Page 1 of 3 123 LastLast
Results 1 to 25 of 66

Thread: Citati - Đorđe Balaevič

  1. #1
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default Citati - Đorđe Balaevič

    Ime mi je Đorđe Balaević... Prijatelji me uglavnom zovu Đole... Neprijatelji me ne zovu, ali ne zovem ni ja njih, pa ko due izdri. Rođen sam 1953.g. U Novom Sadu, gradu gdje protiče Dunav... u Evropi formalno...

    Iao sam gimnaziju, ali nisam maturirao. Studirao sam geografiju ali nisam diplomirao...

    Sve u svemu, nije ba sjajno, ali je ipak korisnije nego da sam u međuvremenu doktorirao marksizam, kao neki moji ambiciozni vrnjaci.

    Ubrajaju me u prvih pet kantautora u naim zemljama, ali u naim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okrene, mora biti među prvih, i jedinih pet...

    Trenutno proputam visinu.

    Pred narodnjačkom najezdom, povukao sam se u utvrđene gradove. ivim, jo uvijek, u Novom Sadu, gdje sam za sebe plaćam socijalno i penzijsko osiguranje. Oenjen sam, sretno, djevojkom po imenu Olivera, ponosan sam otac dvije djevojčice.

    I gotovo..

    Oni koji su me zavoljeli po muzičkoj liniji, znaju tota o meni. Oni koji me dosad nisu zavoljeli, i neće, bojim se... Ni zbog ovog romana. Mog prvog, inače... Pardon... Prvog koji je dui od est minuta...


    Ako volite Balaevića, piite vae omiljene citate od nega.
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  2. #2
    Join Date
    Jul 2009
    Posts
    4,604
    Thanks Thanks Given 
    1,123
    Thanks Thanks Received 
    247
    Thanked in
    177 Posts

    Default

    "
    Priznajem da nisam odmah znao da je to Ona.. Pre je mogla biti Još Jedna U Traganju Za Njom, samo još jedan beli kamencic neobicnog oblika, prevrnut u plicaku zlatonosne reke... "
    *
    "
    Ali, ja sam sanjalica. Verujem u nestvarno. Verujem u ono ALI svaki put kad kada mi kažu da se ne zavaravam. Jer nemoguće postaje moguće, ako dovoljno želiš... "
    *
    "
    ...Sve prave su ljubavi...tužne?
    Ma, ne, otkud to?
    Sve prave su ljubavi tajne... "
    " čini se da iz rana raste cvijeće... "

  3. #3
    Join Date
    Jun 2011
    Posts
    3,296
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    Nisu citati, al' ih ja ponekad citiram:

    Slab sam ja igrac
    za subotnje guzve
    al' shvatam pomalo
    te pokretne spuzve
    neko pijan
    lakse zivot odrobija.

    Sustajem, odustajem
    pritiska me kao pegla
    javi se, pojavi se
    dodaj svetu malo vergla.

    Nekad si me cudila
    danas bi mi tako legla
    dodaj malo ludila
    dodaj svetu malo vergla.

    Jednostavno, a sustinski, bas po mom ukusu.

  4. #4
    Join Date
    Apr 2012
    Posts
    99
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Super tema.
    Edit: ''I, proturaju price, da sve curice lice, kad je casa pri dnu.. Mozda jedna na drugu, AL', NIKAD NA NJU! ''
    Last edited by > Marko <; 06-05-12 at 17:26.

