prema toj novini...

    Kako onda gledate na ulogu Srpske pravoslavne crkve u političkom životu Srbije i zbivanjima na prostorima Južnih Slovena tokom posljednje dvije decenije?
    - Crkva je imala patrijarha Pavla, kao jednu potpuno izuzetnu ličnost. Međutim, veličina čoveka, njegova privlačnost, ne znači i da su problemi rešeni. Crkva je prosto morala da se odredi prema velikim temama 20. i 21. veka, prema modernoj demokratiji, nauci i umetnosti, prema feminizmu i pravima žena, morala je da teži ekumenskom dijalogu. Ako pravoslavlje ne uđe u dijalog i ne nađe odgovore na savremena pitanja, ljudi će se okrenuti drugim, manjim verskim organizacijama. Zato SPC ne može da uzme zdravo za gotovo stav „ovo je naš narod, on nama pripada“. Crkvi predstoji period reformi, a ako im se ne posvete, izgubiće znatan deo naroda...
    Ako već govorimo o srpsko-crnogorskim odnosima, ja sam srpski identitet uvek smatrao za policentričan. Crkva je, međutim, stala iza jednog nacionalnog projekta koji je bio neostvariv. Inače mislim da njoj nije mesto u politici. Ona više treba da se bavi pojedincem nego nacijom. Samo izabrana vlast može da bude vlast. Pitanje je i da li oni imaju kadrove za taj posao? Recimo, problem s Amfilohijem je upravo taj, što njemu đavo ne da mira pa odmah počne da govori o politici. On je inteligentan i veliko znanje ima, ali ima taj žestoki jezik od koga se pitomo građanstvo pribojava. I tu će SPC sebi da napravi veliki problem ako njega izabere. Ja recimo nisam bio za odvajanje Crne Gore, ali se za razliku od njega toj ideji nisam podsmevao. A patrijarh Pavle je bio super šarmer, ne samo duhovan već i neverovatno duhovit čovek. Privlačio je ljude.

    Šta mislite o „oporavku“ četničkog pokreta u Srbiji?
    - Apsolutno sam protiv savremenih četnika. Da je Draža živ, garantujem da bi bio na mojoj strani protiv savremenih četnika. Ali ajde da ne uzimamo njih za primer. Kako bismo mi deca partizana sada izgledali da osnujemo neku proletersku brigadu, sa crvenim zastavama, petokrakama. Pa lepo bi nas uputili na čike u belom, da nam oni pomognu...

    Strašno je da Crnogorci odlaze u Avganistan

    Evropa je otvorila granice građanima Crne Gore i Srbije. Grabi li se zaista „krupnim koracima“ ka civilizovanom svijetu?
    - Pa sad, da li su uopšte „krupni“? Ono što pominje vaš a i naš Milo, „evroatlantske integracije“, ja bih zaobilazio. Izbrisao bih „atlantske“. Nikakav NATO, nikakvo približavanje američkoj imperijalnoj politici. Da Crnogorci odlaze u Avganistan, to je strašno. Ni Amerika još nije našla sebe u svemu tome. Ona je lepa za život, ali od američke spoljne politike, vojnoindustrijske mašinerije i lobija koji sve to guraju, treba se držati što dalje. Posebno tako mala zemlja kao što je Crna Gora, podložna pritiscima, manipulaciji, intrigama obaveštajnih službi... Pa ako ste za građansku zemlju, onda treba da mislite na muslimane u Crnoj Gori, na komšije iz Bosne s kojima treba da se mirimo, prema kojima sigurno nismo bez krivice. I sad mi treba da idemo da ratujemo u Avganistanu, Iraku, možda Pakistanu...

    Jesu li to ratovi protiv islama ili protiv nekih režima koji su...
    - ...ekstremni? Amerikanci kažu „rat protiv terorizma“. Ali, kojeg terorizma? Kada se desio poslednji teroristički napad na Ameriku? Gde su ti teroristi? Zar da podržavamo američku politiku prema Palestincima? Kakve režime Amerikanci stvaraju u zemljama koje tobože oslobađaju? Koja sredstva koriste u ratu, koliko civila gine?



