Results 1 to 10 of 10

Thread: Pravila cutanja...

  1. #1
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default Pravila cutanja...

    http://www.astro-art.net/forum/viewt...7ca4e92d9f9cd1

    Ovo je perfektna slika lazi, dvostrukih prevara, krijumcarenja cigareta i droge, laznog prijateljstva, tajnih policija, iz aspekta SA 0 ME 0 MA u Aq 90 NE u Sc!!! Nema veze sto je politika u pitanju, jer je slika samo taka.
    Nije vam nista drugo potrebno, niti znak niti Asc niti polja, dovoljno je ovo SA 0 ME 0 MA u Aq 90 NE u Sc. To je isjecak horoskopa Mila Djukanovica, a ovo ispod sto vam dajem je dio knjige Momra Bulatovica nekadasnjeg predsjeddnika Crne Gore i najlbilizeg Milovog saradnika, tj. svjedocenje o ovom aspektu. Preuzeto iz Vecernjih Novosti...

    PRAVILA ĆUTANJA - 23. deo
    Premijerov moćni brat

    Piše: Momir Bulatović

    STALNO sam od Đukanovića tražio da prekine sa švercom cigaretama, a on me uvjeravao da vrši pripreme, da još nije vrijeme, jer će sankcije zvanično biti ukinute tek nakon izbora u BiH, da će to završiti "za dvadeset četiri sata" i slično. Naravno da nisam vjerovao, ali šta mi je drago ostalo osim nade da ću imati dovoljno snage da ga pritisnem da to uradi prije izbora. NJegov uticaj u organima Partije nije bio posebno jak. Postojalo je i nekoliko jezgara unutar DPS koja su bila izrazito nenaklonjena prema njegovom djelovanju (naročito, uticajni podgorički lobi) i koja sam ja zaustavljao da ne uđu u otvoreni sukob sa premijerom. Ni njegova tadašnja slika u javnosti nije bila pozitivna. Sve glasnije mu se zamjerala veza sa biznismenima kojima je jedina kvalifikacija bila prijateljstvo sa predsjednikom Vlade. Mnogo se prigovaralo i zbog ponašanja njegovog mlađeg brata Aleksandra, poznatijeg kao ekskluzivnog snabdijevača gorivom italijanskih švercerskih glisera. Sve ga je to činilo politički ranjivim. Da nije, kasnije, obezbedio zaštitu iz inostranstva, ne bi se mogao nositi ni u jednom ozbiljnijem domaćem političkom obračunu. Ali, to se desilo kasnije i drugim povodom.
    Aco je bio toliko moćan da su zbog njega smijenjeni ministar policije i šef državne bezbjednosti. Ovo tada ne bi bilo moguće uraditi bez moje saglasnosti, iako je ova odluka, formalno, isključivo pravo premijera. Saglasio sam se iz sasvim različitih razloga od onih koji su naveli Mila da zatraži njihovu smjenu.

    NIŠTA NAPISMENO
    PRVI grijeh koji sam uknjižio na račun ministra Pejakovića i pomoćnika Bojovića vezan je uz incident koji se desio na jesen 1994. godine. Rani snijeg je zarobio osam cisterni sa gorivom koje je, sporednim seoskim putevima, trebalo da budu prošvercovane u Hercegovinu. U to vrijeme je bila na snazi odluka da se prekidaju kontakti i saradnja sa rukovodstvom Republike Srpske. Usljed toga, došlo je do velikog rasta cijena na crnom tržištu, a time se ukazala mogućnost ekstra zarade. Granične jedinice Vojske Jugoslavije su zaplijenile napuštene cisterne i o tome sam pismeno obaviješten. Crnogorska policija se pravila da o svemu ništa ne zna. Pozvao sam ovu dvojicu funkcionera i tražio da mi kažu šta znaju o ovom slučaju. Inače, za obojicu je važilo uvjerenje da su "moji" ljudi, što oni sami nisu skrivali. Rekli su mi da iza cijelog tog posla stoji Aco Đukanović, premijerov mlađi brat. Tražio sam da mi to napišu u zvaničnoj informaciji. Taj dokaz mi je bio potreban i koristan. Rekli su da ne mogu to da urade. U sukobu između predsjednika i premijera, kojeg su se pribojavali i za koji su htjeli da bude izbjegnut, njih dvojica bi bili žrtveni jarci. Kleli su mi se na vjernost, ali nije bilo načina da ih ubijedim da informaciju koju su mi saopštili napišu i potpišu.
    Drugi krunski grijeh, nakon kojeg su smijenjeni, vezan je uz drogu. Tražio sam da naprave plan najodlučnije borbe protiv sve veće količine droga i sve brojnijih rasturača koji truju naše mlade ljude. U Crnoj Gori se zna ko šta ima za ručak, pa ne prihvatam neuspjeh na ovom planu. Dao sam im mjesec dana da kažu šta im treba da bi uspjeli u ovom poslu. Koliko treba ljudi, novca i opreme i, posebno sam naglasio, koja zakonska ovlaštenja treba dati novoformiranim specijalnim timovima. Inače, i dan-danas mislim da bi svega desetak poštenih i odlučnih policajaca, uz potrebna zakonska prilagođavanja, veoma brzo prekinuli glavne kanale rasturanja droge i pohapsili lokalne "kraljeve kokaina".
    Ali, ni od ovoga nije bilo ništa. Vrijeme je prolazilo, a oni nisu imali spreman plan. Opet sam ih prizvao sebi i pitao šta sad ne valja. Rekli su mi da su im ruke vezane. Svi tragovi koje imaju vode prema Acu Đukanoviću, a oni ne mogu da se umiješaju, a da ne naljute predsjednika Vlade. Nije bilo druge nego da budu smijenjeni. Preciznije rečeno, oni su već sami sebe smijenili kada su odlučili da ne rade svoj posao.

    UVERLJIVE LAŽI
    ODLUČIO sam da o ovome raspravim direktno sa Milom Đukanovićem. Povod je bio obračun u kojem je učestvovao Aco sa svojim ljudima i ekipa na čelu sa jednim beogradskim žestokim momkom. U hotelu "Plaža" u Herceg Novom su povađeni pištolji, pucalo se, ali nije bilo žrtava. Policija je napravila detaljan izvještaj i ništa dalje nije preduzela. Pitao sam Mila šta to radi njegov brat i šta on misli da preduzme? Potpuno neočekivano, rekao mi je da ja ne znam ni dio onoga što radi njegov brat. Nije bilo potrebno da ja potegnem nijednu optužbu. Sve ih je izgovorio sam Milo. U jednom trenutku su mu zacaklile oči, dok je opisivao koliko on i njegovi roditelji pate zbog cjelokupnog Acovog ponašanja. On me, ipak, moli da ga razumijem. Brat je brat, i njemu treba malo više vremena da stvari vezane uz njega dovede u neki red.
    Sve sam mu povjerovao i prihvatio što je tražio od mene. Obavezao sam se na nečinjenje u jednom vremenu, kako bismo dali šansu čovjeku da se vrati u normalu. Zakleo bih se da je, tada, Milo govorio punu istinu i samo istinu. Tek kasnije sam vidio da on ima upravo natprirodnu sposobnost da najuverljivije govori onda kada ne priča istinu. Ni kod koga nisam pronašao (a, upoznao sam veliki broj ljudi) ni djelić takve sposobnosti. Ova njegova odlika je, po svoj prilici, bila presudna za njegovu dugu i, u osnovi, uspješnu političku karijeru. Zaista, teško da se može zamisliti neka druga profesija (pored politike) u kojoj ovakva sposobnost obmanjivanja može da bude korisnije upotrebljena.

    GARANT NEVINOSTI
    NA mjesta smijenjenih prvih ljudi policije došla su, opet, dvojica "mojih" ljudi. Ministar je postao Filip Vujanović, čovjek kojeg sam ja izabrao. NJega sam, inače, i uveo u politiku, jer sam se uvjerio da je dobar advokat, a povezivale su nas i neke porodične preporuke. Vjerovao sam da je privržen zakonu i da će imati snage da se izbori za njegovu primjenu u ovoj važnoj državnoj službi. Da sam se prevario postalo mi je jasno, tek kada je bilo prekasno. Milo je za šefa SDB predložio Vukašina Maraša, tada sekretara Auto-moto saveza Jugoslavije. Inače, njih dvojicu sam ja upoznao, a nisam ni primijetio kao su se naglo zbližili.
    Marašu je prijetilo hapšenje zbog privrednog kriminala. Policija je u njegovoj firmi u Beogradu, u kutijama za cipele, pronašla šest i po miliona njemačkih maraka koje nije pratila nikakva dokumentacija. Milo je garantovao njegovu nevinost i tvrdio da će ga ovo imenovanje spasti nepravednog lišavanja slobode. Pristao sam iz naivnog uvjerenja da, kad već ima tolike pare, neće pokazati lakomost ka skromnim državnim fondovima namjenjenim ovoj službi. Naravno da moje razmišljanje nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Pokajnički priznajem grešku i izjavljujem da nikad nisam uspio da razumijem mentalitet takvih osoba, iako sam to bio dužan da uradim.

  2. #2
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Glavni partner - mafija


    Piše: Momir BULATOVIĆ

    DEJTONSKIM pregovorima, prethodile su četiri godine užasnog građanskog rata u BiH i strašnih posledica po celi region. To je bilo i vrijeme stalnih napora da se pronađe diplomatsko rješenje i učini kraj ratu. Moj posao je bio da u svim tim pregovorima predstavljam Crnu Goru, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju i zastupam naše državne interese. Posao kojem se, u tadašnjim prilikama, niko ne bi mnogo obradovao, ali koji se nije mogao izbjeći sa mjesta na kojem sam bio. U tom mandatu, mnogo sam boravio u inostranstvu (sumarno, gotovo četiri mjeseca). Konsultacije na federalnom nivou bile su, maltene, svakodnevne. Tako sam, kao predsjednik Crne Gore, sve više gostovao u svojoj republici i imao sve manje vremena da se posvetim rješavanju problema svakodnevice. Politički rečeno, izmicala mi se kontrolna a i naredbodavna uloga koju sam imao sve prethodno vrijeme.

    Istina, privid da o svemu odlučujem održavao se sve do otvorenog političkog sukoba sa Milom Đukanovićem, tj. do kraja 1996. godine. On se sastojao u redovnim političkim sastancima ponedeljkom i petkom u mom kabinetu. Na prvim se utrđivalo šta sve i na koji način mora biti obavljeno u nedjelji koja počinje, a na drugima je sumirano šta je od toga ostvareno. Obavezni učesnici sastanaka su bili Milo Đukanović, kao predsjednik vlade i potpredsjednik DPS i Svetozar Marović i Milica Pejanović-Đurišić, takođe u svojstvu potpredsjednika vladajuće partije.

    MILOVI ARGUMENTI
    JA sam, tako, počeo da potpuno zavisim od informacija koje sam dobijao, prije svega od Mila Đukanovića. Svaki unutrašnji politički, ili ekonomski problem, predstavljen je na način koji je sugerisao i jedino moguće rješenje. Kad bi ono bilo prihvaćeno, dobilo bi oreol ne samo stava vlade, nego podršku ukupne čvrsto organizovane i jake vladajuće partije. To je za Đukanovića bila više nego lagodna pozicija. Ja sam vjerovao u istinitost njegovih navoda. Godinama smo uspješno i dobro sarađivali, mnogo nevolja zajednički pregrmjeli, pa nisam želio da sumnjam u njegove riječi. Uostalom, šta mi je drugo i preostalo? Posvećen mirovnim pregovorima i stalnim boravcima u Beogradu, jednostavno nisam imao ni vremena, ni snage da ulazim u sve lokalne finese. To, razumije se, i nije bio posao za predsjednika Republike, ali je morao da bude posao predsjednika vladajuće partije.

    Na jednom od takvih sastanaka, Milo je izložio probleme vezane uz šverc cigaretama. Rekao je da se ovim poslom bavi preširok krug ljudi, da se više ne može obavljati uspješna kontrola, da cigarete sve više ulaze u sive kanale unutar same zemlje, te da državni prihod po ovom osnovu ozbiljno opada. Predložio je da se uvede više reda i smanji broj "licenci za duvan". Ovo je značilo uvođenje monopola, odnosno odabiranje onih kojima će biti omogućeno da švercuju, od onih kojima će to biti zabranjeno. Budući da je u pitanju bio ogroman novac, onda bi i sama dozvola (licenca) postala predmet kupovine, što otvara novi krug korupcije. Ovaj put ne sitne, do par stotina maraka, već krupne, korupcije koja se mjeri milionima.

    Zbog toga nisam odobrio taj predlog. Procjenio sam da je manja opasnost za državu zatečeno stanje, od onoga koje bi nastalo primjenom mjera koje on predlaže. Dugo smo raspravljali i zaključili da se broj domaćih partnera, ipak, smanji, ali da ih ne bude manje od dvadeset. Takođe je odlučeno da se Služba državne bezbjednosti, odnosno grupa ljudi u posebnom timu, posveti kontroli posla i obezbjedi plaćanje državnih taksi. U državi nije bilo bolje slubže za ovu namjenu, ali kakvi su bili konkretni ljudi koji će raditi ovaj posao, pokazalo je tek vrijeme.

    CRNOGORSKI TAJKUNI
    TOM prilikom i nikada poslije, Milo Đukanović, koji je neposredno preuzeo svu kontrolu nad ovim poslom, nije spominjao svoje kontakte sa italijanskim mafijašima. O njima sam saznao tek kasnije i uvijek posredno, mada sam morao pretpostaviti da ukrupnjavanje, koje je tražio sa naše strane, je moralo da ima istu posljedicu i sa strane italijanskih partnera. U igru su, dakle, ušli sami šefovi mafije i stvar se naglo uozbiljavala. Na to je uticao i porast obima prometa. Tolike količine se više nisu mogle plaćati gotovinom, kao na početku posla. Počele su uplate na račune stranih banaka (Kipar, Švajcarska...), a ulaćivano je na desetine i stotine miliona maraka. Zbog sankcija i same prirode posla, sve je vršeno u dubokoj tajnosti. To su bili idealni uslovi da mnogobrojni pojedinci iz Milovog okruženja debelo napune svoje, umjesto računa Crne Gore.

    Vremenom, kako se taj lopovski sitem zaokruživao, u meni je sazrela odluka da se od svega distanciram. Bez šverca cigaretama, država nije mogla da preživi i ja sam nastavio da branim ovo opredjeljenje. Ali, taj posao je postao leglo najgoreg i najprimitivnijeg zgrtanja ličnog bogatstva pod plaštom državnih interesa. Kad već nešto mora da se trpi, a ne može da se promijeni, jedino što čovjek slobodno može da odluči jeste da u tome sam ne učestvuje. Zgadili su mi se ti "ljudi od povjerenja", a, ustvari, novopečeni bogataši. Sreo sam, u par navrata, neke od njih osjećajući početak snažne želje da njihova imena i likove što prije zaboravim. Oni su se kretali u najvišim državnim krugovima. To im je omogućavalo ne samo što su bliski sa Đukanovićem, već i što su "koordinirali" tajne poslove od velikog značaja za državu.

    Kažu da samo tri stvari čovjek ne može da sakrije od drugih ljudi. To su: kašalj, zaljubljenost i novac. Osobe o kojima je riječ su prosto kašljale o zaljubljenosti u sopstvene milione. Bilo je dovoljno samo baciti pogled na njih pa dodatno učvrstiti uvjerenje da sebi, ni nikome od meni bliskih ljudi, ne dopustim srozavanje na taj nivo duhovne bijede, a materijalne bestidnosti.

    PROKLETE PARE
    ISTINE radi, moram da kažem da ovo nije bilo lako provesti u djelo. Dvojica meni (i tada i sada) bliskih ljudi, tražili su da im svojim autoritetom obezbjedim da dobiju "licencu" za trgovinu cigaretama. Kao poslovni ljudi, imali su jasnu računicu. Sami ne mogu da uđu u taj krug povlašćenih. Ja mogu to da im ostvarim i oni su spremni da dobit dijelimo. Meni je trebalo da pripadne oko dva miliona dolara. Za samo jedan kratak telefonski razgovor!?

    Ideja da dobijem tolike pare, neobično mi se svidjela. Bilo je lijepo zatvoriti oči i zamisliti kao svoju toliku gomilu zelenih novčanica. Ali, užitak je bio kratkotrajan. Mozak prosvrdla niz običnih misli: "Šta pobodu, da radim sa tolikim parama? Kako da ih objasnim svojoj djeci? Kako da ostanem sam sa sobom u godinama koje budu slijedile?!"

    Odbio sam svoje prijatelje i "svoje milione". Na početku nisu vjerovali. Onda su se ljutili. Na kraju su zaključili da sam budala. E, onda sam se ja naljutio na njih. LJutio sam se što ne razumiju da bih sve što sam dotada rado i sve u šta vjerujem, zgazio tim jednim telefonskim pozivom. LJutio sam se što ne shvataju da su to proklete pare i da se niko nije izvukao iz mafijaškog zagrljaja u koji su oni htjeli i u koji su pokušali i mene da uvuku. Naljutio sam se do tačke da više nisam htio da ih vidim i trošim svoj život na njih. Rezultat - nismo razgovarali više od dvije i po godine. Poslije toga, došli su da mi se izvine i da mi se zahvale. Priznali su da sam bio u pravu i da bi im najveća životna greška bila da su se uključili u posao šverca cigaretama.

    ISTINA IZA LEĐA
    U NAJŠIROJ javnosti, a posebno u državnom vrhu, komentarisalo se lako sticanje novca za privilegovane. Kako je glavni za distribuciju privilegija bio Milo Đukanović, on je bio na meti svih kritika i zavisti. U tome je posebno prednjačio Svetozar Marović (sa suprugom Đinom). Tada smo se često porodično družili, pa sam se naslušao svakakvih komentara na račun Mila, a i ljudi koje on protežira. U skladu sa svojim karakterom, Sveto nikad nije otvoreno rekao Milu šta mu zamjera. Umjesto toga (što sam tražio od njega), nastavljale su se otrovne bujice zbog kojih sam, najprije prorijedio, a zatim sasvim prekinuo naša porodična druženja.

