Talasima lutala, šumom se krila
Priviđala se na emajlu sebi
Rastanak bih, možda, hrabro primila
Ali susret, bojim se, ne bih.
''Grčih ruke ja pod tamnim velom…
Zemlja ne mora biti rođena
Ali se uvek voli
Makar u moru nežno-ledena
Bila voda i to bez soli
Na dnu pesak kao kreda
A vazduh pijan kao od vina
I borova četa bleda
O zalasku gola, nevina.
Zalazak u talasu etera
Takav je da ne shvatiš
Je li kraj dana ili sveta
Ili o novoj tajni snatriš.
Dobro je ovde: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama studenim
U belom plamenu povija se žbun
Ruža blještavih, ali ledenih.
Na paradnim, svečanim snegovima
trag skija klizi kao sećanje moje -
Nekad, u davnim vekovima
Prošli smo tim putem nas dvoje
''Od čega si danas bleda, čega?''
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: ''Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj.''
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: ''Na promaji ne stoj''.
Pismo moje, mili, ne cepaj
Pročitaj ga dragi, i pazi:
Neću više da budem nepoznata
Tuđinka što te sreta na stazi
Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica…
Ali, kao pre, dajem vreo zagrljaj
I strah nosim sred velikih zenica
Pismo moje ne cepaj, mili
Ne plači zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, sakrij
Na dno svoje torbe sirotinjske
Samo u voljene postoji molba
A nevoljena molbe prezire
Tako sam srećna što ovde voda
Pod bezbojni led zamire.
I ja ću stati - Hristose, sačuvaj -
Na taj krov svetli, lomljivi
A ti pisma moja popričuvaj
Da bi nam potomci presudili
Da jasnije, i sasvim javno
Tvoj hrabri um pred njima sine
Zar u biografiji tvojoj slavnoj
Može i biti neke beline?
Tako je slatko zemaljsko piće
Gusto je ljubavi mreža satkana
Jednom, valjda, u udžbeniku biće
Stranica i o meni pročitana
A kad đaci čuju priču što dira
Nek se, ako hoće, osmehnu lukavo
Kad mi već ne daš ljubavi i mira
Daruj me svojom gorkom slavom
Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo - bela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mesečinu leti ogromna ptica.
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa.
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.
Ljubomoran, nemiran, ali ne od grubih
Voleo me je kao svoje kosti
Ali moju belu pticu ubi
Da ne bi pevala o prošlosti.
O zalasku uđe u moju sobicu:
''Voli me, smej se, piši stihove!''
A ja zakopah veselu pticu
Iza starog bunara, pokraj jove.
Obećala sam da neću plakati
Ali srce pretvorih u stenje
I, čini mi se da su moji sati
Ispunjeni pesmom ptice ubijene
Kukavicu priupitah
Koliko mi još ostade
Borova šuma se zanjiha
Žuti zrak u travu pade
Ni jednog zvuka u gustišu
Idem smelo
A prohladni vetri njišu
Vruće čelo
Nisi više među živima
Mrtvi ne ustaju
Dvadeset osam sa noževima
Pet što streljaju
Tužnu sam pletnju plela
Za prijatelja
Krvi, krvi je željna
Ruska zemlja.
Doslutih smrt za svoje drage -
Svi ih plotuni oboriše
O, tugo moja! Te se rake
Mojim pesmama otvoriše
Bookmarks