Milan JOVIĆEVIĆ: ZORNA ZORKA - ŽIVOT I SMRT NAJSTARIJE KĆERKE KNjAZA NIKOLE

[Ćipur]

Milan JOVIĆEVIĆ: ZORNA ZORKA - ŽIVOT I SMRT NAJSTARIJE KĆERKE KNjAZA NIKOLE

- Na Zorkin, kao i na život njenih mlađih sestara, bitno su uticale promjene u crnogorsko-ruskim odnosima


Čudan naum knjaza Nikole


Krajem 1864. godine crnogorska knjeginja Milena rodila je prvo dijete, a onda, prema riječima višegodišnjeg šefa crnogorske diplomatije vojvode Gavra Vukovića, "nastade dugačka povorka porođaja". Poslije četiri djevojčice (Zorka, Milica, Stane, Marija), rođen je prvi sin (Danilo), nakon nove tri djevojčice (Jelena, Ana i rano preminula Sofija), drugi sin (Mirko), a zatim još dvije ženske bebe (Ksenija i Vjera) i jedan dječak (Petar) – ukupno devet kćeri i tri sina.
Na Zorkin, kao i na život njenih mlađih sestara, bitno su uticale promjene u crnogorsko-ruskim odnosima. Posjeta knjaza Nikole Petrogradu u zimu 1868-69. godine dovela je do potpune normalizacije veza sa Rusijom, poremećenih još u vrijeme knjaza Danila. Sem političkih i materijalnih koristi za Crnu Goru i njenog vladara, ponovo uspostavljanje ruskog pokroviteljstva i svestrane pomoći značajno su doprinijeli rješavanju i nekih, inače, teško rješivih problema knjaževske porodice. Jedan od njih bio je školovanje knjaževe djece. Kad su dvije najstarije sestre prispjele za srednju školu, ruski imperator ih je o svom trošku smjestio u, tada u Evropi, prestižni ženski institut u Smoljnom kod Petrograda, i to sa tretmanom koji su uživala samo vladarska djeca. Knjeginice su dobile posebne apartmane, odijeljenu trpezariju, pravo na prisustvo dvorskim svečanostima i upotrebu dvorskih kočija, skupe toalete... Ista pažnja ukazivana je, kasnije, i ostalim knjaževim kćerkama.
Poslije završetka instituta, 1882. godine, na Cetinje su se vratile starije knjeginjice Zorka i Milica, a u Petrogradu su ostale Stane, Marija i Jelena. Mlade Crnogorke postale su u međuvremenu evropske dame – lijepe, elegantne, obrazovane, duhovite, sa manirima iz najviših petrogradskih krugova, navikle na život u izobilju i raskoši. Već dugo prisutna knjaževa briga kako udati toliko kćeri, njihovim povratkom pretvorila se u pravu moru. Evo kako Gavro Vuković piše u svojim memoarima o knjaževim "očajnim mislima":
"Pošto ih se je nakupio viši broj povraćeni iz Rusije, nastala je u knjaževim mislima očajnička borba, kud će sa tolikim brojem već odraslih kćeri za udaju, a još sa takvim visokim izobraženjem i pretenzijama. Niti on ni država nije raspolagao sredstvima koja bi, u nekoliko, odgovarala njihovim prohtjevima. Dugo se borio sa tim očajnim mislima. Udati toliko kćeri izvan zemlje, za kakvim prinčevima, znao je da to nije moguće, mada su bile zdrave, lijepe i duhovite, ipak znao je da se neće niko polakomiti da ih zaprosi, jer je svak bježao od visoke titule sa praznim torbicama. Udati ih u Crnoj Gori još teže je bilo zamisliti. Odgojene u raskoši, sa velikim idejama o svom visokom, knjaževskom rođenju, na prestolu, one se ne bi mogle vidjeti u niskim i mračnim crnogorskim kućicama, u kojima vjetar duše sa svakoje strane i raznosi dim i pepeo na sve strane. One bi se smatrale ponižene kad bi pošle za kojim mladim crnogorskim kućićem, s malim imanjem, a nikakvim školovanjem. Ni knjaz ni država ne bi mogli tolikom broju zetova stvoriti odgovarajuće položaje, niti miraze, niti kakve apanaže. Oni bi zahtijevali da zauzmu sve važnije položaje u državi, da na njima planduju, a da ne čine ništa. Ko bi im to skratio, samo kad bi knjaz htio. Tako bi se osnovala jedna nesnosna dvorska oligarhija, sa njihovim imunitetima, pored koje svaki napredak u Crnoj Gori bio bi sahranjen. Nastale bi, među njima, intrige, suparništva, još sa koterijama pristalica, rastrgli bi zemlju na krvničke logore.
Stanko Stijepov, djed knjaza Nikole, imao je četiri kćeri, koje su bile prosto seljanke, ipak su morale uživati, doživotno, iz državne kase po sto talira godišnje apanaže, što je, ipak, bio teret na državu u ono vrijeme kad su senatori imali po sto talira plate. Po ovome može se zamisliti kakav bi teret pao na državu kad bi ona morala davati, tolikom broju princeza, kud i kamo više miraza i apanaže nego u staro doba.
U slučaju da se ne udaju, što bi se onda dešavalo u knjaževom dvoru. Što bi dalje bilo, u slučaju knjaževe smrti, sinovi bi se poženili, a dvor krcat teški usjeđelica – katastrofa".
Iz ovako sumornih i pesimističkih misli izrodio se jedan, najblaže rečeno, čudan plan. Naime, knjaz se odlučio da na Vranjini, pustom i malaričnom ostrvcu na Skadarskom jezeru, srednjovjekovnom sjedištu Zetske mitropolije, izgradi dom za svoje neudate kćerke, to jest da ih učini svojevrsnim kaluđericama. Do tada ih je bilo šest, od kojih su tri najstarije, bar po ondašnjim crnogorskim mjerilima, bile stasale za udaju. U čitav projekat bili su uključeni samo najpovjerljiviji dvorski krugovi, pa je i njihovo izvođenje bilo obavijeno velom tajne. Na ruševinama starog manastira, pošto je predhodno bila srušena utvrđena turska karaula, podignuta je mala crkva, a pored nje, poput manastirskog konaka, povelika zgrada sa više soba i dvije prostrane sale.


