Ima li ne ima !!!

[Grad Heroja]

PATRIARCHAL AND SYNODICAL
ENCYCLICAL OF 1902
To their Beatitudes and Holinesses the Patriarchs of Alexandria and Jerusalem, and to the most holy autocephalous sister-Churches in Christ, in Cyprus, Russia, Greece, Romania, Serbia and Montenegro.

Whereas the most holy presidents of the venerable autocephalous Orthodox Churches have written to us in Irenical Letters in reply to our announcement of our election (by God's pleasure) and elevation to the most holy apostolic and patriarchal Ecumenical Throne, we are happy to observe the ancient and unbreakable bond, manifested with all haste and great
warmth, and the words of evangelical love so warmly expressed and the
ardent prayers addressed to God on behalf of this senior holy and Great Church of Christ, their sister most ready in faith and hope and love.

This appearance of brethren praying together in Christ and united in a sacred harmony, stirs our soul and warms us to a more continuous effectual fellowship; and it has excited in us greater hopes of a more fruitful cultivation of mutual relations among Churches sharing in the same opinion, with a view to a more splendid and abundant religious harvest. We declare ourselves full of most excellent intentions and we gladly take up the sincere assurances of the holy Churches, among whom our most holy sister who bears the honors among the Churches in Orthodox States (we speak of the Orthodox Church of All the Russias) has brought us great consolation by addressing herself as follows:
"The summons to peace and fraternal love and lively mutual fellowship, which you addressed to us and to the other autocephalous Churches, will find an echo and a sympathy in the hearts of all Orthodox Christians, who are sincerely devoted to their mother Church. Divided by reasons of history and differences of language and nationality, the local holy Churches of God find their unity in mutual love and their courage in close fellowship with one another; and they derive power to make progress in faith and devotion, rejecting the crafts of hostility and proclaiming the Gospel universally". The same spirit of brotherly love and unity derived from the divine source of the Gospel breathes vitally through similar words and expressions in the esteemed letters from all the other sister-Churches: they give us courage and strength, and they afford happy opportunities for us, following the good custom (which dates from time immemorial) of exchanging fraternal greetings and love, to seek also their wise counsel on matters on which both common study and judgement could be considered opportune by the Churches and also the successful achievement of good works to the benefit of the local Churches as well as the whole Church whose head is Christ.

Happily encouraged, then, by such brotherly support and having in mind the advice of the Apostle Paul to the Corinthians and to all in all ages who believe in Christ: "I beseech you, brethren, through the name of our Lord Jesus Christ, that you all speak the same thing, and that there be no division among you; but that you be perfected together in the same mind and in the same judgement", we decided to suggest to our Holy Synod for deliberation a plan which we judged to be right and holy and worthy of serious consideration. With a view to a clearer formulation and easier study of certain topics of a religious nature and of great importance, we communicated that plan to our venerable and dear synodical brothers in Christ; and we asked them whether our holy and Great Church of Christ considered it opportune to seek an exchange of views with the holy patriarchs and most reverend presidents of the autocephalous Churches on these topics.

After expert study and preparation, they have agreed by a unanimous synodical resolution of our dear brother-bishops gathered around us in the Holy Synod; but standing firm to the custom prevailing in the primitive Church (according to which the bishops and pious guardians of the Churches acquainted each other by letter of their problems and of their solutions, diligently and fraternally being careful to seek after a common mind in word and deed), we are proceeding to outline the questions which have been approved synodically: they do not raise any new matters, but put forward matters which have for some time been the subjects of common study, with the object of mutual enlightenment of the local holy Orthodox Churches of God. They, motivated (of course) by similar intentions for the general good, will gladly (we believe) accept and judge opportune such research into the cycle of spiritual intercommunion in over seeing: it is not only to be perceived pragmatically but is also commanded by the calling with which all of us who have been called in Christ, by the favor and grace of God, to guard His holy Churches by giving heed to themselves and to be concerned for the salvation of all men.

It is, indeed, necessary that those who are set over the faithful for their spiritual government should pay attention to the greater good of all Christians, in order that the most precious crown of love might be enabled to bear more fruit according to the divine will. Wherefore, we consider that what should first of all be examined is whatever the venerable presidents of the holy autocephalous Orthodox Churches deem would be beneficial to do but which is not being done; and what hence-forward should and could be done, towards bringing together the Orthodox people in the unity of faith and in mutual love and common purpose; and what thereafter should be done to strengthen further our holy and Orthodox faith, and to defend more strongly the holy Churches of God against the assault of the contrary spirit of these days.

