Eksploatacija momaka i Đevojaka na cetinju 2

[ivanbegovac]

Kad su stasali sinovi, a bogami i poneke kćerke glavonja koji zadobiše carstva na bojnim poljima Drugoga svjetskoga rata, najčešće krijući se po lominama..(...’’Tadijer komandijer Peśo ostro komandova: JUNACI BORCI, IZIDITE IZ LOMINA), uputiše se primjerima roditelja u najprofitabilnije zanimanje RUKOVODIOC(PartiNski). Odabrani – najzaslužniji borci izboriše slanje svoje đece u kumrovečku školu, poslije koje im je SVE bilo moguće.
Tamo, u Kumrovecu su se zbližili zajedničkim životom i zajedničkom idejom. Sklopljena su, ono što se kaže, doživotna prijateljstva. Tu, među polaznicima kumrovečke škole bilo je osoba raznog profila. Bio je, recimo, sin jednog molera, koji je uz to bio i farbar, kome su 1945. godine prilikom pretresa kuće(kako bi ga SekLetar maka iz kuće sporadi žene mu – opisano u knjizi ’’KO DRMA CETINJE SA TRI MET(r)A FORE’’ – ŠTAFETA ) pronađene četiri talijanske puške. E, ali žena molerova, ne da je bila vješta i isposlovala oslobađanje muža, već je isposlovala na onu rabotu i prijem muža- meolera farbara u više partiNske krugove. E, sin takvih roditelja ’’zaglavi’’ prijem u kumrovečku školu. U Kumrovec je upućen i sin jednog od sastavljača spiskova za strijeljanje i kasnije za deportovanje na Goli Otok.
Kvalitetan kadar, mora se reći.
Poslije škole svršene polaznike drugovi ’’ozgo’’ rasporediše po Opštinskim Komitetima đe se odlučivalo o svemu, pa i o životu i smrti.
Sekretar Opštinskog Komiteta Leskovca isposlova izgradnju lokalnog puta Svođe – Crna Trava i u dogovoru sa drugovima iz Kumroveca sastavi izvođače radova pod, tobož, OMLADINSKOM RADNOM AKCIJOM. Tri brigade su sastavljene. Omladinska brigada N.H. Ružica Vasikić – Pančevo; Omladinska brigada Zemun i Omladinska brigada Đorđije Lopičić – Cetinje.
Kako je na Cetinju sastavljena brigada za ekploataciju?
Fizički jače momke su aktivni politički radnici, članovi Komiteta, profesori geografije i matematike obarali na popravni ispit. Kako bi kome momku bila zaključena jedinica iz geografije, na velikom odmoru bi mu prilazio Cuca Živković i otud odovud bi mu u povjerenju rekao da mu on, Cuca, može srediti da 100% položi geografiju na popravnom. To znam iz ličnog iskustva. Naravno da sam bez razmišljanja pristao, jer se kod Dušana TEŠKO, gotovo nikako nije moglo proći. Dušanovo pitanje iz GEOGRAFIJE: ''Buđenje svijesti afričkih naroda uz osvrt na kolonijalizam. Ajde položi majčin sine, ako nijesi došao na ispit u brigadirsku uniformu.
Autobusima do Titograda, vozom 2 dana i 2 noći do Sarajeva. Iz Sarajeva do Beograda i onda vozom do Leskovca. Kamionima do sela Tegošnica u improvizovani logor od vojničkih šatora sa slamom prekrivenom vojnim dekicama(ćebadima).
Radilo se krvnički kako bi se oborila rekordna norma od juče. Dobijali smo doručak, UŽINU, ručak i večeru. Onu užinu ću pamtiti do smrtne ure. Dobijem pogolem ćibak leba i cijelu konzervu paštete SAMO ZA MENE. Ta užina i jedinica iz geografije su me žestoko sprečavali da ne pobjegnem. Čim je razradio sa okolnim seljacima trgovinu namirnicama, Komandijer Radivoje Labudović nam ukide CIJELU paštetu za užinu i repete za ručak i večeru. Jedna konzerva na dvojicu, a ubrzo i na trojicu. Ostrvio se Labudović baš.
Konačno, jednog dan uždila kiša koja nam nije dala da idemo na ’’trasu’’. Dokoni, počesmo, najprije stidljivo, a poslije žešće da se dogovaramo kako da stignemo do Leskovca. SVI smo imali jedinicu iz geografije ili matematike, a selo gdje smo bili je bila divljina u bukvalnom smislu. Kamion nijesmo viđeli. Autobus? Što to bješe? Dakle, bespuće do Leskovca i jedinice iz geografije i matematike nas spriječiše da pobjegnemo.
Nedugo po povratku SekLetar cetinjskog Komiteta kupi pogolemo imanje u zavičaju nadomak samoga jezera.

[St.Dzonny]

A sto volim oe price, ne umijem kako da ih nazovem. Sto se mene tice ne moras pisat oko sexualnih sloboda okolnijeh mjesta, ovo je sasvim dobro. Samo bi dobro bilo smislit neki zajednicki naziv, da se ne razvodnjava na sto tema.
Uzdravlje.

[ivanbegovac]

A sto volim oe price, ne umijem kako da ih nazovem. Sto se mene tice ne moras pisat oko sexualnih sloboda okolnijeh mjesta, ovo je sasvim dobro. Samo bi dobro bilo smislit neki zajednicki naziv, da se ne razvodnjava na sto tema.
Uzdravlje.