    Ni Milica Pejanović-Đurišić nije izostajala. Ona je bila mnogo bolje obavještena, jer je njen otac, svojevremeno bio visoki funkcioner SDB, usljed čega je zadržao dosta "pozicija" u Službi i imao informacije koje su bile van oficijelnih izvještaja. Malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se oko njega okupljali. Grozila se njihovog bogatstva i primitivizma, posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali kraj sa krajem. Međutim, ni ona nije htjela da uđe u otvoreni sukob. To je, malodušna Milica - velikodušno, prepuštala meni.

    Milica nije podnosila ni Svetozara Marovića (divna družina najbližih saradnika, reći će neko). Posebno od trenutka otkad je Sveto, po svoj prilici, "obavio svoj telefonski razgovor". Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente Službe državne bezbjednosti iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena, bila je četrdeset hiljada DM po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja.


    Duvan stiže s neba!


    Piše: Momir BULATOVIĆ
    POZVAO sam Svetozara Marovića i pokazao mu dokumenta. Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. “Je li ovo istina”, pitao sam. “Jeste”, mirno je uzvratio. “A zašto?” Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu. Ti svome sinu ostavljaš da si bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore, pamtim njegovo obrazloženje, a ja mislim o nekim drugim, konkretnijim stvarima!” Više nije imalo šta da se kaže. A nije moglo ništa ni da se dokaže. Ostalo je da se ćuti. I to po pravilima (političkog) ćutanja.
    Kopiju ovih dokumenata imao je i Milo Đukanović. Vjerujem da su oni bili najdjelotvornije sredstvo ubijeđivanja da Marović uvijek politički podržava Mila Đukanovića, naročito u sukobu sa mnom koji je ubrzo uslijedio.
    Iako, dakle, više nisam bio u stanju da pratim šta se zbivalo sa daljim modifikacijama švercerskih kanala (prema meni je izgrađivana zavjera ćutanja), golim okom se moglo vidjeti da to sve više postaje privatni, umjesto državni biznis. Uskoro su na Podgorički aerodrom počeli da slijeću veliki transportni avioni krcati cigaretama. Dešavalo se da ih bude i po pedeset u jednom danu. Oni uopšte nisu postojali. Barem tako su vođeni sa stanovišta državne administracije. Tehnika je bila bezobrazno jednostavna. Naime, svaki je avion, prilikom prelijetanja Podgorice, prijavljivao kvar i tražio dozvolu za tehničko slijetanje. Po svim propisima, dozvola se izdaje trenutno. Kada avion sleti on mora biti pod stalnim policijskim nadzorom kako iz njega ne bi izašli ni ljudi, ni roba mimo carinske procedure. Policija bi, zaista okružila avion i organizovala istovar i pratnju do obližnjih magacina. Istovareni avion bi, odjednom postao ispravan i sposoban za nastavak leta. Ovlašćeni policijski činovnik bi sastavio zapisnik o tome da ništa iz njega nije izneseno i let je nastavljen sa čistim papirima i praznim trupom. I tako hiljadama puta. Cigarete su, doslovno, padale sa neba, a da ih, u stvari, nikada nije ni bilo, potvrđivali su oni kojima su donesene.

    SAMOUVERENI ĐUKANOVIĆ

    POČETKOM 1996. godine kada je započeto ukidanje sankcija SR Jugoslaviji, upitao sam Mila Đukanovića da li je svjestan da se sada mora prekinuti posao švercovanja cigaretama. Odgovor je bio potvrdan. Da li je moguće da se to uradi za mjesec dana, bilo je moje sljedeće pitanje? “Ja to mogu da uradim za jedan dan”, uzvratio je odsječno. Čini mi se da taj dan nismo dočekali. Samouvjereni Milo je zaboravio da nije lako izaći iz tog kola. Mafija ne toleriše prekid kolanja novca. Nije važno da li se neko namirio, pa mu lično ne treba više. Novac mora stalno da pritiče, inače... mafija se ne šali ni sa kim.
    Naročito ne bi bilo mjesta šali ako jedan, u osnovi ne baš tako “prljav posao” kao što je šverc cigaretama, vremenom postane paravan za druge “visokoprofitabilne” djelatnosti iz mafijaškog inventara.
    Konačno, sva ova dešavanja - ma koliko ja (ili bilo ko drugi) politički i pravno osuđivao Mila Đukanovića, do dan danas, nisu previše izmijenila moja osjećanja prema njemu, kao dugogodišnjem saradniku i mlađem prijatelju. Samo sam, vremenom, počeo da razumijevam tugu i očaj što pritiska roditelje kojima su djeca otišla “po zlu putu” kriminala, droge i ostalih modernih zala.
    Za kraj ove sumorne priče i jedan posebno važan detalj.
    Sve ove lokalne igre ne bi bile moguće da nisu odobrene od glavnih svjetskih centara moći. Naime, nezamislivo je da neko može da dođe u sjedište “Filipa Morisa”, ili “Britiš Ameriken tabaka” i kupi hiljade kontejnera cigareta. Za ovu robu, u svjetskim razmjerama, mora se znati ko je kupac i za koje područje.

    SLIKE SA “AVAKSA”

    DAKLE, da bi ovako veliki šverc uopšte bio moguć, on najprije treba da bude odobren od svjetskih gospodara ove igre.
    Drugo, da je neko htio da sve ovo spriječi, to bi i uradio. Dokaz za to daje naredna zanimljiva dogodovština.
    Avgusta 1994. godine, poslije odbijanja Mirovnog plana Kontakt grupe za BiH, od predstavnika Republike Srpske, rukovodstvo SRJ je donijelo odluku o zavođenju blokade i prestanku svake vrste pomoći, osim humanitarne. Prilikom jednog od mnogobrojnih susreta sa Ričardom Holbrukom, američkim mirovnim posrednikom, on je prigovorio Slobodanu Miloševiću i meni, da ne poštujemo tu mjeru i da smo nastavili sa dopremanjem pomoći Vojsci Republike Srpske. Milošević je najodlučnije odbio prigovor, čudeći se kako Holbruk nasjeda na takve neistine. Onda je ovaj, mrtav-hladan, pred nas stavio satelitski snimak mosta na Drini, gdje se vidi cisterna koja ulazi u Republiku Srpsku. “A, to ‘nije se dao zbuniti Slobodan’, to je cisterna sa mlekom...” Nije, nastavio je Holbruk, izvršena je spektroskopska analiza i ustanovljeno je da je unutra dizel gorivo”. To je potvrdio istom slikom samo uz spektralnu analizu i ključ za njeno razumjevanje. Ostali smo bez riječi. Holbruk je nastavio tvrdnjom da nije slučajno što nam je pokazao baš ovu sliku. Oni, naravno, znaju za sve što ide prema Republici Srpskoj. Realisti su i razumiju da bi ona bez naše pomoći upala u agoniju, što nikome ne može biti cilj. Oni, dakle, nisu protiv pomoći, uopšte, već da se ona smanji na mjeru koja će imati efekta kod rukovodstva bosanskih Srba.

    PRITISAK NA - VLAST

    Sve što sam čuo, ili pročitao o nadmoćnosti američke tehnologije, prikazalo mi se na dlanu. Stoga, sasvim sam siguran da oni imaju sve podatke, snimke i dokaze o švercu cigaretama preko Jadrana, ali da im nije bio (ili još uvijek nije) cilj da ih iskoriste i zaustave glisere koji su parali Jadran. Na velikoj šahovskoj tabli strateških interesa, teško je shvatiti pravi smisao ovog, sa njihovog stanovišta, sitnog međupoteza. Mnogima od nas, a vjerujem i cijeloj državi, on je ipak mijenjao sudbinu.
    Ekonomske sankcije, posebno zabrana plaćanja prema inostranstvu legalnim bankarskim kanalima, imale su i dodatne razorne efekte. One su uništavale svaki segment privrede i trgovine. NJihova osnovna posljedica je bilo narastajuće siromaštvo stanovništva i vrtoglavo bogaćenje novih elita. Istovremeno, kada su ove kaznene mjere uvedene i podržane od ogromnog broja država, proklamovano je da one nisu usmjerene prema stanovništvu, već da su sredstvo pritiska na političko i državno rukovodstvo da ispuni zahtjeve “međunarodne zajednice”.
    Razlika između ovih riječi i stvarnog stanja, bila je toliko velika da je prosto bola oči. O njoj sam govorio prilikom obraćanja Evropskom parlamentu u Briselu 30. juna 1993. godine. Bili su kasni popodnevni sati. U toj visokoj evropskoj instituciji, moje gostovanje nije izazvalo naročitu pažnju. Došli su samo oni parlamentarci koji su, na neki način bili uključeni u eksju-krizu, što znači ne njih premnogo. Nezavisno od toga, ili upravo zbog toga, u završnom dijelu obraćanja, napustio sam uglađenu diplomatsku retoriku i ocijenio politiku vlada njihovih zemalja, kao čisto farisejstvo.
    Sutradan, kod mene u hotel došao je iskusan i ozbiljan gospodin, poslanik iz redova njemačke Socijaldemokratske partije. Susret je bio neformalan (kasnije sam ga ocijenio i kao prijateljski) što mi ne dozvoljava da navedem njegovo ime. Obratio mi se sa očiglednim simpatijama. On, naime, sinoć nije slušao moj nastup, ali su mu kolege prenijele najvažnije elemente. Posebno dio u kojem sam pokušao da ih “bocnem” i pokažem dvoličnost politike njihovih vlada.
    “Mislite li Vi, mladi gospodine, da mi to ne znamo”, upitao me sa pokroviteljskim smješkom. Objasnio mi je da se ne radi o odstupanju od sistema, već je to što ja kritikujem, sistem sam po sebi. Oni bi, naravno, mogli da hermetički zatvore sve naše granice, kada bi to htjeli. Ali, to im nije cilj. “Mi ne želimo da vas zadavimo, već samo malo pridavimo”, plastično se izrazio, kako bih ja bolje shvatio.