  5. #5
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "Anamaria me je jedenom pitala zasto se polivaci ulica uvek pojavljuju pred kisu,i odao sam joj tajnu da oni,u stvari,rade za jednu veliku stranu silu..
    Da...
    Oni rade za Kisu...
    U Prevrnutom svetu,odakle se Kisa penje (sto ovde deluje kao da pada!),sve je potpuno obrnuto (sto tamo deluje kao potpuno normalno!),taj Svet zapocinje krajem,u njemu tisina urla,tamo je najbrze ono sto stoji u mestu,ali...
    U Prevrnutom Svetu,iza crnog nebeskog ogledala,(sto tamo deluje kao ispred njega!),hladnoca przi,tama zaslepljuje svojim bljeskom,sve je okrenuto naopako pa se tako i Kisa grozi i uzasaca svega suvog...
    Strasno,jezivo...
    Onako,otprilike,kao sto se na ovom svetu Vatra uzasava Kise...
    Ako ne i gore od toga?
    Jer,samo je retkim vatrama uspelo da budu onako suve kao sto najprosecnije jesenje kisice umeju da budu mokre...
    Za Kisu nema nista gore nego kad joj usred noci neki neprijatni suvi grad zapljusne lice...
    Njeni "momci" to znaju..
    Gospodarica im samo dojavi kad ce doci,podvuce cist beli oblacak pod valjak Meseca,kao prazan list hartije u pisacu masinu,ostavi kratku diskretnu poruku da stize tad i tad,i oni zurno poliju ulice...
    Zbog toga,znaci,cim se naoblaci,Kisni Ljudi cutke i odgovorno prelaze plocnike narocitom srebrnkastom emulzijom,takozvanom "vodom",koja ublazuje ostre rubove ivicnjaka,i rastapa svu onu nesnosnu,smirglavu i bodljikavu prasinu...
    Prosto i logicno...
    Kao kad bi za nas,recimo,neko malo prosusio vlazna i ledena ramena talasa u ciji zagrljaj utrcavamo sa obale..
    I to je znaci to,pitala me je zacudjeno? "

  6. #6
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    “Ja vec godinama znam ko sam. Put do zvezda je samo etapa kruznog puta do sebe i ako znas precicu nema potrebe da se puno lomatas po bespucima. Ne bato. Stigao si cim krenes. Cilj nosis skriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu. I eto ti... U tome je tajna. U tome je jedini trik.”



  7. #7
    Join Date
    Sep 2004
    Location
    Podgorica
    Posts
    9,740
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Tema = super

    nije citat ....ali ...

    Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio... Štošta...
    Pile moje... Pače moje malo...
    Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se branim...
    Da sam blizu... Ne bi im se dalo...

    Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
    Šta sam za njih neg' ukleta šajka?
    Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred zmajem...
    Gledali su oni... Iz prikrajka...

    Al' ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
    Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo...
    Znam da sanjaš more sveća... I korake po tom doku...
    Ti si tamo bio... U mom oku...

    Pričaće ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli...
    Kako odjek mog osmeha ječi...
    Kleće se u pretpostavke... Kljuckajući, kao čavke...
    Moje loše prepričane reči...

    Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...
    Posvud promačena vrsta... Samo retki nađu retke...
    Znam da sanjaš vaskrsenje... Jednu siluetu plahu...
    Ti si tamo bio... U mom dahu...

    Pričaće ti jednom svašta... Boljima se teško prašta...
    Pile moje... Pače moje malo...
    Silni miševi u boci... Javiće se ko svedoci...
    Pustolovnog traganja za Gralom...

    Ne znam više, bože prosti... Dal da strepim... Il da stremim...
    Da to breme posebnosti... I na tebe nakalemim?
    Ako nije kasno već?

    Znam da sanjaš rimovanja... Krike... I tišinu nemu...
    Ti si bio svugde u mom svemu...
    Pile moje... Pače moje malo...
    Lavče moje...
    ... to ja znam jer je mene brat u Italiju !

  8. #8
    Join Date
    Jan 2010
    Location
    PG-HN
    Posts
    12,103
    Thanks Thanks Given 
    605
    Thanks Thanks Received 
    100
    Thanked in
    60 Posts

    Default

    Tema kida
    Nemam sad vremena ali kasnije cu vam se "pridruzit"
    No soy el mejor del mundo, pero creo que no hay nadie mejor que yo.