    Vladimir VOJINOVIĆ

  18. #18
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default Vijesti, 06. mart 2010. rubrika Art

    ZAPIS UZ ROMAN MILOVANA ĐILASA „BESUDNA ZEMLJA“

    Rajko CEROVIĆ: Povratak zavičaju i literaturi


    Bez obzira na činjenicu da je Milovan Đilas, između dva svjetska rata, objavio mnoštvo pripovijedaka, književno kritičkih članaka, polemika i drugih književnih ili književno političkih radnji, potpisivanih ili svojim imenom ili pseudonimom - „Besudna zemlja“ je prvi njegov roman i najbolje svjedočanstvo Đilasovog bogatog i nepresušnog književnog dara.
    Poznato je da je „Besudna zemlja“ pisana u zatvoru od 1954. do 1956. godine, u vrijeme kad je Milovan Đilas već bio raskrstio sa komunističkim idealima svoje mladosti, i kad je, kao najveći disident u čitavoj komunističkoj galaksiji, trpio posljedice svoje planetarne pobune. Tu, u zatvoru, Đilas se nevjerovatnom koncentracijom okrenuo književnom stvaranju, strasti koja ga, očigledno, nikada nije ni napuštala.

    Nema u romanu, koji je nastajao u zatvorskoj čamotinji, ničega od njegove ozlojeđenosti, ili ostrašćenosti prema svojim novim političkim protivnicima, pa ni nagovještaja njegove dalje političke i životne sudbine, koja ne samo da će, sa manjim prekidom, biti egzekutirana devetogodišnjom robijom, nego i kasnijom dugogodišnjom izolacijom i surovom odijeljenošću od spoljnjeg svijeta. Rođeni pisac, već prebogatog životnog iskustva koje je obilovalo čudesnim obrtima, usponima i padovima, Đilas ispisuje jednu vrstu ispovijednog biografskog romana, lirski koncentrisanog na autorovo djetinjstvo, intelektualno političko i književno sazrijevanje u zavičaju, prije odlaska na studije kad će, konačno, svim bićem zagaziti u političku borbu koja mu je porijeklom, vrstom naobrazbe, ličnim karakterom i ukupnim senzibilitetom jednostavno bila suđena. Način na koji je pisac „Besudne zemlje“ uspio da se toliko odmakne od vlastite političke sudbine ranih pedesetih godina, i zaroni u svoje djetinjstvo, njegove traume, gorčine i iskušenja, predstavlja još jednu zagonetku Đilasove tvoračke energije i još jedno svjedočanstvo njegove neponovljive prirode.

    Duboko razočaran odbijanjem redakcije Srpskog književnog lista da štampa njegov roman, u kome nije bilo baš ništa od čega bi mogla da zazire politička stvarnost toga vremena, Đilas je, vjerovatno u očajanju, potražio inostranog izdavača. Naravno, bio je to novi grijeh, koji će mu se, pored ostalog, dalje tovariti na glavu. Roman je, u prevodu na engleski, štampan u Americi 1958. godine, da bi, tačno deset godina po Đilasovoj smrti, prvi put bio objavljen u Beogradu 2005. godine. Dugo, predugo je čekao, čak i onda kada je komunizam na našim prostorima, krvavim domaćim ratovima, vođenim navodno za spas komunizma i opstanak Jugoslavije, već bio definitivno poražen. Pored svih paradoksa skupljenih u Đilasovoj ličnosti, najveći je bio onaj u kome se, napadajući Tita, socijalizam, i samu njegovu ideju, novokomponovani antikomunisti nigdje, baš nigdje, nijesu umjeli pozvati na Đilasa, koji je svojevremeno hrabro ukazao na suštinska ograničenja komunističkog svjetonazora i po njemu stvorenog društvenog modela. Đilas je još uvijek lucidan, i ako je bio nadživio sve svoje tamničare i osporavatelje, filozofskim mirom, početkom devedesetih godina, gledao kako se srpski nacionalisti bore za tobožnji oreol disidenstva i mučeništva u komunizmu. Svi pokušaji, a bilo ih je dosta, da iz Đilasa izvuku makar polurečenicu koja bi odobravala Miloševićev projekat, naravno, nijesu uspjeli.