    STARI RECEPT BOGAĆENJA
    SANKCIJE su naličile na silni vrtlog u teškoj i tamnoj rijeci. Kad se zapadne u njega, ne postoji način da se izvuče, već se tone sve dublje i dublje. Svijest o tome i poznavanje mehanizama i procesa koji ovdje djeluju ne pomaže ni u čemu. Štaviše, oni samo smetaju zbog snažnog osjećaja potpune bespomoćnosti. Ništa od opisanog nije vidljivo i najčešće je veoma teško dokazivo. Jedini način da bude spriječeno, bila bi potpuna zabrana poslovanja sa inostranstvom, što je samo drugo ime za ekonomsko samoubistvo nacionalne privrede. Nezadrživo “topljenje” je, ipak bila manje loša varijanta.
    Meni je posebno i dodatno smetalo što su i u ovim poslovima “kajmak skidali” pripadnici onog istog establišmenta koji su našoj zemlji, prvo, neosnovano pripisali krivicu za sve i svašta, da bi je onda kaznili i na kraju od toga izvlačili velike ekonomske koristi. Konačno, nijedan od načina za brzo i enormno zgrtanje novca na ovim prostorima nije trebalo izmišljati. Svi su oni odavno primjenjivani u raznim prilikama i raznim zemljama. Naša država je, po toj logici, jednostavno došla na red.
    Kanale šverca, prevare sa osiguranjem, legalizacija keša i pranje novca, izbjegavanje poreza i sve ostale ekonomske vratolomije koje se vezuju uz naše novokomponovane biznismene, prije i iznad svega, treba pripisati pravim svjetskim igračima, koji su toliko veliki i jaki da i ne treba da imaju neko posebno ime. NJihovi lokalni pioni su, za ovdašnje prilike postali moćni, ali ipak nisu promjenili ulogu. Ostali su pioni.


    Prvi posao - premijer!


    U SKLADU sa našim ranijim dogovorom, nakon izborne pobjede, trebalo je da Milu Đukanoviću povjerim mandat za sastav Vlade. To sam uradio tek kada sam dobio ponovljene (usmene) garancije, u prisustvu drugo dvoje potpredsjednika Partije, da će on svoj dio obaveza u formiranju i djelovanju Vlade ispuniti na obećani način. To je bilo treći put da mu se ukazuje tako veliko političko povjerenje i odgovornost. Prva dva puta sam svoju odluku obrazlagao njegovim ukupnim kvalitetima. Ovaj put sam ih tek spomenuo, ali je u prvom planu bilo očekivanje da će on uspješno realizovati obaveze koje je DPS preuzela tražeći povjerenje crnogorskih birača. Odluka je objavljena 27. novembra, a Vlada je izabrana tek nakon gotovo mjesec dana (24. decembra 1996. god).

    U međuvremenu, trajale su naše rasprave o personalnom sastavu Vlade. Većina rješenja nije bila sporna, ali ona druga su se pokazala kao nepremostiva. Milo nije mogao da ima partijsku saglasnost, bez moje prethodne, a ni po koju cijenu nije dozvolio da mu "namećem" svoja kadrovska rješenja. Posebno ne kod ministarstva unutrašnjih poslova. Ministarsku policijsku fotelju je bio namijenio Vukašinu Marašu i to nije moglo da se promijeni ni na koji način. (Svi ostali ministri kako ti hoćeš, ali ovaj je moj!!!) Kako ja na to nisam htio da pristanem, uslijedila je njegova odluka da vrati mandat, jer nije u stanju da sastavi Vladu koja bi bila izabrana u Skupštini. Pismo kojim me zvanično obavještava o tome, zateklo me je u Beogradu. Držao sam taj papir u ruci i - bilo mi je žao. U mislima sam prebirao sve godine zajedničkog rada, velikih iskušenja koje smo savladali i ogromnog puta koji je taj mladi čovjek uspješno prevalio.

    NADIMAK "MILO BRITVA"
    NAIME, ja sam ga zapazio još iz studentskih dana. Bio sam asistent na važnom predmetu (politička ekonomija) na prvoj godini studija. U Đukanovićevoj generaciji dominirale su dame. Bio je neki eksperiment sa služenjem vojnog roka, usljed kojeg je bilo svega pet-šest muškaraca. Bilo je, zato, lako upoznati ih i pratiti tokom cijelih studija. Milo se nije pretrzao od učenja ali je pokazivao neke druge sposobnosti.

    Kada sam mu prvi put ponudio da bude predsjednik Vlade (imao je svega 29 godina) rekao je da bi jako volio da to postane, ali priznao je iskreno, da on to ne zna da radi. Nema veze, odgovorio sam, ne znam ni ja da budem predsjednik države. Učićemo i radićemo zajedno. I tako je bilo svih prethodnih godina.

    Milo Đukanović nikada nije pokazao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikada sjeo za računar. Ali, kao svaki rasni političar, hvatao je stvari u letu. Povezivao je činjenice munjevitom brzinom i bio zadovoljan prvim slojem njihovog tumačenja. Ono što bi tek bio načuo, ili spoznao u osnovnoj formi, odmah bi prisvajao i izgovarao kao istinu sa kojim živi od svog rođenja. Govorio je jednostavno, odlučno i oštro (nadimak "Milo britva"). Volio je da citira sam sebe i da ponavlja svoje riječi i nastupe, ali ne u smislu latinske izreke da je to majka znanja, već instinkta da je "ponavljanje otac političara". Imao je izrazit psihološki "dar za prikrivanje", odnosno bio bi najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak, ili činjenicu. Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije. Zato nikad nije imao problema kada ga oponenti uhvate u dijametralno suprotstavljenim tvrdnjama (za šta im je, ruku na srce, često davao obilje materijala).

    Uprkos svemu tome (ili bolje: upravo zbog svega toga) volio sam da radim sa njim. Opisano građevinskim riječnikom, Milo nikada nije bio nadaren za kreiranje trase i određivanje putnih karakteristika. Ali, za probijanje već ucrtanog pravca, u Crnoj Gori odavno nije bilo sposobnijeg.

    BOŽOVIĆ ODBIO MANDAT
    UZ sve emocije i uspomene koje su se pojavile u susretu sa njegovim pismom - ostavkom, morao sam da dam prioritet racionalnom pristupu. Ranije sam pretpostavio mogućnost da Đukanović odustane i razmišljao kome bi drugom mogao prepustiti ovaj zadatak. Jedino realno rješenje je bio Srđa Božović, visoki funkcioner DPS, stručan i čovjek sa priličnim iskustvom iz rada državnih organa. On je bio pripadnik takozvanog "Podgoričkog lobija", uticajnog i jakog dijela DPS koji je godinama bio kritički nastrojen ka premijeru i njegovom učinku. Pored njega, ovu su grupu predvodili: Predrag Bulatović, Zoran Žižić i Miodrag - Miško Vuković. Božović, koji je bio upućen u sva dešavanja i sukobe na relaciji Momo - Milo, nije htio da prihvati tu dužnost. NJegovo obrazloženje je bilo jednostavno, ko je zemlju uveo u sav taj kriminal i vezu sa italijanskom mafijom neka je odatle i vadi! On je smatrao da postoje veće šanse da bude ubijen od mafijaša kojima bi prekinuo poslove, nego da bude izabran za predsjednika Vlade.
    Ostali iz ove grupe su ga potpuno podržali. Među njima je bilo snažno ubjeđenje da je Đukanović već nepovratno u raljama organizovanog kriminala. Tako, kada je kasnije, Đukanović sastavljao Vladu, umjesto Zorana Žižića, predložio sam Miška Vukovića za potpredsjednika za pravna pitanja. U istom društvu (bilo nas je desetak) Vuković me upitao: "Predsjedniče, da li ti to mene žrtvuješ, šaljući me u tu lopovsku Vladu?" "Ne, Miško, ne žrtvujem te, već te šaljem u Vladu da ona više ne bi bila lopovska", bio je moj odgovor.