It is, moreover, pleasing to God, and in accordance with the Gospel, to seek the mind of the most holy autocephalous Churches on the subject of our present and future relations with the two great growths of Christianity, viz. The Western Church and the Church of the protestants. Of course, the union of them an of all who believe in Christ with us in the Orthodox faith is the pious and heart-felt desire of our Church and of all genuine Christians who stand firm in the evangelical doctrine of unity, and it is the subject of constant prayer and supplication; but at the same time we are not unaware that this pious desire comes up against the unbroken persistence of these Churches in doctrines on which, having taken their stand as on a base hardened by the passage of time, they seem quite disinclined to join a road to union, such as is pointed out by evangelical and historical truth; nor do they evince any readiness to do so, except on terms and bases on which the desired dogmatic unity and fellowship is unacceptable to us. It is a truism that the holy catholic and apostolic Church is founded upon the Apostles and preserved by the divine and inspired Fathers in the Ecumenical Councils, and that her head is Christ the great shepherd, who bought her with his own blood; and that according to the inspired and heaven bound Apostle she is the pillar and ground of the truth and the body of Christ: this holy Church is indeed one in identity of faith and similarity of manners and customs, in unison with the decisions of the seven Ecumenical Councils, and she must be one and not many differing from each other in dogmas and fundamental institutions of ecclesiastical government. If, as in every matter which is impossible with men but impossible with God, we cannot yet hope for the union of all as ever being a possibility, yet because divine grace is constantly active and men are being guided in paths of evangelical love and peace, one must consider very carefully whether it might be possible to prepare the (at present) anomalous way which leads to such a goal and to find points of encounter and contact, or even to turn a blind eye to certain irregularities until the completion in due course of the whole task, whereby might be fulfilled to our joint satisfaction and benefit our Lord and God and
Savior Jesus Christ's saying about one flock and one shepherd. Wherefore, if it might be acceptable to the holy brethren to follow up this suggestion, we are bold to add this fraternal question: whether the present is judged to be the right time for a preliminary conference on this, to prepare a level ground for a fraternal approach and to determine, by common agreement of members of the whole of our Orthodox Church, what might be considered the best bases, ways and means.

Clearly relevant to Christian unity are the questions concerning those Western Christians who recently separated from the Roman Church and call themselves Old Catholics, and who say that they accept the teachings of the undivided Church down to the 9th century and the decrees of the seven holy Ecumenical Councils: they claim that they are already in the Orthodox Church as a whole, and they seek union and communion with her as the remaining task of formal regularization. The impetuous zeal for Christian truth and evangelical love on the part of these pious Christians is all together praiseworthy, and in their fine struggle they proved themselves to be filled with it. Their conferences, resolutions and acts are well known to the Christian world, as are their dogmatic and liturgical teaching through their catechetical and symbolical books.

A clear and agreed opinion as to their professed confession of faith does not yet prevail among us, but various opinions about it are expressed by our churchmen, both by those who have known them at close quarters and also by those who have studied them at a distance: some of them have decided that on important dogmatic points this confession is still far from perfect Orthodoxy, and others on the contrary consider it not to contain essential differences which would preclude unity of faith and ecclesiastical communion but to be a well-nigh complete acceptance by hem of the complete healthy Orthodox teaching and tradition. We think it good, therefore, to invite the pious and fraternal views of the holy Orthodox sister-Churches on this important matter, as to whether they deem it opportune (and what way would be good and acceptable) to facilitate the realization of the desire of these Christians for complete union with us, as an auspicious first-fruit of the hoped-for and longed-for unity of all Christians.

Worthy of no less attention, in our opinion, is the question of a common calendar, already for some time spoken and written about, especially proposed methods of reforming the Julian Calendar which has prevailed in the Orthodox Church for centuries, or the acceptance of the Gregorian: the former is more defective scientifically, the latter more exact, considering also the change of our ecclesiastical Easter after the necessary agreement. In the studies on this topic, we see that the opinions which are held by Orthodox who have made a special investigation of it are divided. Some of them consider our ancient inheritance as alone fitting in the Church, having been handed down from the fathers and always having had the Church's authority; not only do they think that there is very little need for change, but they would rather avoid it, for the reasons which they elaborate. Others, champions of the Westerners' calendar and its introduction by us, suggest the greatest possible chronometric accuracy, or even the new usage of uniformity; and they advocate the practice of the Western Church as being reasonable, perhaps in expectation of possible religious benefits, in their own opinion. So, in our times, the discussion has been intensified, various and stimulating assertions being propounded by either side, both of a scientific and of a religious nature, on both of which in some Orthodox countries a certain inclination is evident of adherence to the notion of changing our Orthodox calendar or of some reform of it; and, inasmuch as this question (for all its obvious scientific form) has an ecclesiastical importance, it seems right to us to exchange with the other Orthodox Churches the relevant information in order that on this too a common mind might be reached among them, and a single opinion and decision of the whole Orthodox Church expressed. For, to her alone belongs the judgement on this matter and the research (if necessary) for a way of uniting (so far as is possible) the hoped-for scientific accuracy with the desired maintenance of hallowed ecclesiastical decrees.

