František ŠISTEK: OKUPACIJA CRNE GORE 1918. GODINE I NjENA ANEKSIJA OD STRANE SRBIJE
O tragičnoj sudbini Crne Gore i njenom državnom nestanku nakon prvog svjetskog rata napisano je puno knjiga i članaka. Domaći istoričari ni danas nemaju istovjetne poglede na tu “bratsku” okupaciju od strane Srbije. U dva nastavka prenijećemo jedno od najčešćih viđenja evropskih istoričara
Srbija imala jasan cilj: Crna Gora mora nestati
O mogućem ujedinjenju južnoslovenskih zemalja, koje bi uključivalo i ujedinjenje Crne Gore i Srbije, govorili su različiti mislioci, već u 19. vijeku. Pitanje mogućeg ujedinjenja Srbije i Crne Gore se, međutim, u aktuelnom političkom životu pojavljuje tek na početku 20. vijeka.
Godine 1903. poslije krvavog prevrata, na srpski prijesto nastupila je proruski orijentisana dinastija Karađorđević i na političkoj sceni Kraljevine Srbije počela je dominacija srpskih radikala, na čelu sa dugogodišnjim premijerom Nikolom Pašićem.
Inostrana politika nove vladajuće elite Srbije je imala kao svoj glavni cilj teritorialno širenje i pripajanje krajeva, naseljenih stanovništvom, koje su tadašnji idelozi velikosrpskog programa smatrali za srpsko (osim Srba su za dijelove "srpstva" smatrali i Makedonce, bosanske Muslimane, Crnogorce, ponekad i dio Hrvata - "katoličkih Srba", ili čak kosovskih Albanaca - "albaniziranih Srba"), kao i krajeva sa nesrpskim življem, koje su u nekom periodu pripadali srednjovjekovnoj srpskoj državi.
Crna Gora je za velikosrpske političare predstavljala poseban problem. Za razliku od ostalih krajeva je Crna Gora bila nezavisna, međunarodno priznata država, sa vlastitom dinastijom, sopstvenim tradicijama i međunarodnom politikom. Većina crnogorskog stanovništva i političkih krugova, na čelu sa dinastijom Petrović Njegoš, podržavala je ujedinjenje sa ostalim južnoslovenskim i drugim balkanskim narodima, ali na osnovama ravnopravnosti i demokratskog dogovora.
Crna Gora, najmanja država na Balkanu, za Srbiju i velikosrpske planove imala je veliki značaj, jer bi preko nje Srbija dobila pristup na more i - što je sigurno značajnije - nestanak njene državno-pravne tradicije bi srpskoj dinastiji i hegemonističkim političkim krugovima omogućio da nesmetano vladaju očekivanom budućom jugoslovenskom zajednicom.
Ako bi u tu zajednicu Crna Gora stupila ravnopravno i sa konfederalističkim ili federalističkim programom, njoj bi se, sa sličnim zahtjevima, bez sumnje, pridružili i drugi jugoslovenski narodi - Hrvati, Slovenci… Srbija, u tom slučaju, nije mogla ostvariti svoju prevlast nad novom državom, koju je uvijek zamišljala samo kao teritorialno proširenje Srbije. U takvom slučaju srpska dinastija Karađorđević teško bi mogla da zauzme i prijesto planirane nove države.
Srbija je, dakle, imala jasan cilj: Crna Gora mora nestati.
Srbija prije prvog svjetskog rata nije mogla da sebi jednostavno pripoji Crnu Goru. Do balkanskih ratova 1912-13. godine nijesu te dvije zemlje ni imale međusobnu granicu. Srpska politika prema Crnoj Gori se u tom periodu razvijala u dva pravca. Na javnom političkom planu su Srbija i Crna Gora, poslije balkanskih ratova, stupile u pregovore o mogućem ravnopravnom ujedinjenju, u obliku saveza država, ili konfederacije, sa jedinstvenom vojskom, carinskom upravom i tako dalje.
Na tajnom planu je Srbija, međutim, pokušavala da pomoću propagande i intriga destabilizuje političke prilike u Crnoj Gori i zbaci dinastiju Petrović sa prijestola. Zvanična Srbija se, 1907. godine, čak umiješala u pokušaj ubistva crnogorskog knjaza Nikole, što je na crnogorsko-srpske odnose imalo veoma negativne posljedice.