  9. #9
    Join Date
    Jan 2010
    Location
    PG-HN
    Posts
    12,103
    Thanks Thanks Given 
    605
    Thanks Thanks Received 
    100
    Thanked in
    60 Posts

    Default

    Ma uzalud…
    Uz život se na prilaže uputstvo za upotrebu, i svako to odredi kako ume; zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se drugi obradovao...
    Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre, ili kasnije...
    Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto na kom će pristati...
    No soy el mejor del mundo, pero creo que no hay nadie mejor que yo.

  10. #10
    Join Date
    Apr 2012
    Location
    601 East 54th NY
    Posts
    4,779
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default



    Odlicna tema.


    Znas prijatelju, ja sam nju volio. Ono mislim bas volio. Istinski, ludo i bez razmisljanja. Bila mi je jedina. Moja tajna, ona najveca. Sa mnogima sam bio , al' uvijek sam nju nosio u srcu. Najvise mi je trebala, a eto. Bas njoj sam najvise boli donosio. Nisam mogao da prihvatim cinjenicu da volim, pa sam je tjerao od sebe. Stalno joj se vracao, a ustvari bjezao od nje. U jednom trenutku pokazao bih joj da mi je stalo, a u sljedecem dokazao da sam djubre. I najgore od svega, kad god bih se vratio, ona je bila tu. A sada..
    - A sta sada? Prebolio si je?
    - Ma kakvi. Ima trenutaka kada je zaboravim na tren, ono kad alkoholom ubijem zadnji komad mene.
    - Zasto joj sada ne odes i kazes sve?
    - Eh vidis. Uspio sam sta sam htio. Otisla je od mene. Sad kad se vratim, vise je nema. Kazu da voli drugog, znam da to nije istina.
    - Idi do nje onda.
    - Ne mogu.
    - Zasto?
    - Ukljucila je razum. Shvatila je da sam ipak preveliko djubre i da je ne mogu voljet nikad. Voljet onako, klasicno. Ne mogu biti tu za nju, a uvijek cu ocekivati da ona bude tu za mene. Ne mogu kad joj bude najteze doci i zagrlit, mada znam da ona meni bi.
    - Tebe je nemoguce shvatiti!
    - Eh prijatelju, znam.. To cujem cesto. Samo jedna osoba mi je rekla da me razumije.
    - Ko !?
    - Pa ona, druze.

    I naravno.





    Ja nisam hteo da menjam svet deco, meni je ovaj bio dobar, nisam virio u mikroskope, tragajući za virusima neotkrivenim, nisam listao encikopledije, išao na prosek.. Ja sam samo hteo da je volim, u Novom Sadu, na Dunavu, gde je postojao jedan stari gvozdeni most, preko kojeg je prelazila nekad, raspustajući one svoje kose, kao mrežu svilenu u koju su se hvatale vlati mesečine, kao glupe deverike, ja nisam hteo da menjam svet, meni je ovaj bio dobar.. Hteo sam samo da je volim na Novom Sadu, na keju, gledajući u tvrdjavu, koja je poražena, posle toliko godina.. I ljubeći je, pod onim mostovima.. Kojih nema više..
    I don't get lucky. I make my own luck.

  11. #11
    Join Date
    Apr 2012
    Location
    601 East 54th NY
    Posts
    4,779
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default



    ''Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno svaka od njih bi tražila da prestanem cugat', pušiti, da se ponašam pristojnije... Sve bi one tražile da ih držim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam šale na njihov račun. Tražile da ih izvodim na neka fina mesta i slično...
    A ona?
    Ona je prihvatila svaki deo mene i nikada nije tražila da se menjam, a promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao šta osećam. Nije tražila da je držim kao kap vode na dlanu. Činjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna.''

    ‎''Teško je kada živiš za dan koji ne znaš kada će doći, za dan kada ćeš je ponovo videti. Teško je, kada si sam i nedostaje ti glas, lice, dodir, osmeh, kada ti nedostaje biće koje je tvoja bolja polovina. Teško je prijatelji. Želim vam da nikad to ne iskusite, jer taj bol prijatelji, nije za ljude...''
    Last edited by desert de Lle; 07-05-12 at 18:22.
    I don't get lucky. I make my own luck.

