Roditeljstvo, da ili ne?

[Raulio]

Siromasi su uvek bogati decom, veli M. Gorki u priči Bivši ljudi, o bivšim ljudima, VeDe i ljudima "u ostavci".

[pecaros]

Ja ne znam što je gore ili imati nevaspitano dijete ili robotizovano? U oba slučaja je vrlo loša situacija. A ako bih mora da biram izabra bih ovu prvu opciju. Vaspitavanje(a pravilno) je mnogo složen i dugotrajan proces. Roditelj mora biti vrlo mudar i odličan psiholog. A mene se nešto čini da takvih roditelja nema čak ni neklhhh 10% Odnosno ogromna većina roditelja je prije svega nevaspitana, a sve i ako neki jesu onda su poprilično glupi tj. djeca su im pametnija od njih samih. U stvari 90% roditelja osim što ne znaju vaspitavat đecu oni nisu čak ni načisto što treba da očekuju i kako treba da se ponaša vaspitano dijete.
Batina vaspitava(opravdano i neophodno) malu đecu, ali čim dijete počne da razmišlja i postane svjesno sebe ta batina a ujedno i neko maltretirnje u vidu rigoroznih kazni obično daje negativan rezultat ne samo u vaspitanju već i formiranju mentalnog sklopa kasnije kao odrasle i "oformljene" osobe.
Tu i genetika igra ČAK! i presudnu ulogu. Obično se nekako podrazumijeva da vaspitavanje đece pripada majkama, ali to je opet najčešće pogrešno. Očevi su ti(a posebno kod muške đece) koji nesvjesno imaju najjači uticaj na ponašanje đeteta. Jer obično su(bar bi trebalo ) oni najveći autoritet u kući pa čak i ako mnogo manje vremena provode s njima od majki đeca nevidljivo pažljivo posmatraju očeve i upijaju svaki njihov udah i izdah. Kasnije ih oponašaju i nalaze u tome opravdanje čak i ako nešto SVJESNO pogrešno rade. Tako da mudar otac mora uvijek glumiti(blef ) neku vrlo odgovornu osobu koja rijetko griješi. Ovo je ujedno i najbolja stvar koju možete da "poklonite" vašem pulenu
Što se tiče roditeljstva.... ja nikako ne mogu da vidim svrhu našeg postojanja ako ne stvorimo porodicu. Materijalno vrlo bogati ljudi su mnogo siromašniji od vrlo siromašne ali zdrave porodice.

[extravaganca]

Ja ne znam što je gore ili imati nevaspitano dijete ili robotizovano? U oba slučaja je vrlo loša situacija. A ako bih mora da biram izabra bih ovu prvu opciju. Vaspitavanje(a pravilno) je mnogo složen i dugotrajan proces. Roditelj mora biti vrlo mudar i odličan psiholog. A mene se nešto čini da takvih roditelja nema čak ni neklhhh 10% Odnosno ogromna većina roditelja je prije svega nevaspitana, a sve i ako neki jesu onda su poprilično glupi tj. djeca su im pametnija od njih samih. U stvari 90% roditelja osim što ne znaju vaspitavat đecu oni nisu čak ni načisto što treba da očekuju i kako treba da se ponaša vaspitano dijete.
Batina vaspitava(opravdano i neophodno) malu đecu, ali čim dijete počne da razmišlja i postane svjesno sebe ta batina a ujedno i neko maltretirnje u vidu rigoroznih kazni obično daje negativan rezultat ne samo u vaspitanju već i formiranju mentalnog sklopa kasnije kao odrasle i "oformljene" osobe.
Tu i genetika igra ČAK! i presudnu ulogu. Obično se nekako podrazumijeva da vaspitavanje đece pripada majkama, ali to je opet najčešće pogrešno. Očevi su ti(a posebno kod muške đece) koji nesvjesno imaju najjači uticaj na ponašanje đeteta. Jer obično su(bar bi trebalo ) oni najveći autoritet u kući pa čak i ako mnogo manje vremena provode s njima od majki đeca nevidljivo pažljivo posmatraju očeve i upijaju svaki njihov udah i izdah. Kasnije ih oponašaju i nalaze u tome opravdanje čak i ako nešto SVJESNO pogrešno rade. Tako da mudar otac mora uvijek glumiti(blef ) neku vrlo odgovornu osobu koja rijetko griješi. Ovo je ujedno i najbolja stvar koju možete da "poklonite" vašem pulenu
Što se tiče roditeljstva.... ja nikako ne mogu da vidim svrhu našeg postojanja ako ne stvorimo porodicu. Materijalno vrlo bogati ljudi su mnogo siromašniji od vrlo siromašne ali zdrave porodice.

Slažem se sa svim ali bih ovo istakao.

"Batina vaspitava(opravdano i neophodno) malu đecu, ali čim dijete počne da razmišlja i postane svjesno sebe ta batina a ujedno i neko maltretirnje u vidu rigoroznih kazni obično daje negativan rezultat ne samo u vaspitanju već i formiranju mentalnog sklopa kasnije kao odrasle i "oformljene" osobe."

Sent from my SM-S918B using Tapatalk

[zvoncica]

Ja sam gora od sve đece.Lol

Pušti to mexico nećemo sad oko toga jednostavno sam pri stavu da nema potrebe fizički kažnjavati dijete da bi ga ka vaspitao.Govorim onako kako sam odrasla nikad probleme nismo roditeljima pravili niti kažem opet moja majka i njene sestre koje su tako odrasle,a dok recimo s očeve strane u surovoj nekoj sredini na planinskim krševima su odrasli bogumi i uz dobre batine i surove uslove.

Jesu njegovi bolje znali ne znam tako je to bilo.
Ja samo velim da se može i bez batinanja podizati đeca.Evo su u Švedsku i Finsku budale a mi smo ka nekakvi carevi.
I ođe završavam diskusiju na temu ja sam jednostavno protiv batina i galame i smatram to slabošću roditelja prije no autoritetom i to je prosto moj stav može biti da nije ispravan ali je moj.

Bluemoon ja se u potpunosti slazem da djecu ne treba batinama vaspitavati tu se ne sporimo...ja sam samo tvoju tvrdnju da su oni koji biju djecu produkt roditelja koji su njih tukli, samo sto si ti to drugacije formulisala, smatrala netačnom...Ne slazem se da oni koji su popili koji šamar, kao što je moja generacija, šamaraju svoju djecu....naprotiv...dodadoh, da sigurno ima izuzetaka, ali nijesu pravilo...i skrenuh paznju da tu potpuno izuzimam patoloske slucajeve tj nasilnike...ja prvim razliku izmedju nasilnika i onih koji su tu i tamo sljapnuli svoju djecu kad nesto slazu (jer ko laze taj i krade) ne daj bože ako ih uhvate kad ukradu vocku iz komsijskog dvorista (jer ko krade, svemu je kadar) kad bije slabijega od sebe i sl....sve ovo sto sam nabrojala su bila vrlo problematicna ponasanja kod moje generacije, a sama cinjenica da je nastavnik imao potrebu da te grdi ili ne daj bože pocupa za kosu je za naše roditelje bila potvrda da si ti uradio nesto sto je bilo neprimjereno a za nas. sirotu đecu, koja su se molila svim silama nebeskima da tata nekako to ne sazna jer ako sazna, taj problem ce i drugi put biti sankcionisan...ja ne mislim da smo mi bili maltretirani, samo se znalo sto se moze a sto ne moze....danas su roditelji mnogo meksi i sto neko rece djeca upravljaju njima.
to mi se ne dopada...nije mi normalno da djever kasni na svadbu svome bratu dje ima neku "ulogu" zato sto njegovo dvogodisnje dijete nece da obuce nista jer je to jutro ustalo na lijevu nogu...i satima se ubjedjujes sa njom...ili situaciju dje dijete maltretira djecu oko sebe, bije, gađe čupa a majka i tata vele "ne mogu mu nista".. e ne znam vala ni to mi nije normalno...ali i to ce biti nekad neciji roditelji pa cemo vidjeti oce li se igrica obrnuti

