Metuzalem, ovo je divno!
Postovanje...
Slucajno naleceh na ovaj stari tekst pa rekoh nije zgorega da ga nanovo postavim, jer je jednom vec bio na ovom forumu Bara...
STARI BAR - OGLEDALO CRNE GORE
Prošla je skoro čitava decenija od tragične opsade Dubrovnika i mnogostruko citirane izjave velikog vojskovođe i pjesnika nebeskog naroda - Božidara Vučurovića iz Trebinja. Upitan zašto razvaljuje jedan tako star i lijep grad, onako uzgred odgovorio je, da: “ćemo.., nakon naše pobjede izgraditi još ljepši i stariji Dubrovnik!” Bilo je dosta njih, među pripadnicima naše vajne nazovi-elite koji su se, onako s visine, bezobzirno i prostački sprdali s ovom i drugim njegovim prigodnim izjavama, pri tome i ne sluteći da se, u stvari, radi o jedinstvenim vizijama jednog naprednog savremenika budućnosti čija mišljenja, postupci i namjere pripadaju visokoj stvarnosti jedva naslućenog novog poretka, odnosno “marksizma” po filmskoj braći Marks, odnosno - MARX BROTHERS. Svoju pripadnost naprednom surealizmu ove nove marksističke stvarnosti, u istom maniru, dokazao je i nešto kasnije, sopstvenom promocijom na funkciju “Ministra hrvatskog turizma”, uz pomoć nekoliko granata velikog kalibra ispaljenih na dubrovački aerodrom - Ćilipi - koji se tada pripremao da nanovo prihvati prve poratne avione sa inostranim turistima.
Ovim poznatim izjavama, on je nenamjerno postavio izvjesnu političku “teoriju relativiteta” na brdovitom Balkanu, za koju će, jednoga brzog dana, dobiti najveća priznanja. Da to nijesu puke špekulacije, možemo dokazati jednom iznenadjujućom konstatacijom da, u duhu pomenutog postmodernog ”marksizma”, Crna Gora, već odavno, u svom posjedu ima sopstveni i u potpunom smislu “ljepši i stariji Dubrovnik”. Riječ je o gradu neshvatljivo čudesne i tajnovite ljepote, umetnutom u predio kao iz snova - Starom Baru. Gradu koji nije nametljivo, poput Dubrovnika izložen na samoj morskoj obali, već leži, elegantno umetnut u tajanstvenu otmenost slojevitih padina svete planine Rumije, koja ga, ipak, nije mogla sačuvati od rušilačkih ruku onih koji su se jednoga dana, sa okolnih brda spustili i taj čarobni grad iz bajke da bi ga,po nekom svom pravu, doslovno odvojili od - života. Tako su ga i ostavili, ni najmanje ne sluteći da je grad bio i ostao slika i simbol njihove postojbine i da ce im, poput začaranog ogledala, u budućnosti naslutiti lik sopstvene sudbine.
Kad bi me neko, u mojoj skitnji zapadnim svijetom, upitao odakle dolazim, znajući da je takvo pitanje većinom postavljeno iz nezainteresovane pristojnosti, više da bih ga provocirao odgovorio bih da dolazim iz - središta svijeta. Obično bi ova provokacija uspjela, te bi iznenadjeni sagovornik živahno upitao gdje se onda to središte nalazi, na što bih mu odgovorio da je to u - Crnoj Gori. Obično zatečen i razočaran, postavio bi mi zajedljivo pitanje; po čemu uzimam sebi za pravo da to mogu i tvrditi, odgovorio bih mu da je, u tom pogledu, dovoljno popeti se na crnogorsku svetu goru – Lovćen (mada bi Rumija bolje odgovarala) - i pogledati u pravcu juga, kako bi čovjek shvatio da desnim okom vidi Zapad a lijevim Istok, bez da mora da okreće glavu. Boka Kotorska jeste Zapad sa svojim renesansnim crkvama i palatama, dok Bar, odnosno Podgorica i Skadar, u potpunosti pretstavljaju Orijent sa svojim minaretima i karavansarajima. I ne samo da se tu granice istok i zapad, već je isto sa sjeverom i jugom, jer se tu sastaju i miješaju plavooki Sloveni sa mediteranski tamnookim i tamnoputim Latinima i Grcima.
Stari Bar je osnovala Venecija, da bi ga u petnaestom vijeku osvojili Turci i četiri vijeka očuvali njegov prvobitni izgled, vremenom mu ipak dajući pecat svoga prisustva. Ono što se tako jasno vidi u primorju, dogodilo se i sa Crnom Gorom. Njena osnova je isto tako na zapadu, dok je istok kroz vjekovnu borbu na njoj ostavio svoj prepoznatljivi otisak. Venecija je u Crmnici vladala jedva šezdeset godina, ali se uticaj njene vladavine još uvijek može zapaziti u načinu gradnje i izgledu njenih sela.