    No, vratimo se romanu „Besudna zemlja“, koji je, predstavljao uvod i inicijaciju za njegove kasnije još razvijenije romane kao što su „Crna Gora“ ili dvotomni „Svetovi i mostovi“. Ličnosti načete i literarno oblikovane u „Besudnoj zemlji“, pojavljuju se u kasnijim Đilasovim književnim djelima, ili pod svojim ili često nešto izmijenjenim imenom. To na svoj način govori da svako dublje proučavanje Đilasovih romana mora polaziti od „Besudne zemlje“ kao svoga književnog izvorišta.
    „Besudna zemlja“ prije svega plijeni nevjerovatnom čarolijom Đilasove naracije, koja nijednog trenutka ne dozvoljava da knjigu odložimo, ili neko poglavlje ostavimo za kasnije. Knjiga se čita u jednom dahu, do vrha ispunjava čitaočevu radoznalost, jer je svako njeno poglavlje ispunjeno novim lucidnim zapažanjima, originalnim i neponovljivim likovima, bogatom slikom crnogorske međuratne stvarnosti. To je, bez sumnje, naš najbogatiji roman o tom međuratnom vremenu, sa kojim se teško mogu porediti „Nevidbog“ Rista Ratkovića, ili „Dukljanska zemlja“ Dušana Đurovića. Takav roman nam je nedostajao, kako bi tek stekli puniju literarnu sliku jedne, po mnogo čemu, tužne crnogorske epohe.

    Govoreći o sebi, vlastitom djetinjstvu i sazrijevanju, Đilas nevjerovatnom lakoćom, gotovo pripovijednom elegancijom, stavlja čitaocu na uvid gorke crnogorske društvene i životne prilike, likove komita ili pristalica ujedinjenja, odnosno prisajedinjenja, ne bez dubljeg razumijevanja i saosjećanja i sa jednim i drugim. Pri tom, kao svaki moderni pisac, ruši legende kojima je naš neobrazovani čovjek stoljećima robovao. Pričajući predistoriju svoga bratstva, Đilas pokazuje prezir prema domaćim kićenim rodoslovima, legendama o kosovskom vlastelinskom porijeklu, nekadašnjoj navodnoj slavi i bogatstvu, pa smjelo kaže da u istoriji njegove porodice, sve do djeda Alekse, preovlađuje tanjevina i ni malo viteška bijeda. Nije, kaže Đilas, u njegovoj starevini Nikšićkoj župi bilo mnogo glavosječa i vitezova, i ako se prosti čovjek, kao i u drugim crnogorskim oblastima, zavaravao pričom i legendom koje nijesu imale pokrića. No, to mu ne smeta da izvaja u romanu likove koji, uprkos siromaštvu i oskudici svake vrste, pokazuju neko gospodsko trpljenje i ponos koji se teško, u takvim prilikama, može sresti na drugom mjestu. On jednostavno svoje zemljake voli, razumije, i bolno saosjeća sa svim njihovim civlizacijskim i drugim uskraćenostima. Razumije i nesputanu silinu divljih došljaka u varošice koje tek počinju da žive, i mekaniji sloj trgovaca i zanatlija u varošima, kao koliko toliko začetak nekog pristojnijeg života. Tu su i živopisni likovi manje ili više doučenih profesora, kao jedinih intelektualaca u kraju, djevojaka koje bi htjele da žive po varoški, prvih nevinih ljubavi i ljubavnih razočarenja, ličnih ožiljaka i frustracija, ali prije svega sugestivno slika dramu vlastitog sazrijevanja, rađanja svoje i književne i političke samosvijesti koja će ga trajno obilježiti.

    Autorovo britko sjećanje na razne epizode svoga dječaštva i rane mladosti, gotovo nikad ne teče bez određenog bolnog prizvuka, koje da gotovo lebdi nad čitavom kompozicijom romana. Ponekad nam se učini da je prvo od tri poglavlja romana pod naslovom „Krv i topovi“ više zgusnuto i dosljednije usmjereno na poimanje svijeta iz dječje perspektive, a da dva kasnija „Ljudi i vremena“ i „Muka i nauka“, tako proširuju pripovijedanje da u njima preovlađuje svijet šire crnogorske stvarnosti. Učini nam se ponekad da Đilas zaboravlja da poštuje one lirske fragmente kojima je započeo svoju bogatu naraciju. Ipak se, uvijek kad je to potrebno, ponovo vraća, i sada, na nešto višem uzrastu, portretiše sebe kao glavnog junaka u romanu. Đilasovo umijeće da mnoštvo događaja i ličnosti, epizoda koje samo ponekad zamirišu na poveće ekskurzije od osnovnog toka, stegne u kompozicionu cjelinu, govori o nesvakidašnjem daru koji je raspolagao moćnim književnim potencijama. Njegovo eksplicitno negativno određenje prema apsolutizmu kralja Nikole, očigledno je usvojeno i kao jedna od komunističkih konvencija, ali znatno više kao bolno porodično iskustvo koje su Đilasi dugo nosili.

