Smrtna kazna

[umek]

Mislim da je krucijalno pitanje u nasem sistamu pomilovanje. Citam, Filip Babovic priveden prije meca zato sto je napadao policajce. Isti taj momak je sprdnju napravio prije godinu i po dana u centru Podgorice dje nije znao da li sebi ili nekom drugom da oduzme zivot. Kako je mogao izaci tako brzo iz zatvora?

Mi nismo ni svjesni medju kakvim ludacima mi zivimo. Da ne spominjem da mi se prije neku noc desilo da je neki redneck izvadio pistolj u wc-u lokala da bi moju zamjerku na upadanje preko reda otklonio.

Zasto drustveno-korisni rad? Zato sto im je placen smjestaj i hrana i mrs tamo stoko jedna! Ne bi im dozvolio da sjede i lade onu rabotu u tvorza i dogovaraju se sto i kako dalje kad se izadje.

[Here To Help]

Pitanje kazne se može objasniti samo u svijetlu njene svrhe? Šta je kazna? Zašto postoji? Šta bi bilo da nje nema? Odgovorite na ova pitanja, pa onda sebi mijenjajte u glavi različite tipove kazni i vidite koja daje najbolje odgovore. Ko razumije psihološku i sociološku dimenziju krivičnog prava, vrlo brzo uvidi da:

1. Postojanje smrtne kazne je najgore moguće rješenje.
2. Kazna zatvora u današnjem obliku je u ozbiljnoj krizi. Rahitičnost sudske prakse (koja je uslovljena, po mom mišljenju, prevelikom višestepenošću sudova kod nas), uslovi u zatvoru, nedostatak stručnog kadra, društveni kontekst zatvora - sve to čini da danas, šaljući nekog u zatvor, niti ga kažnjavamo, niti ga popravljamo niti kao društvo imamo korist. Zatvori su jedan poseban ekosistem gdje socijalno normalni - polude, oni na granici - postanu kriminalci, a kriminalci - izgrade društveni renome i za vani.
3. Novčane kazne bi se trebale više koristiti. Pri tom mislim ne samo na klasične novčane kazne, već i na oduzimanje imovinske koristi i imovine učinioca.
4. Rad u javnom interesu, kad bi se sproveo kako valja, a ne da se otalja i zavede u djeloviodnik "odslužio", kao sve kod nas, je NAJDJELOTVORNIJA, NAJHUMANIJA, NAJKORISNIJA i NAJISPLATIVIJA kazna za sva djela. Uključujući i najteža (tu naravno postoje različiti modaliteti). Uz kaznu rada (koji ne bi bio kao u logoru, nego do 8-10 sati dnevno), obavezno raditi sa osuđenicima - radionice, obuke, obrazovanje, umjetnost, zanati.

Ovakav pristup je ne samo djelotvoran, već i filozofski opravdan (humano, religijski, sociološki). A samo zamislite kakve bi rezultate imali. A šta bi izgubili? Prvih par godina bi žrtve i oštećeni, ali i dežurni dušebrižnici kukali kako nema pravde, kako bi trebalo ubiti, spaliti, kastrirati.. ali nakon jednog perioda, rezultati bi isplivali.