Ево ме Џони као бригадир да видиш да то нијесу измишљотине, већ жива живцата истина. Сексуалних слобода по околним селима не знам да ли је било, али у цетињској Гимназији и Медицинској школи професори су себи прибављали слободе у вези са ученицама.
Пробаћу да опишем колико будем умио моја сјећања на прошла(неко рече ''ВУНЕНА ВРЕМЕНА'').
Поздравњем те стиснутом пешћу на слијепо око.

[metuzalem]

Ево ме Џони као бригадир да видиш да то нијесу измишљотине, већ жива живцата истина. Сексуалних слобода по околним селима не знам да ли је било, али у цетињској Гимназији и Медицинској школи професори су себи прибављали слободе у вези са ученицама.
Пробаћу да опишем колико будем умио моја сјећања на прошла(неко рече ''ВУНЕНА ВРЕМЕНА'').
Поздравњем те стиснутом пешћу на слијепо око.

Evo konačno priča i osvrta dostojnih Cetinja kao grada osvjedočene prošlosti kako se po ovome forumu ne bi motali oni koji ne znaju bez da se na sve posprdnu jer drugo ionako ne umiju...
Bravo dobri moj i pozdrav od

- M -

[HENKEL]

Da nije ova dva đeda te palamude moga bi se komotno zatvorit podforum Cetinje.

[ivanbegovac]

Da nije ova dva đeda te palamude moga bi se komotno zatvorit podforum Cetinje.

Kladim se u svo žeženo zlato ovoga svijeta da APSOLUTNO ne znaš ko sam, ali si me okuražio da još malo palamudim, kako uspje da rečeš.

[Raquel]

Pa hajde..

[metuzalem]

Originally Posted by HENKEL
Da nije ova dva đeda te palamude moga bi se komotno zatvorit podforum Cetinje.

Originally Posted by IVANBEGOVAC
Kladim se u svo žeženo zlato ovoga svijeta da APSOLUTNO ne znaš ko sam, ali si me okuražio da još malo palamudim, kako uspje da rečeš.

E viđi dobri moj, ovi đetić (HENKEL) jeste stvarno jedno od onih pametnih i pristojnih čeljadi, ali mu , pred onim razvaljenom cetinjskom pljacom "DOLINE BOGOVA", nije moguće nama đedovima (matufima) odati iskreno priznanje, jer ga uslovni reflex cetinjskih međusobnih odnosa i komunikacija primorava da mora biti cool i iznad onoga o čemu donosi svoj sud, kako mu se radi toga ne bi posprdnuli tzv. proznati vlasnici - "javnog mnjenja". No ipak ohrabruje činjenica da on i ostala cetinjska mladost, iako s visine, pomno prate i vrednuju ono što nas dvojica vadimo iz "naknadne pameti" o godinama koje su pojeli skakavci UDBE u čijoj sjenci žive i nadaju se i ne pokušavajući shvatiti tvoje svjedočanstvo, kao indirektni uzrok njihove stvarnosti.

[ivanbegovac]

3. Eksploatacija cetinjskih đevojaka – učenica.
Jedan Profesor cetinjske gimnazije, malo naćefleisan na proslavi dana Škole veoma glasno, a kako bješe tada ustao, svi umuknuše, te u mukloj tišini reče pomenuti vaspitač: ’’TEŽAK JE ŽIVOT NAS PROSVJETNIH RADNIKA. GLEDAMO KAKO OVI ŽENSKI PUPOLJCI CVJETAJU, A MI NE MOŽEMO DA UZBEREMO PONEKI’’.
Jeste dotični bio bogalj sa vidljivim fizičkim nedostatcima. Nije imao desnu ruku i lijevo oko, što se nije moglo ničim zakamuflirati, kao što je jedan drug član Komiteta kamuflirao nedostatak jednog uha kojega mu je krmača odgrizla, a govorio je da mu je u ratu metak otkinuo to parče, pa je stalno nosio kačket nakrivljen tako, da je prekrivao skoro cijelo uho. Sve do dijela na kom ženskinje nose minđuše. Za njega je Mijo Banović govorio da je dao uho za Skoplje kao pomoć poslije katastrofalnog zemljotresa.
E, vaspitač je imao ruku – protezu i stakleno oko. Ti nedostatci su vukli za sobom određene osobenosti psihološke prirode, što nije nikakvo čudo. Nikako nije mogao sakriti mržnju prema učenicima koji su malo ili malo više lijepo fifički izgledali. Gaga Sekulić – jogaš(bilder), razvijotko od metr sa ramena na rame nije moga dobiti dvojku kod njega, ama baš nikako.
Kad je vaspitač izgovorio ono o pupoljcima, đevojke već dobro, što se kaže, zađevojčene značajno razmijeniše poglede i tada započe eksploatacija.
Jedna učenica, politički veoma aktivna, dijeljaše otoman u NU ’’Jovan Tomašević’’ sa jednim, pa sa drugim profesorom, a u školi sve čiste petice. Jednu drugaricu koju Bog bješe baš obdario ljepotom, a kako biva ostavio je oskudnu sa inteligencijom, veoma lako ovede u NU(Narodni Univerzitet) i još lakše na oni otoman. Veoma brzo se raširi krug korisnika otomana, pa se problem ’’rasporeda’’ morao rešavati.
Proširio se krug na devet korisnika učenica. Sve učenice nijesu mogle baš dugo bivati van kuće.
Problem je riješen tako što su svih devet Profesora ’’ušli’’ u zajedničku kasu i kupljena je jedna ’’Zastava 750’’ srge boje, kojom su prevožene učenice, ljeti u ono te se zove Hotel na Rijeku Crnojevića. Ključeve od dvije sobe je držao Spasoje Mirkov, pa kad bi ljubavnici naljegli, jedan bi istrčao iz auta i uz oni uzmiduh od uzbrdice došao do Spasojeve kuće da uzme dva ključa i dvije šterike(svijeće) i da plati. U one dvije sobe su bili po dva kreveta, ali samo šušte prekrivene vojničkom dekicom(ćebetom) sa crvenom prugom po sredini. Bili su i ormari, ali sa izvaljenim vratima. Astal je bio improvizovan od deset opeka(cigli) prekriven starijama novinama. Stolica nije bilo. Śeđelo se na krevet za vrijeme svukovanja i pripremnih radnji. Šteriku, kutiju šibica i ključ bi ostavljali na onaj sto od opeka da ih Spasoje ujutro pokupi i ponese kući za sledeću veče. Normalno, rastegnuo bi ono ćebe po krevetu kao svaki dobri hotelijer.
Zimi se odilo na Lovćen u planinarski dom, ma dosta rijetko zbog snijega, ali je bilo drva za loženje. Išlo se zimi, uglavnom, u Buljaricu u dječje odmaralište koje je bilo zatvoreno, ali su ključevi bili u jednoj fijoci(škafu) od pisaćeg stola u N.U.
Ta nastava je trajala više od petnajes godina. Učenica koja je bila u vezi, regrutovala bi novu, najčešće zbog jedinice iz matematike i tako u krug. Ruka ruci.
Posledice nepažnje prilikom odnosa je popravljao Rajko ginekolog, koji prvi kupi na cetinju volkswagen bijele boje koje Gane nazva folcvagina, a docnije đevojačka suza
Mnoge učenice su se udale za svoje vaspitače iz ovih ili onih razloga.