    Posebno je impresivno Đilasovo razumijevanje i saosjećanje sa muslimanskom sudbinom, nezasluženim progonima i ubijanjem ljudi „iste krvi i jezika“. Ne zaboravimo da ova formulacija potiče iz Đilasovog pera, znatno prije nego će srpski nacionalisti iz Srbije i Crne Gore, u proteklim jugoslovenskim sukobima, povesti „krstaški rat“ protiv muslimanskog življa.
    O Milovanu Đilasu, revolucionaru, političaru, političkom misliocu, najsjajnijem piscu memoarske literature kojeg smo ikada imali, romanopiscu i esejisti, strasnom polemičaru i bespoštednom borcu za vlastitu viziju svijeta, njegovoj i logičnoj i protivurječnoj političkoj i književnoj pojavi, može se dugo govoriti. Za sada, recimo samo toliko da je „Besudna zemlja“, i ako tragično kasno, definitivno postala jedno od najuspjelijih djela crnogorske književne klasike.


  19. #19
    Join Date
    Sep 2006
    Location
    Crna Gora
    Posts
    10,418
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    11
    Thanked in
    11 Posts

    Default



    Dragutin Papović: Crnogorska nacija i komunistička partija
    (tekst istoričara Dragutina Papovića, objavljen u neđeljniku Monitor 13. i 20. jula 2007. god)

    Papović jasno dokazuje da nijesu komunisti ustanovili crnogorsku naciju, nego je komunistički pokret u Crnoj Gori postao dominantan, zato jer je 1925. priznao želju Crnogoraca za samostalnom nacijom! Kada su komunisti promovisali stav o zasebnoj crnogorskoj naciji, tada su naglo ojačali u Crnoj Gori!









    Dakle. Nije komunistička partija ustanovila crnogorsku naciju.
    Kad je komunistička partija priznala crnogorsku naciju, tada su Crnogorci počeli da masovno pristupaju u komunističku partiju.
    Još jedna prevara i laž izašla iz SANU-SPC je potpuno uništena.

  20. #20
    Join Date
    Jul 2010
    Location
    Subotica - Durmitor
    Posts
    57
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Ćipur View Post
    Црна Гора пред ново изјашњавање бирача


    Избори и идентитет


    Идеолошка основа данашње владајуће Црне Горе јесте дукљанска перцепција идентитета



    Избори који се одржавају 10. септембра у Црној Гори далеко су од обичног изјашњавања грађана о томе ко ће их представљати у следеће четири године у Скупштини. Ови избори су по много чему историјски: они су посебно важни за опстанак српског имена на тим просторима, будући да представљају окончање једне стогодишње дилеме око идентитета.

    Први озбиљан и целовит покушај да се објективно сагледа црногорско питање налази се у толико оспораваном Ђиласовом чланку из 1944. године. Овај рад је годинама у Београду потпуно бесмислено нападан као доказ како је Ђилас измислио црногорску нацију, да би га ових дана у Подгорици нападали (уз књигу о Његошу) као доказ Ђиласовог великосрпског шовинизма! Оно што је Ђилас покушао у том чланку јесте да постави једну врло савремену теорију плуралног идентитета која је вероватно једина и могла да адекватно реши црногорско питање. Сличне моделе идентитета данас развија Ентони Смит, најзначајнији теоретичар нације и национализама, који идеју нације заснива на етничком елементу (религија, митови, језик, предање) допуњеном елементима модернизације (државотворно искуство, бирократија, економски простор, политичка хомогенизација). Тек заједно оба елемента дају комплетну нацију.

