Cdm knjizevno vece

[Oljce]

Pisite dakle, prenesite vase misli na ‚‚papir‚‚ u nekom obliku, poezija, proza nije vazno. Svako ima pravo da napise post, postovi ce se kaciti do 27og novembra, glasanje pocinje 27. novembra i traje do 30og novembra. Volela bih da odredimo duzinu posta da neki dozvoljeni broj recenica ne prelazi 25... Ne moram da naglasavam da ovo radimo da se malo zabavimo, oprastaju se greske, kojih ce nesumnjivo biti, prvo sa moje strane. Srecno

[Čika Džo]

Bum!



Javiću se na temu do 27 - og.

[Oljce]

Naravno da moze, datum predaje je produzen na 30. novembara glasanje se zavrsava 02. decembra, mislila sam da ce biti lakse. Ma briga me, vazno je zabaviti se Inace ne znam jesam li spomenula da onaj ko pobedi moze da bira sa kojim ce ucesnikom otici na kafu i to placenu .) trako da svako ucestvuje u fondu nagrade Nadam se da slazete... Ma da

[Čika Džo]

Inace ne znam jesam li spomenula da onaj ko pobedi moze da bira sa kojim ce ucesnikom otici na kafu i to placenu .)

Ko plaća kafu?

[Oljce]

Kafu placa onaj koji bude izabran od strane pobednika... Je li ti pretendujes na to mesto?

[getaway blues]

Busy, busy schedule... Ja sam bas raspolozen da nesto napisem, ali jako tesko prije naredne srijede, tj. 1og... Uh. Hajde, daaako stignem...

Je li ljepse pobijediti, ili biti biran, recite vi meni?

[Čika Džo]

Je li ti pretendujes na to mesto?

Ne pretendujem ja ni na šta tamo neđe od '93će.
Samo 'oću da znam u što se uvaljujem (ako se uvaljujem).

[Oljce]

Hahaha, a ja ne smem. Napisala sam bila nesto ali je licilo na sastav u osnovnoj svima nam poznat kao ‚‚Jesen u mom kraju‚‚. Zamolicu samo bez smeha.
Lepse je biti izabran jer ako musko bude pobednik nece dozvoliti dami da placa a i imas priliku da sedis sa buducim Nobelovcem.

[liquido]

ja bi bas voleo da tema bude npr. "jesen u mom kraju", pa da vidim sta i kako biste pisali. moja profesorica srpskog u srednjoj skoli je vazda govorila, najteze je napisat kvalitetan tekst na jednostavnu temu

[Daaron Aracus]

Ja glasam za neku temu,barem zanr,jer budemo li ovdje pisali svoje misli trenutne bice smijanja i nista se nece zavrsit.

Probao sam nesto napisati ali treba malo hrabrosti skupiti pa zapocet tekst da ima smisla.

[Oljce]

Proslost nema veze sa vremenom. To sam shvatila voleci njega. Bilo je potrebno mnogo dogadjaja, mozda i previse, da postane proslost. Dugo nakon toga sam nailazila na nazvrljane, ponekad i uredno ispisane reci ‚‚Volim te‚‚ .
Ljubav... Svi imamo potrebu za njom. To je od starta pogresno, tako samo trazimo nekoga ko ce da nas voli. Posle svih dogadjaja, nesto kasnije cu reci i kojih, shvatila sam da ja imam dovoljno ljubavi za sebe, da meni treba neko koga cu da volim. Juce sam napisala toliko toga o proslosti, sebi, dva grada i jos jednoj osobi. Danas nisam imala volje za tim. Znate onaj osecaj kada nestaju neka osecanja, rasprse se kao oblak dima u madjionicarskim trikovima? Otkrivaju se neke nove stvari a vi ostajete zbunjeni. Pitate se kako to da niste videli ni naslutili tako veliku obmanu. Koliko god pokusavala da odgonetnem neke stvari, smatram da nema smisla. Magija je prosla a ja zelim, jednim delom, da to zadrzim potpuno nejasnim, da to budu trenuci koji se pamte sa osmehom na licu, bez gorcine. Ja nisam svoja iskustva...