Susret Petra i Zorke u Višiju



Kroz Crnu Goru je prostrujala priča o neobičnoj građevini na još neobičnijem mjestu, a niko nije mogao dati objašnjenje što je to Gospodar naumio i čemu to služi (Ovu priču, koja ne zvuči baš uvjerljivo, zapisao je vojvoda Gavro Vuković, navodno po kazivanju dvorskog intimusa vojvode Ilije Plamenca).
No, knjaza nije uzalud bio glas da je miljenik sreće. Kad je bilo najpotrebnije, sreća se svom štićeniku još jednom "grohotom nasmijala i otvorila vrata novoj perspektivi u njegovoj smućenoj kući". Prvi prosac javio se otkud i kada su mu se najmanje nadali.
Knjaginja Milena je sa tri starije kćerke otputovala za Viši. Njihov boravak u Francuskoj nije ostao nezapažen. Baš tada u Parizu se našao knez Petar Karađorđević, sin svrgnutog srpskog kneza Aleksandra. Umoran od dugogodišnjih lutanja po Evropi i neuspjelih pokušaja da se domogne srpskog prestola, sa opalim političkim prestižom i skromnim ostacima nekad bogatog nasleđa, tridesetdevetogodišnji pretendent za srpskog vladara vidio je u braku sa nekom od crnogorskih knjeginjica svoju novu šansu, mogućnost za političko vaskrsenje. Iz ove veze, naravno, on nije mogao očekivati moćnu političku i vojnu potporu, a još manje saniranje svog uzdrmanog finansijskog stanja, ali postojalo je nešto drugo, što je on, bez sumnje, dobro znao – gotovo magična moć i ogromna popularnost koju je crnogorski vladar uživao u čitavom južnoslovenskom, posebno srpskom svijetu. On se s pravom nadao da će njegove skoro pokopane političke ambicije, činjenicom da je postao zet crnogorskog vladarskog doma, dobiti sasvim realne izglede. Zato je vjerovatna pretpostavka da je ova politička kombinacija bila osnovni motiv za Petrovu posjetu Višiju.
Prilikom prijema kod knjeginje, knez Petar je najviše pažnje ukazao osamnaestogodišnjoj knjaginjici Zorki. Najstarija knjaževa kćerka rođena je na Cetinju 11-23. decembra 1864. godine. Po želji svoga kuma, kneza Mihaila Obrenovića, na krštenju je dobila i drugo ime – Ljubica, koje je rijetko upotrebljavano, pa je vremenom i zaboravljeno. Savremenici je opisuju kao srednje visoku, skladnu crnku, krupnih očiju i bujne kose. Kao i sve sestre, krasila je inteligencija i duh, kao i neiscrpna energija, genetsko nasleđe Petrovića-Njegoša, koje će se snažno ispoljiti u narednih osam godina, koliko je još živjela. Po ocjeni dopisnika "Glasa Crnogorca", bila je i muzički obdarena – zajedno sa rođakom Olgom Danilovom, svirala je "jedan komad u četiri ruke na glasoviru sa gracioznošću i vještinom", a pjevanjem neke talijanske kancone "očarala sve prisutne".
Već je Petrovo prisustvo u Višiju nagovijestilo da se ova kratka posjeta neće završiti na kurtoaznom poznanstvu.
Na Cetinju je s nestrpljenjem iščekivan sljedeći Petrov korak. Vjerovalo se da će se ponovo javiti preko nekog od dvojice svojih cetinjskih poznanika, starih drugova iz dana školovanja u Parizu, crnogorskih ministara, vojvoda Boža Petrovića i Stanka Radonjića. I zaista, uskoro je knjažev rođak dobio pismo od Petra Karađorđevića u kojem ga moli da mu knjaz Nikola pošalje svog opunomoćenika preko koga bi mogao prenijeti neka povjerljiva saopštenja. Namjerno ili slučajno, Karađorđević je propustio da naznači mjesto sastanka, a on, lutalica, nije imao nigdje stalnog boravka.
Veza je uspostavljena preko kneza Aleksandra, Petrovog oca, konfiniranog od strane austrijskih vlasti u Temišvaru. Crnogorski povjerenik Mišo Popović, pod izgovorom da u Pešti i Temišvaru kupuje konje za knjažev dvor, vješto je izbjegao policijski nadzor i uspio da se sastane sa starim knezom. Za kneza Aleksandra, neupućenog u sinovljeve planove, pojava crnogorskog emisara predstavljala je pravo iznenađenje. Ipak, pomogao je da se uspostavi veza. Dogovorena je Petrova posjeta Cetinju, navodno zbog viđenja sa starim prijateljima.
Sad su već bile izvjesne Petrove namjere. Knjaz je bio u velikoj dilemi kako odgovoriti na njegove bračne ponude. U to vrijeme imati Karađorđevića za zeta nije bilo nimalo jednostavno. Prije svega, ta veza je prijetila potpunim raskidom inače poremećenih odnosa sa zvaničnom Srbijom i vladajućom dinastijom Obrenovića. Baš zbog toga, mogla je komplikovati i odnose sa susjednom Austro-Ugarskom. Ugrožavala je i potajne snove knjaza Nikole o srpskom prestolu. U svakom slučaju, aktuelna politička situacija nije pogodovala ovoj bračnoj kombinaciji. Međutim, s gledišta šireg političkog i nacionalnog programa, odbijanje Karađorđevog unuka predstavljalo bi ozbiljan udar političkom prestižu crnogorskog vladara i dinastije, i u Crnoj Gori i van nje. Sem toga, knjaza su i previše pritiskali mračni obrisi vranjinskog zdanja. Moguće da je baš to i prevagnulo u konačnoj odluci.