  12. #12
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...I mislim da bi se propisno obrukao da je morao da dune u spirometar...
    Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za
    Spomenik Vojniku Koji Čeka Devojku Koja Neće Doći?), bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno
    da zasite i trgove ovog sveta, ali taj vetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomeri. jedva je
    nekako nakostrešio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom nabuno srozano reklamno
    platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve...
    Ipak, kad mi se onako grebatorski uneo u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je
    u nozdrvama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući da ga
    se otarasim, ali nije tek tako odustao. Saletao me je kao prosjak, sve do sredine pešačkog prelaza,
    osećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na
    antilopu, prašnjave i pepeljaste, lepljive kao tavanska paučina...
    Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhapsio sam je vrhom jezika i
    pljucnuo kao zrno maka...
    Eto...
    I vetar su nam zaprljali..."

  13. #13
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...
    Jesen je...
    Jesen je već...
    I opet?
    Kako sam to samo mogao propustiti? Gde li sam se zadesio one večeri kad je njena pozlaćena
    parada umarširala u našu varoš?
    Eh, da...
    Ni godišnja doba ne pomeraju me više kao nekad...
    Proleće mi je uvek udaralo šamar, Leto se kao kupina kotrljalo obodom mojih usana, a Zima
    bi mi zazvonila u glavi kao grozd praporaca, trpajući pune šake dijamanata u moje misli, jednostavno,
    kao šake staklenih klikera u duboke džepove kaputa...
    Ali Jesen me je najviše mazila...
    Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me
    recima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade
    pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena...
    Da, nešto se dogodilo u onom posebnom kosmičkom satiću, ugrađenom u vlažni sivi pesak,
    negde na samom izvoru moje kičme...
    Veliki zupčanik, koji bi ranije uvek škljocnuo kad kazaljka naiđe na april ili oktobar, zarubio
    se kao šljunak, i točkici su odjednom počeli da se vrte neočekivano lako...
    Dovraga, poražavajuće lako.."

  14. #14
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam šapat jednog malog poljupca, kao
    sjajni srebrni novčić, ali on je zalutao negde na dugom putu do dna...
    Sreća da ništa nisam poželeo...
    Ustajući, naneo sam joj prstom dodir na obraz, pažljivo i nežno, kao prozirnu nijansu
    svetloljubičaste na tek započeti portret Čežnje...
    - Idem sad... Nedostajaćeš mi, Ti Mala Breskvo..
    ."

    p.s. Desert de lLeo... prestani vishe da mi kopirash citate

  15. #15
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona...
    Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nehotice pomeno
    tučak velikog mesinganog avana?
    Pola jedan, jedan ili pola dva?
    Svašta je to moglo da znači...
    Ali, svejedno...
    Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak...
    Dobra mera vremena između nas?
    Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno...
    To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je
    nagovaram da ih ne trpa unutra...
    Njen kofer, na kraju krajeva...
    Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je
    odvratim...
    Do pepela se i stiže jedino preko vatre...
    Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se
    isplesti mreža za hvatanje vremena...
    Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili p'ola dva, i ona će negde zastati pod
    zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće...
    I onda će znati...
    Dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam
    jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
    Uzdahnuće, predosećam?
    Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi...
    Biće sama, nadam se?
    Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam
    poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
    Da...
    I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo...
    Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
    Štedeći se...
    Učeći se kako ću najbolje voleti nju... Kada je konačno nađem..."

  16. #16
    Join Date
    Apr 2012
    Location
    601 East 54th NY
    Posts
    4,779
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default




    Mrzim način na koji razgovaraš sa mnom, i kako češljaš kosu. Mrzim tvoje cipele, i način na koji mi čitaš misli. Mrzim što si uvek u pravu. Mrzim kad me teraš na smeh, isto kao i na plač. Mrzim što te nema kraj mene, i činjenicu da me nisi nazvao. No najviše mrzim to što te ne mrzim. Nikako, ni trunčicu, baš ni malo...
    I don't get lucky. I make my own luck.