So, then, our Great Church of Christ considers this exchange of views on the above-mentioned points to be a simple indication of spiritual and practical intercommunion, and as cementing the unity which should be maintained on all common questions and which is most effective in Orthodoxy; and she cherishes high hopes that her fraternal concern in this matter, and her earnest prayer for holy and evangelical conclusions, will find a sympathetic echo in the hearts of the venerable sister-Churches in Christ and have the approval of their brotherly love, so that on each matter the views of those who reverently preside over the Churches may be made known. We think, too, that as well as the, common benefits expected from the mutual exchanges the great moral strength of the holy Orthodox Church of Christ may be demonstrated once again to the world; for its source is her possession of the unchanging truth, and its strong lever is the unbreakable unity of the local Churches. With such hopes and convictions, which we base upon the inspired zeal of those venerable presidents who govern the holy Churches of God and of the Holy Synods, that their Churches may be glorious and steadfast, we pray to the Lord
with all our heart that all the Orthodox faithful may be preserved and sheltered by His in vincible shield, and that He will vouchsafe great happiness and health and long life to Your Beatitude and Holiness, who are much beloved and cherished by us .


Joachim of Constantinople

Joachim of Ephesus
Nathanael of Proussa
Alexander of Neocaesarea
Basil of Smyrna
Constantine of Chios
Polycarpos of Varna
Joachim of Xanthi
Nicodemus of Vodena
Nicephoros of Lititsa
Tarasios of Helioupolis
Hieronymos of Kallioupoli
[ -END- ]

http://www.patriarchate.org/encyclic...ncyclical_1902

[Grad Heroja]

--------------------------------------------------------------------------------

УСТАВ СВЕТОГ СИНОДА У КЊАЖЕВИНИ ЦРНОЈ ГОРИ,Цетиње 1904.год.



ОПШТЕ ОДРЕДБЕ

Чланак 1.

Автокефална православна Митрополија у Књажевини Црној Гори,као члан једине свете католичанске и апостолске црква,којој је
пастиреначелник и глава Господ и Бог наш Исус Христос,чува и одржава јединство у догматима и у каноничким установама са свим другим православним автокефалним црквама,и ово ће јединство она чувати и одржавати довијека.

Чл.2.

Автокефалну православну Митрополију у Црној Гори састављају:
1)Цетињска архиепископија,састављена из свију племена која се налазе на десној страни ријеке Зете,са додатком вароши Подгорице и Племена зетског.Управља овом архиепископијом цетински архиепископ,који је уједно и поглавица све православне цркве у Црној Гори са насловом митрополита црногорског,брдског и приморског.
Столица је цетинске архиепископије престоница државе Цетиње.
2)Захумско-расијска епархија,састављена из свију племена која се налазе на лијевој страни ријеке Зете.Управља овом епархијом захумско-расијски епископ.Столица је захумско-расијске епархије у манастиру Острогу
Чл.3

Свима црквеним пословима у Књажевини Црној Гори управља у смислу светих канона Свети синод,који је највиша црквена власт у Књажевини,и којему подлеже,у питањима вјере,богослужења и хришћанског морала,сви у Књажевини Црној Гори који исповиједају православни вјеру

[Grad Heroja]

U istoriji Hriscanskih crkava,koja je pecatana prije 120 g. , po odobrenju Sinoda Ruske Crkve,objasnjava se aautokefalnost CPC : Zbog takvoga izuzetnoga polozaja Crne Gore, pravoslavna njezina crkva zauzela je autokefalni polozaj u reu drugijeh crkava,a i njezine Vladike i Mitropoliti postigli potpuno nezavisan polozaj ,kako u odnosu na serbskoga patrijarha u peci, tako i docnije prema konstantinopoljskom.
CPC je opstojala sve do 1920 g. kada je ukinuta protivno volji naroda, svjestenstva, vlasti Crnogorske,ustava svetoga sinoda i ustava Knjazevine Crne Gore .
To je bila prirodna posljedica nezapamcenoga ukidanja Crnogorske drzave nacije i svega Crnogorskoga. Tada su sve autokefalne crkve ,koje su se toboze ujedinile u serbsku crkvukraljevine shs,potpale pod nasilnu juridistrikciju fanariotske Carigradske(istambulske) patrijarsije.
Autokefalni polozaj CPC,do njezina nezakonitoga ukidanja 1920.niko nije nijekao. Naprotiv,gotovo da nije bilo ozbiljnijega istoricara i bogoslova,posebito serbskoga koji nije konstantovao tu nespornu cinjenicu. Medjutijem ,od 1920 a nista manje i od 1945,vrsi se programsko i sistemacko zatiranje svake svijesti o CPC:i o potrebi njezinoga vrtanja,odnosno obnavljanja.
Vec smo na pocetku ukazali da je sustavstvo poricanja CPC i njezinoga vaspostavljanja iskljucivo u politicko nacionalnim motivima i razlozima. Jednostavno "SPC" ne priznaje Crnogorski Narod i naciju pa ni CPC.

