Konačno pročitah Selinovo Putovanje nakraj noći. Mučno je bilo, jeste knjiga koja sa svake stranice odašilje mahnitu depresiju, negativnost i pesimizam, jeste knjiga koja mijenja stavove, ubija svaku ambiciju i iz korijena čupa bilo kakvu nadu u progres čovječanstva...mada, već neko vrijeme idem njegovim putem i može se reći da smo se sad samo našli, sustigao sam ga...ili on mene...
Pročitajte Selina, ili, kako kaže Bukovski - "prije svega pročitajte Selina, najvećeg pisca zadnjih dvije hiljade godina". Čovjeka, koji se iz Sovjetskog saveza vraća prepun mržnje prema socijalizmu, okrivljujući ga zbog "nade u budućnost", dok bi jedina prava revolucija bilo "priznanje sopstvene ljudske gnusobe". Čovjeka koji kaže "Čitav svet je jedno deoničarsko društvo, trust, sve deonice poseduju Jevreji, čije su filijale: komunistička, rojalistička, demokratska, možda i fašistička...". On tvrdi i da "Čovek je human otprilike isto koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvekneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište, da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja đubrad tek kad nas snađe katastrofa..." A u Putovanju kaže:
"O stvarima do kojih vam je bilo zaista stalo odlučite jednog lepog dana da sve manje i manje govorite, a i kad ih pominjete, onda to od vas zahteva napor. Čoveku dosadi da sam sebe sluša kako stalno priča...Počne da skraćuje...Prećutkuje...Već trideset godina priča...Više mu nije stalo da bude u pravu. Čak mu više nije stalo ni da sačuva mesto, koje je sebi obezbedio u svetu zadovoljstva...Dosta mu je...Sad se zadovoljava da nešto pojede, da se malo ogreje i da spava što može više na putu ka ništavilu. Da bi se opet probudio interes, trebalo bi pronaći nove grimase pred svetom...Samo, čovek nema više snage da izmeni repertoar. Zbunjuje se. Još traži cake i opravdanja da bi ostao s drugarima, ali i smrt je tu, smrdljiva, kraj njega, sad je stalno tu, a nije tajanstvena ni koliko tablanet. Dragocene su još samo sitne žalosti, kao zašto nisam našao vremena da obiđem starog ujaka u Boa-Kolombu dok je još bio živ, onoga čija se pesmica ugasila zauvek jedne februarske večeri. To je sve što čoveku ostane od života. To kajanje, malecno, ali zaista strašno, a sve ostalo je manje-više ispovraćao uz put s ostalim naporima i mukama. I sad je, eto, nalik na staru uličnu svetiljku, ostavljenu za uspomenu na uglu ulice kojom skoro više niko ne prolazi."
Bookmarks