[NHM]

Glup, glup, nevjerovatno glup! Taman kad pomisliš da će se nešto promijeniti, stvarnost se opet naruga i pokaže svoje zlobno lice. Déjà vu je postala svakodnevnica, matriks se mijenja prečesto... I uvijek na isti način. I šta da se kaže što već nije rečeno ili zapisano? Da budemo originalni? Da li ima smisla da kažem da sam osjetio Mučninu dok su me gledali kao Stranca kada su protiv mene vodili Proces 1984.-e godine? Da li su uspjeli da istjeraju Nečiste sile, ili su me samo gurnuli među ostale Jadnike? Da li je i moja duša Mrtva...

Ne. Izbor ne postoji – mora se ponovo ispočetka... I ponovo, i ponovo. Može da se završi na jedan od dva načina: uspjehom ili krajem. Prvo je uvijek prisutna mogućnost, drugo je neminovnost. Prije ili kasnije. Nadam se kasnije...



P.S. Uf, nisam ja za ovo.

[Raquel]

Đe je ba zapelo?

[Oljce]

Svi sto su obecali ... e sa vama ne pricam NHM vodim ja tebe na kafu prvom prilikom

[The.Sloth]

Dajem glas za predlog broj 3

Oljce, produzi rok na jos 10ak dana, ljudi su malo stidljivi a i poplave su ogromne u Crnoj Gori, znam za neke forumashe da su poslali radove ali ne stizu

[Glenn_Q]

Kad ce nova tura ocu da uchestvujem

[RotfLmaOmGg]

Nema tura, nego samo postavi.

[Oljce]

Ajde smilovacu se, postavljajte Iskoristite ove poplave dok sam ovde da mogu na kafu poci

[DingDong]

znaci mogu da bupim temu bez teme?

''Lijepa rijec i gvozdena vrata otvara''. Vrata su svuda oko nas, i lijevo i desno, a riječ caruje nama. Riječ je ono što čovjeka čini čovjekom, što ga odvaja od ostalih bića na ovoj planeti. Sa riječju bukvalno svakog trena živimo. Mnogi ljudi ne žele da čuju drugoga... Nažalost, postoje ti ljudi, i vrijeme je tih ljudi, ljudi koji mijejnaju svoje prividno visoke pozicije a zapravo se nisu ni makli od samog početka. U ogledalu ne vide nekoga i nešto već samo golo ''sebe''.
Misao ne postoji. Ne može nastati sama od sebe. Mi je stvaramo. Kako?
Kad bi zamislili da Misao postoji te stoga nju zamislili prostorom baš kao što zamišljamo razne oblike ili pojmove dočaravanjem približavamo jasnoći smisla, shvatili bi da je ta ''atmosfera Misli'' identična našoj atmosferi u kojoj mi živimo. Samim tim, stanovnik Misli je nama samima pandan u ovom svijetu. Kako on ne postoji, ono što zakopamo u sjećanju postaje sjeme tog stanovnika te Misli odnosno Misaonosti. Komunikacija čiste logike između ta dva subjekta se naziva svijest a vremenski ograničavati put(ovanje) između njih dvoje je njemu unutar besmisleno poput nama nedokučivog pojma trajanja vječnosti.


eto. cak nema ni potrebnu knjizevnu formu - uvod, zakljucak i razradu ali o tome nesto sad razmisljah pa ubacih odje.

[Mstislav]

Au, rece.
Bas boli. Ovo ****** bas boli.
Lezao je pored drveta i drzao se za stomak, u koji ga je prije samo minut ubo covjek koji ga je opljackao. Osjecao je kako mu unutrasnjost tijela gori.
Zar je moguce da ovoliko boli pomisli.
Samo nekoliko trenutaka ranije setao je pored rijeke i razmisljao sta ce da kupi djevojci za poklon. Prekosjutra im je dvije godine znate. I tacno dok se pitao da li je glupo da joj kupi seksi ves ili neki nakit (da, kao i drugi muskarci ni on nije umio kupiti nesto originalno) iz sjene parka pojavio se taj lik.
Mozda ako nesto stavim na ranu, manje cu krvariti? Pokusao je da se sjeti svih onih glupih medicinskih serija koje je gledao. Sjecao se samo zgodnih glumica koje su glumile doktorke spremne da prekrse pravila ako treba da spasu pacijenta. Ali se nije mogao sjetit bilo cega sto bi mi moglo pomoci sada.
***** ti zivot opsova socno. Rana ga je pekla. Nije smio pogledati dolje. Ali zna da mora. Ako misli da prezivi mora stisnuti muda i pogledati taj ubod. Pogledaj kukavice povika u sebi.
Krv. Mnogo krvi. Krvava majica. I nesto sto mozda lici na crijeva. Onesvijesticu se pomisli. Nikada nije podnosio krv.
Sta da radim? Sta da radim!? Da vicem? Upomoc, povika najace sto je mogao. Rana ga je jos vise zaboljela. U picku materinu opsova u sebi. Napregnuo sam se previse. Pogleda jos jednom dolje. Boze koliko krvi. Ne mogu da se pomjerim. Boli me previse.
Vid poce da mu se muti. Sve vise mu se spavalo. Boze, ne mogu sada da se onesvijestim. Ne, ne smijem da se onesvijestim. Mozda se ne onesvjescujem mozda umirem? Bol se polako smanjivala. Zaklopio je oci.
Ovo i nije strasno pomisli tonuci u mrak.
Ovo uopste nije strasno...

[Glenn_Q]

"Koji k*rac se ovoliko zadržao?" - Pomislio je u sebi dok je lijevom rukom brisao znoj sa čela. To nepodnošljivo peckanje mu je remetilo pažnju koju je već punih sat vremena budno držao usmjerenu ka ulazu u koji je ušao premijer. Proklinjavši vrelo podgoričko popodne brzo zauze prvobitni položaj i još jednom osmotri kompletno podnožje zgrade. Nije bilo sumnje da je to bio jedini izlaz iz banke. Sve je moglo da se završi na ulazu u banku ali instrukcije koje je dobio su bile jasne. Vrijeme je odmicalo, nervoza i nemir su ga tresli kao da mu je prvi put. Stvari se nisu odvijale kako je predviđeno, rečeno mu je da zadržavanje neće biti duže od 10 minuta a već je uveliko zagazio u drugi sat. Dubokim uzdahom je pokušao da povrati smirenost i potisne naviruću sumnju da mu je za to vrijeme nešto promaklo. "Ne ne, njegov lik mi je itekako poznat!" reče poluglasno i ubijedi sebe da njegova meta još nije napustila zgradu. Po ko zna koji put vrata banke se ponovo otvoriše, čvrsto uhvati svoj Remington 700 prisjetivši se kako ga je precizno upucao na hladnu cijev i znajući da će njegovo umjeće učiniti da prvi hitac bude presudan. Napokon izašao je on. Adrenalin u krvi koji je bio na vrhuncu ga nije natjerao na ishitrene postupke, izdahnuo je malo vazduha da bi krst smirio na srednini njegovih grudi. Napeto je gledao izraze na njegovom licu i čekao pravi trenutak da povuče oroz. Hladna cijev koju je osjetio na potiljku ga spriječi u tome. Nadmudren je ali ovog puta bezizlazno. Blago se nasmija uprkos situaciji u kojoj se našao. Pucanj.




E, sad mi je pala na pamet ideja Posto je ovo dosta šturo mogli bi ostali forumasi, koji nemaju inspiraciju da pisu nesto svoje ili oni koji su knjizevno nadareni, ovaj tekst malo da oplemene tako shto ce ga citirat i editovat.. i eto dodatne zabave :mrgreen:

[Artemis]

Ovo sam davno nesto petljala,nadjoh po cd-a...