    Ђилас примећује да је, с једне стране, комплетна етничка основа Црногораца неоспорно српска: исти митови, исто предање, језик и религија, иста свест о српском наслеђу. Међутим, с друге стране, постоји неоспоран елемент самосвојности изграђен око посебне државности, посебног искуства заједничког живота и других елемената модерности, који не дозвољавају да се Црна Гора напросто сведе на српски регион. У томе је, на пример, суштинска разлика између Срба у Црној Гори и Срба у Херцеговини који нису имали то искуство.

    Нажалост, дефинисање црногорског питања није ишло овим током. С једне стране се ни у Србији није довољно водило рачуна о том специфичном статусу Црногораца у оквиру укупног српског корпуса па је нпр. било предлога који су Црну Гору видели као обичан регион Србије. С друге стране, у самој ЦГ комунистичка владајућа класа све више је од Другог светског рата јачала антисрпску перцепцију црногорског идентитета. Мали прекид је био период прве половине деведесетих, када је изгледало да су се Црногорци масовно вратили својим традиционалним српским коренима.

    Међутим, још почетком деведесетих на Цетињу је васкрсао зеленашки покрет који је окупљен око Либералног савеза тражио независну Црну Гору. Интелектуална основа овог покрета јача од средине деценије када се у Подгорицу из Загреба вратио Јеврем Брковић иницирајући такозвани дукљански покрет, окупљен око Дукљанске академије, часописа „Црногорски књижевни лист” и неканонске Црногорске православне цркве. Овај изразито антисрпски покрет полако је добијао легитимитет да би после 2000. постао де факто идеолошка основа Ђукановићевог покрета за отцепљење.

    И то је посебно важно истаћи: идеолошка основа данашње владајуће Црне Горе јесте дукљанска перцепција идентитета заснована на идејама Штедимлије, Секуле Дрљевића и Брковића, према којој Црногорци никакве везе немају са Србима, а Србија је наводно још од Немањића до Милошевића спроводила исту политику освајачког хегемонизма и пропаганде да су Црногорци Срби. Ова идеологија је дефинитивно отворила процес цепања плуралног идентитета Црногораца и с обиром на то да је експанзивна и асимилаторска настоји да све православне грађане Црне Горе преведе у дукљанство. Велики део Црногораца који то неће да прихвати одлучио је на последњем попису да се изјасне као Срби. Тиме је де факто завршен процес цепања црногорског идентитета на дукљанске Црногорце и црногорске Србе. Сви актери морају бити свесни да нема више повратка на старо и да се овај процес не може зауставити. Свако одбијање да се та реалност прихвати, како то данас верују странке СНП и НС, само иде у корист дукљанима јер несметано настављају процес асимилације. Дукљанска идеологија доминира у медијима, у званичној култури, на универзитету и, што је најгоре, у образовању. Она је директно усмерена против Срба и стога се одбрана српског права на идентитет и на своје место у политичком, а затим и културном и образовном, простору Црне Горе мора поставити као приоритет за све припаднике српског народа.

    Једини прави и доследан начин одбране Срба у Црној Гори јесте пут којим је кренула Српска листа, предвођена СНС-ом. Напросто, дукљанима треба омогућити да себе дефинишу како хоће. Али мора им се забранити да супротно европским конвенцијама и елементарним људским правима терају Србе да се асимилују у такав облик идентитета. Као што им се јасно мора указати да традиција Његоша, краља Николе, Светог Василија острошког, Јована Пламенца, па и Милована Ђиласа, који се на попису из 1991. изјаснио као Србин, припада Србима у Црној Гори, а не дукљанима са својом измишљеном традицијом. Први пут Срби у ЦГ неће имати негативну кампању већ позитивну, за конструктивну одбрану и дефинисање свог идентитета. У крајњем случају, Србе не занима за кога ће се Црногорци одлучити да их представља. Они први пут имају своју листу и свој програм.

    Научни сарадник у Институту за европске студије из Београда


    Миша Ђурковић
    Odlican i vrlo realan tekst. To je u sustini prica o tome kako je crnogorsko nadsrpstvo mutiralo u antisrpstvo.
    A kakvi su to ovi danasnji extraSrbi ili extraLjudi, zaista svi dobro znamo.
    Dakle, nema vise Crnogorac (u stvari, khhm, znate, ja sam Srbin, extraSrbin ), nego: ili si SRBIN ili nisi.

