Nemam aparat, za to je zaduzen siroco, znalacki udara ceznju za najljepsim gradom...
Zato, evo par rijeci o Novom, moj zimski utisak.
...`
Kazu, Novi je pust. Moj grad mi se cini pust i u sezoni i van nje. Nekada ne trebaju ljudi da bi se uzivalo. A nije da ih nema. Sjedim na mulu i posmatram talase, koji se pri dodiru sa plazom pretvaraju u bijelu pjenu. Vjetar nije jak, taman kako treba. Nikog sem mene tu. I nirvana. Zatvaram oci i osluskujem huk, sjecam se ljeta. I nijesam tuzna. Samo spokojna. Trazim pogledom sve barke sa kojima sam se druzila ljetos. Eno ih, spavaju. I darujem im osmijeh da se promeskolje u snu, malo.
Uhvatila me je i prava jesenja oluja. I ona mi je bila draga. Dok smo trazili put sa najmanje vode po novskom lavirintu, opet sam se osmjehivala. I to volim, i to me raduje, neka se skvasim skroz, neka se polomi kisobran, ja uzivam u ovom crnom moru koje divlja i poziva...Pridruzi se, skoci, dodji kod mene. Adrenalin samo juri. I suze. Osjecaj kad ne znas sto bi vise.
Kud ces sine - pojavljuje se sitna sijeda glava na prozoru u prizemlju. Osmjehujem se.- Bakice, kojim putem sada?
A zagubila si se, krasotice. Lijevo sada. Sretna je sto se pita, sto je mogla da pomogne.
A ja ne bih umjela da se vratim tu opet, u tu tajnu ulicu punu mahovine i cudnih mirisa. Ko zna kako sam i dosla. A kisa pocinje.
...`
I can only say, there we have been: but I cannot say where...
Bookmarks