Noel Malkolm: KOSOVO, BITKA I MIT



Iz knjige britanskog publiciste i istoričara Noela Malkolma "Kosovo - kratka povijest" koja se nedavno pojavila u izdanju sarajevskih "Dana" prenosimo najinteresantnije djelove. Povodom ove knjige kritičar "Njujork tajmsa" Ana Husarska je zapisala:
"Ono što je - u rukama drugog autora - moglo biti tek akademsko seciranje dlake, Malkolm pretvara u uzbudljivu detektivsku priču."




Istorija turske ekspanzije do tog vremena bila je istorija saradnje sa hrišćanskim vladarima



Postoje dvije raširene pretpostavke o velikoj bitki na Kosovu 1389: da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srpsko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Obje su pogrešne. Prva pretpostavka zanemaruje činjenicu da se Srpsko carstvo raspalo neposredno nakon smrti cara Dušana, 1355. Srpska država je preživjela još sedamdeset godina, sa ograničenim osmanskim uplitanjima u nekim periodima. A što se tiče značaja bitaka, mnogi povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. imala mnogo delakosežnije efekte nego Bitka na Kosovu: Bitka kod Marice je u stvari otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana. Bitka kod Marice je za Srbe predstavljala težak udarac: golema srpska vojska je zbrisana u jednom iznenadnom noćnom napadu, a poraz je rezultirao gubitkom važnih teritorija u Makedoniji koje su bile pod vlašću Srba. (Tu su Turci za vazala sa obavezom plaćanja danka postavili sina umrlog "kralja", Marka Kraljevića.)
Ipak, sasvim je logično da su središnje srpske zemlje Bitku na Kosovu smatrale važnom prekretnicom, događajem koji je ukazivao na to da će, prije ili kasnije, doći do gašenja srpske državnosti. U svakom slučaju, značaj ove bitke za srpski narod ne može se mjeriti samo po njenim političko - strateškim posljedicama. Priča o Kosovskoj bitki postala je simbol, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Naziv "kosovski mit" za ovu priču sa ideološkim nabojem ne znači da je sve u njoj lažno, nego prije da ona posjeduje djelovanje talismana. Naravno, neki aspekti kosovskog mita su neistiniti, i na istoričarima je da pokušaju sklopiti istinitiji prikaz i objasniti kako i zašto je došlo do stvranja mita.
Kao što smo vidjeli, potkraj 1370-ih zemlje kojima su vladali Srbi isparčana su u kneževine. Najveći dio je bio pod vlašću Lazara Hrebeljanovića, sa središtem u središnjem srpskom gradu Kruševcu, i uključivalo je dio istočnog Kosova. Imajući pod kontrolom najbogatije kosovske rudnike i centralnu Srbiju, Lazar je bio najmoćniji srpski vladar; on je također preuzeo vodeću ulogu kao pokrovitelj Srpske crkve, a patrijarh je ponovo prešao u Žiču, koja se nalazila na njegovoj teritoriji. Veći dio Kosova je držao Vuk Branković, potisnuo je porodicu Balšić iz Peći i Prizrena, ali su još uvijek kontrolisali dobar dio Crne Gore i sjeverne Albanije. Najveća sila u cijeloj regiji bio je kralj Bosne, Tvrtko, koji je zajedno sa Lazarom učestvovao u podjeli teritorije još jedne vladrske familije u zapadnoj i centralnoj Srbiji. Tvrtko i Lazar su uopšteno bili u dobrim odnosima. Lazar je nastojao i da svoje susjede uveže u mrežu porodičnih saveza, tako što je jednu kćer udao za Vuka Brankovića, a drugu za jednog od Balšića. Ali, bilo je teško sve ove odnose održavati u dobrom stanju, s obzirom na to da su Balšići i Tvrtko često međusobno ratovali, boreći se oko teritorije na jadranskoj obali.
Tokom 1385, vladajući Balšić je poginuo u borbi sa turskim četama koje su harala centralnom Albanijom. Njegov nasljednik, Đurađ II Balšić, još mnogo ranije, pristao je da postane turski vazal. Možda je smatrao da je to ne samo mudar nego i koristan sporazum: osiguravao mu je veću vojnu moć s kojom se mogao suprotstaviti ne samo prijetnji od bosanske ekspanzije nego i različitim lokalnim buntovnim moćnicima (poput porodice Dukađin i porodice Topia iz Duresa, koja je pozvala Turke da napadnu Balšiće). Savremeni balkanski pisci su skloni svakoga ko je dobrovoljno sarađivao sa Turcima ili ih pozivao kao saveznike u ove krajeve, smatrati krivim za najpodliju izdaju njihovog naroda i njihovog identiteta. Ali, ovakav način gledanja na prošlost potpuno je anahron. Svi srednjovjekovni vladari su, kad god je to bilo moguće, koristili vojske drugih naroda; šurovati i sa potencijalno opasnom silom kako bi se ona okrenula protiv neprijatelja, bilo je sasvim uobičajena praksa. Strani vojnici koji su govorili nerazumljive jezike nisu bili ništa novo: balkanski vladari su već odavna koristili Mađare, Njemce, Katalonce i druge. Jedino što je Turke razlikovalo od ostalih bilo je to što oni nijesu bili hrišćani. Tada to izgleda i nije bilo tako važno: konačno, oni su tu dolazili da se bore, a ne da pripovijedaju, i nisu ni na koji način pokušavali svoje novoosvojene vazalske teritorije preobratiti na islam.
U stvari, cijela istorija turske ekspanzije na Balkanu, do tog vremena, bila je istorija saradnje sa hrišćanskim vladarima. Prvi turski vojnici koji su kročili u Evropu učinili su to na poziv jednog katalonskog komandanta 1305.
Nakon nekoliko godina, pošto su raskinuli sa Kataloncima, došli su u službu srpskog kralja Milutina, koji se nadao da će ih iskoristiti protiv vizantijske vojske; a na kraju ih je naselio na srbijansku teritoriju. (Možda ovo naseljavanje 1.500 Turaka u Milutinovom kraljevstvu objašnjava inače zagonetan navod u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1353. o ropkinji s Kosova, "Jeni iz Lipljana", koja je kupljena od "Junana, Turčina").



Nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa Kosovskom bitkom može se sažeti u par riječi



Milutin je imao i snažnu vojsku turskih Kumana, a car Dušan je zapošljavao Turke u svojoj vojci. Bizantski građanski rat iz 1340-ih, koji je omogućio Dušanu da krene u snažnu ekspanziju, bio je povezan sa korištenjem turskih snaga: car koji se borio da povrati prijesto, Jovan Kantakuzenus, godinama je zavisio od vojske i mornarice zapadnog turskog emira. Kada ga je taj saveznik napustio, Kantakuzenus se obratio najmoćnijem od svih turskih emira, osmanskom vladaru Orhanu i dao mu svoju kćer za ženu. Kantakuzenus je nahuškao Turke da osvoje nekoliko gradova zapadno od Konstantinopolja i, kada su Osmanlije okupirali široki priobalni pojas 1354. i odbili da ga se odreknu, to za njega sigurno nije bilo iznenađenje. Bilo je to uporište Osmanlija u Evropi. 1360. g. Orhana je naslijedio mlađi sin Murat, koji je krenuo u snažnu ekspanziju prema Trakiji, Bugarskoj i Makedoniji, osvojivši ključni grad Adrianopolj (Jedrene) 1361. i odnijevši i odlučujuću pobjedu na rijeci Marici, deset godina kasnije.
Oko 1380, Srbija i Bosna, napredne zemlje sa visoko produktivnim rudnicima srebra, postale su, sasvim očigledno, sljedeća meta. 1386. Murat napada Lazareve teritorije i osvaja grad Niš koji je, sa svojim položajem uz rijeku Moravu i vezama sa dva glavna putna pravca, imao ogroman strateški značaj. Mnogi historičari tvrde kako je tada Lazar pristao da postane turski vazal sa obavezom plaćanja danka; ali jedini dokaz za ovu pretpostavku jeste izvještaj utjecajnog osmanskog povjesničara sa početka šesnaestog stoljeća, Nešrija, koji je pokušao opravdati Muratova osvajanja 1389. kao odmazdu protiv Lazareva koji je prekršio svoje obećanje. Pošto postoje drugi dokazi o vojnim okršajima između Lazarovih i Muratovih snaga neposredno nakon zauzimanja Niša, tvrdnja o vazalstvu vjerovatno nije prihvatljiva. Međutim, u slučaju Đerđa Balšića, dokazi su mnogo jači. Najvjerovatnije su baš uz Balšićevu pomoć velike osmanske snage napale južni dio Bosne 1388. (U istoj godini je zabilježen i manji osmanski upad na Kosovo, koji je vjerovatno bio povezan sa ovim pohodom.) Ali, pohod je propao nakon što su doživjeli težak poraz u sukobu sa bosanskom vojskom pod komandom Vlatka Vukovića, vojnog komandanta kralja Tvrtka. Kako bi se osvetio za ovo poniženje i osigurao važnu teritoriju između svojih postojećih posjeda i dugoročne mete - Bosne, Murat je sakupio svoju vojsku i napredovao na Kosovu u ljeto 1389. Lazar je pozvao Bosance u pomoć, i oni su poslali veliku vojsku pod komandom Vlatka Vukovića. Lazarev zet, Vuk Branković, čije su se teritorije nalazile na samom pravcu osmanskog napredovanja, došao je sa snažnim trupama. Tako su vojske trojice vođa (uz još neke), pod komandom kneza Lazara, raspoređene na Kosovu polju, nekoliko kilometara sjevorozapadno od Prištine, na sastavcima rijeka Lab (alb.: Llap) i Sitnica, ujutro 15. juna 1389.
Ono nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa ovom bitkom može se sažeti u par riječi. Borbe su bile žestoke, gubici teški na obje strane. I Lazar i Murat su poginuli. Na kraju bitke, polje je ostalo u rukama Turaka. Murata je naslijedio sin Bajazid, koji je komandovao nekim turskim odredima u bitki; potom je ono što je ostalo od njegove vojske vratio u osmansku zemlju kako bi osigurao nasljeđivanje prijestola. Lazara je naslijedio njegov mladi sin Stefan Lazarević, koji će kasnije, po savjetu svoje majke udove kneginje Milice, postati turski vazal. Sve ostalo u vezi sa Kosovskom bitkom je neizvjesno: ko je sve učestvovao, kolike su bile vojske, kako je tekla bitka, koje su bile glavne prekretne tačke u borbi, kada i kako je smrt zadesila Lazara i Murata i da li, na kraju, treba smatrati da je to bila pobjeda ili neriješen ishod?