[Grad Heroja]

--------------------------------------------------------------------------------

Ovi prosto veljedrzavni i veljenacionalni razlozi ukrivaju se toboze cisto kanonskijem motivima, a glavni se svodi na to da CPC kanonski nije trazila i dobila tomos od maticne crkve . to je sasvim tacno, jer je ona stvarno bila autokefalna,niotkoga zavisna, pa ga i nije morala trazit i dobit navlastivo ne od nepostojece "majke-crkve". Ovdje je zapravo rijec o bogohulnoj kanonskoj inverziji i reminiscensiji na odumrlo kanonsko pravo i ninom sukobu sa samom ,bogom vodjenom Crnogorskom povjesnicom, njezinim kategorickijem, imperativom " Za krst casni i slobodu zlatnu" Svete Crnogorske Pravoslavne Crkve za ocuvanje Cojstvenoga i junackoga Hriscanstva i pravoslavlja. CPC nije fermala za nepostojecu Tursko pecku i carigracku patrijarsiju. Naprotiv, njezina narodno-oslobodilacka i pijemontska misija bila je u najzecoj rati sa njihovom turskom politikom Ona je u najljudckoj, bozanstvenoj borbi dostojno izdejstvovala ono sto joj pripada po prihvacenom tumacenju "Petrahije" ("petovlada") i starom istocnjaskom pravilu i pravdi da samostalan narod i drzava moraju da imaju i samostalnu crkvu.

[Grad Heroja]

--------------------------------------------------------------------------------

CPC nije imala potrebitosti da moli ,niti su joj bile nuzne administrativne potvrde,jer je ona u krvavoj borbi ,kroz posve samostalnu istoriju ,sama stvarala (drzavotvornu i crkvotvornu slobodu ,te i zasluzila priznanje svoje stvarne autokefalije. Ne moze se njezino istorijsko postojanje ,zvanicno priznanje ,luconosnja borba za slobodnu kristijansku drzavu i crkvu i sama bogolika istorija Crnogorska proglasavati "istorijskom greskom","nenormalnijem prilikama ", i " nenadleznijem cinom ", jer ona je iznad svijeh kanona , sam bozji zivot promisao ,mudrost i istina.CPC je dusa Crnogoraca i bozji izaslanik u Crnoj Gori,navlastivo,ako se ima u vidu atipicnost sjelokupne Crnogorske istorije , drzave, crkve prosvjetovljenoga, ponarodjenoga, nekanonskoga, nedogmatskoga i jeretskoga duha uopste Crnogoraca. Glavne posebitosti Crnogorske drzave su vrlo usvojno nazvana "teokratija" nasljednja ustanova vladika-gospodara,koje je birao i potvrdjivao Crnogorski zbor. To je izuzetak u pravoslavlju. Vec samijem tim Crnogorskacrkva je bila sasvijem nezavisna od bilo cije crkvene ili drzavne vlasti. Zato neka bude tako i u buduce "kako je bog zapovijedio " Slobodan Crnogorski narod , Nezavisna drzava i autokefalna CPC .
Crnogorcima je oteta proslost , sadasnjosti , buducnost , njihova dusa. U tome se taji jedan od bitnijeh razloga odrodjavanja (poserbljavanja) Crnogoraca.Toga radi je potrebno njezino vrtanje kao nasusni hljeb.
Na lucin dan-Crnogorski Petrov dan 1993god,u Prijestonici Crne Gore Crnogorci su na tradicionalan nacin donijeli odluku o obnavljanju CPC i izabrali svog duhovnog poglavara ,kandidata za mitropolita i poglavara svoje crkve .
Od toga datuma pocinje nva etapa u razvoju CPC !

[Grad Heroja]

Crnogorci zbore i pisu Crnogorskijem jezikom. Oni su stvarali ti jezik u procesu vlastitoga nastanka i razvoja kao samobitan narod i nacija . Posto iskljucivopostoji po Crnogorcima,, prema njima ga je jedino moguce imentovati.U stvari ,Crnogorski jezik predstavlja sredstvo za njino usmeno i pisano (pecatno) sporazumijevanje,ali i za samoformiranje. Kao takav obuhvata govorni i standardni (knjizevni ) pojavni oblik.Govorni mu realizacijcki tipsadrzi idiolekte (=jezicki sastavpojedinijeh govornika),mjesne govore dijalekte i inter dijalekte kojima zbore Crnogorci u raznijem krajevima CGi van nje.Naziv Crnogorski jezik proizilazi iz prirodnoga prava svakoga naroda i nacije da jezik kojijem zbore i pisu ,sto su ga oni sazidali, kojima se sluze i sto njima sluzi, nazovu sopstvenijem jezikom

[Grad Heroja]

Opisom nastanka i razvoja nasega jezika u vremenu i prostoru bavi se istorijska lingvistika(=nauka o jeziku). U redosljiedu istrazivanja svakoga jezika,pa i Crnogorskoga,pisanje njegove istorije predstavlja najprioritetniji zadatak. A ona se izlaze posredstvom periodizacije, sro prati izmjene u njegovoj unutrasnjoj i vanjskoj povjesnici po uzijem vremenskijem odsecima. istorija Crnogorskoga jezika s obzirom na periodizacijuizgleda ovako : Predistorijsko razdoblje (od artikulacije govora pra ljudido sredine IX vijeka).
1 ) Doslovenski period ( Na balkanu zakljucno do VII stoljeca) : a) Ilirska etapa (do 167. pr.nov.ere) i
b) Rimsko- vizantijska etapa (od 167.god st.ere do pocetka VII vijeka).
2) Slovenski period (do kraja seobe starijeh Slovena iz Polablja - pomorja) :
a) Praslovenska etapa
b) Juznoslovenska etapa ( na balkanskom poluostrvu od pocetka VII do sredine IX stoljeca)

Istorijsko razdoblje ( od sredine IX vijeka do danas):
a) Dukljanski period ( od sredine IX stoljeca do danas)
b) Zetcki period ( 1183 . do 1360)
c) Pravukovski period ( 1360.do 1830)

1 ) Etapa pisanoga jezika ( od 1360. do sredine XVIIIvijeka)
2 ) Etapa nekodifikovanoga standardnoga jezika od sredine
d ) prijelazni period 8 od oko 1830. god do kraja XIX vijeka)
e ) vukovski period (od pocetka XX stoljeca do sada )
1 ) Belicevska etapa (izmedju dva svjecka rata)
2 ) savremena etapa (od 1944 godista do danas ).

U tecaju povjesnice ,drzava i s njom uskladjena crkva prvorazredno su djelovale na sjedinjavanje Crnogorskoga jezika. U dukljanskom periodu knjizevni jezik se uobicava prirodno i spontano: na podlozi govornoga jezika. Jos tada na njemu nastaju dva vec recena glasovita djela Crnogorske knjizevnosti. oba su pisana latinicom (abecedom) .Medjutim posto je raska ratom pokorila Zetu,za vlade nemanjica u njoj se prekida do tada prirodni razvojni tok : mjesto narodnoga (jezik Dukljanskijeh Slovena) i latinice upotrebljavao se staroslovenski ( Makedonskijeh Slovena) ,knjizevni jezik zetcke redakcije ,glagoljica i cirilica. Na njemu cirilicom glavni zetcki pisar Varsameleon u nemanjickoj dvorskoj kancelariji u Kotoru (1186-1190 ) prepisao je gotovo u cjelini MIROSAVLJEVO JEVANDJELJE. po oslobodjenju Zete ispod serbske vrhovne vlasti 1360 sve do polovine XVIII v. se govorni ponovo upotrebljava kao pisani jezik . A od tada u primorskom i kontinetalnom ( slobodnom ) dijelu CGu veoma razvijenoj Crnogorskoj usmenoj i pisanoj literaturi, upravi i administracijiu jedinstvu s njim, vec se spontalno oblikuje nekodifikovani Crnogorski standarni jezik,ponajvise u djelima Petra I i Petra II Petrovica Njegosa. No. jos oko tridesetih godina XIX v.i navlastivo od sredine sezdesetijeh godista istoga stoljeca, Vukopva reforma jezika i pravopisa ,u osnovi utemeljena na Crnogorskoj pred njegosevoj knjizevnojezickoj tradiciji, dovela do upotrebe prijelaznogatipa standardnoga jezika- mjesavina tradicionalnoga Crnogorskoga jezika i "novoga serbskoga jezika". U medjusobnoj utakmici od pocetka XXv, pobjedu je izvojevao Karadzicevserbski knjizevni jezik .Njegov vjestacki model, oslobadjajuci ga u jos vecoj mjeri Crnogorskijeh jezickijeh sadrzaja, izmedju dva svjetcka rata inovirao je A Belic "serbkoHrvackijem " kodifikacijom (= obavezna norma)Pravopisa serbskohrvackoga Knjizevnoga jezika.I u savremenoj etapi Crnogorski jezik se obezlicava,denacionalizuje i asimiluje primjenom nanaucnijeh Karadzic- Belicevicevijeh etnickijeh i jjezikoslovnijeh postavki o navodno gotovo svijem stokavskijem Juznijem Slovenima kao Serbima - Serbohrvatima ....

[Grad Heroja]

STRUKTURA CRNOGORSOGA JEZIKA !!!
Crnogorski jezik vodi podrijeklo od nejedinstvenoga stokavskoga dijalektskoga sistema kao sastavnoga dijela takodjer nejedinstvenogapravoslavnoga jezika. Njegov prauzor je u XVIIIst.izumrli polapski jezik. Danasnja struktura Crnogorskoga jezika uzrokovana je djelovanjem njegovijeh sjedinjavajucijeh i razjedinjavajucijeh cinilaca.Buduci da su ujedinjavajuci cinioci imali premoc u njihovijem medjusobnomedjelovanju , oni su doprinijeli veljoj homogenizaciji istoga jezika.Toga radi on prestavlja opsti naddijalekatski tip jezika u kojem preovladavaju zajednicke osobine u mozaicki povezanom organizmu samo donekle obiljezenijeh Crnogorskijeh mjesnih govora. U stvari , na svijem lingvistickim nivoima organizam o kojemu je rijec posjeduje tri osnovna sloja jezickijeh elemenata.
Prvi sloj cine elementi juznoslovenskoga i praslovenskoga podrijekla,zajednicki Crnogorcima ,Serbima,Hrvatima, i Bosnjacima. Drugi sloj sacinjavaju elementi sto imaju preteznu i uopste Crnogorsku kolektivnu , interdijalektnu upotrebnu vrijednost. A treci sloj tvore elementi koji u naddijalekatskome tipu Crnogorskoga jezika predstavljaju dijalektizme i provincijalizme, sto su nastali kao produkt plemenske i trokonfesionalne izdjeljenosti Crnogorskoga naroda u novomu vijeku , pa i razlicitijeh prirodnijeh uslova .

[Grad Heroja]

Dakle Crnogorsku narodnosnu i nacionalnu obiljezenost imaju strukture u ravni 2.i 3. Lingvistickoga sloja, sto su do pocetka Vukove reforme jezika i pravopisa jasno i vrlo izrazito obiljezavale Crnogorski nekodifikovani standardni jezik, iz 2 sloja navodimo samo nekoliko najglavnijih fonoloskijeh :
-trofonemski slijed I- J- E (dvoslozno IJE ) u drugijem slovima ( mlijeko, bijelo, sijeno ):
_ je u kratkim slogovima ( vjera, pjena, pjeva ) ;
- I ispred O, J i LJ dje je u polozajima mjesto staroga slova jat dobiveno ( VIDIO §EDIO BILJEG ) ;
- T, D, C, + JE = CE , DJE ( CEDILO , CERATI, NEDJELJA; DJEVOJKA )

( IZVINJAVAM SE JER NEMOGU UKUCAT SLOVA NASA ZBOG TASTATURE )
(ZATO CU PRESKOCIT FONEMIJSKI SLIJED: )

Znatne su posebitosti i u sintaksi ( nauka o recenici te sluzbi i znacenju rijeci u njoj ). Najvise se ispoljavaju u poremecenom slovenskom padeznom sistemu i njegovom uproscavnju pod uticajem supstrata ( stariji sloj jezika) : Prodor socijativne konstrukcije u polje upotrebe slobodnoga instrumentala (kopa s motikom, radi sa srpom, poseka se z- britvom); upotreba akuzativa mjesto lokativa uz priloge u , na (zivi u selo, stoji na Cetinje) ; kolebanjem u pogledu akuzativa i instrumentala uz prijedloge NAD, POD , PORED, ZA , ali preovladavanje akuzativa izuzev u imenima zenskoga roda kod kojih se jos izrazitije uopstava instrumental ( ostali su pod- put , za -brijeg; pred volove : pred volovima, eto ih pod murvu ; pod murvom, pod murve, pod murvama; podji pod onom murvom; pod onu murvu) ; - Jednakost genitiva i lokativa, odnosno upotreba prijedloga po s gen.mn. u distribuitivnom znacenju ( skita se po sela(h) , cera djecu po ulica(h) i slicno.)
Najvece nejedinstvo vlada u prozodiji (nauka o akcentui metrici stiha), takodje uzrokovano djelovanjem supstrata. Preovladava sari slovenski stokavski cetvoroaxsenatcki sistem, ali je on pod njegovijem uticajem, kako se ide od unutrasnjosti zamlje (sjeverozapadne CG) prema primorskome pojasu sve vise uproscen na mijesanje varijetete troakcentskoga i dvoakcentskoga sistema.

[Grad Heroja]

Podumijetno pravilo za pisanje Crnogorskoga jezika ispoljava se u njegovoj posve slobodnoj, prirodnoj ,spotanoj upotrebi, olicenoj u poznatom fonoloskom nacelu: "Pisi kao zto zboris,a citaj kao sto je napisano!" To pravilo stoji u potpunomu saglasju sa slobodnijem zivotom sto su ga Crnogorci manje ili vise posedovali tokom cijele povjesnice. Na ti nacin su njihovi najstari preci -Dukljani pisali vec u dukljanskome dobu.
Medutijem u zetckom periodu ,Zecani ne pisu onako kako govore,nego kodifikovanijem (=sluzbeno propisanijom) normom staroslovenskoga knjizevnoga jezika zetcke ,pa i raske redakcije, koji su im naturili Serbi kao njini tadasnji vrhovni gospodari. A u predvukovskome periodu nastaje zaokret, ponovo se pisalo onako kako se zborilo. Opet se spontano pise saobrazno s Njegosevom izrekom : " Ove gore ne trpe rgule", kako u toku trajanja etapa pisanoga tako isto nekodifikovanoga sandardnoga jezika. Prvo takvo teorijsko nastojanje izvrsio je dr. Ivan (Antun Gaspar) u Nauku krstjanskom (1768). A prvi pokusaj pravopisne kodifikacije istoga jezika za skolske potrebitosti uradio je Dimitrije Milakovic u Serbskoj gramatici, sastavljenoj za Crnogorsku mladez (Cast prva, Cetinje 1838).
_________________

[Grad Heroja]

Milenijumska posebita,posve osobita, sopstvena istorijska (re)produkcija i neprekidnost postojanja Dukljana-Zecana- Crnogoraca i njihova drzavotvorstva, u prozimanju s visemilenskijem korijenima njinijeh prethodnika ( starinaca, domorodaca), potvrdjuje i jemci im puni istorijski i etnicki, odnosno narodnosni i nacionalni identitet i individualitet. Jer, nema naroda i nacije, i u ramu njih etnickoga, izvan njine vlastite prirodnoistorijske samoprodukcije, koja i jes njihova jedina etnogeneza, bolje rec istoriogeneza. Ona je, u stvari njina humanizirana (socijalizirana) "ekologija" u kojoj (pre)formiraju ne samo svoj osobiti mentalitet, kulturu i duh, nego i fizicke, bioloske, i psiholoske posebitosti.
_________________

[Grad Heroja]

--------------------------------------------------------------------------------

Pocetak (geneza) jednoga naroda i nacije ("etnicko stablo" iz kojega se granaju vise nacija) po uzroku na krvno- srodnicku, bratstvenicko-plemensku i familijarnu genealogiju i totemizam ("porodicno stablo") neprimjeren je savremenomu naucnom, odnosno konkretno - cjelovitomu istorijskom proucavanju etnogeze nekoga naroda. Takovo rasisticko mnijenje insistira na "etnickoj cistoti" , etnocentrizmu i animizmu, iako se zna da je vecina naroda, posebito na balkanskoj vjetrometini, nastalomijesanjem razlicitijeh etnickijeh korijena. Takovo mnjenje se pososuje i dopunjava vjerskijem nacional fundamentalizmima.
Toga radi je neosnovano ono mnjenje koje priznaje desetostoljetno samoizrastanje Crnogorske drzave i drzavotvornosti, a jedanak joj porice Crnogorsku narodnosnu (nacionalnu) osnovu i sadrzaj , nazivajuci je, bez ikakvijeh stvarnijeh i naucnijeh osnova i podpora , jednom od "serbskijeh drzava" . Pri tome svodi Crnogorsku narodnosnu i nacionalnu istoriju i drzavnost na apstraktno i ne - istorijsko pitanje "razlicitijeh dinastija istoga naroda." Crnogorske dinastije su samo jedna bitna nit i opipljivi dokaz samostalne Crnogorske povjesnice i drzavotvornosti naroda i nacije Crnogorske !!
_________________

[Grad Heroja]

Crna Gora je drzava s najduzom tradicijom medju Juznijem Slovenima. Danasnji naziv Crna Gora odraz je stvaranja nove , odnosno novovjekovne Crnogorske drzave , ciji je zametak u Staroj Crnoj Gori . Istorijski nazivi su joj Duklja , Zeta,koja je zahvatila oblast stare rimske provincije Prevalitane ili Prevalisa. Savremena Crna Gora bastini drzavnu, politicku i kulturnu tradiciju srednjovjekovne Duklje i Zete i novovjekovne Stare Crne Gore i Crnogorske Knjazevine i Kraljevine .
_________________

[Grad Heroja]

Prilikom proglasenja Kraljevine Crne Gore 1910. godista,kralj Nikola I Petrovic je ukazao na njezino obnavljanje: Duboki su korijeni ovoj Obnovljenoj kraljevini nasoj. Oni silaze do nekadasnjijeh zetckijeh kraljeva Vojislava ,mihaila i Bodina... Na tomu dubokomu temelju poceli smo zidati i danas ove staroga Kraljevstva nasega opet da blista nadsuncem nebeskijem" ( Glas Crnogorca,19. 4. 1910). Tu nespornu istorijsku cinjenicu nije moga da porekne ni serbski istoricar dr Vaso Cubrilovic, poznat po svojijem protiv Crnogorskim stavovima, priznajuci (1973): "Republika Crna Gora, stara istorijska zemlja , izasla je iz anticke Prevalitane, srednjovjekovne Duklje i Zete i novovjekovne Crne Gore " .
_________________

[Grad Heroja]

naseljavali su starosjedioci- starobalkanski etnosi : Iliri, Sloveni jos iz prvijeh migracija Vlasi, Romani, romanizirani Iliri i pripadnici ostalijeh plemena. Sredinom III st. Iliri osnivaju Ilirsku drzavu sa sredistem oko Boke Kotorske i Skadarskoga jezera (dje su bila velika ilirska plemena Dokleati i Labeati ). Za vlade kralja Argona ona se protezala otprilike do Neretve na sjeverozapadu do granica Epira na jugoistoku. Poslije Ilirsko-Rimlskoga rata, za kraljice Teute (unuke Pleuratove u scerke Argonove), teritorija drzave smanjena je na podrucje danasnje Crne Gore. Tu ilirsku drzavu razjurili su Rimljani u trecem makedonskom ratu. Kad se u tijem krajevima(u Ist) konacno ucvrstila rimska vlast, ovi krajevi su usli u sastav rimske provincije Pravolitane ili Prevalisa. Poslije pustosenja u doba tzv. seobe naroda, ovdje je uspostavio vizantijsku vlast car Justinijan I u prvoj polovini VI v. U VI i pocetkom VII v.na ove prostore se naseljavaju Slovenska plemenaiz Polablja - Pomorja ( istocni dio Njemacke) koji su bili u veljem neprijateljstvu sa starosjedjeocima. Polabski Sloveni su uspjeli da se teritorijalizuju i stvorili su odbrambeno -oslobodilacki savez plemenakoji je pruzao otporVizantijcima i ostalijem susjednijem plemenima i narodima. Ti savez je u vizantijskijem izvorima poznat kao sklavinija Duklja ili Dukljani. Proces njine teritorijalizacije tekao je pocetkom VII do sredine IX v. U tom vremenuodvijao se i postepeni proces njinoga pokrstavanja (hristijanizacije) preko zapadnoga (latinskoga) obreda od strane rimskijeh misionara iz jadranskoga pojasa.
_________________

[Desert Eagle]

Zhivio komshija :!:

[SKOJ]

Zhivio komshija

Soba do sobe

[englezovic]

Sta ako su jednojajcani blizanci!?
Ja glasam za jednu sobu!

[Homoljac1]

STRUKTURA CRNOGORSOGA JEZIKA !!!
Crnogorski jezik vodi podrijeklo od nejedinstvenoga stokavskoga dijalektskoga sistema kao sastavnoga dijela takodjer nejedinstvenogapravoslavnoga jezika.

Јели, Хероју, одакле ти ове глупости `леба ти? Ово мора да је дошло из ЈЕБРК-овог (ЈЕБРК - Јеврем Брковић) фризерског салона!?

Дакле, сад сте измислили још један језик, НЕЈЕДИНСТВЕНОПРАВОСЛАВНИ! Машта може свашта ...

[Grad Heroja]

E pockani veljeserbalji, tj serbocetnici (kitajci) zar nemate nista pametno (krsteno ) da lanete no bavedate odje dzabaluk !!! Reko ja malacko prije da vi argumenata nemate no trazite zareze i tacke kroz tekstove :lolblue: :lolblue: Aj sad malacko citirajte koju "pesmicu" od Nikole i Petra II :lolblue: samo gledajte da rimuje hahahahaahaa !


Uh ,al ve istina zabolje hehehe nemo te pjenit sad proc ce ve to :wink:


*********** I N D E P E N D E N T ....... S T A T E ........ O F ..... M O N T E N E G R O !!!!!

[neispavana]

Grad Heroja

[Homoljac_]

Граду Хероја, Рођени Вијенче Црне Горе, Цвијеће Црне Горе, Ти волиш Црну Гору а она тебе још више ....

Видиш ли бленто да нико не чита ЈЕБРК-ове списе. (ЈЕБРК - Јеврем Брковић)

[Grad Heroja]

A vidis li ti HOMO moljce oci ti ispale kad si slijep pored njih da Jevrem nema ama bas nikakve veze sa ovijema tekstovima ! no ja se ponadah da makar jedan kitajac ima necesovi argument ,pa da prodiskutujemo :wink: no ka vazda niko nista osim sareza i tackica :lolblue: :lolblue: :lolblue:

[adriana]

17 postova... sve si ovo mogao sastaviti lijepo u 3-4... ne znam shta si htio postici s tim no dobro :wink:

[Brzi]

Grad Heroja

Tisi najbolji i naj lojalniji c.gorac crne gore, (Bravo Junacino)

Pozdrav Brzi