"Devet krvavih ostroških dana", 11. januar - 21. januar 1853. god.

[Ćipur]

Dr Đuro Batrićević: "Devet krvavih ostroških dana", 11. januar - 21. januar 1853. godine

Antov otac, Mićun, imao je zvanje kabadahije kod Njegoša i knjaza Danila


Risto se, kao stotinaš, istakao u boju na Grahovcu, 1. maja 1858. godine, kojom prilikom je zadobio teške rane. Od zadobijenih rana na Grahovcu ostao je doživotno teški invalid, sa jednom kraćom nogom. No, bez obzira na teške posljedice ranjavanja, Risto je neko vrijeme obavljao dužnost plemenskog kapetana. Međutim, za Rista je stotinaško zvanje bilo mnogo privlačnije, pa se odrekao kapetanskog zvanja.

Prepiska sa Senatom

Risto je uživao veliki ugled kod crnogorskog Senata, sa kojim je vodio redovnu prepisku, o čemu svjedoče mnoga sačuvana pisma, koja je Senat redovno slao Ristu, a koja se i do danas nalaze u porodičnoj dokumentaciji Ristovih potomaka.
Risto je u svakoj prilici znao naći pravu mjeru i izgovoriti odmjerenu riječ, pa je kao takav dugo godina bio savjetodavac u mnogim sporovima i nezamjenljivi presuditelj u međuplemenskim zađevicama, koje nijesu bile tako rijetke u njegovo vrijeme.
Risto je bio istinoljubiv, pravedan i privlačan do te mjere da knjaz Nikola nije poništio ni jednu njegovu presudu. Ostalo je i do današnjih dana da se priča o Ristovoj pravednosti. No, i pred toga, bilo je onih koji su bili nezadovoljni Ristovom presudom, pa su se žalili lično knjazu Nikoli. Knjaz Nikola bi jednostavno upitao: "Je li tako Risto Dumeljin presudio? E, ako je on tako rekao, neka tako i bude!" Ovim je bio kraj svim eventualnim žalbama na Ristovu presudu.
Risto je bio principijelan. Zbog toga što je odbio da primi zvanje plemenskog kapetana, koje mu je ponudio knjaz Nikola, došao je u otvoreni sukob sa bratom Jošom. Jošo je živio u ubeđenju da je veće zvanje plemenskog kapetana nego titula stotinaša, pa je pokušao u tom smislu da Rista nagovori. Ali, kad u tome nije uspio, između njih je došlo do otvorenog sukoba. Taj sukob se između njih zaoštrio do te mjere, da Jošo sa Ristom nikada, do kraja života, nije progovorio.

Bez čula straha

Jošo Dumeljin je pripadao onoj plejadi istaknutih crnogorskih junaka, koji nijesu poznavali čulo straha. Za pokazano junaštvo u mnogim bitkama i bojevima, Jošove grudi su krasile mnoga domaća i strana odlikovanja. Pored ostalih odlikovanja, Jošo je odlikovan i visokim ruskim znamenjem za pokazano junaštvo prilikom zauzimanja Bara, 1878. godine. Bio je to Đorđevski krst IV reda.
Najstariji Dumeljin sin, a Antov otac, zvao se Mihailo, koji je više bio poznat po nadimku Mućun. Mićun je bio jedan od najmarkantnijih ljudskih figura svoga vremena. Imao je zvanje kabadahije, prvo kod Njegoša, a zatim kod knjaza Danila. Mićun se svojom hrabrošću i dosjetljivošću posebno istakao u vrijeme prve Omer-pašine vojne na Crnu Goru, 1852. i 1853. godine.

Tada su se na Crnu Goru pokrenule silne turske ordije, koje su zaprijetile njenoj definitivnoj pacifikaciji. Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce. Takav optimizam turskih oružanih snaga nije bio bez osnova, kad se zna da su njihove snage bile neuporedivo brojnije i bolje naoružane. Ali, pri tom su zanemarili činjenicu da Crnogorci brane svoju krvlju stečenu slobodu i da se do posljednjeg vojnika neće predati turskim agresorima. U tim najkritičnijim trenucima Mićun se, sa ostalim braniocima, zatvorio u manastirske ćelije Ostroga. Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku - ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu.
Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović.
Đuro Matanović je kasnije pričao o Mićunovoj hrabrosti i posebno o njegovoj snalažljivosti u onim na izgled bezizlaznim situacijama. Mićun je u jednom trenutku, kada se posumnjalo u dalju uspješnu odbranu Manastira, predložio da se iznese ogromna količina kamenja, kojom će se, u slučaju nestanka municije, čije su zalihe već bile pri kraju, braniti od daljih turskih napada.
Ovaj odred neustrašivih crnogorskih divjunaka hrabro je odolijevao turskim naletima, koji su se nezadrživo smjenjivali u snažnim valovima, čvrsto riješeni da što prije zauzmu Manastir i pohvataju ili poubijaju njegove hrabre branioce.