U prvom svjetskom ratu je Crna Gora, bez obzira na prethodne loše odnose sa zvaničnom Srbijom, odmah stupila u borbu na strani te zemlje. Bez obzira na heroizam svoje armije, Crna Gora je 1916. godine (nekoliko mjeseca poslije poraza značajno veće srpske armije) bila okupirana od strane Austro-Ugarske. Kralj Nikola i dio crnogorske političke elite su otisli u egzil. Novi centar crnogorske Vlade i dvora u egzilu postalo je parisko predgrađe Neuilly. Veliki dio crnogorske elite, koja je ostala u zemlji, bio je interniran od strane austrougarskih okupacionih vlasti.
Činjenjica da je crnogorska vlast izgubila kontrolu nad sopstvenom teritorijom, bila je ključna za dalji razvoj događaja. To je veoma dobro procjenio i srpski premijer Nikola Pašić, koji je prije odlaska u emigraciju, na početku 1916. godine, iz albanskog grada Skadra poslao princu-regentu Aleksandru Karađorđeviću telegram o aktuelnoj situaciji. Bilo je to u trenutku, kad su se srpska armija i civilne izbjeglice sa nevjerovatnim teškoćama povlačile iz domovine preko Albanije, u trenutku potpunog poraza i poniženja Srbije. Pašić je, međutim, više mislio na buduću ekspanziju i u poruci je istakao da "Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije, ali za sva vremena dobija rat protiv Crne Gore"!
Crna Gora je, podsjećam, u to vrijeme bila najvjerniji saveznik Srbije i crnogorske trupe su se, upravo u to vrijeme, borile sa austrougarskom vojskom, da bi omogućile nesmetano odstupanje srpske vojske i njen transport na ostrvo Krf, koje su kontrolisali saveznici.
U emigraciji je srpska Vlada počela sa propagandnim ratom, sa ciljem da se pred Crnogorcima, drugim Jugoslovenima i savezničkom javnošću diskredituje crnogorska dinastija, kralj Nikola i sama ideja postojanja crnogorske nezavisnosti. Srbijanska Vlada je sa tim ciljem organizovala različite komitete, ciji članovi su bili pod njenom čvrstom ideološkom i finansijskom kontrolom, ali pretstavljali su se kao nezavisni i iskreni pobornici bezuslovnog ujedinjenja, širili protivcrnogorske članke u stranoj i emigrantskoj štampi i svojim diplomatskim aktivnostima uticala na Vlade velikih sila da prekinu podršku crnogorskoj vladi i da podrže projekat jugoslovenske države, predvođene Srbijom.
Odlučujuću podršku je zvanična Srbija dobila od Francuske. Francuska je bila zainteresovna, da se na istočnoj obali Jadranskog mora stvori jaka centralizovana država, koja bi zaustavila italijanski i drugi uticaj na Balkanu i čija inostrana politika bi bila čvrsto profrancuska. Ako bi se ti uslovi ispunjili, Francuska više nije imala interes da li će u takvoj državi biti poštovana prava drugih naroda i teritorijalnih jedinica.
Crnogorska Vlada je pokušavala da se odbrani, demantovala je srpske optužbe i propagirala je vlastite federalističke ili konfederalističke projekte jugoslovenske zajednice. Međutim, politika velikih sila prema crnogorskom pitanju i njena podrška velikosrpskom projektu je u daljim događajima bila odlučujuća.
U jesen 1918. godine, pri završetku rata, crnogorska Vlada i kralj Nikola imali su namjeru da se što prije vrate u Crnu Goru. Potpuna restauracija nezavisne crnogorske države bila je predviđena i u različitim dokumentima saveznika, na primjer u 11. tački slavnih 14. tačaka američkog predsjednika Vudroa Vilsona.
Povratak crnogorske političke reprezentacije bi, međutim, spriječio velikosrpske planove. Francuska Vlada je, na insistiranje Srbije, zabranila kralju Nikoli i svim predstavnicima crnogorske u egzilu Vlade povratak u zemlju. Najviši predstavnici zvanične Francuske, Klemenso i Poinkare, su ih lažno pokušali ubijediti da će se budućnost Crne Gore, kao i cijelog balkanskog prostora, riješiti na međunarodnoj konferenciji mira.
Legalna crnogorska reprezentacija je, u stvari, bila internirana u savezničku zemlju koju je izabrala za svoje sjedište. Srpske trupe su međutim, poslije proboja solunskog fronta, stupile na teritoriju Crne Gore. Ta je teritorija već bila oslobođena vlastitim komitskim jedinicama i srpska vojska nije, praktično, imala nikakve vojne zadatke. Međutim, imala je značajan zadatak političkog karaktera: ostvariti potpunu kontrolu i aneksiju Crne Gore.
Bookmarks