[ivanbegovac]

1. Eksploatacija momaka i Đevojaka na cetinju

Ne znam da li da prvo opišem eksploataciju momaka, jer će opis eksploatacije đevojaka prije privuči pažnju.
Elem, valja najprije ojasniti u čemu se sastoji ta eksploatacija. Ova, o kojoj ću prozboriti dvije tri riječi je nagrdila Cetinje kao kuga. Kako? Zveči pitanje. Evo kako:
Vojni rok u SeFeReJotu su služile Sve osobe muškoga pola od navršenih 18 do 27 godina životne dobi.
Služenju je predhodila regrutacija, odnosno detaljan zdravstveni pregled, pa poslije toga određivanje roda vojske u kojem će zdrava osoba muškoga pola sa navršenih 18 godina odslužiti svoj rok.
Ova regrutacija je uz ogromnu nelagodnost zbog skorog odlaska negdje u neku kasarnu imala i jednu zericu, ajde da kažem, zadovoljstva za mene. Koje mi je to bilo zadovoljstvo? Regrutaciju, ljekarski pregled su obavljali nekolicina ljekara raznih specijalnosti. Momci su u gomili bili goli potpuno. Tada su meni bili interesantni momci kojima su, predpostavljam, tetke, babe i majke tepali:Kuronja tetkin, kuronja babin, kuronja mamin i oni su do toga dana živjeli u ubjeđenju da su zaista kuronje. Ja sam izbjegavao ’’vojsku’’ raznim marifetlucima i bio na regrutaciji četiri puta. Prizor sa kuronjama je svaki put bio isti. Izbečene oči i otvorena usta zbog munje koja je ’’kuronju’’ ošinula kad je saznao da je ustvari SMOKI babin, tetkin, mamin...
No da se vratim na glavnu temu. Svi rodovi vojske su se služili dvije godine, osim Mornarica. Mornarica se služila TRI godine. O tome je i pjesma ispjevana:

Mornarica ne nosi kaiše,
Zato služi godinicu više.

Cetinjski vojni referenti Stanko, Mirko i Krsto su raspoređivali regrute u rodove vojske.
Od 1945 godine do dana kad je Mornarica izjednačena sa ostalim rodovima po trajanju vojnog roka Stanko, Mirko i Krsto uputiše u Mornaricu 754 momka. Prosta računica kaže da su to 754 godine dana, pa se pitam što su 754 momka u punoj fizičkoj snazi mogli uraditi za godinu dana. Mota mi se po glavi da su mogli lopatama i krampovima probit tunel kroz Đinovo brdo. Jes vraga. Promijenili bi klimu u Cetinju, jer bi primorska klima prodirala kroz taj tunel, pa bi morala da se mijenja iz korijena vojna koncepcija odbrane Cetinja u slučaju neprijateljske agresije. Nikad nijesam saznao da li je postojala koncepcija za slučaj prijateljske agresije. Šalu na stranu, ali koliko je samo novca izgubljeno u 754 domaćinstva cetinjske Opštine. 754 GODIŠNJE plate i ostali prihodi. Poljoprivredni radovi po domaćinstvima iz okolnih sela cetinjske Opštine.
Kad sam se konačno dokopao rešenja o nesposobnosti za službu u JNA u mirnodopskom stanju, nijesam propuštao za živu glavu da ’’vadim mas’’ Stanku, Mirku i Krstu koji mi jednom prilikom kaza opravdanje zašto su toliki momci poslati u Mornaricu. Reče mi da su u dogovoru sa SLUŽBAMA smirivali Bogdanov kraj u kom je postojao i odlično radio kupleraj i da se momci nauče da plivE. Đaola. Moj brat Ljubo i dan danas pliva ka śekira bez držala, a odrobijao je sve tri godine.
Kad je Ćiro Đurđin pošao u Šibenik u vojsku, Đurđa je u Elektron kod Vaske kupila radio i po vas dragi dan vrćela ono puce ne bi li našla Radio Šibenik. Kako joj nije pošlo za rukom, iznijela ga je i razbila u sto komada na cimenat(trotoar) pred kuću.
Ilustracije radi, iz kuće u Ivanbegovoj ulici broj 41, koja ima osam soba(osam domaćinstava) u Mornaricu su Stanko, Mirko i Krsto uputili: Nika Bobiju, Đoku Žabonju, Vala Ženkulicu, Vlada Teniku, Vaska Tula, Milana Đabožderi, Milorada Začirskog, Branka Ćetka i Ljuba Bukinu. Deseti sam trebao biti ja da zaokružim cifru, ali sam nesposoban.