[Ćipur]

Knez Petar dolazi na Cetinje


Na tajnom dvorskom savjetovanju – kojem su pored knjaza i knjaginje prisustvovali najugledniji crnogorski ministri i vojvode: Petar Vukotić, knjažev tast, Božo Petrović, Stanko Radonjić i Miljan Vukov – svi su dali svoj blagoslov za ovu petrovićko-karađorđevićku bračnu vezu. Jedino joj se odlučno usprotivio, naravno bezuspješno, šef crnogorske diplomatije Stanko Radonjić, koji je, u skladu sa svojim resorom, i najtrezvenije razmišljao.
Dugo i željno očekivani gost stigao je na Cetinje, 23. januara 1883. godine. Cetinjski "Glas Crnogorca" propratio je njegov dolazak kratkom i diskretnom viješću, neobičnom za doček voždovog unuka: "Njegova svjetlost Knjaz Petar Karađorđević, u želji da vidi Crnu Goru i da pohodi neke ovdašnje prijatelje svoje, stigao je u prošli utorak na večer iz Kotora na Cetinje, gdje je odsio u gospodina Vojvode Boža Petrovića".
Očigledno, nastojalo se da se dolasku uglednog gosta ne daje veliki publicitet i na taj način skrene pažnja sa prave svrhe njegovog dolaska na Cetinje. Iz istog razloga, nije ni objavljeno u dvoru. Ali, kuća vojvode Petrovića, preko puta knjaževe rezidencije, svakodnevno je snabdijevana hranom iz dvorske kuhinje.
Međutim, posjeta jednog Karađorđevića Crnoj Gori nije mogla ostati nezapažena. Prije svega, izazvala je uznemirenje u Beogradu. Ipak, ni beogradski dvor ni srbijanska vlada nijesu zvanično reagovali. Ni Petrograd nije ostao ravnodušan. Knjaz Lobanov, pogrešno obaviješten da je na Cetinje stigao eks-knez Aleksandar, tražio je od svog otpravnika poslova u Crnoj Gori objašnjenje o cetinjskim zbivanjima. Shvativši da je u zabludi, Lobanov se povukao. Začudo, sudeći po zvaničnom reagovanju, Karađorđevićeva posjeta Crnoj Gori najviše je zaintrigirala Austro-Ugarsku. Netačno i senzacionalističko pisanje bečke štampe da je knezu Petru priređen demonstrativni doček, da je odlikovan Danilovim ordenom i uvršten u red senatora (zvanje koje je u Crnoj Gori već nekoliko godina bilo ukinuto), poprimilo je ozbiljne političke dimenzije. Verziju o zavjeri na Cetinju, upravljenoj protiv austrougarskih interesa, u koju je umiješana Rusija i srbijanska karađorđevićka opozicija, prihvaćena je i na Balplacu. Bečka vlada tražila je telegrafski od barona Temela, svoga otpravnika poslova na Cetinju, da oštro protestuje kod knjaza i traži da se Petar Karađorđević udalji iz Crne Gore. Naravno, knjaz i njegovi zvaničnici odbili su austrougarski protest, ocijenivši ga kao bezprimjerno miješanje u unutrašnja prava jedne nezavisne države. Promućurni baron Temel, koji je brzo shvatio pravi cilj Petrovog dolaska u Crnu Goru i procijenio da su strahovanja njegove vlade pretjerana, trebalo je da uloži mnogo truda da smiri svoje pretpostavljene.
"Princ Petar bijaše iznad srednjeg rasta. Suh, ali tjelesno razvijen. Hitra pokreta, bistre glave, crne kose, a i lica, jer se viđaše ispod kože crna mast Karađorđevića. Naravi vesele, dosjetljiv, dobrodušan, a često puta naivan, prema pojmu crnogorskom. Crnogorci bez razlike gledali su na njega sa visokim uvažavanjem i osobitim poštovanjem. Pošto je napustio inspirisani ton i postao pristupačan, Crnogorci su se rado okupljali oko njega, kad bi izašao iz kuće, s ljubavlju i punim povjerenjem, koje im je on svojim ponašanjem inspirisao".
(Memoari Gavra Vukovića)
Jednolične cetinjske noći knez Petar je provodio u krugu svoje buduće tazbine, a dane je koristio za duge šetnje po gradu i okolnim brdima, ne hajući za izuzetno oštru i snjegovitu zimu. Svuda je nalazio na srdačan prijem. Crnogorci nijesu propuštali priliku da vide i pozdrave Karađorđevog unuka. Na njih je ostavljao utisak svojom jednostavnošću i neposrednošću u razgovorima. Poslije jednoipomjesečnog boravka na Cetinju i ugovaranja vjenčanja za 11. avgust 1883. godine, Petar Karađorđević je 10. marta otputovao u Mađarsku da s ocem i braćom pripremi svadbu.
Prije Petrovog odlaska, na Cetinju se razgovaralo o ličnosti vjenčanog kuma. Želja knjaza Nikole da to bude car Aleksandar III uzimala se sa krajnjom rezervom. Logično se pretpostavljalo da će car odbiti kumstvo, jer neće željeti da na ovaj način još više probudi jaz između petrogradskog i beogradskog dvora. Tim prije je sa nevjericom primljen drugi knjažev predlog da se kumstvo ponudi srpskom vladaru Milanu Obrenoviću. No, niko nije imao snage da se suprotstavi njegovom naumu. Unaprijed siguran u negativan odgovor sa srpskog dvora, knjaz se, u stvari, upustio u jednu sumnjivu političku igru. No bez razloga, smatrao je da će ovaj potez, kojim se mogao shvatiti kao pokušaj pomirenja između Karađorđevića i Obrenovića, dobiti značajna priznanja u južnoslovenskom i srpskom svijetu. Sa svojstvenom upornošću, našao je načina da nezvaničnim putem prenese srpskom vladaru poziv da primi kumstvo.