Neustrašivi branioci Ostroga


Napadom na Manastir Ostrog komandovao je zakleti neprijatelj crnogorskog naroda, Omer-paša Latas, potučernjak iz Like, po imenu Mihailo Latas, koji je zadao mnogo muka i onako napaćenoj Crnoj Gori, koju je po svaku cijenu želio pokoriti i tako postati najveći slavodobitnik u borbi protiv svoje krštene braće, a pod skutom i za račun Otomanskog carstva.
To je bio najbolji primjer koliko može biti gori ******** od Turčina. Taj bezumni otpadnik svoga roda i plemena, predhodno se poslužio do tada nepoznatim lukavstvom. Prerušivši se u vođu čergaša prokrstario je Crnom Gorom, u želji da je što bolje upozna. Ali, ni to lukavstvo mu nije moglo pomoći.

Napad iz pet pravaca

Omer-paša je skovao pakleni plan kako da pokori i do temelja razori Crnu Goru. Za taj poduhvat je angažovao 68.000 vojnika. Ovako brojnu i dobro naoružanu vojsku Omer-paša je podijelio na pet odreda, koji su Crnu Goru napadali iz pet pravaca. Jedan odred turske vojske nadirao je od Hercegovine i operisao u pravcu Grahova. Dva odreda napadala su Crnu Goru u pravcu Župe Nikšićke i Stubice. Ovim dvama odredima Crnogorci su pohitali u susret i dočekali ih kod Župskog manastira, na Bršnu i Stubici. Međutim, i pored toga što su im u početku nanijeli jači poraz, Crnogorci, kao malobrojni, morali su se, poslije trodnevne borbe, povlačiti, jer više nijesu bili u stanju da spriječe dalje nadiranje turskih snaga.
Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih "devet krvavih ostroških dana", dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.
Pored Katunjana i Riječana, braniocima Ostroga priteklo je u pomoć i nekoliko Bjelopavlića, pod komandom popa Stevana Radovića. Pod udarom svježih crnogorskih snaga potisnuti su Turci. Na taj način je Manastir deblokiran, pa je vojvoda Mirko, sa svojim drugovima, izašao iz opsade i munjevitom brzinom se prebacio na desnu obalu rijeke Zete.


Veliki Vojvoda Mirko Petrović, otac kralja Nikole

Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gdje su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.
U međuvremenu, Turci su, poslije nekoliko uzastopnih juriša, zauzeli manastir Ostrog, koji su tom prilikom oskrnavili više nego ikada ranije.

Jedinstven podvig

Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svečan način mošti sv. Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Đurđevdan iste godine. No, i pored toga, postojala je stalna opasnost od strane čuvara Manastira, jer su Turci i dalje motrili na ove krajeve, kao na stalnu metu, koju su željeli definitivno pokoriti.
O ovom jedinstvenom podvigu Crnogoraca, ruskog konzula u Dubrovniku, Jeremija Gagića, izvještava sa Cetinja knjažev ađutant Vuk Vrčević, pismom od 30. januara 1853. godine, u kome se navodi:
"Kad su Turci bili opkolili manastir ostroški i kad su u opasnosti toliko poglaviti Crnogoraca koji su se u nj bili zatvorili, priteče g. Pero Tomov Petrović, prezident senata, i s njegovom vojskom s Turcima se hrabro pobije i oslobodi manastir s pogibnućem okolo 150 Turaka, a crnogorskije desetak, no Turci ponesu sve iz manastira kromje svetitelja, kojega su kaluđeri kradom prenijeli ovamo i ostavili manastir. G. Pero Tomov se sa svojom vojskom ispod Ostroga odmah morao vratiti i prijeći preko vode (rijeke Zete), inače bi ga Turci sa sviju strana opkolili i živa uhvatili, zato što je mnogo malo vojske imao spramo sile turske".

[Ćipur]

Krco Petrović i ostroška granata


Arhimandrit ostroški, Nikodin Raičević, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatočenicima, hrabro se držeći i hrabreći ove junake. U vezi s tim izuzetnim istorijskim događajem najimpresivnije djeluje takozvana "ostroška granata". Evo, o čemu se radi. Kad su Turci, za vrijeme duže opsade, tukli topovima Gornji manastir, jedna granata uletjela je kroz prozor u malu vavedensku crkvicu, u kojoj su se, prije prijenosa, nalazile mošti sv. Vasilija. Ovu granatu, koja srećom nije odmah eksplodirala, golim rukama zgrabio je Krco Petrović i kroz isti otvor "vratio" je Turcima. Tako je ona, kotrljajući se niz ostroške strane, eksplodirala na opšte zaprepašćenje Turaka. Drugim dvijema granatama, koje su takođe doletjele i kroz onaj isti prozor pale među Crnogorce u Gornjem manastiru, vojvoda Mirko je uspio ugasiti fitilje prije nego što su eksplodirale.