Ko god da je prolazio kroz neciji zivotni put ostavljao je za sobom jednu svoju pricu…Ta prica je pricana iz dana u dan,uz obavezne tri tacke kao neizvjesnost onog sjutra,i kazu,samo duboko pronicljiva dusa nanize te djelove kao bisere na ogrlici,rijec po rijec,sve do one poslednje i prica je tu obicno zavrsena…Da li je?!Ili neke ostanu nezavrsene,nedokucive…

Iza sebe ima jedno more koje ga je,ostrim vjetrom izazvanim,talasima udaralo u zidine,godinu po godinu.Sjeca se da je imao toliko hrabrosti sebe da da,nekad davno,prije nego su talasi i poceli da bijesne,da ga uz vjetar nose na sve strane,da ne nadje mir…Kad je voda pobijedila i odnijela tu hrabrost talasi su utihnuli,more je svetlucalo mirno pod Suncem dotichuci nebo u daljini,a jedno lice se na obali ogledalo pod vodom umorno,nemocno,sa srcem a bez srca,izgubljeno i samo…Nista mu vise nije trebalo,sam je sebi bio dovoljan,da dostojanstveno podnese godine koje ga sustizu,ubijedjen da ga vise ni jedan talas nece oboriti,da vise nema ni sta da obori…Koraca uz vjetar,uz sunce,noge ga nose a da ne trepne kroz uske puteve,uz golemo kamenje,preko jezera,kroz drvece i siblje…Gazi lisce,snijeg,zelene travke…Na vrhovima gordih planina udise vazduh i mir…Sam…Nista mu vise nije potrebno…
Njene su se oci kao i sve druge prije njenih pojavile kraj njega.I ugledao ih je,nije da nije zelio…Za malo vatre u njegovoj krvi,gledao ju je kao lovac svoj plen a bila je samo uplaseno lane,sto je sasvim slucajno tu zalutalo,izgubljeno i samo…Zelja da je ima muti njegov um,a zna da ne smije,zna ko je on,zna da naleti topline kojom je grije nikad nece biti potpuni,i da nikad nece moci da je mazi i stiti onoliko koliko bi ona mogla da se stisne uz njega…Osjeca njenu usamljenost,i kad joj srce tuce,i kad je zamisljena i kad se smije…Sluti kako dise,zna kako spava,cvrsto je uvjeren da zna sta joj je potrebno…A to nije on,on nema nista,on ne sanja,ne vjeruje u moci toplih rijeci i nesputane slobode ljubavi…Ljubav?Nije mu vise bliska,niti je zeli…Rijesen je da ucini sve sto smatra da treba uciniti da ona ne povjeruje u nju kraj njega…Salje nalete hladnog vjetra ka njoj onako kako su nekad oni talasi razbijali njegovu dusu o morske zidine…Da je drze svjesnu,trijeznu i nakon sto se stope u jedno i nakon sto koza pamti da bi ceznula za jos…I vjetar je udara,vuce je,i ona vjeruje da je samo ona koju ne vidi i kad je vidi,i koju ne cuje i kad je cuje pa ipak je tu…Ona vjeruje da svoje srce nema i kad ga ima,sve dok ono ne moze da bude slobodno…Sputane su joj ruke,sputana dusa,a ipak uz njega je…Gleda u njegovo lice,prati njegove korake,spava uz njega a osjeca hladnocu i kad je nadasve toplo…Njegova dusa?Da li ona postoji…U onom stanju u kakvom njena vapi da se vine…I treba li je zaliti…Ili treba zaliti svoju…
Sam je…I kad je ona tu…Njegovu samocu ne da ni za jednu opojnu vlas njene kose,ni za njen zagrljaj,ni za dodir,ni za usne koje sapucu da dolaze iz njenog srca.To divno veliko srce,nije za njega,ne zeli ga,jer njegovo je vrijeme proslo i njegovo srce vec umoreno o zidine a ne zeli da ga opet pronadje i ozivi…Ne…

Postoji u prici jedna slika koja stoji kao vizija kraja…To je slika njenih koraka koji napustaju put kojim on hoda i ciji se stope vise nikad nece pojaviti jedne uz druge.Samo u sjecanju,kao draga uspomena…

[Zlobnica]