    Znači, drugog rješenja za mandatara osim Mila nije bilo, ukoliko nisam želio da izazovem politički raskol unutar svoje Partije. Moguće da je to imao u vidu i sam Milo Đukanović, pišući mi pismo, a ne objavljujući ga. Postojao je samo jedan način da to provjerim. Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sutra. Onda ćemo se sresti i zajedno vidjeti da li pismo, uopšte postoji. Ponovio sam da mu ja jesam protivnik, ali nisam neprijatelj. Ima ih on isuviše i bez mene. Zaista, nakon svih sukoba i čuda koja su se dešavala, mirno pogledavši u sebe, vidim da tom čovjeku nikada nisam poželio išta loše.

    PISMA "NIJE" BILO
    SUTRADAN "pisma nije bilo" (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi. I jedan i drugi bogatiji za novo međusobno iskustvo.

    Vrijeme je obojici isticalo. Naime, trebalo je formirati Vladu u Ustavom propisanom roku, inače se morao ponoviti kompletan izborni postupak. Napravljeno je nekoliko završnih ustupaka. Milo je odustao od svoje uporišne tačke (Maraš - ministar policije) ali je tražio da se stanje u tom resoru ne mijenja, što je značilo da ovaj ostaje šef Službe državne bezbjednosti. Naše partijske kolege iz Izvršnog odbora, to su ocijenile kao krunski ustupak, iako je ostalo isto, ono što je moralo biti promijenjeno. Na neka druga važna mjesta u Vladi, predloženi su ljudi koji nisu imali veze sa DPS, partijom čijim glasovima je terbalo da bude izabrana Vlada. Milo se branio da je to tačno, ali da sa tim ljudima može i zna da radi, a Partiju poštuje i slijediće njene političke odluke.
    Sve se to odvijalo daleko od očiju javnosti. Bilo je nekih glasina o razmiricama na vrhu vladajuće partije, ali ni jedan medij, uključujući one "nezavisne", nisu istraživali tu temu. Izborom Vlade, nije stavljena tačka na političke sukobe. Budući da je Milo Đukanović, nedvosmisleno pokazao da ne namjerava da ispuni svoj dio "pogodbe", ovim je bila okončana tek politička predigra. Slijedila je rasprava u organima Demokratske partije socijalista, kao prvo poluvrijeme, i predsjednički izbori krajem 1997. godine, kao drugi dio nadmetanja koje nije bilo ni sportsko, ni viteško, već tužno i opasno.

    U oba poluvremena sam izgubio. Oba "gola su bila iz nedozvoljene pozicije", ali sudije su ih priznale. Istina je da se, na kraju, pamti samo rezultat, ali neke utakmice valja zapamtiti i zbog samog toka igre. Mislim da ova spada među njih. Jer, nakon svega i poslije svih godina, ja sam veoma srećan što sam OVAKO izgubio, nego li da sam ONAKO pobijedio.


    RUGANJE JUGOSLAVIJI
    PRIČA o sukobima unutar vladajuće Demokratske partije socijalista Crne Gore, tokom prve polovine 1997. godine, u osnovi je tragikomični vodvilj. Kada se iskaže sa dovoljne vremenske distance i bez nepotrebnih emocija (koje su potrošile sve ove godine i kasnija dešavanja), vidi se da su njeni zapleti bili komični, a njeno razrješenje je dovelo do pravih malih i velikih tragedija. Neki su ih doživjeli odmah, a druge su njihove "lične drame" čekale i dočekale u narednim godinama.
    Vjerovatno nema primjera u parlamentarnoj praksi da neka partija pobijedi na jasnom državnom programu, formira Vladu i odmah, bez ikakvog jačeg povoda, ospori samu suštinu države zbog koje je i dobila povjerenje građana. Upravo to je uradila DPS Crne Gore. Milo Đukanović se, tokom kampanje zaklinjao u SR Jugoslaviju, izrugivao se opoziciji koja je prijetila da će sruštii tu "umjetnu tvorevinu" i zdušno branio Srbiju i njenog predsjednika od lokalnih optužbi.