[metuzalem]

Problem je riješen tako što su svih devet Profesora ’’ušli’’ u zajedničku kasu i kupljena je jedna ’’Zastava 750’’ srge boje, kojom su prevožene učenice, ljeti Ključeve od dvije sobe je držao Spasoje Mirkov, pa kad bi ljubavnici naljegli, jedan bi istrčao iz auta i uz oni uzmiduh od uzbrdice došao do Spasojeve kuće da uzme dva ključa i dvije šterike(svijeće) i da plati. U one dvije sobe su bili po dva kreveta, ali samo šušte prekrivene vojničkom dekicom(ćebetom) sa crvenom prugom po sredini. Bili su i ormari, ali sa izvaljenim vratima. Astal je bio improvizovan od deset opeka(cigli) prekriven starijama novinama. Stolica nije bilo. Śeđelo se na krevet za vrijeme svukovanja i pripremnih radnji. Šteriku, kutiju šibica i ključ bi ostavljali na onaj sto od opeka da ih Spasoje ujutro pokupi i ponese kući za sledeću veče. Normalno, rastegnuo bi ono ćebe po krevetu kao svaki dobri hotelijer.

Ovo, skoro uzgredno "palamuđenje", zaslužuje biti nazvano antologijskim, jer se prvi put u Cetinjskoj pljaci pojavljuju nesmiljeno stvarne -(autentičnosti koja se ne može dovesti u pitanje)- umjesto prežvakanih priča o priznatim i nepriznatim cetinjskim "oriđinalima" kojima je, možebiti i sama UDBA, zamajavala rasjeđelu i ožvalu cetinjsku "javnost", jer baš ne može biti da ona nije znala za ove "eksploatacije".

Koliko god bila prežvakana ona sentenca B. Pekića o "Godinama koje su pojeli skakavci...." još niđe dosad nije postojao tako tačan "izvještaj" o tim, pojedenim, godinama, poput ovog gorenavedenog o 754 (i slovima: sedamstopedesetčetiri - uh skoro milenijum! ) godina mornarice, da o drugim da i ne govorimo... Ako je dosadašnje ćutanje cetinjske pljace o svemu ovome odgovaralo izreci: "Ćutanje je zlato", što li će sada reći i misliti o "palamuđenju" dva matufa, koje danas mogu (jedino ovđen) pročitati sve one - cool - mamine, tetkine i babine KURONJE, koje nikakva opštenarodne regrutacija - neće - opominjati da nijesu drugo do obične SMOKI zamlatine.

- M -

[metuzalem]

E u ovoj priči o Vojnom Stanu te moram dopuniti, posebno zato što se i ovđen radilo o izvjesnoj "eksploataciji" mlađeg ženskog naroda, koji bješe pristupio vježbanju na spravama a koje se nije moglo izvoditi bez pomoći "stručnog osoblja". Sve bi bilo kako treba, da se ono "osoblje" nije sastojalo od par kršnih i zgodnih brkajlja, koji su se u svoju asistenciju unosili u tolikoj mjeri, da su pritom neprestano pipali i najintimnije predjele tijela mladih vježbačica, kojima izgleda to nikako nije smetalo, već naprotiv, tako da se nijesu mnogo osvrtali na nas ostale (žestoko uspaljene) posmatrače. Ne znam da le je i ovom prilikom bila organizovan kakav prevoz i smještaj kao u primjeru "eksploatatora" iz "PROSVJETE" no kako izgleda da je vjerovatno i toga bilo s obzirom na oni vozni park te ga ti pomenu...

U svakom slučaju, ne samo mlađi stanovnici "DOLINE BOGOVA" već i oni stariji mogu se iz - "palamuđenja" - nas dvojice iz prve ruke uvjeriti u kojoj mjeri je Cetinje bilo napredno, ne samo u duhovnom već u mnogome i u jebačkom pogledu jer, ako ćemo pošteno, pomenutu "eksploataciju" mirne duše možemo svrstati u obrazovne djelatnosti, koje su čak i ovdje na Trulom Zapadu veoma zapostavljene i neodgovorno prepuštene ulici, *****ma i podvodačima.

[ivanbegovac]

Izvodi iz knjige ''CETINJSKE AFERE''

AFERA ROKE RO
Grahovska ulica se ’’proteže’’ od Vatrogasne pa do Vile sa lijeve, i Zelene kuće sa desne strane. Na prostoru sadašnje Autobuske stanice bio je Vojni stan. Sa lijeve strane Grahovske ulice je betonska ograda Škole Njegoš, a sa desne strane(gledano ka Vili) bio je dubok kanal salidžan klesanim kockama kamena, koji se završavao ponorom koji je bio na mjestu gdje je sad ćošak od ’’Obodove’’ zgrade, tačno ispod stana Kira Banovića. Taj ponor nepravilnog oblika, u ’’prečniku’’ od oko četiri metra je prilikom izgradnje te zgrade prekriven sa četiri čelične šine, pa povrh njih ’’patosan’’ daskama(pontovima). Mićun Jovović je ispleo od betonskog gvožđa grede(hepsove, kako govoraše) koje su položene na taj patos iznad ponora, i izlivena je betonska ploča. Praktično, sami ćošak od zgrade je nad ponorom koji je ’’kupio’’ vodu od Centrale do početka Grahovske ulice. Duž toga kanala(sa desne strane) su bili vojni hangari

u kojima je bilo uskladišteno puno oružja svih vrsta. Bilo je i nekoliko đipova. Motora sa prikolicama je bilo za svakog od nas. Jedan crveni je bio Jojin. Svi smo śeđeli na svojim motorima, i vozili ga ih u mašti, ustima oponašajući rad motora. Jednog dana poče rušenje tih hangara, pa time i naših igraonica. Sve je uklonjeno jednim Džemsom

kojega je vozio Pančo,
i Pragom

Geodetskog zavoda koju je vozio Niko Bobija.
Ostao je samo dio Vojnog stana koji je i sad u istom stanju spolja.

Unutra su izvršene prepravke. Najvažnija prepravka je bila formiranje fiskulturne sale. Karike koje su se spuštale i podizale po potrebi, razboj, vratilo, kozlić, konj sa montažnim hvataljkama, dva konopa različite debljine za penjanje, strunjače... ma svašta nešto. U okviru tog sprtskog centra formirano je fiskulturno društvo ''Partizan''. Vlado Vukić je znalački organizovao rad svih sekcija. Beli Jablan, Branko,Suri Martinović i Keva su bili ’’Prednjaci’’. Masovno smo se učlanili u ’’Partizan’’. Baš je bilo divno mjesto za fizičko, ali i za DUHOVNO vaspitanje.
Jugoslovenski asovi gimnastike(Čaklec, Oblak..) su gostovali. Organizovano je i državno gimnastičko prvijenstvo. U ‘’Partizan’’-u je održano i Savezno prvijenstvo u košarci za žene... Ma jednom riječju, cijeli jedan značajni život se tu odvijao. Nije bilo ’’uličara’’ osim u Bogdanovom kraju. Sva ostala đeca i omladinci su imali razne obaveze u ‘’Partizan’’-u. Subotom poslije podne su organizovana druženja – ČAJANKE. Čajne kolutiće i keks su mnogi tu prvi put viđeli i pojeli.
E, sad se tu dogodi NEŠTO.
Jedan naš sugrađanin je sa puta u inostranstvo donio NEKE ploče. Bila je i jedna ’’long-plejka’’ ROCK ’N’ ROLL-a CHUCK BERRY-a. Sama avangarda rok muzike. E, da. Samo to je dolazilo sa trulog nazadnog zapada. Na omotu ploče slika grupe crnaca. Kad smo o prvom mraku mi đeca otišli sa čajanke kućama, stariji su ostali i SLUŠALI ČAK BERIJA. U društvu koje je ostalo da sluša ploče je bio i Sreten, koji je odma po završetku sve referisao u SUP.
Sreten se, inače, stalno potvrđivao kao dostavljač(Maturanti u Hotelu Park kad potrošiše sav mogući i nemogući repertoar, zapjevaše:Strojte se strojte četnici. Sreten se izgubi, i za tili čas dođe milicija...).
Ujutro, prije odlaska u školu, ’’Plava ptica’’
pokupi SVE slušaoce ROCK ’N’ ROLa. Oko deset ura ispod Teze prostruji pitanje od usta do usta:
- Ču li ti ovo za ROKERO, a???
- Čuh, načulo me od Boga.
- Kukuu nama dovijeka, a što ovo bi.
- A, ne pita me ništa...

[ivanbegovac]

E u ovoj priči o Vojnom Stanu te moram dopuniti, posebno zato što se i ovđen radilo o izvjesnoj "eksploataciji" mlađeg ženskog naroda, koji bješe pristupio vježbanju na spravama a koje se nije moglo izvoditi bez pomoći "stručnog osoblja". Sve bi bilo kako treba, da se ono "osoblje" nije sastojalo od par kršnih i zgodnih brkajlja, koji su se u svoju asistenciju unosili u tolikoj mjeri, da su pritom neprestano pipali i najintimnije predjele tijela mladih vježbačica, kojima izgleda to nikako nije smetalo, već naprotiv, tako da se nijesu mnogo osvrtali na nas ostale (žestoko uspaljene) posmatrače. Ne znam da le je i ovom prilikom bila organizovan kakav prevoz i smještaj kao u primjeru "eksploatatora" iz "PROSVJETE" no kako izgleda da je vjerovatno i toga bilo s obzirom na oni vozni park te ga ti pomenu...

U svakom slučaju, ne samo mlađi stanovnici "DOLINE BOGOVA" već i oni stariji mogu se iz - "palamuđenja" - nas dvojice iz prve ruke uvjeriti u kojoj mjeri je Cetinje bilo napredno, ne samo u duhovnom već u mnogome i u jebačkom pogledu jer, ako ćemo pošteno, pomenutu "eksploataciju" mirne duše možemo svrstati u obrazovne djelatnosti, koje su čak i ovdje na Trulom Zapadu veoma zapostavljene i neodgovorno prepuštene ulici, *****ma i podvodačima.

Kako da ne. Kao slučajno smo lomili ćoškove od ofarbanih stakala na prozorima svlačionica. Sjećam se da jednoj ''vježbačici''(Gordani) nije smetalo što je ležala na gredu oslonjena samo kičmom. Mi, voajeri, smo gurali glave jedan drugome dok ne nacentriramo oko na onaj odlomak stakla. Voliš li me draga? pita on. Volim dragi i u crnu zemlju ću za tobom. Falilo je da zaleleče(po mom ukusu).

[metuzalem]

Kako da ne. Kao slučajno smo lomili ćoškove od ofarbanih stakala na prozorima svlačionica. Sjećam se da jednoj ''vježbačici''(Gordani) nije smetalo što je ležala na gredu oslonjena samo kičmom. Mi, voajeri, smo gurali glave jedan drugome dok ne nacentriramo oko na onaj odlomak stakla. Voliš li me draga? pita on. Volim dragi i u crnu zemlju ću za tobom. Falilo je da zaleleče(po mom ukusu).

Boldovano ukazuje u kojoj mjeri su, sportska omladina Cetinja i njeni trenerri, pokazali vrhunsku - dosljednost - kako ova "eksploatacija" ipak ostala u potpunosti u domenu sporta i gimnastika, time što su za nju koristile iste sprave... Svaka čast!
- M -

[ivanbegovac]

S u d i j a

Osamdeset i neke, đaole ga deri, zaboravio sam koje, vraćam se iz pjace kući u Ivanbegovu na ručak. Na ćošku Bajove i Ivanbegove ugledah jednu tek stasalu đevojku, bolje reći još uvijek đevojčicu, đe čuči pri jednoj lipi, pocijepane bluze i rašice, rukama se drži za sljepočnice i rida. Podne. Narod cirkuliše, ali se niko ne obazire na nju. Ne živim stalno na Cetinju, već dolazim ljeti, i nijesam baš u toku sa svakodnevnim životom. Svejedno, priđem đevojčici, bez obzira, iskustvo me uči, na taksirat koji me zbog toga može zadesit, čučnem ispred nje i blago je upitam:
- Dijete, što se dogodilo???
- Jooooj čiko, pomagajte, ako Boga znate.
Suze se slivaju niz prelijepe obraze tako kako nikad ranije nijesam vidio. Suze ne teku iz krajeva oka, nego, naprosto, kao slap iz cijeloga oka da vri.
- Što je bilo, pitam je i najradije bih je zagrlio kao svoju kćerku, ali sam nešto podozriv. Buni me to što ima prolaznika, a niko ni da pogleda. To je nešto što ja ne prepoznajem kao cetinjsko ponašanje. Mora da je nekakva svakodnevica, ali ne vjerujem. Pitam je ponovo:
- Što se desilo? Kako ti mogu pomoći? Čija si ti?
- Joj čiko, molim vas da me odvedete u miliciju. Ja nisam odavde. Sa društvom sam došla iz Budve da vidim Cetinje, ali smo se pogubili nekako. Tu, kod te prodavnice, pokazuje mi na specijalizovanu prodavnicu sireva, neki momci su hteli da me siluju. Jedva sam se odbranila.
- Kako.... čekaj... stani... , ne mogu da dođem do daha. Koji momci??? Đe su??? Kako???...
- Ogrebala sam jednoga po licu jako, pa su pošli negde, ne znam gde. Vodite me, molim vas u miliciju. Lako će ga naći, jer sam ga baš jako ogrebala.
- Hajdemo. Možeš li ustati???
- Valjda mogu. Tresu mi se noge. Hoćete li mi pomoći.
- Kako da neću.
Pomognem joj da se pridigne. Baš joj klecahu noge. Malo potraja dok se stabilizovala, te pođosmo pud Banovine u miliciju. Gospode!!! Milicija na drugom spratu. Jedva se doteturasmo do dežurnog.
Procedura. Nabada dežurni jednim prstom po pisaćoj mašini, sastavljajući zapisnik. Kad je završio, uzima telefon i poziva nekoga. ’’Druže komandire imam lice ženskog pola... objašnjava ’’slučaj’’.
Slušaj vamo, kaže meni dežurni, idite dolje na prvi sprat da date iskaz kod Sudije.
Na prvom spratu, u pisarnici, ispričah ono što sam čuo od ’’lica ženskog pola’’. Aha, reče pisar čičkuljave kose - šta li je. Sačekajte tun na portik, doke dođe Sudija. Saću ga ja zivnut preo telefona.
Pisar je, garantovano, pozvao mnoge prije Sudije, jer je nastao defile sa izrazitom radoznalošću kroz hodnik. Naiđe, napokon, jedan omanji čovjek. Ja, lično, takve osobe zovem PRČ. Taj ne prodefilova, već izvadi ključ iz džepa i otvori vrata od sobe 23. Zazvoni telefon u pisarnicu, i onaj pisar izađe i mrgodno nam reče da idemo kod Sudije u sobu 23.
Sudija, onaj prč, sjedi, garantovano, na poveći jastuk. Dobuje prstima obadvije ruke po stolu prilično dugo, i napokon se oglasi:
- Što je bilo? Govori, ali istinito, da ne primenjujem sankcije. Najviše na svijet mrzim kad me neko laže. Jasno!!??
- Ja sam išla tu nekom ulicom i jedam mladić mi je rekao da stanem, jer će da me j*bu.
- Čekaj!!! Kaži tačno doslovice što ti je rečeno!!!
- Paaa, ovaj... meni je jako neprijatno...
- Nema što da ti bide neprijatno. Ja moram sve da znam. Govori!!!
- Ovako... Mala, dođi ovamo da te je**mo.
- Tako ti je rekao?!
- Da, baš tako.
- Ne lažeš???
- Ne. Stvarno mi je tako rekao, I sva trojica su mi prišli, I počeli da me čerupaju.
- Tu, na sred ulice?!?!
- Da.
- Đevojko, imaš li ti ogledalo???
- Imam.
- Pa, kako ti nije jasno da si izazovna???
- Molim???
- Nema što da moliš. I ja bih te sad iz***ba ođen, da nijesi dovela ovoga.... Ajd sad mrš odolen kurveče jedno. Mene si našla da foliraš. Ti, matora drtino, reče meni, ti ostani da se mi nešto popričamo malo..... Ona ''osoba ženskoga pola'' izađe, a Sudija će meni oštro:
- Bi li ti malo na Goli(OTOK) da te pošljem a?
- Ne ja. A zašto bi me slali?
- Opaaaaa. A, bi li malo pendreka po rtenici prije no te gilaknem na Goli?
- Ne. Nebih.
- E, onda mrš u pizdu materinu. I, da znaš, nijesi baš dobrodošao ovdje na Cetinje. Ajd’ mrš. I jezik za zube. Mrš.
Predveče ispričam događaj društvu i vidim da ih se nešto ne dotiče silovanje u sred podneva na sred ulice. Žigalj, pjan po običaju, preśeče:
- Znamo mi te, koji su. Bucaju ženama po budvanskim plažama kupaće kostime ispijaju gostima pića po kafićima.
Ej, nemoj da se kačiš sa Sudijom, što ti ja zla oću, reče mi jedan koji ne bijaše ''mokar''.
- Ko je Sudija? pitan skoro šapatom.
Ada , Laličić, kako ne znaš?

[tigrovo_oko]

Zanimljivo, jaako zanimljivo. Pričajte nam još, jer sam ubjeđenja da u CG živi jako mali broj Muškaraca, a kako ove Vaše priče odmiču, jasno je da nisu imali od koga ni da poteknu - očevi pi**e, u tijelu muškarca, očigledno je da su plod dvije lezbejske duše, mislim nisu kompatabilni sa prirodom, nije im ni čudo što su zbunjeni, uplašeni i ne znaju kako.

[ivanbegovac]

Zanimljivo, jaako zanimljivo. Pričajte nam još, jer sam ubjeđenja da u CG živi jako mali broj Muškaraca, a kako ove Vaše priče odmiču, jasno je da nisu imali od koga ni da poteknu - očevi pi**e, u tijelu muškarca, očigledno je da su plod dvije lezbejske duše, mislim nisu kompatabilni sa prirodom, nije im ni čudo što su zbunjeni, uplašeni i ne znaju kako.

E. neka si mi reka. Zaslužim ja vazda kod delija. Samo, nijesam razumio to popio đavo. I neka nijesam, kad sam ovakvi.

[ivanbegovac]

Meeeaaaaaa!!!!


Čim se završi sezona ljetnjih odmora, drugarice davačice posebnih usluga krenu u obilazak unutrašnjosti kako bi dopunile budžet do sledeće žetve po primorju. Dvije davačice posebnih usluga Cecu i Lelu ''istovari'' kod ''Vile'' neki Bojanin šofer. Vele da je to bio onaj te je vozio Fapa ''iz leakeata''.
Koga su zatekle Ceca i Lela u gluvo doba noći??? Nikoga osim noćobdije Đoka Leźu i Vakulicu. Upoznaše se i zamoliše Đođu i Vakulicu da im pomognu oko smještaja.
Aoooooooo, zaklikova Đoko. Moj dobar prijatelj radi u Hotel. Lakoćemo. Aooooo.
Nerado prihvatiše, jer su očekivale smještaj sa zaradom, pa odoše do ''Granda'' Kad ih porti(je)r Stanko ugleda, svijes mu se prevrnu. Bio je nepismen, a trebalo je koješta zapisati. Kao noćni portir je bio namješten od strane ''službe'' zbog drugih razloga. Oprostite, ali nemam na raspolaganje nijednu sobu. Ža mi je, ali što ćeš. Takva vi je situlacija, govori im Stanko dok kažiprstom i palcem pravi pokrete kao da isteže bradu. Aoooooo, zaklikova Đođa. A nemo brate Stanko. Đe će naćas konačit ove dvije ljepotice. Nije mlogo ostalo do zore. Daj im onu sobu te je u rezervu. Aooooo. Jedva, na sto crnija jada izmoliše Stanka da iz fijoke izvadi ključ od sobe. Ključeve od slobodnih soba bi po prijemu smjene trpao u fijoku, ako SLUČAJNO ko nalježe, da mu može potvrdit da nema slobodnih soba.
Odoše Ceca i Lela u onu sobu za rezervu nevesele, jer od prihoda za ovu noć nema ništa. Đoko i Vakulica pređoše u salu za plakanje, da nastave svoje noćobdijanje. Sala za plakanje je bila RESTAURANTE. U tri reda su bili postavljeni stolovi, a na dnu sale je bio kamin. Ustvari, bila je to imitacija kamina, jer nije bilo komina(dimnjaka). Stalno bi Dese nakončavala novine, suve piske i drva, tako da izgleda kao spremno za potpalu. Kad bi restoran bio pun, ja šćah ugrabit priliku i uždit one novine da se vatra upiri. Vazde je bilo, tu u park, suvih piska i grančica koje bi Dese naslagala u kamin, i vatra bi se jedanak uždila. Kako nije bilo komina, dim bi preplavio restoran i nagonio suze na oči gostima. ''Operaciju'' sam ponavljao bezbroj puta, pa restoran dobi naziv SALA ZA PLAKANJE.
Ceca i Lela su ''ordinirale'' po Cetinju. U Hotel bi dovodile klijente danju, jer Stanko nije dozvoljavao nikakvi ‘’kupleraj odenake’’. Poslije nekoliko dana sretoše se Đođa i Vakulica sa Cecom i Lelom koje im rekoše da moraju ići. Aoooooo, ada nećete dati tako brzo odit, zavapi Đoko. Moramo, znate.... vrlo rado bi ostale još dugo, ali moramo na posao.
Ne morate za to da brinete. Imamo mi prijatelja koji će vam dati bolovanje koliko gođ budete šćele. Ajmo odma u Socijalno. Pojma Đoko nije imao o bolovanju, jer je direktno iz Vojske penzionisan. Nema on pojma da bolovanje ''daje'' ljekar. Doguraše se nekako, zbog Đođinih popravljanja pobrkanoga i kako ne valja, do Opštine i svečano saopštiše portiru Jovu da idu kod Sava u SOCIJALNO. Uđoše svi četvoro kod Sava. Ceca i Lela śedoše na ponuđene stolice, a Đoko i Vaso ostaše da stoje. Đoko malo ispopravlja pobrakano, pa reče Savu da su došli da im napiše bolovanje za ove dvije ljepotice. Gleda Savo čas Cecu čas Lelu. One, standardo, plavuša i garavuša, atraktivno obučene sa rašamo poviše koljena. Prekrstile noge, pa sinuli košeti(butine) ka sunce jarko.
Ne mogu vam nikako dati bolovanje, jedva izusti.
Aoooooo, zaklikova Đođa. Nemoj da si takav brate Savo....
Ne dolazi u obzir, i kviNt. Oštar Savo kao britva.
Otud, odovud, ali Savo viđe da ni one dvije ne znaju ništa o radnim odnosima, pa se pravi važan, i ne da. Neka one misle da je on nekakva budža. Nepokolebljiv je, i ne ispušta iz ruke pernicu koju je umučio u mastiljaru još onda kad su ušli kod njega. Ceca i Lela skontaše da tu nema pomoći, a i nije im trebalo bolovanje, već ih ''doguraše'' Đođa i Vaso. I onako je na Cetinju slaba ''žetva'', ustadoše, priđoše stolu i upitaše Sava:
- Druže Savo, a da li bi vi hteli malo pi*ke???
- Meeeeeeea ????
Razrogači Savo oči i ispade mu ona pernica iz ruke, pa se zabode u nekakve spise koje je do tada obrađivao. Ljuljaše se ona pernica dok Savo, pošto ustade i podboči se, poče recitovati:
- ADA, NUTKALI SU ME U MOJ VIJEK I NJEGUŠKOM PRŠUTOM I CRMIČKIJEM VINOM I VIRPAZARSKIJEM SUVIJEM KRAPOM I DODOŠKOM SUVOM UKLJEVOM I CEKLINSKOM RAKIJOM I KRAJNJANSKIJEM SIROM.... ALI ME JOŠ NIKO NE NUTKA TOM STVARI.

[ivanbegovac]

Meeeeaaaaaaaa.....

[mexiko]

Kladim se u svo žeženo zlato ovoga svijeta da APSOLUTNO ne znaš ko sam, ali si me okuražio da još malo palamudim, kako uspje da rečeš.

Niste vi gospodine bas tako nepoznati

[ivanbegovac]

Niste vi gospodine bas tako nepoznati

Đale te deri, esi čujo. Ja mnim esam dobro skriven iza ćoška, ali bez mačuge, da otresam sve redom ođen. Mrka kapa. Znaš me. Što sad da radim?
Šalim se. Nikad nijesam htio da se krijem, pa da ka kučak lajem kratko vezan iz kućarice..Evo, Meksiksikanče mog lika u slučaju da si na nekog drugog mislio.
Pozdravljem te stisnutom pešću na slijepo oko.

[mexiko]

Nisam mislio na drugoga Nacin na koji opisujete cetinjeske dogodovste se lako prepoznaju A i jedan je ivanbegovac. Pozdrav i za Vas

[ivanbegovac]

Evo sam, konačno, doša do nekih slika cetinjskijeh vježbačica.
Jesmo li gledali košete, jesmo. Falilo je još zelja raštana .

Moram reći da nijedna od ovih vježbačica nije ispravljaLA KIČMU NA UŽU STRANU GREDE

[ivanbegovac]

Evo još košeta iz onija doba
[QUOTE=ivanbegovac;4387930]Evo sam, konačno, doša do nekih slika cetinjskijeh vježbačica.
Moram reći da nijedna od ovih vježbačica nije ispravljala pleći na užu stranicu od grede. Jesmo li gledali košete, jesmo. Falilo je još samo zelja raštana.QUOTE]