Vjenčanje u crkvi Cetinjskog manastira


Za vrijeme krunidbenih svečanosti u Moskvi (maj 1883), knjaz Nikola je sreo nekadašnjeg uglednog srbijanskog političara, starog Marinovića, i iznio mu svoj projekat izmirenja triju dinastija preko vjenčanja Petra i Zorke. Istovremeno, zamolio ga je za posredništvo kod kralja Milana. Oprezni i mudri Marinović, predviđajući Milanovu reakciju, odbio je ulogu posrednika, izgovarajući se formalnim razlozima. No, knjaz se nije dao pokolebati. Na povratku iz Rusije, našao se u Beču sa svojim poznanikom Mijatovićem, srbijanskim ministrom finansija. Knjaz mu je sugerisao da bi Milanovo prihvatanje vjenčanog kumstva bio najsvrsishodniji način da se parališu sve političke kombinacije u vezi sa ovim brakom i beogradski dvor osigura od eventualnih pretenzija Petra Karađorđevića na srpski presto. Milanov odgovor čuli su samo prisutni dvorjani. Psovao je po njegovski i grdio kako tasta, tako i zeta i Crnu Goru. "Zar me nije mogao poštedeti onaj goli prosjak iz onih gladnih gudura, već je imao taj tupe da me lovi u njegove podle i perfidne zamke, da ja kumujem ubicama kneza Mihaila". Ovakvim i drugim epitetima nije bilo kraja.
Događaje na Cetinju sa simpatijama je zabilježila evropska štampa. U izlivima oduševljenja prednjačili su srpski listovi na području Austro-Ugarske. Jedino je Beograd ćutao, ignorišući vjeridbu Petra Karađorđevića i Zorke - Ljubice Petrović, kumčeta kneza Mihaila.
"Princ Petar ponovo dođe na Cetinje sa svoja dva brata, jednim sestrićem i sestričinom. Princ Arsen, drugi sin knjaza Aleksandra, mlad, zdrav, krepak, pravi atlet, mnogo se dopao Crnogorcima, jer oni mnogo cijene fizičko razviće čovjeka. Srednjeg stasa, bijelog lica, protivno njegovog brata, princa Petra. Treći sin, princ Đorđe, naprotiv, malen, mršav, šetivan, ulivaše nepovjerenje u njegovo zdravlje. Princ Đorđe, zbog njegove umjetnosti u troškovima, bio je starješina imovnog stanja kuće, koji je držao braću u škripcu, da ne mogu mnogo trošiti. Sestrić Aca Nikolajević, visok, lijep mladić, zbog čega ga Knjaz odma imenova za svog ađutanta. Njegov otac bio je grčke narodnosti, iz Vlaške, i to od porodice Komnen, koja je, u svoje vrijeme, vladala Vizantijom. Stari Nikolajević igrao je važnu ulogu kao diplomata, za vrijeme vladavine knjaza Aleksandra. Iz ovog broja članova sastojala se familija Karađorđevića, koji su došli da prisustvuju svadbenim svečanostima"
(Memoari G. Vukovića).
U ugovorenom terminu, 11. avgusta, vjenčanje je obavio u crkvi Cetinjskog manastira mitropolit Visarion. Ruski car se, ipak, primio kumstva i poslao kao zastupnika svog ađutanta grofa Orlova Denisova. Ruski otpravnik poslova na Cetinju, Špadijer, uvjeravao je do poslednjeg trenutka da je Orlov prisutan na vjenčanju kao običan gost. Djeveri su bili prinčevi iz kuća Petrovića i Karađorđevića. Prisustvovao je kompletan cetinjski diplomatski kor. Kod čestitanja mladencima, jedino je austrougarski diplomata Milinković svoje čestike ograničio na nevjestu i njenu rodbinu. Po izričitim uputstvima iz Beča, Petar Karađorđević i njegova rodbina morali su se potpuno ignorisati. Uostalom, tako je postupio i njegov car u telegrafskoj čestitki – "kao da se gospođica knjeginja udaje za vazduh".
Odmah poslije vjenčanja, kneževski par Karađorđevića otputovao je u inostranstvo. Novu nevjestu trebalo je upoznati sa svekrvom i dijelom rodbine koja nije prisustvovala cetinjskoj svetkovini. Princ Arsen Karađorđević je otputovao u Pariz. Na Cetinju je ostao princ Đorđe i Aca Nikolajević. Kako su Karađorđevići odlučili da se stalno nastane u Crnoj Gori, knjaz im je ustupio dvije male kuće u neposrednoj blizini dvorca. Dok su mladenci bili na svadbenom putu, Đorđe Karađorđević, glavni porodični ekonom i rukovodilac novčanim sredstvima, pripremio je kuće za stanovanje – spojio ih je i adaptirao u skromniju rezidencijalnu zgradu.
Poslije vjenčanja, po riječima ministra Vukovića, počela je era Karađorđevića u Crnoj Gori. Cetinje postaje njihov stalni punkt za političko djelovanje prema Srbiji. U crnogorsku prestonicu stiže dio srbijanske političke opozicije, koju je svojevremeno rastjerao kralj Milana širom Evrope. Razvila se značajna djelatnost sračunata na rušenje Obrenovića sa srpskog prestola. Pored ostalog, formiran je vojni odred, sastavljen od Crnogoraca, za nasilni upad u Srbiju.
Jedan od aktera čitave djelatnosti bila je nova nevjesta u kući Karađorđevića. Tek sada, isplovljavaju se u punoj mjeri ogromna energija i velike ambicije najstarije knjaževe kćeri. Iako prikriveno, Zorka djeluje sa toliko strasti da potiskuje u drugi plan i muža, i djevere i njihove najvažnije političke pristalice. U stvari, ona postaje siva eminencija akcije čiji je glavni cilj bio povratak Karađorđevića na srpski presto.

[Ćipur]