    Tajna služba - Kadrovik


    Piše: Momir BULATOVIĆ
    ZA vrijeme sve te ujdurme, ja sam sjedio u nekom sporednom kabinetu i čekao da me obavijeste da su spremni da glasaju. Sjedio sam sam punih šest sati. Nisam ni čitao, ni gledao televiziju, ni razmišljao o bilo čemu posebnom. Samo sam čekao. Sve moje iskustvo je nalagalo da tako treba da postupim, a vrijeme koje se moralo na to utrošiti, uopšte nije bilo važno. Poslije Dejtona, u svojoj zemlji i sa svojim ljudima (ma koliko između sebe različiti), imao sam sve vrijeme ovog svijeta.
    Druga strana je pokazala nestrpljenje. Morali su da me mole da popustim u nekim elementima predloga. Kako smo sve riječi međusobnog ubjeđivanja odavno potrošili, potražili su posrednike koji bi me odobrovoljili. Birali su ljude za koje su znali da su mi naročito dragi, a koje su prethodno ubijedili da obje strane treba pomalo da popuste, kako ne bismo ovdje ostali cijelu noć. Prvih nekoliko emisara sam, na njihovo (priznajem, i samo moje) iznenađenje, najodlučnije vratio prije nego li su ušli u sobu. Ali, tako nisam postupio kad se na vratima pojavio Milivoje Jauković.
    Riječ je o mom kolegi sa studija, sa kojim sam se ponovo sreo tek u svijetu politike. Bio mi je iskreno drag, protežirao sam ga gdje god je bilo prilike, pomogao sam mu da riješi osnovne životne probleme i... beskrajno me interesovalo kakvu mi poruku nosi. Ne od onih koji su ga poslali, nego od sebe samoga u prilikama koje su ga zadesile.
    IZGLEDAO je umorno (ušli smo u duboku noć), ali i krajnje zabrinuto. Počeo je izokola, zahvaljujući mi još jednom na svemu što sam učinio za njega, a on to pamti i cijeni. Ali, baš kao moj prijatelj, dužan je da me upozori da ne idem do kraja i po svaku cijenu, jer su ljudi slabi, slomiće se i prikloniti jačem, tako da ću na kraju ostati u manjini. To se, naravno, ne odnosi na njega. On bi prije umro nego li me napustio. Ako samo jedan ostane sa mnom, on će biti taj. Ako treba da ginemo - da ginemo. Ali, nemoj da se gine uzalud.
    “Kasno je, dragi moj Mikice. Nema više nazad. Ali, da znaš, ja neću biti manjina, a ti ćeš, već na narednoj sjednici glasati protiv mene. Razlog je u onim parama koje si ukrao od preduzeća ‘Jugooceanija’ Kotor, dok si bio direktor. Sjećaš se, bilo je dvadesetak hiljada dolara koje si potrošio na opremanje svog stana u Beogradu. Kada te je uhvatila policija, ja sam intervenisao da te ne hapse. Tražio sam da ti se da prilika da vratiš taj novac, a ti si mi se plačući zahvaljivao na dobročinstvu. Ali, bio si alav, moj Milivoje. Umjesto da vratiš novac i postaneš, koliko toliko pošteniji prema sebi, poslušao si Vukašina Maraša koji te je ‘zaštitio’, rekao da zadržiš pare i sada će da te ucjenjuje. Zato, stari moj prijatelju, izađi napolje i rješavaj svoje probleme. Moji su mnogo manji”.
    Slično sam doživio i od Predraga Goranovića, ministra finansija u Vladi Crne Gore. I taj čovjek mi je bio drag, istina bez nekog posebnog razloga. Godinama sam ga unapređivao, a na mjestu na kojem ga ova priča zatiče, imali smo stalne susrete. Uostalom, javne finansije su krvotok svake države. Družili smo se, bavili sportom, a on me obasipao sitnim poklonima (kravate, flaše luksuznog pića, šteke dobrih cigareta...) na koje niko ne može biti imun. Prilikom jednog susreta “uz čašicu konjaka”, rekao sam mu da će uskoro izbiti javni sukob između mene i njegovog neposrednog šefa. Red je, kažem, da on to među prvima sazna, kako bi se opredijelio na koju će stranu. Nisam ni završio rečenicu, kad se čovjek razgoropadi. Skoči na noge i zavapi da li je, uopšte, moguće da ga ja to pitam. On nije imao brata, ali je saznao kako to izgleda otkad je mene upoznao. Meni treba da zahvali za sve što je postigao. Na to dobro je uzvraćao najbolje što je znao, ali ako ja i dalje sumnjam, zaklinje se u život sina jedinca, da me nikad neće izdati.
    SJEDI, jadan ne bio i ostavi svoje dijete na miru. Kakve ono ima veze sa ovim o čemu pričamo. Nisam sumnjao, govorio sam polako i smireno nego sam te pitao. Ali, uskoro ćemo saznati na kojoj ćeš biti strani. Ako si čist, ako nemaš nekih finansijskih repova, onda ćeš ostati moj prijatelj. U suprotnom, bićeš uz Mila, ne što hoćeš, nego što moraš. Uz mene će ostati samo oni koji su pošteni i koje nemaju zbog čega ucijeniti”. Epilog, Predrag Goranović je bio Milova udarna pesnica u političkoj kampanji koju je vodio protiv mene. On je bio zadužen za javno osporavanje mojih tvrdnji, a njegova riječ, kao mog dugogodišnjeg prijatelja, imala je posebnu težinu.
    Slika treća. Sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora. To je svojevrsna “partijska vlada”. Ovdje Milo ima ubjedljivu manjinu. Priča se o švercu i kriminalu. Ja precizno, navodeći imena ljudi, lokacije, količine, novac... govorim o zlu u koje je ogrezla Crna Gora. Usred mojih riječi, Radivoje Nikčević nervozno ustaje, stolica škripi po podu, on baca olovku i psuje: “Ti ovjde pričaš o milionima koje neki od nas uzimaju, a ja se svađam sa ženom jer nemam da dijetetu kupim nove patike!” Nikčević je, nedugo nakon toga, “prešao na stranu” Mila Đukanovića. Nadam se, barem, da je ono dijete dobilo puno novih patika.
    Ali, ovih nekoliko posebnih a tako istih događaja, bili su tek uvertira.
    Prije toga, valja se vratiti na maratonsku sjednicu Glavnog odbora. Moje čekanje i strpljenje se isplatilo. Milo je pristao na smjenu ministara i svog čuvenog Maraša. Tražio je samo, s obzirom na težinu zaduženja, da mu se rok ne utvrdi u danima, već opisno. Prihvatio sam, budući da je opis bio precizan. Za zaključke su glasali svi. Milo sebi nije smio dopustiti još jedan poraz u partiji. Ipak, u rundama je bilo dva nula za mene. Ova druga pobjeda je bila još upečatljivija.
    NO, dvije dobijene bitke su direktno vodile u gubitak rata. Na sceni je bila nova taktika. Sve odluke Glavnog odbora su prihvatane, ali nijedna nije izvršavana. Presudnu pomoć Milu Đukanoviću je pružao Svetozar Marović. On je zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da bude izvršena rekonstrukcija Vlade, ali je tempom rada, omogućio da ta tačka ne dođe na dnevni red ni nakon dva mjeseca. U tom vremenu, oni kojima se spremala smjena, nisu sjedili skrštenih ruku. Posebno je bila aktivna tajna policija. Privodili su i saslušavali sve značajnije funkcionere DPS. Posebno su se posvetili opštinskim strukturama. Slali su službene informacije o tome kako će se pojedini članovi opštinskih odbora izjasniti po pitanju “Momo ili Milo”. Neki od tih dokumenata su došli u moje ruke i ja sam postupio kako zakon nalaže.
    Obavijestio sam državnog tužioca, podnio krivične prijave i zatražio parlamentarnu raspravu (Policajac koji mi je uručio pismene dokaze o ovom djelovanju tajne policije, izbačen je sa posla, uz obrazloženje da je službena akta dao “neovlaštenom licu”. Predsjednik Republike, inače, ima zakonsko pravo da koristi informacije SDB, pa teško može biti u toj kategoriji. U dugogodišnjem radnom sporu koji je ovaj vodio, zaključno sa Vrhovnim sudom, sudovi su potvrdili ovo rješenje, što je nesporno dokazalo tezu o “nezavisnom” sudstvu).
    Zapostavio sam rad unutar DPS (misli se na partijsko lobiranje) i bio na javnoj sceni, uključujući i rasprave u Skupštini, govoreći o djelovnju tajne policije i načinima kontrole njenog rada, skrivenim finansijskim centrima moći i zastrašivanju i potplaćivnju ljudi. Klub poslanika DPS je već bio pocijepan, a mene je podržavao manji dio. Uz to, taj se broj stalno smanjivao. Usljed toga, nijedan moj predlog nije dobio potrebnu poslaničku podršku. Ali, mene to uopšte nije brinulo.
    Međutim, veoma je brinulo Milicu Pejanović-Đurišić. U vrijeme tih teških političkih sukoba, ustalio se običaj da desetak najbližih saradnika navrati kod mene u stan na piće i dogovor šta da se radi sutra. Među njima je uvijek bila i Milica. Štaviše, moglo bi s reći da ona nije spadala u goste, jer su nam stanovi u istoj zgradi, dijeli ih tek jedan zid. I ostali drugari, među kojima je posebno mjesto imao Pavle Bulatović, bili su kao članovi porodice. Svima je stoga, bilo normalno da je Milica bila u kućnoj haljini, umorna od dana punog politike i obaveza koje nameće status supruge i majke. “Šta radiš, pobogu čovječe, upitala me je nervozno? Zar ne vidiš da gubimo na svim poljima? Zašto si, uopšte, išao prema Skupštini, kad znaš da smo tamo u manjini? Imaš li ti neki plan, ili treba da idemo iz
    poraza u poraz?!”



    Mata Hari u šlafroku


    BILO je veče, bio sam umoran, oko mene su bili sve provjereni prijatelji, smatrao sam da se moj plan dobro odvija i - odlučio sam da ga pred njima prvi put saopštim. Da li sam pogriješio? Mislim da nisam. Samo sam saznao ono što se krilo od mene. A, nevolje ovakve vrste je bolje otkriti što je prije moguće.
    “Milice, to je samo koristan međupotez. Bolje rečeno varka. Prebacujem težište na druge institucije. Širim priču i uključujem sve veći broj ljudi. Milo i njegova tajna policija moraju da ‘obrade’ svakoga kome se obratim i, dodatno, dužni su da provjere da li negdje ima pukotine u tim lopovskim sistemima. S druge strane, pokazujem javnu distancu od svih zloupotreba i kriminala. Kada oni brane te institucije i pojedince, građani će znati da mi sa njima, takvima kakvi su, nemamo neposredne veze. Namjerno ulazim u okršaj koji ću izgubiti. Tu vezujem sve njihove snage, pa neće imati ni ljudi, ni novca, ni vremena da nastave da vršljaju po kadrovima DPS. Mi imamo većinu u Glavnom odboru, a ko ima partiju, ima i vrhovnu državnu vlast.”
    Svi su se saglasili da je to dobra strategija. Milica je rekla da sad konačno shvata šta ja to radim. A, ja sam, na svoje neizmjerno zgražanje, prvi put vidio da preda mnom stoji “Mata Hari u šlafroku”. Nikada više, poslije te večeri, nije nazvala ni dobar dan, a kamoli ponovo navratila u staro društvo. Priključila se Milu i Svetozaru i počeli su da “obrađuju” članove Glavnog odbora. Svi važniji funkcioneri DPS stavljeni su na rasprodaju.

    TRANSFER 100.000 DEM

    GODINAMA poslije ovog događaja, u Beogradu i u vremenu kada se više nisam bavio politikom, sreo sam čovjeka koji je želio da se upoznamo, kako bi mi se duboko izvinio. Uvjerio me je (do najsitnijih detalja) da je nekada radio poslove koji su podrazumijevali i isplatu “preletača”, to jest onih koji su promijenili svoja politička uvjerenja i podržali Mila Đukanovića. Precizno je naveo šta je sve dobila Milica Pejanović-Đurišić, a to je bilo toliko mizerno, da cifru moram (iz poštovanja prema sebi) prećutati čak i u ovim “Pravilima ćutanja”.
    Inače, prosječno obećanje “po glavi” je bilo oko sto hiljada DEM. To je bila javna tajna, jer je takvo nešto bilo nemoguće sakriti. U jeku ove “kupovine”, nazvao me Slobodan Milošević, potvrdio mi da i on zna detalje ovih transfera i, dosta uznemireno - sluteći sve posljedice, predložio mi da postupim na isti način. Ponudi duplo više, snaći ćemo se za pare, bila je njegova poruka. “Hvala ti na brizi i ponudi za pomoć, odgovorio sam osjećajući stid zbog teme na koju trošimo riječi. Ali, ja ne kupujem ljude. U to ne vjerujem i, sve da imam tolike pare, nikad ne bih podmićivao svoje dojučerašnje drugove.”
    Razumije se da ni Milovi emisari nisu isplaćivali obećani iznos. U prosjeku, radilo se o deset puta manjoj cifri. Pored toga, neko je dobio stan, a drugi unapređenje u službi. Došlo je do naglog pada cijene izdaje. Ponuda je nadmašivala tražnju. Vremenom, većina “kupljenih ljudi” je povučena sa prvih političkih linija DPS. Da li je u pitanju bio naknadni prigovor savjesti, uklanjanje nezgodnih svjedoka, ili nešto treće, to više nikome nije bilo važno.