    Hvala i dovidjenja.

    Tako da je sve ovo sto se desava na neki nacin i dobro. Da se razdvoji zito od kukolja.

  21. #21
    Join Date
    Jul 2010
    Location
    Subotica - Durmitor
    Posts
    57
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    A sto se Djilasa tice, Mr. Cipur, ne bi me zacudilo da se i ti jednog dana osvestis i izjasnis kao Srbin, naravno pod uslovom da imas etnicke pretpostavke za tako nesto.
    Djilas je mnogo gresio i pogresio, to je jedinstven primer kako je komunisticka kuga unistila zivot jednog, u sustini casnog i posebnog coveka, koji je ipak smogao snage i hrabrosti da na vreme prizna svoje greske.
    Ko hoce i moze - u prilici je da mnogo nauci iz njegovog zivota.

  22. #22
    Join Date
    Nov 2006
    Location
    MNE PG
    Posts
    1,974
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    9
    Thanked in
    9 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Karin View Post
    Odlican i vrlo realan tekst. To je u sustini prica o tome kako je crnogorsko nadsrpstvo mutiralo u antisrpstvo.
    A kakvi su to ovi danasnji extraSrbi ili extraLjudi, zaista svi dobro znamo.
    Dakle, nema vise Crnogorac (u stvari, khhm, znate, ja sam Srbin, extraSrbin ), nego: ili si SRBIN ili nisi.

    Hvala i dovidjenja.

    Tako da je sve ovo sto se desava na neki nacin i dobro. Da se razdvoji zito od kukolja.
    Za ovu Mišu prvi put čujem. No od ******** ništo novo. Kuśo mijenjaj nik smiješan je.

  23. #23
    Join Date
    Apr 2008
    Posts
    496
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Pricala mi majka jednom, kako je njoj pricao njen djed

    Pricala mi majka jednom, kako je njoj pricao njen djed

    Kada je poceo II svj. Rat i „iskocili odnekud“ komunisti, niko nije znao sto je to bilo spopalo jednog njenog strica te i on postao komunista. A evo kako su doznali za to cudo.
    Doslo vrijeme slave. Djed upalio svijecu. Taj striko (novopeceni komunista) dize pusku na svoju stariju bracu, te rece kako vise nije vrijeme da se bude zatucan, jer drugovi Rusi su postali komunisti i unistavaju crkve (svoju zatucanost i nazadnost), ama je glupo da se i mi ne ugledamo za nasom „bracom“. A i ne daj Boze, da mu njegovi novosazdani drugovi prodju pored kuce i vide da se tu slavi slava.
    Tada djed dohvati oni svoj stap uz pomocu kojega se pomagao pri hodu, te raspali toga svojega „naprednoga“ „nezatucanog“ sina. Bijese kako bjese, tek on se odjednom sjeti da je krsten.
    I ne samo toga. Sjeti se kojoj porodici pripada, ko su mu preci, pradjedovi, cukundjedovi...a sve drugo zaboravi. To prisjecanje se dogodilo nakon sto je se pridigo sa poda. Tada ga upitase sto mu je bilo, a on odgovori kako ne zna sto ga tolilo zaboljela glava odjednom, te je se onesvijestio. Tada majcin djed rece kako je sigurno od radosti zbog slave, jer on je se vazda najvise od svih radovao slavi.


