Sta je dobro, a sta lose se uci, stoga, moralna pravila se uce. Isto tako moral nije nesto savrseno, dovrseno i zavrseno. Sa novim (sa)znanjima i uslovima u kojima covjek zivi moralna pravila se mijenjaju. Problem koji postoji jesu shvatanja i pokusaji da se jedan moral ustanovi kao apsolutan, nepromjenljiv i da odredjena grupa ljudi propisuje moralna pravila za svaki i najmanji dio zivota dajuci sebi za pravo da upotrebi sva sredstva, pa i nemoralna, da bi zastitila moralna pravila koja propisuje. U toj prici o moralu posebno mjesto imaju religije i religijske organizacije koje sebi daju za pravo da u ime vjere koju propovijedaju vladaju i upravljaju svim i svakim. Posto su religijski spisi nedovoljno instruktivni i zahtijevaju tumacenja, mnogi moralne norme tumace po mjeri svojih interesa ruseci same norme na koje prisiljavaju druge. Tako npr. moralna norma "ne ubij" prisutna u gotovo svim religijama, velikim i malim, dovodi do svakojakih tumacenja, pa je mnoge religije pretvaraju u "ubij u ime vjere/boga, u ime crkve". Problem tog moralnog imperativa je u tome kako se suprotstaviti onima koji ubijaju, kako se suportstaviti zlu. Onome ko ubija i hoce da ubija, nemoguce je suprotstaviti se "ne ubijanjem". Time se prakticno podilazi ubijanju, a u suprotnom, ako se ubije tog ko ubija, krsi se norma. To je najdrasticniji primjer moralnih nedoumica i prakticno nerjesiv. Prakticni izlaz narusava moralni ideal, ali je i stiti. Jedino sto je moguce jeste svesti ubijanje na sto manju mjeru, a tu moral ne pomaze, tu su na sceni pravo i zakoni.
*O svemu je govorio, bio je u stanju da kaze sve, pa i najmucnije, sve se moglo reci, sve pokazati, o svemu pricati.*
(H. Hese, Sidarta)
Bookmarks