    AUT IZ - PARTIJE

    U FORMALNOM smislu, sve je riješeno 11. jula 1997. god. na 17. sjednici Glavnog odbora. Na tom skupu, ubjedljiva većina članova ovog organa DPS, donijela je odluku da se iz Partije isključi njen predsjednik - Momir Bulatović. Nisu imali pravne moći da me smijene, pa su me izbacili iz Partije. Kao grijeh je navedeno da nisam uspio da ostvarim jedinstvo unutar DPS (kriv sam bio zbog ponašanja Đukanovića i Marovića) i što imam blisku vezu sa Slobodanom Miloševićem (za njegov izbor za predsjednika SRJ glasali su poslanici DPS, u skladu sa partijskom direktivom “nove” DPS).
    Za vršioca dužnosti predsjednika DPS, određena je Milica Pejanović-Đurišić, a kao kandidat za predsjednika države Milo Đukanović. Istina, u postupku predlaganja kandidata unutar Demokratske partije socijalista, on je imao duplo manje predloga od Momira Bulatovića. (Bio sam predložen više puta od svih drugih kandidat zajedno.) Ali, gospodin Bulatović, već nije bio član te partije, pa to više nije bilo značajno.
    Comedia non e stata finita. (Komedija nije bila završena.) Ako svi stanu na jednu stranu, čamac se opasno zaljulja. Posebno, kada se radi o četvrtini biračkog tijela. Da bi se ovo dopunski utvrdilo, pobrinula se Maraševa tajna policija. Smišljen je, doslovno zločinački plan, koji se sastojao u proturanju glasina da će, u slučaju pobjede Momira Bulatovića, u Crnu Goru doći “Miloševićevi četnici” da ubijaju i kolju. Da bi se svemu dala potrebna uvjerljivost, formirali su nekoliko grupa sa naoružanim i bradatim članovima, koje su se pojavljivale po obodima muslimanskih i albanskih sela na sjeveru Crne Gore. Ti statisti su se, zatim, “u paničnom strahu” povlačili pred “Milovom policijom” čime je stavljan pečat na ovu sramnu predstavu. Glasovi su bili osigurani, ali je cijena bila duboko remećenje postojećih (relativno skladnih) međunacionalnih odnosa.

    KAO VREME
    REZOLUCIJE

    TAKO je Milo Đukanović, sa muslimanima i Albancima u prvim redovima, počeo da brani Crnu Goru od Momira Bulatovića. Pridružili su im se i “stopostotni” Crnogorci, stvarajući atmosferu neposredne invazije iz Srbije. Sinhronizovanom akcijom nepoznatih lica iz Službe državne bezbjednosti, sva Crna Gora - putevi, gradske fasade... - ispisana je pogrdnim porukama na moj račun. Mnoge od tih vulgarnosti i danas krase “evropsko lice” Crne Gore. Moj najveći problem, u odnosu na te poruke, bio je kako da objasnim svojoj djeci čime sam zaslužio toliku količinu gadosti.
    Na taj način se pokazala izborna strategija Đukanovićevog tima. Izmisli se opasnost po državu Crnu Goru i pripadnike njenih nacionalnih manjina. Na toj osnovi, u borbi sa nepostojećim protivnikom, traži se mobilizacija ukupnih nacionalnih snaga. Kada su tako krupne stvari dovedene u pitanje, u drugi plan dolazi priča o kriminalu, nezakonito stečenim bogatstvima, korupciji i privilegijama. Gotovo identično kao i nepunu godinu ranije, na republičkim parlamentarnim izborima. Samo onda je predmet odbrane bila Jugoslavija, a sada “Milo brani Montenegro”.
    Ono što se pokazalo djelotvornim u “obrađivanju” kadrova vladajuće partije, nastavljeno je prema svim uglednim, uticajnim i značajnijim pojedincima. Izgledalo je da je policija (javna i tajna) zavirila u svaki dom, pretresala svačiju karijeru i pročačkala i najmanju pukotinu. LJudi su, doslovno, zaspivali sa jednim uvjerenjem, a budili se kao “reformisti” i “borci za uspravnu i dostojanstvenu Crnu Goru”. Tako nagle i velike promjene predstavljale su povod za mnogobrojne svađe, sumnjičenja i uvrede. U mnogim porodicama su prestali da govore jedni sa drugima, oštro se i ljuto podijelili na pristalice i protivnike i svu pažnju usredsredili ka potezima “druge strane”. Situacija je, po mnogo čemu, podsjećala na opise koje sam čuo u vezi Rezolucije informbiroa iz 1948. godine i njenog odraza u Crnoj Gori. Gledajući ovaj haos, mogao sam naslutiti koliki je bio ondašnji pakao.

    KOLIKO KOŠTA SLIKANJE

    JAVIO se Milan Panić, bivši jugoslovenski premijer i kalifornijski biznismen. Mi smo sa njim zadržali korektne odnose i on je želeo da to traje. Obavijestio nas je da se, za nekoliko dana, održava neki humanitarni prijem kojem će prisustvovati i predsjednik SAD Vilijem Klinton. Za mene je obezbijedio ulaznicu i priliku da se slikam sa njim. Jedna slika u takvim prilikama naplaćuje se oko pet stotina US dolara. Sugerisao je da odmah sjednem u avion, da se ne obazirem na protokolarna pitanja (jer je sve nezvanično), ali da svakako dođem. Slika sa Klintonom, bila je njegova završna poruka, jako će mi dobro doći u daljoj političkoj karijeri.
    Odlučio sam da, umjesto mene, otputuje Milo Đukanović. Ja nisam ni mogao (zbog posjete Velikoj Britaniji), niti htio da se, nakon dvodnevnog lomatanja avionima do Kalifornije, domognem slike koja bi služila za “lažno predstavljanje”. Milu to nije bio nikakav problem. Vratio se sa dvije fotografije (cirka hiljadu dolara koje nije častio Milan Panić) i političkim objašnjenjem da je u pitanju bila “kratka radna konsultacija sa predsjednikom Klintonom”. U stvari, bio je u dugačkom špaliru pored kojeg je Klinton prošao rukujući se sa svima koji su platili za tu uslugu. Opozicija i dio javnosti su naslutili da je u pitanju neka prevara i podigla se velika prašina. Onda sam i ja ustao u odbranu svog premijera. Učestvovao sam u širenju laži, potvrđujući priču Mila Đukanovića. Međutim, ova slika je imala posebno važno mjesto u izbornoj kampanji jedinstvenog DPS, krajem te iste godine. Prikazivana je u sklopu dužeg propagandnog filma i svuda je, ali baš na svakom mjestu, bila tačka koja je izazivala gromke aplauze.

  3. #3
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Mediji iza Mila


    Piše: Momir Bulatovic

    CRNOGORSKA opoziciona scena je doživela bitnu novinu. U koaliciji "Narodna sloga" udružile su se dvije znacajne, a dugo rivalske partije. Narodna stranka i Liberalni savez, stavili su na stranu svoje razlike i tražili povjerenje biraca optužujuci vlast za bogacenje preko noci, iznošenje para "u džakovima" iz zemlje, rjecju za lopovluk sa jedne i narastujucu bijedu, s druge strane. Na njihovom prvom skupu u Nikšicu bilo je skoro deset hiljada ljudi, a skandiranje "Lopovi, lopovi..." bilo je zastrašujuce. Da su nastavili sa kampanjom zasnovanom na socijalnim pitanjima i optužbama za kriminal, vjerovatno da DPS-u ne bi bilo spasa. Medutim, napravili su presudnu grešku.

    Pod uticajem Liberalnog saveza, ušli su u raspravu o državnom pitanju. Narodnjaci su SR Jugoslaviju proglasili "stracarom koju treba srušiti", a liberali se ponovo založili za samostalnu Crnu Goru. Time su zbunili birace koji su ih slijedili zbog socijalno-ekonomskih pitanja. Podrška im je opadala kako su se udaljavali od ove teme i sve više polemisali sa vladajucom strankom kao cvrstim braniocem Jugoslavija.

    VREME PROMENA

    NJIHOVE šanse na uspeh su bile bitno smanjene i odlukom muslimana i Albanaca iz Crne Gore da im ne daju svoje glasove. U prethodnim analizama koje su radene u DPS, takva mogucnost se predstavljala kao realna. Buduci da se radilo o velikom procentu takvih glasova (preko 24 odsto) napravljen je zakonski manevar kojim se to destimuliše. Crna Gora je podijeljena na cetrnaest izbornih jedinica (Prije i poslije ovih izbora, bila je samo jedna izborna jedinica). Ovo je proklamovano kao demokratko sredstvo kojim se manjinama garantuje ulazak u Skupštinu. U stvari je objezbjedivalo znacajnu startnu prednost vladajucoj partiji. "Narodna sloga" je, vjerovatno racunajuci na njihove glasove, pokrenula pitanje kraja Jugoslavije, ali time nisu ništa dobili, a mnogo su izgubili. Isto tako, nisu uspjeli da promjene odluke o broju izbornih jedinica, protiv koje su se žestoko bunili, najavljivali mitinge i demonstracije.

    No, bez obzira na sve, opozicija je bila izuzetno jaka, narod nezadovoljan i željan promjena, a mi u DPS vec dobro udaljeni jedni od drugih. Posebno na samom vrhu stranke.