[high]

Djecu ispravno vaspitavaju dobro odmjerena pravila i principijelnost.
Dobro bih razmislio šta može, a šta ne može. Pravila nikad nisu bila stroga, želio sam da djeca probaju što više, da uče na svojim greškama.
Ali nisu mogla da se biju, da lome stvari, da galame kad odrasli pričaju ili imamo goste, da plaču bez razloga i sl. Stvari koje nisu mogle, nisu mogle NIKAD.
Ni kad je raspust, ni kad sam umoran, ni kad sam raspoložen, ni kad sam nervozan došao sa posla, ni kad su tu druga djeca....nikad.
Djeca su različita i neka su teža od druge, ali ovo gore funkcioniše kod sve djece. Ako se ispravno radi od malena, batine apsolutno nisu potrebne.
Nikad nisam udario svoju djecu. Izazovan je bio period između druge i treće godine. Tada se inate i testiraju šta može, a šta ne može.
Kad bi krenula da lome po kući, samo bih uhvatio za zuluf. Nisam ih čupao, samo bih čvrsto držao dok ne se smire. Ali ih je boljelo, kad pokušaju da se otmu i odu.
Tako bi naučila da se smire, i ko se mora poslušati. Ali i ovo je bilo svega 2-3 puta.

Više puta mi se desilo da ostave kod mene djecu bliski rođaci i prijatelji. I svi su pravili iste greške. Nije bilo jasnih pravila. Danas bi ih puštali da rade svašta jer su umorni, a sutra bi im se prelila čaša, pa bih istukli zbog neke sitnice. Tu je bilo jako zapuštenih slučajeva, pa sam neke morao da resetujem. I to samo jedanput i ništa pretjerano. Bez vike, bez nervoze, bez ikakvog pokazivanja emocija. Onda bih im smireno objasnio jednostavna pravila koja moraju poštovati i to bi bila potpuno druga djeca dok im ne dođu roditelji. A čim dođu roditelji, oni opet po starom.

Sva djeca imaju višak energije i višak vremena. Bitno ih je zaposliti nečim kreativnim. Kad tuđu djecu naučiš nešto interesantno, počnu da te poštuju. Kad ukapiraju da i nije teško poštovati tvoja pravila, prestanu da te se boje i onda te zavole jer im je sa tobom ineteresantno i jer im posvećuješ vrijeme.
Sva ova djeca kojima se desilo ''prevaspitavanje'', kasnije su tražila roditeljima da ih opet dovedu kod nas.

[pecaros]

Za tu prvu fazu vaspitavanja dok je još uvijek aktuelno pitanje što se može a što ne može .... prut je prosvjetitelj i njegov fijuk kroz vazduh jedino govori njima razumljivim jezikom. A ako roditelji nisu "poliglote " pa iz nekih sentimentalnih razloga ne čine to, rade grešku koju više nikad u životu neće moći da isprave.
Ali ođe se dolazi do one PRELOMNE tačke odakle se u stvari i počinje sa vaspitavanjem...... a problem je UVIJEK AKTUELNO taj što roditelji misle da je upravo to i kraj odnosno da je dijete koje ne radi ono što ne smije konačno vaspitano.
Ogromna greška! Najteži I NAJBITNIJI dio vaspitanja tek predstoji.
Ali da sad ne filozofiram i budem bespotrebno preopširan, reći ću ukratko samo još ovo.....
Već sam u prethodnom komentaru napomenuo da je iz raznoraznih razloga samo jedan mali procenat roditelja u stanju da se nosi sa psihološkim preprekama i to po vrlo klizavom terenu a sve u cilju pravilnog vaspitavanja. Zato je najbolji i najsigurniji način da im oni biraju društvo. I to koliko im situacija dozvoljava... VRLO PROBRANO! Najveća greška koju možeMO kao roditelji da napravimo je ta da prepuštimo đeci da sami biraju svoje društvo. Vrlo je glupo potcijeniti uticaj društva na vaspitanje vašeg đeteta. A opet je i vrlo mudro povezati ga sa đecom iz "normalnih" porodica i tako mu dati vjetar u leđa koji može da odradi dobar dio posla umjesto vas dok ste vi zauzeti poslovnim obavezama.
vaspitanje = navika = karakter
vaspitanje nije "hvala"

[tigrovo_oko]

Ne mogu se popovi preskočiti ni na jednoj temi. Koleginice.
Oko moje drago prosto je, sebičnost. Hoćemo da olakšamo sebi život. I nema veze sa ovim što kolega istrabunja oko prava da neko želi ili ne želi da ima djecu. To je sigurno. Niko ne može natjerati ženu da rodi. Tako da kolega ne otkrivaš toplu vodu. Svi to znamo. Ono što sam htio reći, jeate da smo jednostavno sebični, da biramo lakši put. Idemo putem predivnog života na društvenim mrežama. A djecu sigurno nije lako podizati u ovom vremenu, još ako ćemo da ih usmjerimo na neki pravilan put. A onda se zapitao da li je to uopšte pravilan put. Tema je opširan i može da se ide u razne dubine. Ali na kraju se svede na ono u šta ulažemo to i dobijemo. Neki ulažu uposao, neki u djecu, neki u dobar provod itd.

Sent from my SM-S918B using Tapatalk

Jutro tu smo da se peckamo i žuljamo. Široka tema, jako lijepa. Da ispuscam i ja neke žetone.

Jel sebičan brat koji *ebe, ima 4-5-6 djece koju mu podižu žena, majka i neudate sestre? Cg je opstala na tome. Đe je fala tim ženama, majkama, sestrama? Ulica, svetica, naziv institucije? Dobiju samo po kancer od ovog društva i sredine.
Jel sebičan pop koji uprca 6-7, koji nema posao od 7-16h, nema platu, ali popuje porodicama rađajte se, ajde možete vi to. Nemaju svi iste uslove.
Starija đeca (8,9,10,11,12,13,14,15,16,17,18) podižu mlađu - ko je njih pitao da budu roditelji i odgovorni za djecu od 1, 2,3, 4 godine - to nije sebično?
Jesu li dijabetičari koji imaju troje/četvoro djece sebični?
Roditelji jednog/dvoje djeteta su sebični ako priznaju sebi da bi im za treće dijete fokus bio u rascijepu i ne prihvataju priču "đeca se sama podižu"?
Možda komšinica koja ima dva psa/tri mačke a nema djecu nije sebična, nego usamljena i živi u strahu?
Ili ona koja ima jedno dijete nije sebična nego je možda imala zahvat u kbc-u đe su je iskasapili i ostrugali to malo zdrave utrobe što joj je ostalo nezahvaćeno od virusa.
Ili prosto neko smatra da nije dorastao "zadatku", možda ima i konstatovanu šizofreniju ili neku drugu šifru i želi da zaustavi ciklus? Skroz legitimno i vrijedno poštovanja.
Koliko je sve ovo lakši put? Lakši po kome, za koga? Ko to kači na društvene mreže?

Je li toliko teško priznati sebi da ne znamo, ne poznajemo, i osjetiti nesigurnost i saosjećati prema nekom nepoznatom, o čijem zdravlju ili uslovima nemamo pojma? Jer nemamo.

Nego, eto, kako to izgleda kad zloupotrebljavamo svoje riječi (uradih to), i traćimo ličnu moć (energiju) koju smo stekli. Kada svoj glas koristimo da bi drugima izazvali stid ili osjećaj krivice, tada činimo najgoru moguću vrstu prestupa, jer koristimo ono što govorimo da bi uništavali umjesto stvarali. Zato nam i ne ide proizvodnja, a na koncu ni reprodukcija.

