rekli su o ljubavi;citati,odlomci....;)

[Raquel]

Ljubav je razorni impuls maskiran uzhivanjem.

[Noir]

"Dragi prijatelju,
ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.
Želi ti sve najbolje Branko
P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Doviđenja
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb"

Na današnji dan, prije 55 god. pod nerazjašnjelim okolnostima, umro je u 27-oj godini pjesnik Branko Miljković

[Raquel]

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,

što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!

[chloe]

Za one ljubavi što večeras nisu u restoranima, kinima ni hotelima. Za ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga. Čiji dlanovi neće mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom, klišeiziranom donjem rublju. Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi. Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive. Momenti koji nam bilo kad i bilo gdje od srca mogu načiniti izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo jednom i nikad se više neće vratiti. "Bojim se sebe kad sam kraj tebe. Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.“ Osjećaj kojeg jutrima redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud. Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si prerastao. Džaba. Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao. Zbog trenutaka ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute. Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, daleko od svega i svih, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati. Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige...Jok. Ovo traje kad sve prestane. Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče zadnja naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana, traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš. U djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i rakijavim čarapama. Ali taj osjećaj...jači je od kompletne narodne medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan čovjek.

[strelok]

‎A ona? Ona je prihvatila svaki dio mene i nikada nije tražila da se mijenjam, a promijenila me.

[Raulio]

Žene, evo vam, čitajte i zamislite se:

[chloe]

Između vremena
kada su Bogovi
prvi put prosuli zvezde,
i dok ih ne pokupe opet,
mi smo treptaj
jednog zrnca vremena
pre nego što nas zauvek
više ne bude.
Imati tebe,
to sve poništava.
Ne postoji večnost,
niti kraj.
Nema strašnog
u tom odlasku koji traje zauvek,
jer je sve tako malo
- naspram
tvoje ruke u mojoj ruci.

[Raquel]

"Ljubav je vatra, da. Ali nikad ne znate hoće li vam zagrijati srce ili zapaliti kuću."

[Raquel]

[chloe]

Jednako sam zagledan u tebe,
kao što je neko zagledan u zvezde.
Sve dublje,
sa sve više pitanja.
Jednako sam opčinjen.
Jednako vezujem stvari
u tebi u neka sazvežđa.
Jednako ih imenujem.
Jednako me um obmanjuje da tačke
u tebi imaju nekakve oblike
i da šalju nekakve poruke
koje prevazilaze običnost,
prolaznost,
prostotu ciljeva
i uloga u ovom postojanju.
Nažalost,
toliko smo i udaljeni jedno od drugog.
Milioni svetlosnih godina,
različiti svetovi.
Nažalost, izgleda da i ako
ima svetlosti u tebi,
to je ona s davno umrlih zvezda,
koja putuje milionima godina.
Koja je samo privid.
Nešto čega više nema.
Još jedno nebo kao grobnica pogleda.

[Raquel]

.svega imaš tako malo
ne bi mi na pamet palo
šta mi se kod tebe dopalo.

[Raquel]

[mok4]

‎''Ona se, slučajno, udala 18. maja 1980. Da se udala za mene, verojatno bih, kao pravi muž, ponekad i zaboravio taj datum. Ovako, zapamtio sam ga zauvek...''

"Ne zameram ti. Ovoliku ljubav je nemoguće uzvratiti...."

[Raquel]

Ja nikome o tebi ne pričam,
Samo vrtim film na sto načina.
U srcu tuga ordinira,
E, otkad mi se nisi javila.

[chloe]

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvaćao gdje treba tražiti prave izvore radosti i smisla.

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesretni.

Ljepota nije ništa. Vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesretni uprkos svojoj ljepoti.

Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav ‘ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je netko znao voljeti i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ‘ko je posjeduje, već onome ‘ko umije da je voli i da joj se divi .

[Nista]

^
Da biti voljen ne znaci nista a da je voljeti sve...
Prelaz u stanje bica, kvalitet bica, satkan od univerzalne ljubavi..

[tigrovo_oko]

Pravo lice svakog djeteta - je lice Boga. Naravno, moj Bog nije ni Hrišćanin, ni Hindus, ni Jevrej. Moj Bog nije čak ni biće, to je samo prisustvo. To skoro nije ni cvijet, nego samo aroma. Možete ga osjetiti, ali ga ne možete uhvatiti. Možete biti zahvaćeni njim, ali ne možete ga posjedovati.

Moj Bog, nije nešto objektivno, negdje tamo. Moj Bog je subjektivan, on je ovdje. Boga moje vizije i iskustva ne treba tražiti u sinagogama, hramovima, džamijama, crkvama, na Himalajima i u manastirima. On nije tamo, jer je uvijek ovdje. A vi nastavljate da ga tražite tamo.

Kada kažem da prirodno lice djeteta, je lice Boga, ja imam u vidu, da je Bog sinonim života, postojanja. Svega što postoji - svega božanskog i svetog. I ne postoji ništa osim Boga. Bog se ne može shvahiti kvantitativno, on se može shvatiti kao kvalitet. Ne možete ga izmjeriti. Ne možete napraviti statuu od njega, ne možete nacrtati sliku s njim. U tom smislu, on je potpuno bezličan.

A ako pogledate lica djece kada oni tek stignu, od samog izvora života, vidjećete određeno prisustvo, koje nema ime - bezimeno, neodredivo. Dijete je živo. Vi ne možete da odredite njegovu živost, ali ona je prisutna, možete je osjetiti. Ona je takođe ovdje, da ako nijeste slijepi, ne možete da je ne vidite. Ona je svježa. Vi možete da dišete svežinu u blizini djeteta. Aroma isčezava polako, veoma polako. A ako, na žalost, dijete postane uspješno, slavna osoba, predsjednik, premijer, svještenik, tada to isto dijete istrune.

Ono je došlo sa neobičnom aromom, neodredivom, neimenovanom. Pogledajte oči djeteta - ne možete naći ništa dublje. Oči djeteta su - bezdan, one su bez dna. Nažalost, tako kako ga društvo uništava, uskoro će njegove oči biti samo površna, zbog slojeva i slojeva uslovljavanja, ova bezgranična dubina, isčezla je odavno. A to je bilo njegovo, prirodno lice.

Dijete nema misli. O čemu bi ono moglo misliti? Da bi razmišIjalo treba prošlost, da bi razmišIjalo potrebni su problemi. Ono nema prošlost, ono ima samo budućnost. Ono još nema problema, ono je bez problema. Ono nema nikakavu mogućnost da razmišIja. O čemu bi ono moglo misliti? Dijete je svjesno, ali bez misli.

To je prirodno lice djeteta. Nekada je to bilo takođe i vaše lice, iako ste zaboravili to, ono je još uvijek tamo, u vama, čeka da ga neko ponovo otkrije. Kažem ponovo otkrije, zato što ste ga otkrivali mnogo puta u prošlim životima, i ponovo, i ponovo produžavate da zaboravljate. Možda su čak i u ovom životu bili trenuci kada ste dolazili veoma blizu toga da ga uvidite, da Ga osjetite, da budete Ono. Ali svijet previše utiče na Ijude. Snaga njegovog privlačenja je velika - vuče nas na hiljadu i jednu stranu. On vas vuče u toliko mnogo smjerova, da se raspadate na djelove, da je pravo čudo kako Ijudi uspijevaju da održe sve te djelove zajedno.

Čak i ako vam se desi da se sretnete sa svojim pravim licem, ne možete ga prepoznati - jer vam je toliko nepoznato. Moguće s vremena na vrijeme, da se ovi susreti dese slučajno, ali vi ne možete da kažete ni "Zdravo!" To je stranac, a možda duboko u sebi imate neki strah koji se uvijek dešava pri susretu sa strancem.

Pitate me kako možemo da sačuvamo pravo lice naše djece? Ne trebate ništa da radite, direktno. Sve urađeno direktno, biće miješanje. Morate se naučiti vještini - ne djelovanja. To je veoma složena vještina. Nema ništa što biste trebali da uradite, da bi zaštitli i sačuvali pravo lice djeteta. Šta god da uradite - to će uništiti pravo lice. Morate se naučiti ne djelovanju: morate naučiti kako da budete po strani, po strani od djetetovog puta. Moraćete biti vrlo hrabri, zbog rizika da prepustite dijete samom sebi. Hiljadama godina su tvrdili da ako je dijete prepušteno sebi, da će biti divlje. To je čista besmislica.

Ja sjedim ispred vas - zar ja izgledam kao divljak? I ja sam živeo bez ikakvog uplitanja od strane mojih roditelja. Da, to je donijelo mnogo nevolja, i vi ćete takođe imati dosta muke, ali vrijedi. Pravo lice djeteta je toliko vrijedno, da su svi napori vrijedni toga. Da, šta god trebali platiti za to - to je mala cijena, dobijate to u bescenje. I radost tog dana kada otkrijete pravo lice svog djeteta, netaknuto sa istom Ijepotom koju je donijelo na ovaj svijet, sa istom nevinošću, sa istom čistotom, sa istom radošću, veseljem, živosti... Šta bi se još moglo poželjeti? Ne postoji ništa što vi možete dati djetu, možete samo oduzeti.

Ako želite da date dar djetetu, jedini mogući dar je ne mešajte se. Reskirajte i dozvolite djetetu da ide po nepoznatom putu, ne ucrtanom na mapi. To je teško. Veliki strah imaju roditelji: Ko zna šta će se desiti djetetu? Zbog tog straha, oni počinju da forsiraju određene obrasce ponašanja djeteta. Zbog straha oni počinju da ga usmjeravaju na određeni način ka određenom cilju, ali oni ne znaju da zbog svog straha, oni ubijaju dijete. Ono vam nikada neće biti zahvalno, uvijek će osjećati neprijateljstvo prema vama.

Želio bih da poštujete djecu. Sva djeca zaslužuju najveće poštovanje, koje ste u stanju dati, zato što su tako svježa, tako nevina, tako blizu božanskom. Vrijeme je da im se da poštovanje, i ne tjerati ih da poštuju korumpirane, iskvarene Ijude lukave, lažIjive, pune sranja - samo zato što su stariji. Želio bih da sve to preokrenem: poštujte djecu jer su oni bliže izvoru, vi ste veoma daleko. Ona su još uvijek pravi, a vi ste samo kopija.

Shvatate li šta se može desiti ako budete poštovali djecu? Tada, ako ih volite i poštujete, možete da ih sačuvate od grešaka, ona će se kretati u pravom smjeru - ne zbog straha od vas, već zbog vašeg poštovanja i Ijubavi.

Moj djed... nijesam mogao mog djeda da lažem, jer me on toliko poštovao. Govorio sam mu sve i on bi mi rekao: "Ne brini, radi sve što osjećaš da je ispravno, jer ko još može da riješi tvoju situaciju, umjesto tebe, samo ti možeš da je riješiš, radi sve što misliš da je ispravno. I uvijek imaj na umu da sam ja ovdje da te podržim, jer ne samo da te volim, ja te i poštujem. Ne boj se nikoga, ne boj se svijeta. " To su bile njegove poslednje riječi: "Ne boj se svijeta.".

Poštujte djecu, napravite ih neustrašivim. Ali, ako ste vi sami puni straha, kako možete da ih učinite neustrašivim? Ne primoravajte ih da vas poštuju zato što ste vi otac, njihov tata, njihova mama, i slično. Izmijenite stav, pa ćete vidjeti kakvu će transformaciju izazvati poštovanje kod vaše djece. Oni će vas slušati pažIjivije, ako ih poštujete. Oni će pokušati da razumiju vas i vaš način razmišIjanja, pažIjivije. To im treba. I ni na koji način ništa ne namećite, jer ako zbog razumijevanja osjećaju da ste vi u pravu oni će vas slijediti, a tada oni ne gube svoje pravo lice. Pravo lice, se ne gubi kada se slijedi određeni put. Gubi se ako forsirate djecu, forsirate protiv njihove volje.

Ljubav i poštovanje mogu im puno pomoći da bolje razumiju svijet, mogu im pomoći da budu budniji, svjesniji, pažIjiviji - jer život je dragocjen, to je dar postojanja, i mi ne smijemo da ga uzaludno izgubimo. U trenutku smrti, treba da imamo pravo da kažemo da napuštamo svijet bolji, lepši, milostiviji. Ali ovo je moguće samo ako napuštamo svijet sa svojim pravim licem sa tim istim licem, sa kojim smo i ušli u njega.

- Osho -

[chloe]

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo.
Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka Bog sačuva i tebe i mene.

[Xerxes]

Šarmerima nov domaći...

[chloe]

"Privučen sam. Magnetski. Doslovno si svetica sa zmijom - koja se uzdiže DUŽ kičme.
Prožimaš me tijelom, umom i dušom.
U kosti mi ulaziš!!
TETIVE ME BOLE OD STVARNOSTI.
Pun sam Tebe.
Nakon svog ovog vremena i dalje sam Te pun.
Volim te. Ako je to pogrešno - onda nek' gorim u paklu.
Tu si JOŠ UVIJEK...., samo... samo su dogadjaji, medju nama, prošli.
Volim te zauvijek."

[novakb14]

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"Bog sve nadoknadi, znam. Reci, šta je šteta do bol u duši ? Nestaće. Dani odnesu tragove poplave. Noći izgorjelu ljetinu. Poželi me. Moja si Julija. Moja presuda.
Šta sad? Pobjeći ? Nisam siguran...Dugo sam i jurcao, možda je i vrijeme da usporim ?
Ubijaš me daljinom. Ako, bolje nego da sam sebe otrujem. Taj zadnji stav o sebi i svjetu prepustiću tebi. Spasićeš mi dušu.
Nisam ti pričao da sam čuvao iznad gorde sjene čempresa jednu noć za nas. Raspukle grane su ostale uskraćene dodira tvojih ruku. Mojih praznih obećanja.
Slagao bih te ponovo. Slagao sam i druge poslije tebe. Jedina razlika što sam tebe volio.
Ubij me. Vrijeme je. Rekvijem nek tiho svira. Ostaviću ti alibi. Okićenu krošnju mjesečevim sjajem. Sedefnu šnalu zadenutu u oproštajno pismo. Ostaviću ti sve gradove koje posjetili nismo i karte putne za njih. Valjda ću tad i ispuniti neko obećanje...kraj je čudo.
Znam, odavno znam da nisi moja. Čuvao sam te samo tren ili dva. Bila mi je čast.
Još koji udah i kraj. Preuzeće neko moje breme, ja ću pred Boga okićen tvojim zagrljajem. Sakrio sam ga u srcu za ovu priliku zajedno sa dukatima za skeledžiju. Negdje tamo naći ću proljetnu baštu ispod vječnih platana i čekaću te da ti vratim ljubav.
Dužnik sam tvoj vječni. "

[^m00dO_oD_kOlJiBrIyA^]

"... Mjesec na štulama uporno me zove. Oblaci su nestali, s čim da se igramo ? Dugo sam te sanjao. Sjeverac s ravnica je isprao tvoj lik...sve je vatre pogasio. Kako da te pronađem?
Šapćem ti da suze gube smisao, već si me oborila s nogu. Bjela haljina je stvorena za tebe. Anđeo si s krilima labuda.

Na kraju svijeta bio sam i ne vidjeh ljepšu. Vraćao sam se korak po korak i ne vidjeh ljepšu. Dušo, more ću podjeliti za tebe....... "

[Raulio]

Ko li su ovi sto su ovo rekli.

Sent from my Redmi Note 2 using Tapatalk

[goozica]

Sent from my D5803 using Cafe Del Montenegro mobile app