    Kada su culi za moju odluku da neposredno ne ucestvujem u izbornoj kampanji, troje potpredsednika DPS je obuzela panika. Posebno Mila Đukanovica. Vidno nervozan, predstavljao mi je svoje videnje kako ce se stvari razvijati ako ne promijenim odluku. Javno ce se vidjeti naše neslaganje i znace se zbog cega ono postoji. Opozicija ce nas rastrgnuti u kampanji i pobijedice na izborima. Vlada i on licno, zbog poslova u vremenu sankcija, bice uhapšeni i osudeni. Na predsjednickim izborima ja necu imati nikakvu šansu, jer je sva vlast u rukama vlade, a vlada ce biti u rukama naših protivnika. Zato, zakljucio je, na ovim izborima moramo da pobijedimo, ne da bismo ostali na vlasti, nego na slobodi. Dao je svecano obecanje da ce poslije izbora, kada zajednicki pobijedimo, ispraviti sve na cemu, s pravom, insistiram. Drugo dvoje potpredsjednika ga je odlucno podržalo. S tim što je Milica Pejanovic-Đurišic insistirala da ispuni dato obecanje o promjenama u sastavu i ponašanju njegove vlade.

    ZVIŽDUCI ĐUKANOVICU

    BILI su me ubijedili samo jednim dijelom. Promijenio sam odluku tek kada je opoziciona "Narodna sloga" objavila svoj antijugoslovenski program. Za Jugoslaviju sam se uvijek zalagao i njena odbrana mi je stalno izazivala puni politicki angažman. S druge strane, kada je ovo pitanje u prvom planu, manje su šanse da me tekuca politika navede da pravdam ono što se, ni na koji nacin, pravdati nije moglo.
    Kampanju smo odradili u prividnom jedinstvu i skladu. NJega je narušavalo sve vece isticanje unutrašnjih liderskih ambicija. Naime, na samom pocetku promocija partije, na spominjanje imena Mila Đukanovica, odjekivali su silni zvižduci. Dakle, medu našim simpatizerima i biracima. Da bi se to prekrilo, Vukašin Maraš je od ljudi iz SDB formirao grupu (na pocetku ih je bilo tridesetak, da bi kasnije bila mnogo brojnija) za zadatkom da nose Milove slike i skandiraju njegovo ime kako bi prekrili moguce zvižduke. Kasnije je i Svetozar Marovic organizovao neke svoje Budvane da mu nose sliku i izvikuju ime. Valjda je mislio da se time mjeri popularnost, a ako je tako, nek košta šta košta. Tim je povodom, medu nama, bljesnulo par varnica. Ja sam to smatrao idiotizmom i nisam dozvoljavao da se neka grupa organizuje i sa mojim slikama. Ipak, nije bilo ozbiljnih nesporazuma. Postojeci su, nije u to bilo nikakve sumnje, bilo dovoljno teški, da za nove više nije bilo mjesta.

    Izborna lista pod nazivom "Demokratska partija socijalista Crne Gore - Momir Bulatovic" osvojila je 45 mandata, a opoziciona "Narodna sloga" svega 19. Buduci da je biran 71 poslanik, stekli smo pravo da formiramo vladu.

    Prvi dio našeg dovogora bio je ispunjen. Na redu je bio Milo Đukanovic i njegovo "tvrdo" obecanje.

    NERAVNOPRAVNI USLOVI

    KAMPANJA je bila izuzetno oštra. Kolone pristalica jednog i drugog kandidata bile su velike, bucne i emotivne. Nakon nekoliko incidenata, stvoren je naboj koji je prijetio da se pretvori u pravu eksploziju. Državni mediji su (kasnije je precizno izracunato) pet puta više prostora posvetili Đukanovicu, nego Bulatovicu. Nezavisni, koi nisu morali da budu (ni ovako pravedni), okivali su ga u zvijezde i zato dobijali visoke novcane nadoknade. Svi državni organi, na celu sa policijom, stavljeni su u izbornu podršku Đukanovicu. Svako za koga se znalo da podržava mene i moj politicki program, bio je udaljen sa posla.

    Bili su veoma rijetki poslovni ljudi koji su smjeli da pomognu mojoj kampanji. Ako bi se neko, ipak, usudio da to uradi, odmah su na vrata njegove firme stizali inspektori iz privrednog kriminala i blokirali mu firmu. Novac koji je bio neophodan, dobili smo jednim dijelom od Socijalisticke partije Srbije, a vecim od nekoliko mocnih firmi iz Srbije. No, radilo se o skromnim sredstvima. Najveci dio poslova ljudi su obavljali na dobrovoljnoj bazi, a vrlo se štedilo na placanju oglasa u medijima. Osim novca, iz Srbije nisam dobio nikakvu drugu konkretnu podršku. Mislim na pomoc državnih organa, koji su mogli potvrditi neke moje izjave, ili koji bi mi sami dali dokaze i materijale za politicko djelovanje. U zvanicnom Beogradu je prevladao stav da se cuvaju odnosi sa Crnom Gorom, jer su oni važniji od simpatija prema jednom kandidatu. Srbija ce morati saradivati sa pobjednikom, a ko ce to biti, odlucuju gradani Crne Gore. Za takav stav sam znao i mislio sam da je ispravan. Ko ne može da pomogne sebi, sjetio sam se stare istine, uzalud traži da drugi to ucine.

    Rjecju, uslovi za izbore su bili krajnje neravnopravni. To je, makar jednim dijelom, morala priznati i Posmatracka misija OEBS-a, posebno pozvana da nadgleda izborni proces. Moja strana ih je uredno snabdijevala podacima, dokazima i cinjenicama. Neki propusti su se mogli vidjeti i iz aviona, ali su oni ocijenili da sve uocene nepravilnosti nisu takvog znacaja da bi mogle uticati na slobodno izražavanje volje biraca i demokratski karakter izbora. To je bio jasan znak da im objektivnost i nepristrasnost, kao zadaci, nisu bili na prvom mjestu.

  4. #4
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    behind a desk...
    Posts
    2,009
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    a sto pocinjes od 23. dijela?

  5. #5
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Tako ih dobijam.
    Nemam njegovu knjigu. :wink:

  6. #6
    Join Date
    Jan 2004
    Location
    behind a desk...
    Posts
    2,009
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    ma nemoj

    idi na sajt Novosti, tamo ima i ovih predjasnjih.

  7. #7
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    CG Crna Rupa u Evropi - glavu u kutiju guzicu na tacnu - NEMA DRUGE
    Posts
    216
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Kada su culi za moju odluku da neposredno ne ucestvujem u izbornoj kampanji, troje potpredsednika DPS je obuzela panika. Posebno Mila Đukanovica. Vidno nervozan, predstavljao mi je svoje videnje kako ce se stvari razvijati ako ne promijenim odluku. Javno ce se vidjeti naše neslaganje i znace se zbog cega ono postoji.
    Opozicija ce nas rastrgnuti u kampanji i pobijedice na izborima. Vlada i on licno, zbog poslova u vremenu sankcija, bice uhapšeni i osudeni. Na predsjednickim izborima ja necu imati nikakvu šansu, jer je sva vlast u rukama vlade, a vlada ce biti u rukama naših protivnika.
    Bolje da je knjigu nazvao 'manifest KPJ' ... evo i danas sve sto je napisao je jos aktuelno a i glavne uloge kod istih. Cak i napredovali i otisli za Beograd i Svijet.

    Nego Karma, vidjeh na tvom sajtu da si uradio Milov horoskop ali ne vidim prognozu za CG
    Kad cemo ga micat ?
    Domaca nesreco i Internacionalni Problemu, prekradena krmadi, mrznja prema vama je moja ogromna, mrznja svakog normalnog covjeka je neponovljiva jer nista ste drugo nego atak na zdravi mozak !!

  8. #8
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    Kao što vidiš i sama mučimo se oko spornih desetak minuta u vremenu rođenja koje njemu predstavljaju granicu života i smrti... :wink:

  9. #9
    Join Date
    Feb 2004
    Location
    CG Crna Rupa u Evropi - glavu u kutiju guzicu na tacnu - NEMA DRUGE
    Posts
    216
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    pa ti ona gledaj ono vrijeme gdje je ziv i reci ocemo li ga micati prije jedno 20 godina.
    Domaca nesreco i Internacionalni Problemu, prekradena krmadi, mrznja prema vama je moja ogromna, mrznja svakog normalnog covjeka je neponovljiva jer nista ste drugo nego atak na zdravi mozak !!

  10. #10
    Join Date
    Jan 2004
    Posts
    1,754
    Thanks Thanks Given 
    0
    Thanks Thanks Received 
    0
    Thanked in
    0 Posts

    Default

    meni se nekako više nameće ono drugo vrijeme :twisted:

Thread Information

Users Browsing this Thread

There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)

Bookmarks

Bookmarks

Posting Permissions

  • You may not post new threads
  • You may not post replies
  • You may not post attachments
  • You may not edit your posts
  •