Zloupotreba riječi je npr ogovaranje koje je okosnica naše kulture. Ružno govorimo o drugima iza njihovih leđa, ni ne razmišljajući mnogo o tome, i osjećamo svojevrsno zadovoljstvo i sklonost prema ljudima sa kojima tračarimo i uživamo što smo dio takve grupe. U manjini su oni koji to prerastu.

Znaš da se ovo ne odnosi lično na tebe, ali valja osvijestiti da ono što govorimo ima itekako uticaja na naše okruženje. Odgovornost. Saosjećanje. Umjerenost. Velikodušnost. Čistota namjere. Poniznost neka.

[Mojsije]

Poslije 9 i kusur godina zajedno, izgleda da je doslo vrijeme da gospodja i ja pocnemo razmisljati o prosirenju familije, iako o tome nismo puno razmisljali do prije godinu-dvije, imali smo neke druge prioritete
Svakako je dobro kad se um i razmisljanje na bolje mijenja

Sent from my SM-A536B using Tapatalk

[tigrovo_oko]

Možda i je važnije začeti prvo u umu, pa duhu, pa tek u tijelu

[Mojsije]

Možda i je važnije začeti prvo u umu, pa duhu, pa tek u tijelu

Vjerovatno je bolje djetetu kad ima 'izivljene' roditelje
Mi smo iskoristili nase 20te i pola 30ih da se ubrzano usavrsavamo u karijerama, proputujemo dosta, malo vise sazrijemo u medjuvremenu, pa je sad ta odluka o prosirenju vrlo jednostavna, bez nekih usiljenih pritisaka sa strane

Sent from my SM-A536B using Tapatalk

[tigrovo_oko]

Naša prošlost (i ne samo naša) igra ulogu u odgoju djeteta, kao i okruženje i sa kim dijete provodi vrijeme i na koga se ugleda prvih 5,6 godina. Odnos sa djetetom može da izgradi i roditelj koji je iživljen, i onaj koji nije, ali suština je da to velika većina ne radi. Prepuštaju se djeca da grade odnose sa tehnologijom i vršnjacima.

Nakon puno godina kritika, dovođenja u pitanje svega i svih, a posebno svojih roditelja, ko je imao sreću da zaista ima neki dublji odnos sa roditeljima kao dijete, može da uvidi i skrivenu mudrost u vaspitnim obrascima koji su se praktikovali nekad i nisu se dovodili u pitanje kroz generacije.
Međutim, ono što je danas razlika jeste da se stvari i okolnosti mnogo brže mjenjaju nego što je bio slučaj sa našim roditeljima, babama i đedovima ili generacijama prije njih. Jaz koji se stvara je danas čak na dnevnom nivou i roditelj mora biti "konkurentan", a nekad su se promjene dešavale jednom u 20 godina pa je lako bilo održavati vaspitni kontinuitet.

[NotRobot]

Sve što o ovome treba znati je da nikad, ali baš nikad ne treba kritikovati tuđi stil roditeljstva. Nije lako, znam, ali đeca su taiva rabota da možeš sve očekivati.

Pogrešno je pitanje da ili ne - da, čim se to pita. Da, ne postoji ništa što sa tim može da se mjeri. Ne samo ako neko ne želi ili ne može, što je ok. Ima tada drugih finih načina da se taj osjećaj postigne, samo ako se hoće.

[extravaganca]

Jutro tu smo da se peckamo i žuljamo. Široka tema, jako lijepa. Da ispuscam i ja neke žetone.

Jel sebičan brat koji *ebe, ima 4-5-6 djece koju mu podižu žena, majka i neudate sestre? Cg je opstala na tome. Đe je fala tim ženama, majkama, sestrama? Ulica, svetica, naziv institucije? Dobiju samo po kancer od ovog društva i sredine.
Jel sebičan pop koji uprca 6-7, koji nema posao od 7-16h, nema platu, ali popuje porodicama rađajte se, ajde možete vi to. Nemaju svi iste uslove.
Starija đeca (8,9,10,11,12,13,14,15,16,17,18) podižu mlađu - ko je njih pitao da budu roditelji i odgovorni za djecu od 1, 2,3, 4 godine - to nije sebično?
Jesu li dijabetičari koji imaju troje/četvoro djece sebični?
Roditelji jednog/dvoje djeteta su sebični ako priznaju sebi da bi im za treće dijete fokus bio u rascijepu i ne prihvataju priču "đeca se sama podižu"?
Možda komšinica koja ima dva psa/tri mačke a nema djecu nije sebična, nego usamljena i živi u strahu?
Ili ona koja ima jedno dijete nije sebična nego je možda imala zahvat u kbc-u đe su je iskasapili i ostrugali to malo zdrave utrobe što joj je ostalo nezahvaćeno od virusa.
Ili prosto neko smatra da nije dorastao "zadatku", možda ima i konstatovanu šizofreniju ili neku drugu šifru i želi da zaustavi ciklus? Skroz legitimno i vrijedno poštovanja.
Koliko je sve ovo lakši put? Lakši po kome, za koga? Ko to kači na društvene mreže?

Je li toliko teško priznati sebi da ne znamo, ne poznajemo, i osjetiti nesigurnost i saosjećati prema nekom nepoznatom, o čijem zdravlju ili uslovima nemamo pojma? Jer nemamo.

Nego, eto, kako to izgleda kad zloupotrebljavamo svoje riječi (uradih to), i traćimo ličnu moć (energiju) koju smo stekli. Kada svoj glas koristimo da bi drugima izazvali stid ili osjećaj krivice, tada činimo najgoru moguću vrstu prestupa, jer koristimo ono što govorimo da bi uništavali umjesto stvarali. Zato nam i ne ide proizvodnja, a na koncu ni reprodukcija.

Zloupotreba riječi je npr ogovaranje koje je okosnica naše kulture. Ružno govorimo o drugima iza njihovih leđa, ni ne razmišljajući mnogo o tome, i osjećamo svojevrsno zadovoljstvo i sklonost prema ljudima sa kojima tračarimo i uživamo što smo dio takve grupe. U manjini su oni koji to prerastu.

Znaš da se ovo ne odnosi lično na tebe, ali valja osvijestiti da ono što govorimo ima itekako uticaja na naše okruženje. Odgovornost. Saosjećanje. Umjerenost. Velikodušnost. Čistota namjere. Poniznost neka.

Sa tobom je peckanje lijepo.

Sa svim ovim što si napisala bih se složio. Ali ja nisam govorio o ovim slučajevima. Nego o onim gdje se može, ima se, ali se sebično jer je teško (i jeste) podizati djecu. Još ako ćeš da se posvetiš koliko treba mnogo je teško, posebno u današnje vremenu. Sama si i navela neke od razloga. Ali ne stvarati potomke kako nam ne bi bilo teško je po meni sebično. A mišljenja sam i da se dosta ljudi koji nisu htjeli djecu kako bi gradili neke karijere ili zbog nekog x razloga u kasnijem dobu kaju zbog toga. Znam neke. Isto tako se kaju oni koji zbog raznoraznih stvari, takođe sebičnosti, nisu posvetili dovoljno pažnje i vremena svojoj djeci.

Sent from my SM-S918B using Tapatalk

[tigrovo_oko]

Duboko sjedinjenje dvije duše se ne dešava raskošnim svadbenim veseljem, muškarac se ne postaje pucanjem iz puške i ubijanjem životinje, niti se žena postaje prvom menstruacijom, a takođe - začeće djeteta ne čini nas roditeljem.

Nijedan događaj ne može da nas pripremi za izazove sa kojima ćemo se suočiti u novoj životnoj etapi. Istinski se postaje roditeljem kada odgovorimo na unutrašnji poziv koji od nas traži da se hrabro suočimo sa svojim ličnim izazovima i doživimo ponovno rođenje u nov način života.
To je skok u nepoznato i često nas primorava da se suprostavimo opšteprihvaćenim načinima, a radi otkrivanja istinske važnosti postojanja i igranja igre života na nekom novom, višem nivou. A to istovremeno zahtijeva i iscijeljenje naših toksičnih emocija, koje će se sigurno pojaviti.

Mogli bi reći i da vidjeći druge kao sebične (jer naizgled imaju više mogućnosti nego mi, pa čak i sopstvenu djecu, koja imaju pregršt mogućnosti pred sobom) mi im zapravo samo zavidimo jer smo opsjednuti rezultatima, projektima, osjećajem oskudice ili želimo ponovo da imamo ono što smo izgubili. Saosjećanje, umjerenost i mudrost kao lijek, a ne ogovaranje, spočitavanje i oholost.

Kada tako sagledamo stvari - roditeljstvo nije teško, djeca nisu teška za "podizanje".

Samorazumijevanje i samoprihvatanje su prva odgovornost odrasle osobe koja želi da njeguje sopstveni rast, koji se u suštini ne razlikuje od onoga što bilo koji roditelj duguje djetetu.

Uslovi u okruženju imaju direktan i presudan uticaj na emocije i misaone procese odrasle i/ili mlade osobe - čak i onda kada je postala vješta u življenju svog života samostalno, ali ipak nekako ne uspijeva da se poveže sa sobom i svijetom oko sebe, i spremno odgovori na skriveni “zov”. "Promakne" to i onima koji su roditelji, pa eto...

[NotRobot]

Ovdje se duboko ne slažem s koleginicom, baš nas to začeće čini roditeljima i odvaja od onih koji to nijesu, za to nije potrebna ama baš nikakva kvalifikacija ni dozvola mimo sporazuma o seksu i nema veze s tim što ćemo poslije mi raditi s tim činjenicama.

[Raulio]

Tu i genetika igra ČAK! i presudnu ulogu.

Što "ČAK!"? Genetika u svemu igra presudnu ulogu.

Što se tiče roditeljstva.... ja nikako ne mogu da vidim svrhu našeg postojanja ako ne stvorimo porodicu.

A vidiš, svrha mog postojanja je baš da ne stvorim porodicu. I kako to, svi ljudi bez đece zalud su živjeli pa da su vrhunski intelektualci, umjetnici, naučnici... Od svega nekako je najlakše đecu napravit.

Sent from my Redmi 6 using Tapatalk

[Raulio]

Heh, neka ga ovo i ovđe:
"I dalje - to ti je otac! On ti je dao život, ti si njegovo meso i njegova krv - i zato neka ti je svet! Opet lukavo izveden zaključak? Ja bih zapitao zašto me stvorio? Nije valjda iz ljubavi prema meni, koji sam tek imao postati ja. Zar me poznavao prije nego što me stvorio? Da li je na mene mislio dok me stvarao? Da li baš mene želio kad me stvarao? Zar je znao što ću postati? To ne bih htio pretpostaviti, jer bih mu inače zamjerio što me ipak stvorio! Mogu li mu biti zahvalan što sam postao muškarac? Ne mogu, kao što ga ne bih mogao kriviti da me stvorio ženom. Mogu li priznavati ljubav koja se ne osniva na poštovanju prema mojoj ličnosti? Zar je moglo postojati poštovanje prema mojoj ličnosti, koja je tek imala nastati iz onoga čemu ona mora biti pretpostavkom? Gdje je tu onda svetinja? Zar možda u samom činu po kojem sam nastao? Kao da on nije isto što i postupak kojim životinje zadovoljavaju svoje životinjske nagone! Ili se možda ta svetinja krije u posljedici tog čina, koja je samo željezna nužnost i kojoj bi ljudi često željeli izmaći kad to ne bi moralo ići nauštrb mesa i krvi? Ili moram imati za njega dobru riječ zato što me ljubi? To je samo njegova taština, glavni grijeh svih umjetnika, koji se sami sebi dive u svom djelu, ma kako ružno ono bilo."

Sent from my Redmi 6 using Tapatalk

[pecaros]

Što "ČAK!"? Genetika u svemu igra presudnu ulogu.


A vidiš, svrha mog postojanja je baš da ne stvorim porodicu. I kako to, svi ljudi bez đece zalud su živjeli pa da su vrhunski intelektualci, umjetnici, naučnici... Od svega nekako je najlakše đecu napravit.

Sent from my Redmi 6 using Tapatalk

Sticanje navike je magija koja može da mijenja ČAKKK i genetski naslijeđene predispozicije.
Kad bi većina ljudi tako razmišljala kao ti, što bi se desilo?
Mada da se ne bih osjećao kao licemjer moram priznat da sam se zaustavio na samo jedno dijete baššš iz sebičnih razloga. A najgore je to što kad bih dobio šansu da ponovo odživim ovaj život opet bih se zaustavio na jedno dijete. U stvari.... ni pod tačku "razno" ne bih nikad promijenio mišljenje.

[joni]

Ne vidim sebičnost u osobama koje se zaustave( s namjerom) na jedno dijete.Može biti prije neki strah u pitanju ili preveliko a neopravdano proračunavanje u tuđe ime.
Ne znam je li istina,anegdota ili generalno uvriježeno razmišljanje,ali čuo sam priču,da u jednom dijelu Srbije(prema Rumuniji),kad se pridao drugi sin u porodici,majka bila malo tužna.Neko je pitao,pa zašto?Rekla,pa sad moramo još vrednije raditi da kupimo još jedno imanje,jer ovo postojeće je nedovoljno za dvojicu,a da je žensko...


Sent from my 2201117TY using Tapatalk

[Bluemoon]

Kako se na naše prostore tuđa đeca prave,vode brige kaki su drugi roditelji,ko će što s svojim životom a to se na zapad naplaćuje i to ih naruče i zovu ih lajf kouči.Ođe sve free.
Kod nas komšija/nica bi i sopstveni život bacili u smeće samo komšiju/nicu $etuju da im zavire u privatne živote da im vele kako će đecu podizati.

I obavezno da pitaju ka svaki dobri ljudi a kad ćete?A kad će drugo?A kad će treće?
A ovi na zapad svi gledaju svoga posla.Pi kakva bezosjećajna ološ.

Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk

[joni]

Kad se već spominje komšiluk:
Na čiju savjest ide eventualni abortus ako se za njega odluče supružnici,pri čemu je dijete biološki komšijino,ali žena odluku prebači na nju i muža a biološki otac nije uključen u odlučivanje?


Sent from my 2201117TY using Tapatalk

[Bluemoon]

Na sistem za navodnjavanje.

Poslano sa mog CPH2135 koristeći Tapatalk

[Raulio]

Muž odnosno muškarac nikada ne može biti sto posto siguran da je otac osim test da se radi. To je najjače

Sent from my Redmi 6 using Tapatalk

[NetworkMaster]

Ne valja ni sve znati ....

Sent from my SM-A546B using Tapatalk

[Raulio]

Dosadih sa Sajnfeldom ali kako se trenutno daje sve me asocira na ovu ili onu epizodu. I poslije kažu serija o ničemu, prije će bit serija o svačemu

Kad muškarac postane otac stvara svoje ljude, očevi su stvarno zastrašujući, mene moj nikad udario nije ali mi je uliva strah u kosti do neđe puberteta. Sjećam se početkom devedesetih donese kući Fukoovo klatno i veli čitaj, ako sam što razumio ali pročitah. Pa ona enciklopedija Sve životinje sveta, zašto se ova ptica zove ovako, ova riba ovako da primijetim vezu, a imao sam i naviku da rastavljam stvari, rastavih startni pištolj i slomih nešto, to neću zaboravit taj strah i kad tetejca nisam dobro vratio u futrolu (jes, igrao sam se pištoljem ka dijete, normalno kad sam bio sam). Poslije me briga nije bilo, kad me učio da vozim bio se baš napučio (što vele Zećani), ja krenem, ugasi se, pet, šest puta...i stavio ruku na glavu a on veli "Ajde Njegoš.." kako sam se presmija i još "vozači su najgluplji ljudi na svijet..." eeeeee uspomene



Sent from my Redmi 6 using Tapatalk