  17. #17
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...Neka velika tajna strpljivo je dodavala tamne godove oko njenih očiju, što je ona sve teže i
    teže uspevala da prikrije šminkom i pozlaćenim okvirima svojih folirantskih "profesorskih" naočara.
    Ti modri podočnjaci su kao vlažni pesak upijali dremljive talase sjaja po kojima sam njene oči nekad
    lako pronalazio i u najvećim gužvama pogleda...
    Ili su za sve krivi samo ovi dugi intervali između naših viđenja? Meseci, proleća, zime, koje su
    nas naučile da kao stari ratnici prvo prebrojimo ožiljke i brazgotine zarađene u borbi sa Vremenom, pa
    da se tek tad oprezno osmehnemo jedno drugome?
    Ćao, ruinirani dečače...
    Slutim da je pri našim susretima (sričući grafite koje su godine našarale po mom licu), i ona
    ponekad razmišljala o nečujnim i podlim vrtlozima koji nepovratno mute bistre lagune Nekih Očiju
    Koje Smo Znali, no, ne zameram joj ako je tako. Ja sam se, na primer, već gotovo potpuno privikao na
    sebe, a opet se neprijatno iznenadim svaki put kad stanem pred ogledalo..."

  18. #18
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "Mesečina se kratkim srebrnim potezom dotakla njenog lica, učinilo mi se da bi to mogao biti i
    sjajni repić neke suze-padalice, ali oreolsko svetlo iza nje, sa verande, onemogućilo me je da se
    zakunem u to...

    Mahnula je kratko, uznemireno...
    - Ali čuvaj se... Ipak... Obećaj mi da ćeš se čuvati?
    Polako, luče...
    Nigde ja ne putujem...

    ...........

    Ne...
    Nismo mi bili ljubavnici...
    Nikad...
    Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
    I to je sve...
    Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali
    da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena kao
    ukleta lađa...
    Negde ovde daleko...
    Negde tame blizu...
    Ni na nebu, ni na zemlji...
    Do te tajne se, interesantno, moglo stići jedino baš strmim stepenicama visoke verande, uz
    koje se Luna uspentrala hitro, kao košuta, ostavljajući na njima izvesni zagonetni osmeh, kao ružu,
    kao malu staklenu cipelicu po kojoj ću je pronaći..."

  19. #19
    Join Date
    Apr 2012
    Location
    601 East 54th NY
    Posts
    4,779
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default



    Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
    Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
    I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
    I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
    I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
    "Zauvek?", pitala je uplašeno...
    O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
    Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
    Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
    I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
    I zaplakaćeš, istog časa...
    I najzad shvatiti kako sam te voleo...
    I don't get lucky. I make my own luck.

  20. #20
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...Privezala se rukama za molo mog vrata, privila se uz mene jednostavno, zbunjujuće prirodno,
    kao samonikla puzavica očajno željna ičijeg dodira, osluškivala je školjku koju sam krio pod kaputom,
    i nije govorila ništa...
    ................
    Sledećeg meseca, kad smo se slučajno sreli u opširni, interesovao se da li je sve u redu sa
    nogom moje curice?
    Rekoh da jeste. Ali da to nije moja curica. Nego curica mog prijatelja...
    Nasmešio se, značajno...
    Reče da se nada da mi to nije neki preterano dobar prijatelj?
    Činilo mu se, naime, da ta mala može biti samo moja i ničija. Tako mi se bar nekako stiskala
    uz grudi, dok sam je one noći nosao kliničkim hodnicima, kao nevestu...
    Zar?
    Rekoh Doktoru, ne trepnuvši, da mi to nije padalo na pamet...
    A padalo mi je, naravno..."

  21. #21
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "...Preslušao sam "sekretaricu", tri zadnje poruke bile su bez reči, no, neke glasove i ne moram
    čuti da bi ih prepoznao...
    Laku noć, Ti Mala Breskvo, kako si samo mogla da pomisliš da te neću otkriti po načinu na
    koji zadržavaš dah?
    Mirno spavaj, moja mila, sanjaj da si perce na krilu galeba skitnice kog praskozorje zatiče
    nadomak obala Biševa...
    Ja sam inače sasvim OK, ako si to htela da saznaš?
    Ovih dana mi, doduše, svi govore da im delujem nekako umorno, ali ti znaš da je to kod mene
    pobrkano kao instalacije u ruskom soliteru, i da retko pokazujem ono što stvarno osećam, vrag da me
    nosi...
    Eto...
    Godinama sam se ponosio time što moje lice nije izlog mojih emocija, a to mi je izgleda pre
    pravilo probleme nego što ih je rešavalo?
    Ne, pile, tebe ću teško prevariti, kad sam "takav" onda sam u stvari prosto pomalo tužan, sećaš
    se, no, ja to obično prezdravim na nogama, sutra ću već zviždukati niz stepenište...
    S Tugom jednostavno treba umeti...
    Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne
    primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
    I, pazi...
    Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
    I onda si gotov...
    Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
    I nikad te više neće zaobići..."

  22. #22
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "Ponekad sanjam predele koje nisam video, a odnekud ih znam? Sanjam tiha blagozelena
    prostranstva bez puteva i ljudi, visije oble i meke kao džinovske mahovine, sanjam ih, kao da letim
    nad njima, neke polegle bezvrhe bregove koji se graniče sa Nedogledom, i na koje se iz ravnice moraš
    penjati, a sa planine silaziti do njih?
    I ja sam lagan, a silan, nedodirivi Stepski Galeb od kog maleni ne zaziru, a grabljivci se na
    njega ne usuđuju, dižem se do visina sa kojih odjednom, kao morske trave na dnu, razaznajem
    makove, paprat, i Žutu (koja probija iz dubine kao pesak), pa onda ponirem do visoke lelujave trave,
    otirući vetar iz krila, i nastavljam nisko, znajući da letim daleko, a na mom kompasu postoji samo
    Istok, i sunce me ne može prevariti nikad, čak ni kad mi se nađe za leđima...
    Znam, to geni traže Svoje Mesto...
    Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni
    šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti...
    Ne...
    Uvek vidim samo jednu osamljenu prošlovekovnu krčmu (negde na šavu ravnice sa
    planinom?), okrečenu belo, sa trščanim krovom natučenim na prozore kao kočijaški šešir, okna tinjaju
    narandžasto, u toj viziji je večita noć, i verovatno mi se šuma (preteći navaljena na stražnji bedem),
    zato čini tako crna i neprohodna, kao da se ni po danu niko ne bi usudio u nju?
    Obronak je strm, uspravan maltene, jedino se nepresušni tanani dim povremeno usudi da se
    uzvere uz njega, ali i on posustane daleko od vrha, pa zastane, ukosi, zalomi potpuno levo ili desno
    pokušavajući da na prevaru bar zaobiđe planinu, no, i tu se očas zaplete u guste stoletne krošnje, i
    ostane da visi, sušeći se od mesečine, kao ukras na novogodišnjoj jelki...
    Čudni drumovi uviru u to Raskršće? Svi kao da vode Nekud, ni za jedan ne bih rekao da stiže
    Odkuda, možda zato namernici mahom izgledaju kao da odlaze, kao da ih nema koji se vraćaju s puta?
    Nema, uostalom, ni putokaza, nikakvih znakova po kojima bih bliže odredio to mesto, znam jedino da
    je Krčma udaljena od Svega taman toliko da te sumrak uvek tu zadesi, i da sledećeg jutra moraš ustati
    na prstima, da ne probudiš petlove, jer samo tako možeš dospeti da pre večeri začuješ lavež, i spaziš
    tornjeve u daljini..."

  23. #23
    Join Date
    Jan 2006
    Posts
    11,136
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    1
    Thanked in
    1 Post

    Default

    "I precvala ruža
    Više je ruža
    No što perunika
    To može bit' ikad..."

  24. #24
    Join Date
    Feb 2011
    Location
    Podgorica
    Posts
    1,880
    Thanks Thanks Given 
    135
    Thanks Thanks Received 
    40
    Thanked in
    22 Posts

    Default

    Ovakva će te teko zavoleti, teko će joj se svideti, i teko će ti to ona priznati...
    Ma, i kad prizna, opet će ti teko ljubav pokloniti...


    Ali kad te zavoli, neće te ovakva, prijatelju, nikad ni prevariti ni izneveriti. Takva ti je ona....



    "Znate'l pricu o Vasi Ladackom?
    I ja sam je tek onomad cuo
    Jednom devet dana nije
    Izlazio iz birtije
    Kazu da je bio cudna sorta.

    Otac mu je bio sitni paor.
    Hranio je sedam gladnih usti
    Mati mu je bila plava
    Sitna, nezna, jekricava
    Umrla je s trideset i nesto

    Imali su par jutara zemlje,
    Malu kucu na kraju sokaka,
    Na astalu navek hleba
    Taman tol'ko kol'ko treba
    Al' je Vasa hteo mnogo vise

    Zeleo je konje vrane
    Po livadi razigrane
    Sat sa zlatnim lancem i salase.
    Zeleo je njive plodne
    Vinograde blagorodne
    U karuce pregnute cilase.
    Ali nije mog'o da ih ima.

    Voleo je lepu, al' sirotu.
    Uz'o bi je samo da je znao
    Voles jednom u zivotu
    Sad bogatu il sirotu
    To ne bira pamet nego srce.


    Sve se nad'o da ce ljubav proci
    Zanavek je otis'o iz sela.
    Nikad nije pis'o nikom
    Venc'o se sa mirazdjikom
    Jedinicom cerkom nekog gazde.

    Dobio je konje vrane
    Po livadi razigrane
    Sat sa zlatnim lance i salase.
    Dobio je njive plodne
    Vinograde blagorodne
    U karuce pregnute cilase.
    Sve je im'o, nista im'o nije.

    Propio se, nije proslo mnogo
    Dusu svoju djavolu je prod'o
    Znali su ga svi birtasi
    Trazio je spas u casi
    Ali nije mog'o da ga nadje.

    Mlad je kazu bio i kad je umro.
    Sred birtije od srcane kapi
    Klonula mu samo glava
    K'o da drema, k'o da spava
    I jos pamte sta je zadnje rek'o.

    Djaba bilo konja vranih
    Po livadi razigranih
    Djaba bilo karuca i salasa.
    Djaba bilo njiva plodnih
    Vinograda blagorodnih
    U karuce pregnutih cilasa

    Kad ja nisam s onom koju vol
    em...."
    Last edited by rock'n'rolla; 08-05-12 at 01:18.

  25. #25
    Join Date
    Feb 2005
    Location
    Pg...
    Posts
    8,326
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    4
    Thanked in
    3 Posts

    Default

    Godinama sam mudrace lakomisleno tražio po izgledu,po dugim noktima ili sedim bradama
    a oni su mi, prerušeni u piljarice i kočijaše,još odavno negde usput došapnuli
    tri najveće mudrosti sveta:


    Samo da smo mi živi i zdravi,Sve u svoje vreme,Jesi ili nisi.



    "Tiha voda brijeg roni..."

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 4 users browsing this thread. (0 members and 4 guests)

Similar Threads

  1. Đole Balaević
    By nezavisni_posmatrac in forum Muzika
    Replies: 4
    Last Post: 23-12-11, 13:45
  2. Replies: 0
    Last Post: 18-10-11, 14:27

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •