Kad smo bili djeca u moj kvart kad bi bio nekom od djece rodjendan a nisu roditelji imali da nam daju novac za kupovinu mi bi sa polica našli kakvu knjigu,napisali posvetu, umotali u neku kesicu i tako pošli na rodjendan.Zato što je to bilo uobičajeno svi bi slavljenici prevrtali očima kad bi se stiglo na vrata, posebno oni čiji su roditelji imali da im kupe sve moguće.Danas je drugačije i ja uvjek prijateljima kažem kad se opterete šta da mi poklone za rodjendan jer neće ni pod razno da me vide praznih ruku,da uvjek mogu da mi kupe neku dobru knjigu.Taj mi je dar najvrijedniji i ako neko voli da čita uvjek će ga to obradovati.
Послато са GT-I9070
Bookmarks