Dok je Dubrovnik bio i ostao biser Jadranske obale, nad ruševinama Starog Bara se spustio grobljanski mir. Kao pod nekim neshvatljivim olovnim prokletstvom, ovaj grad iz bajke, nekad pun života, ostao je da se rastače u samoći svoje tajanstvene jedinstvenosti. Bez obzira na hiljade njime opčaranih turista koji su dolazili da posjete ove “Pompeje” naših osvajačkih pohoda, nikad nije postojao ni nagovještaj namjere da se grad ikad obnovi i otvori svijetu. Naprotiv, ostao je tu da bespomoćno leži na padini planine, poput handžarom rastvorene, potom nehajno u plićak bačene biserne školjke, i oko sebe skuplja naplavljene olupine prostora i vremena. Ispod njegovih moćnih kula, na kojima proteklo vrijeme jedva da je ostavilo traga, smjestila se neugledna, prašnjava i smrdljiva kasaba, u koju dolaze i ostaju većinom oni koji idu nekom potonjom granicom.
Narod koji je nekad naseljavao ovaj čudesni grad, nestao je bez traga i glasa, odnosno kako bi naš narod to rekao - bez strva. Bilo je ratova, mijenjali su se režimi, ali je grad, kao uklet ostajao zaboravljen i ostavljen sebi i onima koji su tu dolazili i ostajali. Izgradnjom luke i Novoga Bara, praznila se i ona dogradjena kasaba, dok novodolazeći turizam nije donosio ništa do radoznalih turista koji su odlazili zbunjeni neshvatljivim protivurječnostima koje bi tu zaticali. Nakon ovoga zadnjega rata u njemu je utocište našao nekakav čudan i nov narod koji se oko njega vrzma dovikujući se na nekom nerazumljivom jeziku, podozrivim pogledom dočekujući svakog namjernika.
Da vlast ne vodi neku veliku brigu o ovom istorijsko-kulturnom biseru, vidi se i po divljoj gradnji svuda okolo, a najviše pada u oci novogradnja u podnožju jedne od oblih kula, koja se gradi u znanom stilu, od ploče do ploče, rastući u segmentima poput onoga roga od lažljive koze, sve dok jednoga dana, u svoj svojoj ružnoći, potpuno ne zakloni i kulu i prilazni put do gradske kapije ukrašene krilatim lavom Svetoga Marka, planinu Rumiju a jednoga dana bliske apokalipse i samu - Crnu Goru. Uostalom, Crna Gora je, ionako, cijelo vrijeme dosad, uglavnom imala ministre kulture i turizma, čija ce najveća zasluga, u duhu vladajućeg “marksizma”, biti ta, da se skoro uopšte nijesu miješali u svoj posao.
Mi koji lutamo svijetom, bićemo sigurni da se u Crnoj Gori nešto mijenja, tek kad joj na čelo stupe ljudi koji će biti svjesni kakvo nasljedje je skriveno u ruševinama ovoga začaranog grada ili će i cijela Crna Gora, poput nehajno ostavljene a nezačepljene boce “prvijenca”, ostati da ishlapi, sve dok se ne pretvori u običnu ustajalu vodurinu koja, ne samo da može opiti bilo koga, već ni žedj ugasiti, da bi na kraju jedino neko mogao njom oprati, glibave ili krvave, ruke ili, nedajbože, što drugo...
--- 20.novembra.2000---
- M -
Metuzalem, ovo je divno!
Postovanje...
Trenutno sam u CG pa rekoh da se javim, pozdravim tebe i ostali mladi narod koji se mota ovim forumom a i da bi ovaj neobicni osvrt podigao na vrh i time predocio novodoslima...
Pozdraff! od
- M -
Метузалеме без намјере да умањујем вриједност и љепоту текста морам указати на једну грешку историјску, венецијанци наиме нису основали град то су урадили римљани ил византија. Млечани долазе доста касније, 1443, и релативно брзо одлазе 1571.
http://www.barinfo.me/text.php?kategorija=9&id=62
Ја чекам посао али волим ову земљу!
А што пијем кад ми шкоди
ко ће кући да ме води?
Izgleda da nijesam jedini koji rijetko svraće na ovaj forum, no ja ću barem ostaviti pisano svjedočanstvo o svom ulasku, time što ću pozdraviti općinstvo ovoga grada, jedinog pravog i utemeljenog na stručnim urbanističkim osnovama. Obaška to što je na moru, sa modernim lučkim postrojenjima i sa dva aerodroma (Tivat i PG) na podnošljivoj udaljenosti. Zadnjih godina sam se čak bavio mišlju da svoje potonje godine provedemu ovom pitomom gradu iz koga se, jedva podnošljivom lakoćom, vazda može "stići i uteći..." a u kome sam proveo prve godine moje ojađele mladosti
Tih šegdesetih (1961) godina, Bar je bio veliko pustopolje na kome su se uzdizale dvije lijepe građevine; dvor kralja Nikole i razvaljeni hotel "Rumija" u komesam imao čast stanovati u "zimskom periodu". Budući da je jedan od vozača kamiona građ. preduzeća "Bar" bio Talja Prelević, preko njega mi je pripala čast da upoznam Mitra Dabanovića, dobroćudnog momka od preko dva metra visine i osvjedočene teške kategorije, koja mu je omogućila da u obaranju ruke dođe do tiule "Prve Ruke Atlantika".
orno
Nijesam doduše prisustvovao gužvama u kojima je Mitar, kako su mi pričali, učestvovaoa prilično "razoran" način, no pošto sam ga dosta dobro poznavao, sjetio bih ga se svaki putka bih odgledao neki film sa dobroćudnim iako gromoradnim - Bad Spencerom. Bilo bi mi drago kad bi mi neko o njemu napisao par riječi iako znam da je on za barsku mladež poodavno otišao među legende grada...
Pozdrav od
- M -
Vidim da ovo mlado barsko općinstvo ipal zalazi na forum grada Bara, čime su probudili moje davnje uspomene na ovaj pitomi grad, te se sjetih jednog od mojih postova, objavljenog na cetinjskom forumu o prijestonici. No najbolje da ga ovdje citiram:
Imao sam (hm!) privilegiju da lično upoznam nekoliko, što ratnih što mirnodopskih heroja, a što tada i nije bilo neobično, jer ih je u maloj ali drčnoj Crnoj Gori bio popriličan broj... Jednoga od njih, o kome se i danas priča sa strahopoštovanjem – Petra Vojvodića – upoznao sam neđe početkom šegdesetih godina prošloga vijeka u Baru, koji je tada bio u izgradnji a mene zapalo da dovedem vodu iz pitomog Zaljeva do na Pristan. U to vrijeme, Bar je Bio jedna pustopoljina sa dvije veoma lijepe i otmene građevine; dvorcem Kralja Nikole i hotelom „Rumija“ u kome sam stanovao u zimskom periodu. U hotelu su se, uglavnom, sastajali i družili kadrovi od imena i ranga, tako da sam ubrzo upoznao sve važnije „faktore“ razvojne politike.
Jedne večeri, prije nego se odlučih da legnem, začuh nekakvu pucnjavu, pa se, misleći da je došlo do kakvoga obračuna, stuštih u hotelski restoran da vidim što se događa. Bio sam ne malo iznenađen prizorom koji tamo zatekoh, te neodlučno ostadoh u vratima, zagledan u gomilu uglavnom muškog naroda među kojim su, u pročelju sastavljenih stolova, sjeđeli; Petar i njegova gospođa sa đetetom od svega koju neđelju dana, koja nije skrivala na koje muke je stavljena ovim neobičnim slavljem. U jednom momentu Petar podiže kažiprst uvis, na što kod muzike (dvije lijepe i mlade žene i muž jedne) nastade nekakvo komešanje jer je pjevačica odbijala da po sedamnaesti! put, za to veče, otpjeva naručenu pjesmu:“Pod Lovćenom zeleni se trava“. No šef sale nije popuštao te ona, jadnica, morade tu pjesmu otpjevati; šćela ne šćela, na što se Petar razgali, izvadi levor i opali dva metka u tavanicu. Nakon ovoga pucanja, šef sale dotrča i Petru šapnu nešto nakon čega se on uozbilji a onda, kroz otvorena vrata izađe na terasu i zapuca na svjetleće kugle od kojih se neke rasprsnuše u paramparčad.
Ovaj događaj mi je ostao u pamćenju kao jedan od onih koji su kod mene izazvali prvu nedoumicu glede zasluga i njihovog vrednovanja, jer me ona (muška) bulumenta koja je, u nekoj grotesknoj smjernosti, stisnutih koljena i glava uvučenih u ramena, sjeđela oko slavljeničke trpeze, cijelom događaju dajući nekakav posuvraćeni značaj i legimitet iako je on, tada, čak i po naprednim socijalističkim zakonima u potpunosti predstavljao ozbiljan prekršaj...
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks