Nastavak dvadeset i prvi...
Iskoristih pauzu kako bih grofa uputio na teme iz Velikog Učenja koje nikako da dođu na „dnevni red“, iako je mnogo toga ponekad jednako očevidno svakome ko umije misliti svojom glavom, kao što je to bilo i u doba Kopernika i Galileja, te se čoeku naprosto nameće osjećaj da bi nova slika svijeta mogla ostati da pričeka nekih par vjekova kako bi je narod smio prihvatiti.
Davno je to bilo kad sam pročitao knigu „Slučaj i nužnost“ (Monod: L´hasard et necessite) u kojoj se bavi životom na planeti Zemlji da bi na kraju donio zaključak da se radi o jedinstvenom ostrvu života, neutješno izgubljenog u bezgraničnom „mrtvom moru“ kosmičkog prostora. A što onda reći za današnju teoriji o nastanku Kosmosa, u kojoj se tvrdi da je prauzrok sveopšteg nastanka nekakav Prapucanj (BIG BANG), iz koga je proistekao naš Svijet...
Kad god pomislim na maštovitost koja je došla na ovako epohalan zaključak, vazda me obuzme izvjesna naklonost prema Slici Svijeta, po kojoj je Bog stvorio Svijet u sedam dana a koju popovi još uvijek propovijedaju narodu. Jer povjerovati da je (pra)uzrok postanju Svijeta, u stvari, eksplozija nekakve ojađele kašete sa bojevom municijom, za mene predstavlja popriličan napor, uprkos svim mogućim naučnim dokazima. Štaviše, neodoljivo me potsjeća na onu priču o dva gedžovana koji se, u sitne sate, iz mehane vraćaju svojim kućama kad se, iznenada, jedan od njih fata za glavu i u panici obraća onom drugom...:
- „Bre, Milisave, sunce ti....... daj brzo pritisnimo uši šakama..!“
U mrklm mraku,Milisav zbunjeno zagleda svoga saputnika, unezvjereno ga pitajući:
- „Ama zbog čega bre..!?“
- „Sad će da pukne zora, Bog te mazo....“
(nastavlja se...)
Nastavak dvadeset i drugi...
E ne znam, grofe, jesi li i ti saznao za onu opštenarodnu uzrečicu o Svijetu koja veli da je: „Svijet krug kome se središte nalazi svuda a periferija – niđe“. Iako niko nije ni pokušavao da shvati ovu neshvatljivu sentencu, narod ju je prenosio sa pokoljenja na pokoljenje kao neupitan amanet predaka kojeg treba sačuvati, bilo da li ga ko shvata ili ne.
Uglavnom bi sve ostalo na tradiciji, da ovu sentencu nije naučno potvrdio, niko drugi do genijalni Albert Einstein, koji je u, do tada, aksiomatsku nauku fizike, kao odlučujućeg arbitra uveo individualnog posmatrača koji sam sobom i sam za sebe, uslovljava stvarnost događanja.
Einstein je stvarnost našega Svijeta formulisao slično ovoj opštenarodnoj uzrečici formulacijom da je Svijet bezgraničan iako na izvjestan način – konačan. Ovu formulaciju je potkrijepio misaonim eksperimentom navodeći mogućnost da izvjestan posmatrač stane ispisivati krugove na našoj planeti; sa sve većim radijusom dok ne dostigne radijus ekvatora.... I tada se događa nešto neobično, jer čim se radijus (poluprečnik) poveća, obim počinje da se smanjuje i kad radijus dostigne dužinu planetarnog obima, obim kruga se smanji do – nule. Ovo isto se događa i na nivou našega Svijeta, ali s tom razlikom da je naš Svijet poistovjećen sa (četvorodimenzionalnom) - sferom, loptom, kuglom - čiji se radijus prostire u petoj dimenziji.... Pa ko shvati – shvati!
Osim toga, Einstein je kao jedinu (apsolutnu) mjeru postavio brzinu svjetlosti od 300.000 km u sekundi, bez obzira da li se posmatrač kreće u pravcu njenog prostiranja ili ne a i u slučaju kad bi posmatrač za njom opičio malo manjom brzinom ipak bi brzina svjetlosti u odnosu na njega ostala ista, pa ti viđi... Ovu neshvatljivu okolnost je Einstein potvrdio činjenicom da pri jednoj takvoj brzini posmatrača, njegovo vrijeme protiče sporije, što znači da bi u slučaju da dostigne svjetlost njegov sat jednostavno stao... Ili tako nekako... No on svjetlost ionako ne bi mogao sustići jer bi mu sopstveno prkno dostiglo toliku masu (težinu) da nema te sile koja bi je mogla dati dopunsko ubrzanje...
Eto; to što narod onako uzgred pominje i gata bez razmišljanja čak ni Einsteinov genij ne može svesti na shvatljivu formulu aksiomatske nauke...
(nastavlja se...)
Nastavak dvadeset i treći...
E još nešto, grofe... Sjećaš li se onih slika Salvadora (naški Spasoja) Dalija i njegovih slika sa satovima mekim i obješenim poput vrelih palačinki? Mene se čini da je on tim svojim slikama na svoj način iznio činjenicu da vrijeme i nije zadato na tako apsolutan način kako se nama čini. No što ćeš, umjetnici mnogo toga shvataju drukčije no ostali narod.
Uzmi, naprimjer cijelu rabotu sa vjerom, odnosno religijom i ako pošteno promisliš konačno shvatiš da je svaka religija neumitno uspostavljeana prepadanju naroda svim onim nepoznatim, koje donosi protok vremena... Sve religije, kultovi i vjere, osim vjerovanja nesretnih Indijanaca Sjeverne Amerike, čije se božanstvo – Manitu – slobodno može smatrati, moderno rečeno – ekološkim - jer ne zahtijeva ni crkve ni hramove, osim razigranog plemenskog vrača koji igra i pjeva prizivajući kišu ili neku drugu kosmičku potrebu, računajući da je to u nadležnosti ovog velikog i opštenarodnog Duha.
No niko bolje od tebe ne zna kako je u Velikom Učenju definisano stvaranje Svijeta kao jedinstveni čin – života, o čemu ipak najbolje svjedoči izreka jednog od učitelja ovog nepriznatog učenja koja glasi; Mjesec je list na grani Svijeta. Ne znam kako ovo shvatiti drugačije nego li da Mjesecu prestoji više od ravnodušnog kretanja po zadatoj orbiti oko naše planete Zemlje.
Vjerovatno će namjernicima koji zalutaju na ovaj thread biti malo savurito da im matuf rasteže priču o kosmičnim prostranstvima, te ću ih samo potsjetiti na sentencu koju je starodrevni mudrac grčke antike – Sokrat – onako uzgred uputio svojim savremenicima a koja glasi:
- „ Upoznaj samog sebe i upoznaćeš cio univerzum...“
(nastavlja se....)
Nastavak dvadeset i četvrti....
Nakon ovog navoda Sokratovih riječi, grof živnu i hitro dobaci:
- „E, Mete, ovime si me posebno obavezao, jer evo cijelo vrijeme se razbacujemo prigodnim primjedbama umjesto da popa imenujemo popom a stvarnog i jedinstvenog stvaraoca – Adeptom....
- „No da počnemo od iskonskog – početka... Ne znam, ali mislim da si sigurno vidio reprodukcije poznatih reljefa iz faraonskih vremena, posebno onaj na kojem se vidi jedan od faraona kako sjedi na tronu dok mu Sunce, prikazano iznad njega, šalje snopove svojih zraka koji se završavaju ljudskim rukama ispruženim ka njegovoj krunisanoj glavi i to sa nesumnjivim gestom blagoslova. Ovaj antologijski prikaz je do nas dospio kao izraz tada vladajuće vjere u božanstvo imenovano sa Bog Sunca – Ra – bez ikakvog pokušaja da se dublje uđe u simboliku ovog slikovitog murala starog nekoliko milenijuma.
- No ako krenemo na put saznanja o ovako prikazanom „Djelu Sunca“, nema nam drugog izlaza do osvrnuti se na mnogobrojne legende, koje na simboličan način pretstavljaju izvjestan „podzemni tok“ saznavanja, svaki put kad zakažu empirijski poduhvati, da bi se nekako došlo do pouzdanog zaključka.
- Dakle, postoji legenda o jedinstvenom „dokumentu“ nazvanom – smaragdna tabla (tabula smaragdina) – a sastoji se od smaragdne ploče na kojoj je dijamantom urezan tekst, koji se smatra Alfom i Omegom učenja Velika Vještine, iako bi pogodnije bilo umjesto smaragda pretpostaviti tablu od zelenog granita, jer smaragd takvih dimenzija prelazi čak i okvire jedne legende.
- No da ne dužimo dalje, jer prema jednoj od legendi ovu tablu je otkrio, niko drugi do Aleksandar Makedonski, koji ju je nakon osvajanja Egipta uzeo (oteo) iz ruku faraonske mumije, sahranjene u jednoj od piramida.
- Tekst dijamantom urezan na ovoj ploči, u Evropu je stigao negdje u dvanaestom vijeku, preveden na latinski:
Quote:
Tabula Smaragdina
Verum, sine Mendacio, certum et verissimum:
Quod est Inferius est sicut quod est Superius, et quod est Superius est sicut quod est Inferius, ad perpetranda Miracula Rei Unius. Et sicut res omnes fuerunt ab Uno, meditatione unius, sic Omnes Res natae ab hac una Re, adaptatione.
Pater eius est Sol. Mater eius est Luna. Portavit illud Ventus in Ventre suo. Nutrix eius Terra est. Pater omnis Telesmi totius Mundi est hic. Virtus eius integra est si versa fuerit in Terram. Separabis Terram ab Igne, subtile ab spisso, suaviter, magno cum ingenio.
Ascendit a Terra in Coelum, iterumque descendit in Terram, et recipit Vim superiorum et inferiorum. Sic habebis Gloriam totius Mundi. Ideo fugiet a te omnis Obscuritas. Haec est totius Fortitudinis Fortitudo fortis, quia vincet Omnem rem subtilem, Omnemque Solidam penetrabit.
Sic Mundus creatus est. Hinc erunt Adaptationes Mirabiles, quarum Modus est hic. Itaque vocatus sum Hermes Trismegistus, habens tres partes Philosophiae totius Mundi.
Completum est quod dixi de Operatione Solis.
Što bi u rijevodu na srpsko-hrvatski jezik, glasilo:
Quote:
„Smaragdna ploča
Istina je, bez laži, stvarno i nadasve istinito.
Ono što je dolje je kao i ono što je gore, a ono što je gore je kao i ono dolje, za izvršavanje čuda od samo jedne stvari. I isto je kao što su i sve te stvari prilagodbom rođene iz te jedinstvene stvari.
Njezin je otac Sunce, majka Mjesec, vjetar ju je donio u njezinu utrobu, Zemlja je njezina hraniteljica. Telema čitavog svijeta je ovdje. Njezina moć na Zemlji nema granice. Polako, velikim radom, odvojit ćeš Zemlju od Vatre, rijetko od gustog.
Uspinje se sa Zemlje prema Nebu, i odmah silazi na Zemlju te prima snagu gornjih i donjih stvari. Tako ćeš imati svu slavu svijeta i zato će se tama udaljiti od tebe. To je snažna moć svake snage, jer će pobijediti svaku rijetku stvar i prodrijeti u svaku čvrstu stvar.
Tako je stvoren svijet. Evo izvora prekrasnih prilagodbi ovdje prikazanih. Zato su me prozvali Hermesom Trismegistosom, onim koji ima tri dijela Filozofije svijeta.
Ono što sam rekao o djelovanju Sunca je potpuno....“
Nakon što grof u jednom dahu izdeklamova ovu antologijsku poruku, prekidoh ga kako nebi otplovio u neshvatljive prostore duha i shvatanja... te promijenih temu opominjuće ga:
- „ E grofe, izgleda da smo u pravo vrijeme krenuli sa ovim „palamuđenjem“ jer kad na Google potražim nešto o „Kamenu Mudrosti“, jedinstvenom cilju kome su stremili Adepti Velike Umjetnosti, najednom se otvori nepregledno mnoštvo stranica naslovljenih sa:
- Crni Gruja i kamen Mudrosti, ilustrovanih nebrojenim trajlerima u color-u i cinemascopu, koji u zasjenak bačaju i filmove i to kao onaj naslovljen sa:
Harry Potter i Kamen Mudrosti...“
(nastavlja se...)
Nastavak dvadeset i peti....
-
-
Konačno predložih grofu da promijnimo tematiku koja ionako, beznadno, prelazi razinu prašnjive palanke, na koju je svedeno Cetinje nakon što su pobjednici NOR-a za prijestonicu uzeli, u Titograd prekrštenu - Podgoricu.
Predložih mu da bi najbolje bilo da se osvrnemo na onu Sokratovu; „Upoznaj samog sebe...“ ali ne na način koji podrazumijevaju cetinjski brašnjomudi ma koliko pametni i mudri bili. Potsjetih ga na mučnu činjenicu da ovdašnji savremenici, nijesu čak načisto na koji način čeljad dolaze na svijet, jer se o tome jednako mudro i ćuti kao u ona, pristojna vremena, kad se vjerovalo, odnosno moralo vjerovati, da đecu donose - rode.
Neđe davno pročitah jednu nadahnutu izjavu da; „Đeca na svijet dolaze poput kosmonauta iz Svemira...“ što i jeste veoma blizu Stvarnosti koja je bliska Istini, posebno kad se čovjek u tom pogledu osvrne na takozvane naučne činjenice. No pošto je to jalova rabota, najbolje se osloniti na iskustva „malog“ čovjeka koji gleda da nekako „odživi“ svoj život, pritom se pomažući ustaljenim pravilima i navikama.
Jedna od tih ustaljenih navika jeste odlazak na more svakoga ljeta, moglo se to ili ne. Iako je ovo „moranje“ takoreći na podsvjesnoj bazi, njega skoro cijela Evropa praktikuje i ne znajući zašto, pri tome i ne sluteći u kojoj mjeri slijede prirodu i njene zakonomjernosti.
E sad kako najbolje, probranim riječima, poštovano općinstvo uputiti na činjenicu da je ona primjedba o „dolasku“ iz Kosmosa itekako stvarna i to u tzv. objektivnom smislu, jer su uobičajeni odlasci na morsku obalu – ljeti – i na skijanje – zimi – uslovljeni baš ovim kosmičkim aspektima.
Niko drugi do Giordano Bruno dvadesetog vijeka – Wilchem Reich – nije ukazao na činjenicu, da bi izjava o dolasku đece, poput kosmonauta na ovaj okršnji Svijet, itekako mogla pripadati tzv, objektivnoj stvarnosti, jer je on otkrio mnogo toga što svakog ko misli svojim glavom, upućuje na višu stvarnost skrivenu iza prenaviknute svakidašnjice. No da ne mistificiramo bez potrebe, najbolje će biti ako navedemo nekoliko nevjerovatnih osvrta na pomenute opštenarodne navike.
Ne znam koliko je njih prilikom ljetovanja imalo prilike da uoče jednu neobičnost dok leže na vrelom pijesku zagledani u bistro i užareno nebo bez ijednog oblačka opušteno prateći kako im se pred očima rasprskavaju živahne iskre, pritom im ne pridajući neki poseban značaj i sve to smatrajući uzgrednim efektom datih okolnosti i ne sluteći da će neke od njih skupa sa udahnutim vazduhom uz pomoć kristala soli, doći do tzv. "progenitivnog aparata"...
Vjerovatno im ni na kraj pameti nije bilo da se, može biti, radi baš o onim (božanskim) iskrama, koje iz dalekog Kosmosa dolaze do u ovaj svijet, kako bi se oko njih oformili spermatozoidi koji će masovno krenuti u neviđeni stampedo čiji je smisao doslovno „probijanje zida“ (ženske jajne ćelije) glavom, nakon koga će, svi oni, poput izvjesnih šampiona ući u uži izbor da budu rođeni i preuzmu obavezu da bi, nekako, odživjeli svoj „zadat“ život. Zbog toga ne bi trebalo da se ikome kriva što je rođen, jer je prije toga, sasvim svojevoljno „potpisao“ ugovor, da je saglasan sa svim onim što će mu se dogoditi u životu.
Budući da živim u jednoj od modernijih evropskih država – Njemačkoj – nije me mimoišlo da komentarišem njihov način života sa posebnim osvrtom na natalitet, jer sam primijetio da moju đecu na rođendane pozivaju uglavnom; ili s proljeća ili s jeseni, te sam svoje poznanike morao uputiti na astrologiju, koju moderan narod smatra praznovjerjem. Možeš mislit u kojoj mjeri su bili zatečeni, kad sam im pomenuo da je sasvim prirodno da njihova zemlja „uvozi“ narod sa strane, jer njihove navike godišnjih odmora isključivo zimi i ljeti, uslovljavaju da u njihovom potomstvu preovlađuju dva astrološka znaka; ovan i jarac, pa je, zbog toga nužan uvoz, odnosno imigracija pripadnika ostalog astrološkog znakovlja, koje moraju uvoziti kako bi se u njemačkom društvu uspostavila biološka ravnoteža.
Ko misli da je ovo pričina priča i praznovjerje, neka se sjeti kad je zadnji put pročitao paušalni horoskop u dnevnim novinama...Uostalom, najbolje će biti ako ustaljene društvene stvarnosti ilustrujem izjavom mog daljeg strica Blaža Mrgudova koji na jednom od uobičajenih "pokajanja" jednog od "izvanjskih" zetova opomenu primjedbom; Ajde jadan" k**** bi iko ikoga ugna u brak da nije - jebanja..."
(nastavlja se...)
Nastavak dvadeset i šesti...
Nekad davno, kad god bih čuo nekog od podnapitih „kafanskih heroja“ kako, kao svoju, važno i sa ubjeđenjem izgovara onu, opštenarodnu, epsku izjavu:
„Ne bojim se nikoga do Boga...“
svaki put bih ostao u velikoj dilemi, iskreno se pitajući da se ovaj nabijeđeni junak nije malo pobrkao, pošto je mene, jednu osvjedočenu kukavicu, bilo od svega strah osim od pomenutog – Boga.
Iako baš i nijesam bio vaspitan kao pobožan čovjek, ipak sam po logici stvari odrastao u povjerenju da Bog u životu predstavlja jedinu odrednicu u koju se bez rezerve mogu pouzdati, što sam i činio kao svaki onaj ko posumnja u sebe. To što su sve religije svijeta narod plašile njime i pozivale ga da se prema njemu odrede kao vrhovnoj instanci koju niko, nikad i nikako ne može dovesti u pitanje, nijesam nalazio nikakvog smisla u molitvama i iskazivanju vjere, računajući da nema potrebe jer on ionako sve može, sve zna i sve vidi, te ga ne treba opominjati...
A što se strahova tiče, nije potrebe da ih nabrajam jer je to učenio potonji velikomučenik savjesti – Wilchelm Reich – koga je, prije pedesetak godina, zbog sličnih izjava, progonila inkvizicija moderne ideologije... No evo njegovih riječi pa neka svako prosudi po svom shvatanju i nahođenju.
Quote:
Plašiš se života, Mali čovječe, na smrt se plašiš! Bijesno ćeš ga ubijati, vjerujući da gradiš „socijalizam“, ili „državu“, ili „nacionalnu čast“, ili „ugovor o povećanju plata“, ili „čast Božju“. Jedno samo nećeš znati ili nećeš htjeti da znaš: da svu svoju bijedu sâm stvaraš i to iz sata u sat, iz dana u dan, bez prestanka; da ne razumiješ svoju djecu, da im lomiš kičmu prije nego što su se odvažila da se usprave; da kradeš ljubav; da si pohlepan na novac i željan vlasti; da držiš psa kako bi i ti bio „gospodar“. Stoljećima ćeš griješiti i lutati sve dok ti i tebi slični ne pomrete masovnom smrću opšte društvene bijede – sve dok užas tvoje egzistencije ne upali u tebi prvi slabašan zračak svjetlosti da pogledaš u sebe. A onda ćeš, postepeno i oprezno pipajući oko sebe, naučiti da tražiš i da nalaziš, i da shvataš i poštuješ i cijeniš svog prijatelja, čovjeka ljubavi, rada i znanja. Tada ćeš uvidjeti da je čitaonica važnija za tvoj život od fudbalske utakmice, šetnja po šumi i razmišljanje bolji nego paradiranje, shvatićeš koliko je bolje liječiti nego ubijati, koliko bolje imati sopstvenu nego nacionalnu svijest i koliko je skromnost bolja od zapjenušanih usta punih patriotskih parola…Zovu te „MALI ČOVJEK“, OBIČAN ČOVJEK“, vele. Kažu, dolazi tvoje vrijeme, „era Malog čovjeka“ („The age of the Common man“).Nisi Ti taj Mali čovječe, koji to kaže, već oni: potpredsjednici velikih nacija, odabrane vođe radnika, preobraćeni sinovi građanskog staleža, državnici i filozofi. Oni ti nude budućnost, ali te ne pitaju za prošlost.Ti si nasljednik užasne prošlosti. Tvoje nasljedstvo je užareni dijamant u ruci. Ja ti to kažem! Svaki ljekar, svaki obućar, mehaničar ili vaspitač mora da poznaje vlastite nedostatke ako hoće da obavlja svoj posao i zarađuje hljeb. Decenijama već pokušavaš da zavladaš Zemljom. Od tvog razmišljanja, tvojih postupaka, od sada zavisi budućnost ljudskog roda. Ali tvoji učitelji i gospodari ne kažu ti kako stvarno razmišljaš ni kakav si; niko se ne usuđuje da ti uputi nikakvu kritiku koja bi trebalo da te pripremi i osposobi da sâm upravljaš svojom sudbinom: Ti si „slobodan“ samo u jednom smislu: oslobođen si poduke kako sâm da vodiš svoj vlastiti zivot, slobodan od samokritike!
Ti daješ vlastodršcima pravo da vladaju „u ime Malog čovjeka“. A sâm si nijem. Daješ moćnima ili zlonamjernim nesposobnjakovićima više moći da te zastupaju. Prekasno otkrivaš da uvijek ispadneš prevaren.
Nekad davno, za vrijeme poslijeratne „diktature proletarijata“ kad bih svog oca čuo da, valjda u smislu (konstruktivne) kritike, nakon čitanja novina ili odslušanih vijesti gnjevno prosikće: "E da mi oće dati vlast samo pet minuta...“ svaki put sam u sebi pomislio da bi učinak jedne takve brdsko-brzinske vlasti bio i morao biti neodoljivo nalik kakvom – razornom zemljotresu...
Nastavak dvadeset i sedmi...
Evo konačno dolazi momenat, da pravom pričom opravdamo ono upozorenje, da je; „ULAZ NA SOPSTVENU ODGOVORNOST“ jer se po broju ulazaka na ovaj thread naslućuje zanimanje općinstva koje itekako obavezuje.
No tu priču nije lako počet, jer evo više od pola vijeka od kada je moderna inkvizicija tzv. javnog mnjenja, na djela ovoga velikomučenika saznanja (Wilchelm Reich) stavila neporecivu zabranu, bez navoda kakav je prekršaj učino da bi morao biti kažnjen na ovako isključiv način.
Sve se, uglavnom, svodilo na paušalne optužbe da je u svojim naučnim radovima mistifikovao subjektivna opažanja, predstavljajući ih kao otkriće univerzalne energije života, koju je nazvao – ORGON. O svemu tome napisao je mnoštvo knjiga koje je američka administracije, onako đuture zabranila a poneke po dobrom starom običaju crkovne inkvizicije i spalila.
Tek neđe početkom sedamdesetih prošloga vijeka na tržištu su se, bez velike vardanje, pojavili njegovi „Izabrani spisi“, pa pošto se nije dogodio „smak svijeta“ nastavljeno je sa objavljivanjem ostalih djela od kojih su neka čak i u naslovu bila poprilično provokativna, poput onog naslovljenog sa : „Funkcija orgazma“.
U kojoj mjeri je tada bilo provokativno u javnosti iznositi ovaj prokazani pojam, najbolje svjedočin i slučaj sa filmom; „Misterija orgazma“ reditelja Dušana Makajeveja, zabranjenog dok je još bio u montaži, ali zato veoma često gledanog „po službenoj dužnosti – tamo đe treba...“
U stvari, Wilchelm Reich nije otkrio ništa novo već jedino naučnom svijetu stavio na uvid tajanstvenu moć, u indijskoj filosofiju milenijumima poznatu kao „snaga zmije“ odnosno njena sveprisutna emanacija, pod imenom – PRANA. Ovaj pojam je prisutan i u Učenju „Velike Vještine“ u kojoj se pominje kao „voda koja ne kvasi..“ i „vatra koja ne peče“ , odnosno sveprisutni agens koji je istovremeno tvar i energija, slično svjetlosti koja ima isti status.
Nije nikkva tajna da su sve tehnike indijske joge osnovane na izvjesnoj manipulaciji ovog (nedokazanog) agensa, koji se, posebnom tehnikom disanja, preko takozvanih šakri, umjesto u progenitivni (seksualni) trakt, usmjerava ka intelektu kako bi se probudilo više, odnosno objektivno – stanje svijesti.
Već i ova do tada neviđena hajka nad jednim od vrhunskih intelektualnih autoriteta, kao što je to Wilchelm Reich, upućuje na pomisao da bi itekako mogao biti u pravu. Jer, kad se sjetimo da je elektricitet, prije nego će postati osnovni uslov razvoja savremene civilizacije, proizašao iz zabave dokonih aristokrata, koji su, po vunenom suknu protrljanim ćilibarom, privlačili i pokretali komadiće papira.
E sad, kad čoek pomisli koliko su skromne bile manifestacije danas vladajuće i sveprisutne moći (električne enegrgije) koja danas suvereno vlada svijetom, pitam se; zašto je moć (energija) kojoj budućnost neumitno predstoji, od naučne javnosti odbačena na tako konačan način samo zato što se manifestuje u – dizanju kurca...
E može bit da će mnogim namjernicima koji zalaze na ovaj thread biti jasno zbog čega je postavljena opomena o – sopstvenoj odgovornosti... a neki će se možda zapitati; „Je li to sve...“, na što bi najbolji odgovor bio: „Ne. Nego bi sad trebalo da krene...“ u što ni sam ne smijem povjerovati te ostaje da se vidi, jer obećava mnogo toga – uslovljeno nepristojnog i bezobraznog – ali zato ne manje - objektivno stvarnog...
(Nastavak slijedi....?)