U Morači 1608. glavari pišu papi: Unija sa Rimom ako nam se pruži pomoć protiv Turaka
Izvjesno je i da Bogić Bratojev nije mogao voditi borbe s Turcima kakve se pripisuju vojvodi Bogiću u vrijeme nakon obnavljanja Manastira Morače, jer u vrijeme Bogića Bratojeva Manastir još nije ni stradao. Isto kao što znamo da Vuksan Bulatović iz narodne pjesme nije Vuksan Bulatov jer su događaji s Turcima koji se vežu za Vuksana Bulatovića dogodili u drugoj polovini sedamnaestog vijeka, dok je knez Vuksan živio u XV vijeku. Sumnjivo je što nema ni sinova vojvode Bogića koji su bili odrasli ljudi kad je vojvoda Bogić došao u Moraču. Ni sukobi plemena u doba Bogića Bratojeva nijesu mogli biti takvi kakvi su bili u predanju o vojvodi Bogiću. Prema predanju Klimenti su zbog međuplemenskih sukoba, osim sinova vojvode Bogića, ubili i vojvode Drekala i Nikšu, pri čemu su svi ubijeni došli s teritorija gdje žive Klimenti. Jedan istorijski izvor iz 1606. u kojem se pominje Lale sin vojvode Drekala, potvrđuje zasnovanost zaključka da su se ozbiljni sukobi među plemenima pojavili tek krajem šesnaestog vijeka.
Iz svega ovoga proizilazi zaključak da Bogić Bratojev iz 15. vijeka nije vojvoda Bogić. Ostalo je da pogledamo u 16. i početak 17. vijeka. Dok su Turci vršili osvajanja na drugim prostorima bili su popustljivi u već osvojenim. Mehmed - paša Sokolović obnovio je rad Pećke patrijaršije 1557. godine i za patrijarha doveo svog brata Makarija. Manastir Morača obnovljen je 1574. poslije gotovo sedam decenija od kada su Turci 1507. skinuli olovni krov da bi od njega napravili zrnevlje. Ubrzo poslije smrti Sulejmana II Veličanstvenog 1566. godine Turci doživljavaju prve vojne poraze protiv zapadnih sila, 1577. kod Lepanta protiv Španaca, 1593. kod Siska protiv Austrijanaca. Pogoršava se položaj raje i počinje vrijeme turskih zuluma. Papa Kliment VIII pokušava da organizuje veliki rat protiv Turske, što je početkom 17. vijeka izazvalo rađanje oslobodilačkih pokreta u hrišćanskim krajevima pod Turskom. Od kad su pećki patrijarh Jovan i crnogorski mitropolit Visarion 1597. poslali u Rim izaslanike s molbom papi da pošalje vojsku da im pomogne u oslobađanju od Turaka, Manastir Morača postaje centar oslobodilačkog pokreta u Brdima, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji. U Morači se 1608. drže tri zbora glavara sa kojih oni šalju pisma papi Pavlu V i austrijskom, španskom i savojskom vladaru. Ideja slobode i evropskog identiteta su od svega važnije, pa glavari izražavaju spremnost na uniju s Rimom ako im se pruži pomoć. Nada u Zapad je potrajala, pa se u vrijeme Kandijskog rata sredinom 17. vijeka za uniju zalaže i Vasilije Ostroški. Taj daroviti čovjek znao je da su Kopernik, Galilej, Dekart počeli eru trijumfa nauke i ljudske slobode i da se zaostajanje u azijatskoj državi neće moći nadoknaditi. Ova pisma nam daju važnu informaciju o Bogićevcima: Kneževi i vojvode iz Morače koji ih potpisuju ne nalaze se ni u kojem od rodoslova nas Bogićevaca. To znači da potomaka vojvode Bogića u to vrijeme još nema u Morači ili da još nemaju značaj koji će početi da dobijaju krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog vijeka. Možda je zbog toga Dobričanin pretpostavio da je Bogić došao u Moraču tek u sedamnaestom vijeku i da se sukob s Turcima o kojem govori legenda dogodio 1647. ili 1648. godine. Bogićeva osveta za zlo učinjeno popadiji Ćirović zaista se mogla tada dogoditi, ali je to moglo biti i nekoliko decenija ranije. Plemenski sukobi o kojima govori predanje takođe su se mogli dogoditi s kraja XVI vijeka pa dalje jer su crnogorska i malisorska hrišćanska plemena u to vrijeme bila toliko ojačala da su osjećala neku vrstu suvereniteta, spremna da ratuju za sporne teritorije. Zbog toga i osveta Klimenata nad Bogićem za nešto što je učinio dok je živio u Hotima, i njegova borba sa Vasojevićima oko Kotiča, mogle su se zbiti u to vrijeme.
Sve u svemu, svi navedeni događaji iz legende o vojvodi Bogiću mogući su u bilo koje vrijeme s kraja šesnaestog vijeka pa nadalje. Podatak da se vojvoda Bogić bori sa nikšićkim Turcima sugeriše da je to bilo prije 1650. godine kada su Turci, u vrijeme Kandijskog rata, osnovali grad Kolašin da bi iz njega držali pokornom Moraču i susjedna plemena.
Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila, ali i branila Crna Gora
Nameće se zaključak da je vojvoda Bogić došao u Moraču krajem šesnaestog ili početkom sedamnaestog vijeka. Ali ne može biti velika greška i ako prihvatimo datum iz legende i kažemo da je to bilo 1574. godine. Ovaj zaključak čini nemogućim samo jedan elemenat legende, onaj koji govori da je vojvoda Bogić potomak četvrtog reda od prvih Mrnjavčevića. Ne zbog toga što su Moračani Bogićevci stasiti a riječ mrnjav znači zakržljao (“što Momčilu do koljena bilo, Vukašinu po zemlji se vuče”), već zato što se sin Janko legendarnog Gojka Mrnjavčevića (o kojem se govori u narodnoj pjesmi “Zidanje Skadra”) morao roditi prije bitke na Marici 1371. godine, u kojoj su druga dva Mrnjavčevića, kralj Vukašin i vojvoda Uglješa, kao istorijske ličnosti poginuli. Da bi predanje o Bogićevom porijeklu od Mrnjavčevića bilo tačno, rađanje sljedeća tri pasa Mrnjavčevića (Ivan - Jovan - Bogić) moralo bi trajati duže od 200 godina, što je u četrnaestom i petnaestom vijeku nemoguće.
Mislim da to što smo ustanovili da Bogićevci nijesu od Mrnjavčevića nije preveliki gubitak. Legenda o Mrnjavčevićima bila nam je potrebna kad je trebalo ustanoviti visoke standarde da bi bilo “što biti ne može”. Današnji Moračani Bogićevci dijele istorijsku slavu Crne Gore, pa više nemaju potrebu da svoje samopuzdanje crpu iz legendi o porijeklu od Mrnjavčevića. U Morejskom ratu koji je tzv. sveta liga između Austrije, pape i Mletačke republike vodila od 1684. do 1699. protiv Turske na raznim djelovima Balkana (uključujući i djelove Dalmacije, Dubrovačke republike, Boke Kotorske, Crne Gore, Brda i Hercegovine) Kolašin je postao važan strateški centar Turske države. Pritisak na susjedna plemena, prije svega na buntovnu Moraču i Rovca, bio je nepodnošljiv. Neuspjeh Arsenija III Čarnojevića da organizuje zajednički ustanak od Peći do crnogorskih Brda, i seoba Srba sa Kosova i Metohije pod njegovim rukovodstvom 1689. godine, za Moračane je bila poruka istorije da svoju slobodu moraju tražiti u savezu sa podlovćenskom Crnom Gorom. Osamnaesti vijek u Morači protiče u tom znaku. Od dolaska na vlast vladike Petra I 1781. godine istorijski cilj Crne Gore i Brda postaje obnavljanje zajedničke države kao nasljednice nekadašnje Zete. Moračani prestaju da plaćaju danak Turcima. Po dogovoru s Petrom I mladi Mina Radović ubio je 1798. (1799?) kоlašinskog prvaka Asan-Bega Mekića i dobio od Petra I vojvodstvo. Te godine na Cetinju je donesen Zakon opšti crnogorski i brdski, čime je Crna Gora stupila na put modernih država. Na skupštini narodnih predstavnika na Cetinju 1799. vojvoda Mina izabran je za jednog od 50 crnogorskih i brdskih sudija, čime je crnogorska jurisdikcija proširena na Moraču, odnosno Morača de facto postala dio crnogorske države. Počelo je vrijeme istorijske slave Moračana predvođenih Bogićevcima. Koliko je sjedinjenje Morače s Crnom Gorom bilo značajno govori sljedeće predanje.
Kad se Karađorđe 1809. godine bio približio Kolašinu vojvoda Mina s četom Moračana otišao je da ga sretne. Mina je vođi Srbije krenuo da poljubi ruku. Ovaj to nije dopustio govoreći “Ti si prvi započeo”. Znao je Crni Đorđije da je vojvoda Mina bio graditelj države, a da je on počeo samo bunu protiv Dahija.
S kraja osamnaestog vijeka Morača neprekidno daje krupne ličnosti crnogorske istorije koje se najčešće nalaze u rodoslovima Bogićevaca. Moračani su bili prisutni svuda gdje se gradila i branila Crna Gora: na Martinićima (1796); na Krusima (1796) tako što su na Lopatama, zajedno sa Rovčanima, Trebješanima i Vasojevićima, uništili vojsku koja je išla da pomogne Bušatliji; na Grahovcu (1858.), Vučjem dolu (1876), Fundini (1876), itd. Pomagali su Drobnjacima da se oslobode od Smail age Čengića, zajedno s drugim Crnogorcima bili su nevina žrtva na Skadru, Bardanjolu i, više od drugih na Mojkovcu. Moračani su porodili i važne ličnosti za kulturnu i duhovnu istoriju Crne Gore. Gradeći slavu Crne Gore Moračani predvođeni i orođeni s Bogićevcima izgradili su i sopstvenu slavu. Zahvaljujući slavi Bogićevih potomaka i legenda o velikom vojvodi Bogiću postala je stvarnija. Neka je slava i našem prvom pretku i njegovim potomcima našim precima koji učiniše da se mi danas osjećamo jačim kad se sjećamo njih i Bogića.
(Kraj)
Bookmarks