    P.S. Majcin djed je bio najcijenjeniji u cijelom kraju i sire. Bio je pravi domacin i nikada se u kuci nije oskudijevalo ni u cemu. Zahvaljujuci njemu, ni najsiromasniji nijesu nikada bili gladni. Poslije nekog vrijemena, kako se rat zahuktavao i vise od pola mjestana (uglavnom onih koje niko do tada nije nizasto cijenio jer su i prije rata bili neradnici) prikljucise se komunistima. Nedugo za tim, nocu – na prijepad, upadose oni kod majcinog djeda i pokupise sve od hrane, odece, stoke... ma sve sto su mogli. Vele kako je to za drugove koji zele naprijedak drzavi i cijelom narodu, a djedu i (mnogobrojnoj djeci – fala Bogu) neka Bog i Svetac pomognu da povrate sve (ono sto su djedovi i pradjedovi majcinog djeda vrijedno sticali i cuvali i unaprijedjivali iz pasa u pas).
    Razbise i polomise usput sve drugo sto nijesu mogli ponijeti sa sobom. Sva sreca te je majcina baba vidjela kakav necastivi je uljego u kucu, te je nekako uspjela ispod jednog kreveta sakriti jednu vrecu zita, te su za neko vrijeme mogli prezivjet. Sakrila je baba i slavsku ikonu (u to vrijeme staru 200 godina).
    Poslije rata, djedu oduzese i njive, vinograde... i podijelise onim istim neradnicima koji su se bili prikljucili komunistima. Te zemlje poslije toga sto su njima pripale, nikada vise nijesu bile orane ni posijane. Na njima je samo korov uspijevao, taman onakav kakvi su bili i „novi“ vlasnici. Ali tek eto, zasto to da ima majcin djed. Zato, ona zemlja sto mu je bila preostala bila je mnogo puta obradjivana i sijana, tek malo po malo, opet Bog i krsna slava, pomogose da majcin djed postane ono sto je bio prije pohare „drugova“. Vazda domacin, majcin djed i stricevi (ukljucujuci i onoga strica koje bijese mnogo zaboljela glava za slavu) vrijedno su radili i radovali se dolasku svake sljedece slave.
    Za one drugove, nove vlasnike njiva i vinograda na kojemu korov raste, neko je jednom reka kako je cuo da su oni sada preselili se u Beograd, te su velika gospoda i da im ne pada na pamet da se bave poljoprivredom. Rekose tada kako oni "vise nikad" (kao da ikada jesu) nece za svoga vijeka podici rukom nista teze od clanske knjizice KPJ.

  24. #24
    Join Date
    Jul 2010
    Location
    Subotica - Durmitor
    Posts
    57
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Thumbs up

    Quote Originally Posted by junackopleme View Post
    P.S. Majcin djed je bio najcijenjeniji u cijelom kraju i sire. Bio je pravi domacin i nikada se u kuci nije oskudijevalo ni u cemu. Zahvaljujuci njemu, ni najsiromasniji nijesu nikada bili gladni. Poslije nekog vrijemena, kako se rat zahuktavao i vise od pola mjestana (uglavnom onih koje niko do tada nije nizasto cijenio jer su i prije rata bili neradnici) prikljucise se komunistima. Nedugo za tim, nocu – na prijepad, upadose oni kod majcinog djeda i pokupise sve od hrane, odece, stoke... ma sve sto su mogli. Vele kako je to za drugove koji zele naprijedak drzavi i cijelom narodu, a djedu i (mnogobrojnoj djeci – fala Bogu) neka Bog i Svetac pomognu da povrate sve (ono sto su djedovi i pradjedovi majcinog djeda vrijedno sticali i cuvali i unaprijedjivali iz pasa u pas).
    Razbise i polomise usput sve drugo sto nijesu mogli ponijeti sa sobom. Sva sreca te je majcina baba vidjela kakav necastivi je uljego u kucu, te je nekako uspjela ispod jednog kreveta sakriti jednu vrecu zita, te su za neko vrijeme mogli prezivjet. Sakrila je baba i slavsku ikonu (u to vrijeme staru 200 godina).
    Poslije rata, djedu oduzese i njive, vinograde... i podijelise onim istim neradnicima koji su se bili prikljucili komunistima. Te zemlje poslije toga sto su njima pripale, nikada vise nijesu bile orane ni posijane. Na njima je samo korov uspijevao, taman onakav kakvi su bili i „novi“ vlasnici. Ali tek eto, zasto to da ima majcin djed. Zato, ona zemlja sto mu je bila preostala bila je mnogo puta obradjivana i sijana, tek malo po malo, opet Bog i krsna slava, pomogose da majcin djed postane ono sto je bio prije pohare „drugova“. Vazda domacin, majcin djed i stricevi (ukljucujuci i onoga strica koje bijese mnogo zaboljela glava za slavu) vrijedno su radili i radovali se dolasku svake sljedece slave.
    Za one drugove, nove vlasnike njiva i vinograda na kojemu korov raste, neko je jednom reka kako je cuo da su oni sada preselili se u Beograd, te su velika gospoda i da im ne pada na pamet da se bave poljoprivredom. Rekose tada kako oni "vise nikad" (kao da ikada jesu) nece za svoga vijeka podici rukom nista teze od clanske knjizice KPJ.
    Odlicno, i ja sam slusao takve price.
    Ovo boldovano je posebno tacno, imam utisak da bas takvi danas najrevnosnije prihvataju novo dukljansko crnogorstvo.