Tragična smrt kneginje


Porodica Karađorđevića se znatno uvećala. Za samo četiri godine (1884 –1888.), Zorka je rodila četvoro djece – dvije kćerke, Jelenu i Milenu (umrla u drugoj godini života), i dva sina, Đorđa i Aleksandra, budućeg jugoslovenskog kralja. Skromna rezidencija na Cetinju postajala je sve tješnja, pa su se Karađorđevići odlučili da sagrade novu. Na najljepšem dijelu barske obale, nedaleko od grada, na ruševinama čuvene Salim-begove kule, nikla je raskošna vila sa paviljonima, terasama i balkonima. Nazvana je Topolica. Na dva visoka jarbola, u uglovima dvorišta, vile su se crnogorska i srbijanska zastava. U Topolici je preneseno pokućstvo i dragocjenosti sa porodičnih dobara u Mađarskoj.
Zamah koji je prvih godina pratio političku kampanju Karađorđevića u Crnoj Gori počeo je postepeno da jenjava. U nizu udara, sve težim od težeg, zamisao o trijumfalnom povratku u Srbiju gubila je sve više i onako nesigurne temelje na kojima je bila sazdana.
Prvo je knjaz Nikola, kao realan državnik i političar, stopirao daljni rad na formiranju oružanog odreda za upad u Srbiju. Istina, toj odluci je predhodio zvanični protest koji je dobio od austrougarske vlade. Do tada prikrivena netrpeljivost između tasta i zeta, prerasla je u pravi otvoreni sukob.
Težak gubitak za Karađorđeviće bila je smrt mlađeg Petrovog brata Đorđa, jedinog člana porodice koji je mogao razumno voditi porodične finansije. Tražeći lijeka svojoj teškoj plućnoj bolesti, Đorđe je obišao sva lječilišta u Evropi. Neposredno pred smrt, boravio je u Abaciji (Opatija), pa kad je osjetio da se približavaju zadnji časovi života izrazio je želju da umre na Cetinju. Knjaz Nikola je poslao u Abaciju svoju jahtu da dovede Đorđa u Crnu Goru. Umro je na putu, u gruškoj luci, prenesen je na Cetinje i sahranjen pred Manastirom 1888. godine.
Sljedeće godine abdicirao je kralj Milan u korist svog sina Aleksandra. Srbijanska politička emigracija, uključujući i onu sa Cetinja, vratila se u otadžbinu. Nova politička situacija pogodovala je uspostavljanju dobrih odnosa između Beograda i Cetinja. Jedan od glavnih uslova zvanične Srbije za saradnju između dvije države bio je suzbijanje političke djelatnosti Karađorđevića u Crnoj Gori. Tada je već bilo jasno da je njihov dalji boravak u Crnoj Gori, svojevremeno planiran sa jasnim političkim ciljevima, izgubio svaki smisao. Napušten od najpouzdanijih saradnika, neopravdano ljut na tasta zbog njegove nove politike dobrih odnosa sa Srbijom, knez Petar je djelovao kao izgubljen čovjek.
Jedino je još Zorka uspijevala da kako-tako održi podnošljivo stanje. Ipak, era Karađorđevića u Crnoj Gori približavala se svom neminovnom kraju. Iznenadna Zorkina smrt samo je ubrzala konačni rasplet. Umrla je na Cetinju, 16. marta 1890. godine, od kako je zvanično saopšteno, "peritorita" iskomplikovanog trudnoćom i prijevremenim porođajem. Po sjećanju njenog starijeg sina Đorđa, tada trogodišnjeg dječaka, majčinu smrt uzrokovao je pad niz stepenice, kada je, u već poodmakloj trudnoći, požurila u susret mužu koji se vraćao sa jednog od svojih putovanja. Postoji još jedna verzija Zorkine smrti nastala u crnogorskim krugovima, očito nenaklonjenim Karađorđevićima, pa je treba uzeti sa rezervom. Po njima, u Zorkinom padu niz stepenice imala je udjela jedna od uobičajenih provala bijesa njenog supruga.



Zorkina smrt, pored nenadoknadivog porodičnog gubitka, značila je i nestanak najvjernijeg, najpouzdanijeg, možda i najsposobnijeg Petrovog političkog saradnika. Nestalo je i onog finog regulatora između tasta i zeta koji je ublažavao međusobne netrpeljivosti i sprječavao provale bijesa.
Dalje življenje kneza Petra u Crnoj Gori izgubilo je svaku svrhu. Uostalom, on je sve manje boravio na Cetinju. Za crnogorsku prestonicu vezali su ga samo sinovi, upisani u tamošnju osnovnu školu, kojima je baka Milena zamijenila majku, i grobovi njegovih najbližih. Dolazio je povremeno. Kada su Đorđe i Aleksandar završili osnovnu školu, porodica je konačno napustila Crnu Goru. Vilu na Topolici, sa ukupnim inventarom, kupio je knjaz za 60.000 forinti i kasnije je ustupio svom najstarijem sinu prestolonasledniku Danilu. Knez Petar se stalno nastanio u Ženevi i tu je boravio do prevrata, u Beogradu 1903, kada je doveden na srpski presto. U periodu od 1918. do 1921. godine bio je jugoslovenski kralj.
Knjeginja Zorka je pokopana na dvorskom groblju kod Cetinjskog manastira, pored svoje kćerke Milene i djevera Đorđa. Novorođeni sin Andrija nadživio je majku samo 20 dana. Poslije završetka Prvog svjetskog rata posmrtni ostaci članova porodice Karađorđevića preneseni su sa Cetinja i sahranjeni u njihovoj tek sagrađenoj porodičnoj zadužbini na Oplencu.



(Kraj)

[Ćipur]

24. marta 1912.

Sa cetinjskog groblja, u Topolu – Srbija, preneseni su posmrtni ostaci knjeginje Zorke Karađorđević, najstarije kćerke knjaza Nikole i njeno dvoje đece, Andreje i Milana, kao i njenog đevera, kneza Đorđa Karađorđevića. Ispraćaju sa Cetinja prisustvovali su predstavnici Crnogorske mitropolije i dvora, članovi dinastije Karađorđevića, diplomatski kor sa Cetinja, Vlada, vojni i građanski predstavnici Crne Gore.

[Ćipur]

Dragoljub Janojlić: KNEGINjA ZORKA U POEZIJI



Prva pjesma porodične sreće


Zorka Petrović-Njegoš, prvorođena kći kneza Nikole i kneginje Milene, snažno je inspirisala pjesnike svoga doba. Njoj u čast ispisani su mnogi stihovi. Istekli su iz pera poznatih i neafirmisanih poeta. Njihovi stihovi rasuti su po časopisima i novinama koji su izlazili u to vrijeme.
„Spomenica" Društva „Kneginja Zorka" bilježi da se knez - pjesnik, u očekivanju prvorođenčeta, po ugledu na svog velikog prethodnika, vladiku Rada, ozbiljno zauzeo da svoju prestonicu unaprijedi i kojom kulturnom tekovinom. Zbog toga je na Cetinje pozvao pjesnika Jovana Sundečića da kao njegov sekretar bude i urednik prvog povremenog časopisa, godišnjaka „Orlića".
Prve tri godine vlade gospodara Nikole Prvog bile su ispunjene velikim brigama. Oblak turskog nadiranja, koji se bio nadvio nad ono malo lovćenske vedrine, ozbiljno je prijetio opstanku države. U intimnom životu kneževskog bračnog para, javila se i briga za opstanak dinastije. Dvor se naročito brinuo za nasljedstvo s obzirom na to da se kneginja Milena udala prilično mlada.
Godine 1864. mladome vladaru javili su se prvi znaci svetlijih vidika, kako u nacionalnom pogledu, tako i u domaćem životu. Koncem te godine, uz poboljšanje političkog položaja i najava kulturnog napretka, očekivala se i prva radost kneževskog para.
„Spomenica" donosi da je 11. decembra 1864. godine Cetinjski dvor ozarila prva pjesma porodične radosti. Tada je ugledala svijet prva kneževa kći, kneginjica Zorka. Dolazak na svijet prvorođenčeta kneževskih mladenaca, pjesmom je u prvom broju „Orlića" pozdravio knežev sekretar i dvorski pjesnik Jovan Sundečić.
Uz objašnjenje da je „pjesma njihovim svjetlostima najsrdačnije podnesena od njega samog", on ovako pjeva o „presrećnom rođenju kneževne Zorke Petrović – Njegoš":

... Zdravo, Zorko, prvi cvjetu
svojih svetlih roditelja.
Ti si cvala, Ti u svjetu
Sveđ im bila radost velja!
Zdravo kućo Petrovića,
koja vjeru i slobodu,
te stupove ljudskog bića
krvlju spasi svom narodu!
Sve što od tvog srca palo,
navćjek srećno naprjed teklo!
navjek cvalo i pjevalo!
navjek prvi lovor steklo!...
Rasti, Zorko, krjepka budi,
razgranaj se i uzori:
da odoje i Tvoje grudi
jednu sablju Crnoj Gori!

Ovakvom blagoslovu povodom rođenja kneginjice, Jovan Sundečić niže nove stihove „za sreću kneževskog prvorođenčeta i uloge koju mu je sudbina dodijelila". Tako saznajemo da se za kuma male crnogorske kneginje primio tadašnji vladar Srbije, knez Mihailo. „Idejnoj i političkoj vezi, na kojoj se baš tada radilo između Beograda i Cetinja", kako piše "Spomenica", „ovo je kumstvo davalo još bližu zajednicu i budilo u srcu naroda sve ljepše nade za opšte dobro".
U tek poletjelom cetinjskom „Orliću" zakliktao je za prvom pjesmom i drugi stihovani pozdrav Jovana Sundečića.
Pjesma nosi naslov „Na dan Svetoga Save Srbskoga 1865."

Slavi Srbstvo danas slavu
svetitelja narodnoga;
slavi svetog otca Savu,
božjim čudom predivnoga;
slavi divna ugodnika,
svog u Boga zastupnika.
A na slavu na Cetinju,
danas, na dan sveca svoga,
koji jekti k moru sinju
s ovog brjega ubavoga,
da odjekne k svakoj strani
kud se majka Slava brani.
Tu se krsti prvjenica
milo čedo, puno čara,
prva nježna ljubičica
crnogorskih Gospodara:
Knez Nikole, desna krila
i Milene uzor mila....

Ovaj simboličan čin, kako stoji u „Spomenici", pozdravljali su tada „ne samo Crnogorci, nego i cio naš narod." Prizivale su se molitve da prvo čedo crnogorskog kneza, doprinese ostvarenju narodnog jedinstva; da Ljubica – Zorka – kako je kneginjica nazvana na krštenju – bude simbol ljubavi i Zore novog vremena.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2007-09-23

Narod pjeva, brda odjekuju


Kneginjica Zorka, po završenom školovanju u Rusiji, vratila se na Cetinje. „U duši krotka i blaga" – kako je slika `Spomenica`, „pošla je stopama svoje majke, želeći svakako da jednoga dana zasluži njenu popularnost." Bila je u najljepšem razvoju djevojačke ljepote, u navrešenoj osamnaestoj godini, kada joj se, kao ono princezi iz bajke, javio suđeni princ. Njenu ruku, pojavivši se na Cetinju 1883. godine, zaprosio je knez Petar Karađorđević.
Vjenčanje je obavljeno 30. jula 1883. godine u Cetinjskom manastiru. Sudbonosno da srećni vjerenici izgovorili su pred mitropolitom Visarionom. Dopisnik novosadske „Zastave" javio je da je trpeza za 2.000 gostiju bila u Bašti kneževoj. Cetinjski pjesnici, koji su svaki dvorski događaj pozdravili prigodnom odom, ovoga puta su prešli u epsko glorifikovanje. Jedan od njih, Đuro Petrović, iznjedrio je podužu deseteračku pjesmu pod naslovom: „Ženidba knjaza Petre Karađorđevića sa kneginjicom Ljubicom – Zorkom."

...Knjige piše Petrović Nikola
Sa visokog svoga prijestola.
A ih šalje na svakoje strane
Na vojvode svoje odabrane.
U knjizi im Knjaže govorio:
„Zorku mi je Petar zaprosio,
Sin Lesandra Karađorđevića,
Od starine Visokog Plemića,
A unuk je Crnoga Đorđije,
Najvećega turskog krvopije,
Što je prvi Srbe sakupio
I sa Turskom u boju stupio,
S nekoliko svojijeg junaka
Očistio zemlju od Turaka...

U podnožju Lovćena slegla se toga dana ona široka epska intimnost čitavog naroda. „Narod je pjevao, a otpjevavala su mu brda oko Cetinja" – zabilježio je hroničar svadbenog veselja, a knez Nikola „gospodi cjeloj" ovako nazdravio:

...Dobro došli kićeni svatovi,
Odabrana gospodo, banovi,
Sretno mome dvoru dolazili,
Svaku sreću u njem nalazili
A uz sreću krasnu zaručnicu –
Knjaza Petra – mlađanu Ljubicu.
Od radosti igra srce moje
Veće danas nego igda što je...
Pod lovćenskim ovim visovima,
S braćom mojom – sivim sokolima,
Nek se svagda srećno sastajemo,
Prijateljski da se radujemo.
Zdravo budmi Visoki Plemiću
Zete, Petre Karađorđeviću!...

Prema poetskom iskazu Đura Perovića, knez Petar Karađorđević je ovako odgovorio na zdravicu svog tasta, kneza Nikole:

Crne Gore Gospodaru slavni,
I viteže od vremena davni.
Slavonošče sa bojnih poljana;
Osvetniče kosovskijeg rana.
U dobri čas nek nam bude ova
Svetkovina kod tvojih dvorova.
Bog ti tvoje želje ispunio,
Dočekao, sinke poženio;
Da s` kupimo često na veselja,
Što je Srpstva cijeloga želja,
Te da slavno sjede na prestolu
I, ka` sunce na nebeskom kolu,
Zablista se kruna Petrovića
Da doživi slavu Nemanjića!

Zdravice su se nizale, a želje sa toplim molitvama, uzlijetale ka vedrinama neba i poeziji nade. Na ovo vjenčanje, koje bješe „u deset sahata prije podne", uz zvanice sabrao se bio narod iz okoline da vidi knjaza Petra, „zeta Crne Gore" i kneginju, njegovu nevjestu. Ona je, kako su zabilježile novine toga vremena, „bila u zlatnom crnogorskom odijelu."

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2007-09-24

[Ćipur]

Životni put snova i nemirne strepnje


Poslije povratka iz Pariza, gdje su bili na svadbenom putovanju, knez Petar Karađorđević i kneginja Zorka, nastanili su se na Cetinju u kući preko puta kraljevskog dvora. Život kneginje Zorke sa svojim uzvišenim suprugom, bio je sličan oduševljenoj pjesmi, punoj zvjezdanih snova, ali i nemirne strepnje.
Kada je knez Petar, unuk slavnog Karađorđa došao da zatraži njenu ruku, uselio se tada u dušu mlade kneginje čitav jedan veliki svijet nade i svijetlih perspektiva. Pred njom se otkrivala istorija velike, ali raskomadane nacije. Unuk heroja topolskoga, kako je objavila "Spomenica", došao je da s njom, kćerkom Njegoševa doma, produži lozu tvorca Srbije "A gdje je ta Srbija, ta lijepa i bogata Šumadija"? - pitala se kneginja.
Kneginja Zora stoji u Almahu "Njegoš", radosno je u svoj dom primala sve one koji bi došli iz Srbije. Mnogo je čeznula i željela da posjeti i vidi Srbiju. Voljela je sve što je srpsko, a naročito srbijansko. O svečanim danima, navodi pomenuti almah, odijevala se u srbijansko odijelo.
Knez Nikola je svakako uočio čežnju svoje ljubimice Zorke za Srbijom, te mu je to svakako i dalo povoda da joj posveti pjesmu. Nosi naslov "Mojoj Zorki".

Sve što sija nije zlato
Nit je presto počivalo;
Vjeruj djete, tamo ima
Sreće malo il` ni malo.
Blejsak krune često krije
Trnje koje pod njim niče, -
Savršeno srećnog kralja
Ne poznasmo ni iz priče.
No je sreća sinko prava,
Kad se može u svom kutu
Radit mirno, hodit` ljudski
Po svetome Božjem putu.

Savjet i pjesnički i filozofski lijepo smišljen. A riječi onoga, koji kao gospodar države ovako govori o kruni i prestolu, padale su kao melem na srce blagorodne kneginje. Uviđala je svakako koliko ima istine u riječima njenog tate da "ispod krune često i trnje niče".
Kneževski par je u skromnom životu cetinjske tišine provodio dane svoje bračne sreće. Tu su podizali porod kojim ih je sudbina često darivala. Prvo njihovo dijete, kneginja Jelena, rođena je oktobra 1884. godine. Dvije godine kasnije, aprila mjeseca, dobili su drugu kćerku Milenu. Ona je preminula decembra 1887. godine. Avgusta te godine rodio se knežević Đorđe, a decembra 1888. knežević Aleksandar. Knežević Andrija rođen je februara 1890. godine. Živio je svega nekoliko dana.
Kneževski život, pisali su hroničari toga doba, bio je u svemu uzoran. Kneginja Zorka je posvetila cio život domu i svojoj djeci. Ona je dobro znala, a to je često i govorila, da je najbolja škola sopstvena kuća.
U domu kneza Petra živjela su i njegova braća: knez Đorđe i knez Arsen. Tu je boravio i njihov sestrić Aca Nikolajević sa sestrama Idom i Katarinom. Svi su oni živjeli u jednoj blagoslovenoj zajednici u kojoj je kneginja Zorka bila anđeo mira.
Ali taj anđeo mira kao da nije imao zasluženu sreću. Poslije rođenja Andrije, razboljela se. Ljekari Simonović i Kovačević trudili su se da ublaže bolove uzvišenoj kneginji, "jer u sve ostalo bješe premalo uzdanja.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2007-09-25

Odlikovala se dobrotama ljudske duše



Četvrtog dana marta 1890. godine lijepa kneginja Ljubica - Zorka predala je svoju plemenitu dušu Svevišnjem bogu. Uz gruvanje topova, orošeni mnogim srodničkim i narodnim suzama, njeni posmrtni ostaci predati su materi zemlji u Cetinjskom manastiru.
"I zažali za njom sve živo, sve što ima srca i duše, i što je znavaše i što tek čujaše za nju. Zažališe i carevi, zatuži i nijema studena priroda. Kad su zapucali grozdovi pušaka, kad su zatutnjali topovi pri spuštanju trošnih ostataka premile pokojnice u studenu zemlju, to bješe junački oproštaj: Bila je kći junakova, bila je ljubav junakova, bila je i sama junak" - stoji u jednom nekrologu.
Zacvilješe za plemenitom kneginjom i pjesnici. Najprije onaj čije pjesme propratiše i rođenje i krštenje kneginje Zorke. Jovan Sundečić napisa "Čemer suzu".

Ja sam najpre na Cetinju
Dirnuo tvojoj liri žice
Da mi uz njih glas zajekti
Prve pesne veselice.
O rođenju tvom kneginjo
Prvi cvijet, zjeno oka
Tvojih sjajnih roditelja
Tvoga doma previsoka.
U toj pjesmi izlio sam
Osećaje svoga njeda
I usklikno - koliko me
Zar ponio grla jedra...
Ti si rasla i zorila
Granala se, krjepka bila,
I ne jednu, - no tri sablje
Svom si rodu odvojila...

"Prosveta" je 7. marta 1890. godine, dana poslije sahrane kneginje Zorke, objavila "Tužbalicu" Filipa Kovačevića:

Tebi divna i umilan,
Mila Zorko!
Iz izodjela naredila,
Zelen Bore!
Pod znacima kneževskima,
O Kneginjo!
I po rodu i po Domu,
Teško Domu!
Kao da ćeš u gradove,
Grade Zorko!
U prostrane carevine,
Carska krvi!
Gdje je Tvoje prijateljstvo,
Ljudska diko!

Listovi, pored bolnog saučešća, naglašavali su i odlike pokojnice. Zadarski "Srpski glas" pominje, pored ostalog, da je kneginja bila darovita kao i slavni joj otac knez Nikola. Splitski "Narod" piše da je da je kneginja Zorka "zavila tugom milu svoju djecu, ljubljenoga supruga, svijetli crnogorski dvor, ponosnu Crnu Goru i cijelo Slovenstvo", Novosadski "Branik", prateći vijesti o njenoj smrti kaže da je "ona unijela radost u kneževski dom Karađorđevića i odlikovala se svim dobrotama ljudske duše".
I zaista ona je ostala u duši naroda. Mjesec dana poslije njene smrti došli su u Crnu Goru visoki gosti iz Rusije. U "Glasu Crnogorca" pjesmom ih je pozdravio Radoje Roganović:

... Dobro došli Vi Anđeli,
U` vo teško doba naše;
Kad se Srbi radi Zorke
U suzama okupiše...

Jovan Lipovac, prilikom polugodišnjeg pomena 4. septembra 1890. godine ispjevao je pjesmu "Na grobu njezine svjetlosti Kneginje Zorke". Glavna pjesnikova misao za ovu elegiju polazi od brige mlade kneginje šta očekuje njenu djecu odvojenu od topolskog doma? Po riječima koje pjesnik daje kneginjinoj sjeni iz zagrobnog života, Zorka je zbog te brige i otišla rano sa ovoga svijeta da gore na nebu prinese Svevišnjem svoju molitvu:

I ta me žalost i ta me tuga
Nagna te mlada grobu sam druga...
Pa šćah zamolit Srpskoga Vođa,
Junaka slavnog topolskog Đorđa,,
Oca Slobode Srbije jedne,
Celivati mu ja ruke hladne,
Umiti mu ih suza potokom
I zakleti ga tugom dubokom,
Razgrijati ga ljubavlju mojom.
Zakumi ti ga Slavom Njegovom!
Još milom ćerkom, s dva moja sina,
Te ih ne viđe još domovina!
Da smjerno đedo zamoli Boga;
Ne bi l` junačkoj đeci poga...
Ne da im dade srebra i zlata,
Krunu na glavi sjajnih palata,
Sve je to sitno i ništa nije
Spram jedne pedi od Šumadije!...

Kosti kneginje Zorke koje su prvo počivale kod manastira Svetoga Petra, prenijete su u hram na Oplencu. Tako je njen prah, upokojen u Obećanoj zemlji, a njen duh, ozaren uslišenom molitvom. Trinaest godina poslije njenog odlaska sa ovog svijeta, njen otac, Nikola Prvi, čestitao je 6. jun 1903. svome zetu Petru Karađorđeviću dolazak na presto Kraljevine Srbije.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2007-09-26


(KRAJ)

[Ćipur]

DRAGOLjUB JANOJLIĆ: USKORO 120 GODINA OD SMRTI KNEGINJE ZORKE


~Bila je u najljepšem razvoju djevojačke ljepote, s navršenih 18 godina, kad joj se, kao onoj princezi iz bajke, javio suđeni princ


Ona je bila "tatin sin"


Četvrtog marta navršiće se 120 godina od smrti kneginje Zorke Karađorđević. Bila je prvorođena kći crnogorskog kneza Nikole Prvog i kneginje Milene. Rođena je 11. decembra 1864. godine. Za njenog kuma primio se tada mladi vladar Srbije, knez Mihailo. Svoje djetinjstvo do jedanaeste godine provela je na Cetinju, gdje su je učili cetinjski prosvjetari i Švajcarkinja Nikol. Tu je neko vrijeme posjećivala i Djevojački institut. Godine 1985. poslata je u Rusiju da u Smoljinskom institutu produži vaspitanje.
Po završetku školovanja vratila se na Cetinje, gdje je, u tradicijama rodoljublja, nastavila vaspitanje pored svojih roditelja, čije je najljepše osobine bila naslijedila. U duši krotka i blaga išla je stopama svoje majke, narodne majke, kako su zvali kneginju Milenu, želeći svakako da i sama jednoga dana zasluži sličnu popularnost.
Kao pojava, lijepa i dostojanstvena, kneginja Zorka je, po izrazitim crnim očima, više ličila na oca od sve ostale djece kneževskog para. Ona je bila "tatin sin", kako joj je tepao otac, knez Nikola. Bila je u najljepšem razvoju djevojačke ljepote, s navršenih osamnaest godina kada joj se, kao onoj princezi iz bajke, javio suđeni princ. Nju je 1883. godine na Cetinju zaprosio srpski knez Petar Karađorđević.
Prema pisanju "Orlića", dolazak Karađorđevog unuka u Crnu Goru i njegova vjeridba sa kneginjom Zorkom Petrović Njegoš, nije bila po volji protivnika dviju dinastija, ali je zato taj čin utoliko toplije pozdravljen među Crnogorcima i svima onima koji su u krvnoj srodnosti i iskrenoj slozi vidjeli jaču zalogu za buduću zajednicu.
Povodom tom događaja, u 29. broju "Glasa Crnogorca", Simo Matavulj je, umjesto uvodnog članka po direktivi samoga kneza Nikole, objavio pripovjetku. U njoj se, uz ostalo, pominje i osobito prijateljstvo između Karađorđevića i Petrovića još iz Karađorđevog vremena:
"Istorija je zabilježila kakvom bratskom ljubavlju i zebnjom narod crnogorski i njegov Gospodar, sveti vladika, praćahu veliko djelo Crnoga Đorđija i kako nastojahu da pruže bratsku pomoć rođenoj braći. Tragična smrt Heroja Topolskoga ucvilila je svetoga vladiku kao kakva nesreća što ga je postići mogla. Narod naš, kod koga su i stara predanja tako živa, sjeća se priča kako je dobri starac suze lio za svojim prijateljem… Veliki pjesnik, koji je naslijedio velikog svetitelja posvetio je prahu oca Srbije najbolji proizvod svoga genija…"
Vjenčanje srećnih vjerenika obavljeno je 30. jula 1883. godine u Cetinjskom manastiru, a činodejstvovao je mitropolit Visarion Ljubiša. Svadba je bila sjajna, u duhu narodne tradicije. Sa mnoštvom svijeta koje je malo Cetinje jedva primilo, slegla se bila toga dana u podnožju Lovćena ona široka epska intimnost čitavog naroda. "Narod je pjevao, a otpjevavala su mu brda oko Cetinja" – pisala je štampa toga vremena.
Posle povratka sa svadbenog puta, kneževski par se nastanio na Cetinju, u Oficirskom domu, preko puta kraljevskog dvora. Tu su, u cetinjskoj tišini, provodili dane bračne sreće i podizali porod. Prvo im se rodila kći Jelena, pa Milena, zatim sinovi Đorđe, Aleksandar i Andrija koji je, nažalost, živio samo nekoliko dana.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2010-02-16