Hmmm ANDJEO. . . Zar nisu izmisljeni??? Ali zar ga mogu drugacije opisati. . . Kako li je uvijek tu? Kako zna? Ma ne,to je slucajnost. . . Ali ipak mozda jeste. . . Moj. . . Samo moj. . . Moj Andjeo. . . Ili je to mozda bilo na filmu. . . Ma ne. . . Taj njezni dodir. Cujem otkucaje srca. . . Mir. . . Samo uz njega to imam. Da! Osecam se sigurno. Znam ga kako dise,volim taj zvuk. . . Hmm ali nema krila. . . Ili ih mozda ja ne vidim. Ma sigurno ih ima. Ne moze biti nista manje od toga. . . Ta predivna svjetlost u vjecnom sivilu. . . Da. . . To je on. . . Zaista on jeste andjeo. . . Vise nisam sama. Nisam prestrasena,ne bojim se zivota. Hodam kroz noc ne zastajkujuci,njegova ruka je tu,drzi moju. . . Nikad nisam bila tako ispunjena. . . San ili java? Ma zar je bitno? Menja me iz korijena i uziva u tome. Niko prije njega to nije uspeo. . .
Ali osecam da nestaje. . . Zasto??? Zasto se gubi??? Ne!! Ne zelim da ode! Gubim ga. . .
Poruka! On je! Da tu je! Ko zna gde je bio. . . Ko zna kome popravljao zivot. . . Ko zna koliko je slicnih meni pod njegovim krilima. . . Ipak vratio je boje u moj crno beli svet. . . Znam da ce opet otici. . . Znam da ga ceka neko. . . Nesto. . . Negdje. . . Njegov andjeo. . . Mora i on imati svog andjela. . . Zasluzuje to. . . Voljela bi da sam taj andjeo ja. . .


> Svasta se lupa u kasnim satima <

[aLaPaCha]

"Koji k*rac se ovoliko zadržao?" - Pomislio je u sebi dok je lijevom rukom brisao znoj sa čela. To nepodnošljivo peckanje mu je remetilo pažnju koju je već punih sat vremena budno držao usmjerenu ka ulazu u koji je ušao premijer. Proklinjavši vrelo podgoričko popodne brzo zauze prvobitni položaj i još jednom osmotri kompletno podnožje zgrade. Nije bilo sumnje da je to bio jedini izlaz iz banke. Sve je moglo da se završi na ulazu u banku ali instrukcije koje je dobio su bile jasne. Vrijeme je odmicalo, nervoza i nemir su ga tresli kao da mu je prvi put. Stvari se nisu odvijale kako je predviđeno, rečeno mu je da zadržavanje neće biti duže od 10 minuta a već je uveliko zagazio u drugi sat. Dubokim uzdahom je pokušao da povrati smirenost i potisne naviruću sumnju da mu je za to vrijeme nešto promaklo. "Ne ne, njegov lik mi je itekako poznat!" reče poluglasno i ubijedi sebe da njegova meta još nije napustila zgradu. Po ko zna koji put vrata banke se ponovo otvoriše, čvrsto uhvati svoj Remington 700 prisjetivši se kako ga je precizno upucao na hladnu cijev i znajući da će njegovo umjeće učiniti da prvi hitac bude presudan. Napokon izašao je on. Adrenalin u krvi koji je bio na vrhuncu ga nije natjerao na ishitrene postupke, izdahnuo je malo vazduha da bi krst smirio na srednini njegovih grudi. Napeto je gledao izraze na njegovom licu i čekao pravi trenutak da povuče oroz. Hladna cijev koju je osjetio na potiljku ga spriječi u tome. Nadmudren je ali ovog puta bezizlazno. Blago se nasmija uprkos situaciji u kojoj se našao. Pucanj.




E, sad mi je pala na pamet ideja Posto je ovo dosta šturo mogli bi ostali forumasi, koji nemaju inspiraciju da pisu nesto svoje ili oni koji su knjizevno nadareni, ovaj tekst malo da oplemene tako shto ce ga citirat i editovat.. i eto dodatne zabave :mrgreen:

Meni se svidja i ne bi nista mijenjala...za sad mi je favorit

[PrijekiLijek]

Do kad je konkurs bih ja izbacio nesto..