Pakao Gornjeg manastira

O junačkim podvizima učesnika ostroškog zatvora, kao i onih koji su im u najkritičnijim trenucima pritekli u pomoć, na više mjesta je napisano, rečeno i u pjesmi opjevano. Međutim, sve to bilo je teško opisati i dočarati. To bi samo i jedino mogli dočarati, kad bi mogli govoriti, oni junaci koji su se u to vrijeme zatekli u paklu Gornjeg manastira. No, pošto je druga svrha ovoga rada, to ćemo se ovom prilikom još malo pozabaviti pitanjem broja i imena branilaca Ostroga, koji ostaju kao svijetli primjeri požrtvovanja i žrtvovanja za domovinu.
Odbrana manastira Ostrog u toku Omer-pašine vojne na Crnu Goru spada u red najslavnijih ratničkih podviga u istoriji Crne Gore. Što se tiče broja i imena učesnika Ostroškog zatvora, teško ga je bilo utvrditi. Najstariji spisak njegovih učesnika pruža narodna pjesma: "Udarac Omer-paše na Crnu Goru 1852/53". Međutim, ne možemo se sa sigunošću osloniti ni na podatke koje pruža ova pjesma, jer ni od jedne pjesme ne možemo očekivati da vjerno prikaže događaj o kome pjeva. Ali, u nedostatku drugih pouzdanih izvora, ova pjesma je, kao dokument, još uvijek od prvorazrednog značaja kada su u pitanju učesnici Ostroškog zatvora i njihov broj. Prema njoj, spisak učesnika Ostroškog zatvora sastavio je Dušan Vuksan. Taj broj je u početku iznosio 29 učesnika, ne računajući "i ostale manastirske ćake".

Junak Mićun Gvozdenović

Nama su danas poznati i još pet drugih, među kojima i spisak komandira stare crnogorske vojske Luke Popovića, iz Vražegrmaca (Bjelopavlići), koji se uzima kao najvjerodostojniji, koji glasi:
Mirko Petrović, Krco Jokov Petrović, Pero Jokov Petrović, Mašo Vrbica, Ivan Vrbica, Savo Perićev Popović, Šćepan Lokač (Pejović), Pero Kulinović (Milošević), Lazar Božović, Rade Vukov Kustudić iz Njeguša; Savo Mitrov Martinović, Filip Matov Martinović, Pero Jokov Martinović iz Bajica; Đura Matanović, Pero Matanović i Mićun Gvozdenović iz Ćeklića; Ramo Petrov iz Markovine; Savo Đurašković iz Ceklina; Vidak Raičević, Marko B. Marušić, Drago Andrijin Milatović, Mujo Radov Milatović, Petar R. Milatović, Mirko Bogetin Milatović, Jovica Krkotin Milatović, Boško Krkotin Milatović, Golub Đorđijev Milatović, Risto Živkov Damjanović, Minja Markov Bošković, Mitar Sekulin Bošković iz Bjelopavlića; Peko Mićov Mijušković, Grujica Lazarev Mijušković, Nikola Pekov Mijušković, Mijajlo Avramov Backović i Stanoje Zelenov Mijušković iz Pješivaca; Šogo Nikolić i Ivo Đokov Vojvodić iz Župe Nikšićke; Novica Cerović, Živko Krstajić i Drago Nikitović iz Drobnjaka i Antun Mandić iz Gacka ili iz Morače.
U spisku onih koji su se našli u Ostroškom zatvoru, sa Mirkom Petrovićem na čelu, a koji je nađen kod komandira Luke Popovića iz Vražegrmaca, nalaze se sljedeći sveštenici: arhimandrit Nikodin Raičević i Pero Raičević iz Bjelopavlića, Jovan Radović vojvoda iz Martinića, Antonije Odavić monah iz Hercegovine, Lazar Mijušković i Đoka Mijušković iz Povije, Krsto Martinović i Stevan Martinović iz Bajica, Filip Ivanišević, Joko Špadijer, Lazar Jabučanin i Vidak Jabučanin iz Donjeg Kraja, Stevo Kapa, Luka Kapa i Mišo Kapa sa Uganja, Andrija Glendža i Miloš Marinković iz Očinića.
U pjesmi "Udarac Omer-paše na Crnu Goru 1852/53", u 1.292. stihu, pominje se istaknuti junak Mićun Gvozdenović, koji glasi:
"I junaka Gvozdenović Mića".

Iz teksta :arrow: Dr Anto Gvozdenović - general u tri vojske

.

[Sh0ne]

brate mogao si neku drugu boju izabrati, oci su mi pocele suziti koliko je tesko citati