  25. #25
    Join Date
    Apr 2008
    Posts
    496
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Quote Originally Posted by Karin View Post
    Odlicno, i ja sam slusao takve price.
    Ovo boldovano je posebno tacno, imam utisak da bas takvi danas najrevnosnije prihvataju novo dukljansko crnogorstvo.
    Nije odje poenta u tome ko ce biti revnosniji u prihvatanju dukljanskog crnogorstva ili "obicnog" crnogorstva, niti prihvatanju srpstva. Ali drago mi je da vam se dopada ova moja istinita prica , tako da u prilog ovome prethodnome rejecenom (prihvatanje dukljanskog crnogorstvA,, ili prihvatanje srpstva), evo jedne price takodje iz porodice moga djeda i babe, ovoga puta po ocevoj strani, koja se odigrala ovoga puta u Srbiji.


    I otac me podsjeti na pricu njegove majke ciji je brat takodje bio rijesio da ocrni obraz familiji i postane komunista. Doduse ako htio biti i dalje nacelnik policije u Arandjelovcu i drugacije nije moglo biti. Da se slavi krsna slava u kuci njegovoga oca to nije bilo moguce Otac mu je govorio kako mu taj posao ne treba, jer oni su bogata domacinska kuca. Tako je vrativsi se sa posla zatekao na stolu slavsku svijecu kako gori (i sve drugo kao sto je rijed da se posluzi za slavu) i umjesto da cestita slavu, on slavsku svijecu ugasi, izlomi i baci na pod, sve grdeci ukucane da su nerazvijena seljacka bagra, koja ni pored skolovanja, nikada ne bi naucila sto treba, a sto ne treba.
    Djed moga oca (sa majcine strane) samo je pao na stolicu i gorko zaplakao.
    Izmedju suza se moglo samo razabrati: „Jao sine,ko to ima jaci na ovome svijetu od Boga, te da ti naredi da nam ugasis lozu i kucu“?
    Sin mu je bjesno izasao iz kuce zalupivsi vrata za sobom.

    Evo, sada kuca stoji pusta. Taj sin je mlad umro, njegov sin takodje, unuk mu je poginuo, Muskih potomaka vise nema da pali slavsku svijecu. „Prijatelji“ koji su babinog brata najvise nagovarali da se drugo ne moze u zivotu biti do komunista, evo ih danas slave slavu (doduse ne znajuci tacno kako se to radi, pa posne slave, pecenim prasetom proslavljaju). I jos sto je najinteresantnije, djeca im jos uvijek nijesu krstena.

    P.S. I ovome djedu su nacionalizovali ogromnu imovinu koju je naslijedio, stekao, dokupio svojim vrijednim seljackim rukama vrijedno radeci. I gle cuda, mozete pretpostaviti ko su bili novi vlasnici otete imovine u vise ciljeve drzave i komunizma (umjesto da se prekrste pred svijecom, oni se pesnicom na celu klanjaju rogatoj petokrakoj zvijezdi...). Ti novi vlasnici otete imovinu su ovi od povise, prijatelji koji sa nekrstenom djecom slave slavu.

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Similar Threads

  1. Korisnicki problemi sa T-COM internetom
    By helpdesk in forum Internet
    Replies: 12405
    Last Post: 10-12-22, 23:21
  2. problem sa ADSL-om
    By trooper in forum Internet
    Replies: 445
    Last Post: 22-11-06, 17:57
  3. Mora Li Bas ????
    By djbojan in forum Internet
    Replies: 41
    Last Post: 22-11-06, 17:43
  4. Samoobnavljanje mozga, iz lista "Politika", 9. jul 2006. godine
    By Vlado Dapčević in forum Nauka generalno
    Replies: 2
    Last Post: 09-07-06, 22:11
  5. Hibridni tvrdi diskovi na tržištu 2006.
    By Sailoreagle in forum Hardware
    Replies: 12
    Last Post: 04-05-05, 13:58

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •