PDA

View Full Version : Dr Živko Andrijašević: SPC je politička institucija



Regi
18-12-05, 04:13
INTERVJU: Istoričar Živko Andrijašević za Republiku

SPC je politička institucija

Crnogorcima nije potrebno da im Srbi izdaju uvjerenje da su nacija, niti Srbi iz Crne Gore moraju svakodnevno dokazivati Crnogorcima da ovdje postoje i prije 1918. godine. Zaista nema potrebe da se Srbin iz Crne Gore ubjeđuje da je Crnogorac ili da se Crnogorac ubjeđuje da je Srbin, kaže u ekskluzivnom intervjuu za Republiku ugledni crnogorski istoričar Živko Andrijašević

Crna Gora je duboko podijeljeno društvo, po nacionalnoj osnovi prevashodno. Kako je došlo do te podjele?
-Crna Gora je po nacionalnoj osnovi podijeljena još 1878. godine, kada su crnogorski državljani postali nepravoslavci, koji su imali različite nacionalne identitete. Od tada je počelo nestajanje Crne Gore kao nacionalne države, i mislim da mi danas prisustvujemo posljednjem činu tog procesa. Sve etničke grupacije u Crnoj Gori su barem jednom mijenjale ime za svoj nacionalni identitet, i barem su u jednom periodu pripadale «većinskoj naciji». Danas u Crnoj Gori nema većinske nacije, što nije tragično, čak ni za doskorašnju «većinsku naciju». Za neke je tragedija što Crna Gora nije dominantno srpska, za neke što nije dominantno crnogorska, a za neke što je takva kakva jeste. Svi mi imamo neke lične želje kada je u pitanju država u kojoj živimo, ali kada su u pitanju procesi kojima ne možemo promijeniti smjer, najbolje je da izaberemo poziciju koja će nam u okolnostima koje postoje, donijeti najviše koristi.
Kako objasniti fenomen crnogorskog poistovjećivanja vjere i nacije?
-Poistovjećivanje vjere i nacije nije pojava koja je samo vezana za Crnu Goru. U Crnoj Gori je nerazlikovanje ovih kategorija možda i najmanje, budući da je društvo u Crnoj Gori tokom 19. vijeka doživjelo značajnu političku evoluciju, zahvaljujući činjenici da je imalo svoju nezavisnu državu. Jasnom razlikovanju vjere i nacije doprinio je i tip crnogorskog nacionalizma, koji nije imao religioznu, već političku osnovu. Crnogorci nijesu vodili rat protiv «turske vjere» već protiv Turskog carstva, i nijesu željeli da unište Muslimane, već vlast jedne države koja je počivala na snažnoj religioznoj osnovi. Poistovjećivanje vjere i nacije najpostojanije je bilo u Bosni i Hercegovini, istočnoj Srbiji i Makedoniji. Ruski konzul u Bosni, Aleksandar Giljferding zabilježio je polovinom 19. vijeka da bosanski muslimani smatraju da je ruski car Srbin, jer je pravoslavac, a bosanski Srbi su mu na pitanje koje ste vi nacije, odgovorali grčke, želeći da kažu da su pravoslavci.
Koliko su Crnogorci Srbi, a koliko Crnogorci? Koliko su aspiracije i državna politika kralja Nikole uticale na generacije koje imaju ''srpsko ime, a crnogorsko prezime'', ili tako nekako? Kolika je šteta (ili korist) učinjena današnjim generacijama, mahom ''podijeljenih'' ličnosti?
-Svako od nas se svojim ličnim iskazom, ali još više svojim svjetonazorom, svrstava u određeni nacionalni korpus. Pravo na izbor nacije, odnosno, pravo grupe ljudi da svoje zajedništvo ozvaniči uzimanjem jednog nacionalnog imena, ne može se bilo kojim argumentom osporiti. Za postojanje jedne nacije nije neophodno da je ostale nacije priznaju, niti da je neophodno da svakog dana podnosi dokaze o svom istorijskom utemeljenju. Shodno tome, Crnogorcima nije potrebno da im Srbi izdaju uvjerenje da su nacija, niti Srbi iz Crne Gore moraju svakodnevno dokazivati Crnogorcima da ovdje postoje i prije 1918. godine. Zaista nema potrebe da se Srbin iz Crne Gore ubjeđuje da je Crnogorac ili da se Crnogorac ubjeđuje da je Srbin. Moj nacionalni osjećaj ne zavisi od toga da li će ga priznati onaj koji je protiv njega, niti osjećam preveliku potrebu da prevlačim nekoga da bude u istoj nacionalnoj grupi sa mnom. Jedino ponekad osjetim potrebu da neke ljude iz moje grupe prebacim u onu drugu grupu. Postoje ljudi koji sebe smatraju Crnogorcem teritorijalno, a Srbinom nacionalno, i oni koji su Crnogorci po nacionalnom osjećaju. Mislim da i jedni i drugi imaju dovoljno razloga da svoje opredjeljenje smatraju utemeljnim. Mi ne možemo silom izbrisati nasljeđe i svijest koja je u nekadašnjoj Crnoj Gori, u vrijeme kralja Nikole, stvarana decenijama. Za mene je nesporna nacionalna posebnost Crnogoraca, a još je nespornija i očiglednija njihova kulturološka posebnost. U tom smislu, Crnogorci su kompaktna nacija. Za razliku od njih, srpska nacija je unutar sebe toliko heterogena, da se možemo pitati da li je to, u kulturološkom smislu, jedna nacija. Ako nema velikih razlika između Srbina iz Riječke nahije i Srbina iz Vlasotinaca, onda ja nijesam u pravu.
Kako je Crna Gora ''prošla'' u Jugoslavijama? Npr. u onoj prvoj Aleksandrovoj, postala je poljoprivredna država, u pretposlednjoj radnička, a interesantno (ili razumljivo) u njoj nije bilo fakulteta, viših škola, drugih institucija nauke, obrazovanja ili kulture. Slučajno ili namjerno?
-U velikoj državi kakva je bila Jugoslavija, Crna Gora nije mogla odlučivati o svojoj sudbini, što je posljedica njenog neznatnog političkog i ekonomskog uticaja u toj državi, a ne nečije zle namjere. Mi više škole, fakultete ili institucije nauke i kulture, nijesmo imali ni u sopstvenoj, nezavisnoj državi. U Jugoslaviji, onoj Titovoj, dobili smo i više nego što smo zasluživali, i mnogo više nego što smo sami mogli stvoriti.
Odakle tolika ovisnost o tuđim ideologijama: bili smo najveći rusofili (npr-Goli otok) pa srbofili, pa Jugosloveni...što je tako teško biti samo Crnogorac-i tačka?
-Mali narodi se najlakše oduševljavaju «velikim» ideologijama, jer se nadaju da će uz pomoć velikih ideja nadići granice koje im je priroda i istorija postavila. To jednim dijelom važi i za Crnogorce. Međutim, crnogorsko oduševljavanje velikim ideologijama ima i jednu praktičnu stranu, koju ne možemo zanemariti. Mi smo bili najoduševljeniji Jugosloveni, jer nam je Jugoslavija mnogo više nudila nego Crna Gora. Jugoslavija je bila idealan okvir za ostvarivanje naših socijalnih ambicija, u mjeri koju Crna Gora, kao država skromnih institucija i još skromnijih ekonomskih potencijala, nikada nije mogla dostići. Sasvim je lako dokazati da se iza crnogorske sklonosti ka velikim idejama, kriju mali interesi.
Zašto je dukljanstvo kao pojam, na strašnom udaru prounitarne opozicije i SPC-a? Da li stoga što se njim oslobađamo od velikosrpske asimilacije ili vidite neki drugi razlog?
-Ako izbrišemo dukljansku državnu tradiciju i proglasimo je stranom i izmišljenom, onda slabimo jedan od stubova na kojima treba da počiva svijest o državnosti u crnogorskom društvu. Budući da je državno nasljeđe Duklje nesporno i značajno, i da pokazuje da je dukljanska država jedna od najstarijih država južnoslovenskih naroda, borba protiv tog nasljeđa i njegovo ozloglašavanje, ima u sadašnjem vremenu ogromnu političku važnost.
Političke grupacije koje Vi pominjete, bile bi najsrećnije da je Crna Gora samo geografski pojam. Afirmacija dukljanskog nasljeđa direktna je smetnja ostvarivanju te njihove želje.
Dukljanska državna tradicija pokazuje da je ovdje nešto postojalo prije nego što su došli Nemanjići.

Amfilohiju se čini da Crnom Gorom Turci vladaju

Kako bi ocijenili ulogu SPC-a u Crnoj Gori ? Zašto prisvaja ono što de fakto nije njeno, kao npr. Sv.Vladimira Dukljanskog, ili pokušava da vodi vjersku ceremoniju sahrane kostiju Ivana Crnojevića, kad on nije njen svetac? -SPC je politička institucija, s tim što ona takav svoj karakter u Crnoj Gori ponekad pokušava da skrije, dok ga u Srbiji neskriveno potencira. SPC je nakon rušenja komunizna preuzela ulogu Centralnog komiteta i njegovih ideoloških komisija, želeći da se nametne kao arbitar političkih pitanja koja spadaju u nadležnost državnih institucija. SPC u Crnoj Gori, preko institucije na čijem je čelu mitropolit Amfilohije, pokušava da bude političko središte pravoslavnog dijela našeg društva, kao da Crnom Gorom vladaju Turci. Ne služi na čast Cetinjskoj mitropoliji što je njen predčasnik za 15 godina svoga prebivanja na mitropolitskoj stolici izrekao više ružnih riječi o svojim neistomišljenicima nego svi komunistički vođi od 1945. do 1990. godine. Ljepše su o Turcima govorili cetinjski mitropoliti u 17. vijeku, nego što mitropolit Amfilohije govori o Crnogorcima danas.

Crnogorskija nego što je bila

Da li mislite da je Crna Gora danas ''najcrnogorskija Crna Gora'', kako kaže Jevrem Brković ili je taj put ''crnogorstva'' tek na začetku? -Ako pod tom sintagmom podrazumijevamo snaženje nacionalne samosvijesti, težnju za državnim subjektivitetom i odbacivanje osjećaja inferiornosti, onda je Crna Gora crnogorskija nego je ranije bila. Na žalost, snaženje ideje «crnogorstva» započelo je tek onda kada je vlast, nemajući drugog izbora, ovu ideju prisvojila, ali su, ipak, za kratko vrijeme napravljeni ogromni pomaci.


Tanja Knežević Perišić

Interpol
18-12-05, 15:50
Zivko Andrijasevic je jedan od svega par crnogorskih intelektualaca koji ima moj najdublji :respect: . Zna coek o cemu prica. Da se ja pitam sto, da bi njemu da pise udzbenike iz istorije. Zahvaljujuci danasnjim udzbenicima je vecina domacih "Srba" postala to sto jes - "Srbi".

Ćipur
18-06-07, 19:02
Intervju: Živko M. Andrijašević, istoričar



U istoriografiji je odavno jasno utvrđeno kakav je bio položaj pravoslavne crkve (Crnogorske pravoslavne crkve ili Cetinjske mitropolije) u Crnoj Gori. Ona je bila autokefalna i pod potpunom kontrolom najviše državne vlasti, i tu nikakvih nedoumica nema. Nema nedoumica ni oko njenog istorijskog karaktera ili političkog opredjeljenja




Država i danas ima veliki uticaj na pravoslavnu crkvu



Baveći se u svojim knjigama i studijama smislom i značenjima događajima, pojava i procesa crnogorske istorije doc. dr Živko M. Andrijašević efektno demistifikuje istoriografske stereotipije i ovdašnja oduševljenja "velikim ideologijama". Među crnogorskim istoriografima, malo kome uspijeva da poput prof. Andrijaševića medološki precizno svjedoči o karakteru institicija i tematskih kontura misli koje su one potencirale i kreirale kroz crnogorsku povijest. Stekao je reputaciju intelektualca čiji se stavovi respektuju i smatraju mjerodavnim, u Crnoj Gori i van nje. Za rubriku lista "Pobjeda" - Kulturu i Društvo govori o odnosima Crne Gore i velikih sila, crnogorsko-srpskim vezama i poziciji pravoslavnih crkava u Crnoj Gori...

*Nedavno je objavljena knjiga “Crna Gora i velike sile”, koju ste napisali zajedno sa prof. dr Šerbom Rastoderom. Vi tvrdite da su odnosi između Crne Gore i velikih sila jedan od najneobičnijih istorijskih fenomena. Zbog čega?

- U novovjekovnoj evropskoj istoriji nema primjera da je jedna mala zemlja takvim intenzitetom privlačila pažnju velikih sila. Nevjerovatno je koliko je onih nekoliko Petrovića-Njegoša bilo prisutno u međunarodnim odnosima najvišeg ranga, i to na način koji imponuje. Činjenice govore da je Crna Gora bila prva balkanska zemlja koja je u Novom vijeku uspostavila odnose s velikim silama, i uopšte, prva balkanska zemlja koja je u Novom vijeku stvorila nezavisnu državu. Novovjekovna crnogorska državnost izgrađena je u 18. vijeku, da bi od bitke na Krusima (1796), kako je napisao Vuk Karadžić, čak i Turci počeli da smatraju Crnu Goru “državom za sebe”. Poslije Crne Gore i ostale balkanske zemlje počinju borbu za obnavljanje državnosti.

* Kada već govorimo o ovom problemu, neke aktuelne rasprave navode me da Vam postavim pitanje: Da li je Crna Gora, kako neki istoričari i političari tvrde, prva srpska nezavisna država u Novom vijeku?

- Na to pitanje je davno odgovorio veliki srpski istoričar Stojan Novaković. On je 1904. objavio knjigu o Prvom srpskom ustanku, naslovivši je “Vaskrs države srpske”. Prema tome, Novaković tvrdi da je srpska državnost obnovljena Prvim srpskim ustankom. Državnost nije kao Marko Kraljević, pa da dvaput vaskrsava. Pa i činjenica da je ustanak Srba u Beogradskom pašaluku 1804. označen kao “prvi”, dovoljno govori čije je što.

* Postoji li nacionalni identitet kao statična kategorija, koja se nasljeđuje po automatizmu? Da li je moguće u iskazima predaka naći uporište za naučni iskaz o nacionalnom identitetu Crnogoraca?

- Nacionalni identitet, to se zna, nije statična kategorija. Istina, najčešće se dobija u nasljeđe, ali svaki pojedinac ima slobodu da odluči što će s njim. Neko ga sasvim usvoji, neko ga se odrekne i zamijeni drugim, a neko modifikuje. Nacionalni identitet svako formira ponaosob, u skladu sa sopstvenim svjetonazorom, voljom ili interesima. To je, jednostavno, u domenu ličnih sloboda i prava. Ne može Njegoš da odredi moj nacionalni identitet, niti ja mogu da korigujem ili preimenujem njegov. Kada je riječ o nacionalnom identitetu Crnogoraca uopšte, nesporno je da su tek od 19. vijeka oni masovnije počeli da se nacionalno samoodređuju, a zvanično - vijek kasnije. Do tada su to umjesto njih činili njihovi vladari. U 19. vijeku pojedini crnogorski vladari, ne svi, tvrdili su da su njihovi podanici Srbi, i taj politički motivisan stav, nametali su kao zvanično stanovište. Ali, iako nametnuto, to ne znači da je većini Crnogoraca takvo stanovište bilo strano. Naprotiv. No, to što neki Crnogorac iz Riječke nahije, albanizovanog prezimena, sebe smatra u nacionalnom smislu Srbinom, nije dovoljno za tvrdnju da je on i etnički Srbin. Jedna je stvar što on misli o sebi, a druga što on uistinu jeste. Crnogorci su u 19. vijeku mislili i da je Zemlja ravna ploča, pa to ipak ne znači da danas treba mijenjati udžbenike geografije u kojima piše drugačije.

* Ako je sve tako jasno, zbog čega postoje sve ove kontraverze?

- Zbog lošeg čitanja izvora ili njihovog selektivnog odabira. Evo jednog primjera. Nedavno je objavljen članak u prilog tezi da su se stanovnici Crne Gore početkom 20. vijeka iskazivali u nacionalnom smislu isključivo kao Crnogorci. Kao izvor je poslužio jedan sajt, na kojem su podaci o crnogorskim useljenicima u SAD. I naravno, za svakog državljanina Crne Gore koji je početkom 20. vijeka došao u SAD, u rubrici “Ethnicity” piše: Crnogorac. Ovo je za autora članka bio glavni dokaz da su se Crnogorci oko 1900. godine nacionalno izjašnjavali Crnogorcima. Ali, na istom sajtu, za osobu istog prezimena, odnosno, pripadnika istog bratstva, stoji drugačiji nacionalni iskaz, ukoliko dolazi iz neke druge zemlje. Primjera radi, za Andrijaševića koji dolazi iz Crne Gore, u rubrici “Ethnicity” piše: Crnogorac, ali za Andrijaševića koji dolazi iz Austro-Ugarske, u rubrici “Ethnicity” piše: “Austrian, Herzegovian”. Očito je da se u ovom slučaju pod “etnicitet” podrazumijeva državna, odnosno, regionalna pripadnost. Hoću reći da je nemoguće donositi tačne sudove na osnovu jednog tipa izvora ili njihovog jednostranog tumačenja.

* U posljednje vrijeme velika pažnja javnosti posvećena je sporu između dvije pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kako Vi kao istoričar gledate na ovaj spor?

- U istoriografiji je odavno jasno utvrđeno kakav je bio položaj pravoslavne crkve (Crnogorske pravoslavne crkve ili Cetinjske mitropolije) u Crnoj Gori. Ona je bila autokefalna i pod potpunom kontrolom najviše državne vlasti, i tu nikakvih nedoumica nema. Nema nedoumica ni oko njenog istorijskog karaktera ili političkog opredjeljenja. Stoga aktuelni sporovi i nijesu u domenu nauke, već politike. Mislim da država i danas ima, ili može da ima, veliki uticaj na pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, bez obzira o kojoj crkvi bila riječ. Ona može i da izaziva sporove, ako joj je to potrebno, ali i da ih odjednom prekine, ako joj to bude išlo u prilog.

* I na kraju, koja istoriografska tema ili projekat, trenutno zaokuplja Vašu istraživačku pažnju?

- Postoji nekoliko takvih tema i projekata. Zajedno sa nekolicinom kolega, koji su bili autorski tim prvog “Istorijskog leksikona Crne Gore”, radimo na pripremi njegovog drugog izdanja za područje nekadašnjih jugoslovenskih republika (Srbija, BiH, Hrvatska). Biće to jednotomno izdanje u tiražu od 8.000 primjeraka, a izdavači su iz Sarajeva i Zagreba.


Etničko porijeklo nemoguće utvrditi


* Vi ste pisali o crnogorsko-srpskim vezama, problematičnosti tih odnosa, ali i o tzv. “crnogorskom srpstvu”. Zbog čega ova pitanja i danas izazivaju toliko sporenja?

- Sporenja oko tzv. “crnogorskog srpstva” vještački izazivaju pojedini neuki ljudi, koji držeći taj problem “otvorenim” produžavaju vijek svog javnog života i djelovanja. U proteklih petnaestak godina oni su objavili na desetine knjiga o problemima crnogorskog nacionalnog identiteta, a nesporazumi i nepoznanice koje su postojale i prije pojave njihovih knjiga, i dalje traju. Smatram da je neutemeljena tvrdnja da su Crnogorci po svom etničkom porijeklu Srbi, jer je etničko porijeklo u milenijumskom periodu nemoguće utvrditi. Takođe je neutemeljena tvrdnja da su Crnogorci po svom etničkom porijeklu Dukljani. Neki će reći da jednu ili drugu tezu navode vizantijski istoričari. Znam i ja što oni kažu, ali da li je tačno? Ili, na čemu oni temelje svoje tvrdnje? Na prostoru Balkana nema naroda koji može da priča o svojoj etničkoj čistoti. Zar nije glupo reći da su Nemanjići “čisti Srbi”, kada nijednog vladara Nemanjića nije rodila Srpkinja? Ili, zar je moguće govoriti o etničkoj čistoti Crnojevića, kada su majke svih vladara iz ove dinastije bile Albanke? A tek Petrovići-Njegoši? Pa oni su došli na prostor Crne Gore pet vjekova nakon što je stvorena prva crnogorska država.



Vlatko Simunović

MonterO
19-06-07, 14:50
.

- Zbog lošeg čitanja izvora ili njihovog selektivnog odabira. Evo jednog primjera. Nedavno je objavljen članak u prilog tezi da su se stanovnici Crne Gore početkom 20. vijeka iskazivali u nacionalnom smislu isključivo kao Crnogorci. Kao izvor je poslužio jedan sajt, na kojem su podaci o crnogorskim useljenicima u SAD. I naravno, za svakog državljanina Crne Gore koji je početkom 20. vijeka došao u SAD, u rubrici “Ethnicity” piše: Crnogorac. Ovo je za autora članka bio glavni dokaz da su se Crnogorci oko 1900. godine nacionalno izjašnjavali Crnogorcima. Ali, na istom sajtu, za osobu istog prezimena, odnosno, pripadnika istog bratstva, stoji drugačiji nacionalni iskaz, ukoliko dolazi iz neke druge zemlje. Primjera radi, za Andrijaševića koji dolazi iz Crne Gore, u rubrici “Ethnicity” piše: Crnogorac, ali za Andrijaševića koji dolazi iz Austro-Ugarske, u rubrici “Ethnicity” piše: “Austrian, Herzegovian”. Očito je da se u ovom slučaju pod “etnicitet” podrazumijeva državna, odnosno, regionalna pripadnost. Hoću reći da je nemoguće donositi tačne sudove na osnovu jednog tipa izvora ili njihovog jednostranog tumačenja.

.

Ćipure, Živko po tvom potpisu ka' po pranju :D

Ćipur
19-06-07, 15:09
Ćipure, Živko po tvom potpisu ka' po pranju :D

Nema on pojma o tome, nije on to ni proucavao, samo ovlaš tvrdi. ;)

Mnogo je važnije da se složio sa mnom u ovome, znaš od kad ja to ovđe tvrdim, kaže Žile:
"U 19. vijeku pojedini crnogorski vladari, ne svi, tvrdili su da su njihovi podanici Srbi, i taj politički motivisan stav, nametali su kao zvanično stanovište."

Jasno, Njegoš i Nikola su iz političkih razloga nametali srpstvo Crnogorcima.
To sam ovđe ponovio 1000 puta, zar ne? ;)

MonterO
19-06-07, 23:45
Nema on pojma o tome, nije on to ni proucavao, samo ovlaš tvrdi. ;)



Neuništiv si.

Ćipur
20-06-07, 00:27
Neuništiv si.

Pa to ti je tako, on to nije ni proučavao, samo ovlaš tvrdi.
Evo recimo, imaš u to vrijeme, u tim američkim dokumentima, puno osoba koje su dolazile iz ogromne carske Rusije i izjašnjavali se kao - JEVREJI!
Je li i to bilo regionalno izjašnjavanje? :D
Žile bi trebao prvo da prouči dokumenta pa onda nešto da tvrdi. ;)

Da, istina je, neuništiv sam. :D
Pogledaj kako je Žile došao na moje pozicije, ja sam vam to davno otkrio ovđe na ovom podforumu.
Kaže Žile:
U 19. vijeku pojedini crnogorski vladari, ne svi, tvrdili su da su njihovi podanici Srbi, i taj politički motivisan stav, nametali su kao zvanično stanovište."

Njegoš i Nidžo nametali srpstvo, pa ja to tvrdim ovđe evo 2 godine!

Beki
20-06-07, 01:52
Bio sam na jednom seminaru nedavno dje je Zivko bio predavac,dotakli smo se mnogih tema, cova mozda malo ima i subjektivno misljenje ali njegovo znanje je nesporno.Zakljucio sam sa da je veliki fan kralja Nikole mada nije to javno rekao.Pitam se dokle ce se ljudi baviti pitanjem da li je neko crnogorac,srbin ili digimon :D Istorija ovog podneblja ne pocinje prije 5000 god. tako da se uglavnom sve zna,ali svima porucujem da ako zele da znaju stvarnu istinu neka ne citaju domace autore nego strane.Domaci su bili podlozni raznim uticajima (sovinizam,komunizam,nacionalizam) tako da uporedjujuci njihove tvrdnje i one stranih autora dolazi do raznih kontradiktornosti.Meni su "Istorija Balkana" Georga Castelana i "Nacije i nacionalizam od 1780" E.J Hobssbauma knjige koje ne treba propustiti ako se zeli upoznati malo novija istorija (od najezde turaka) ovih prostora.Nekima ce se te knjige nece "svidjeti" jer se na nekim mjestima kose sa zvanicnom istorijom ali ja mislim da je bolje prihvatiti i ono sto ti se ne svidja nego zivjeti u zabludi.A za kraj valja sve to zaliti raportom Carnegie Endowmenta za period 1913 do 1993.

FORMICA
20-06-07, 22:04
Ćipure, Živko po tvom potpisu ka' po pranju :D

Montero gospodin Andrijašević je dobar istoričar. Međutim ne mora sve znati. Ovaj sajt o kojem Čipur govori sam otkrio prije 5-6 godina. Možeš i ti otići na njega mada se moraš prijaviti što nije teško i nema nikakvih posljedica.
Moja familoja potiče iz plemena Banjana odnosno još starijeg Korjenića. Kad sam pretraživao sajt Elis isle naišao sam ne samo na svoju mnogobrojnu rodbinu nego i na zapravo sve seljane iz svoga sela i svih okolnih sela. Šta više naišao sam na gotovo svu Crnu Goru. Ne znam postoji li bratstva ili familije koja nije makar jednim svojim članom tamo uvedena. Zatim sam naišao i na familiju svoje žene. Neobično zanimljivo izučavati te materijale. Pogledaj što se sve nalazi u tim knjigama. Pored onoga što Ćipur navodi postoje podatci po čijoj preporuci je došao u USA odnosno adrese odakle je došao i adrese na koje se ide, pa čak koliko novca nosi sa sobom. Da ne pominjemo da postoje linkovi na putničkr liste brodova koji su ih dovozili do Amerike. Postoje i linkovi za brodove njihove fotografije i što se sa brodovima desilo. Zatim linkovi za gradove đe su išli i dalje poveznice na muzeje, spiskove građana i masu ostalih stvari. Tako sam saznao da su se brat moga đeda i brat ženinog đeda upoznali na brodu na puti uz engleske luke. Da su zajedno radili u istom rudniku (spisak radnika) da su zajedno učestvovali u pobuni rudara i da ih je američka država zajedno proćerala u sred apačkog rezervata đe su osnovali novi grad u toku borbi sa Apačima (u muzeju grada smo im našli i fotograhije) i na kraju ženini su u San Francisku otvorili hotel a moji su otišli u čikago đe su ušli u policiju i dogurali do kapetanskog čina. Fantastično zanimljivo. Kad smo pričali poslije o tom tim starcima oni su bili zapanjeni. Nažalost u međuvremnu su pomrli. Zanimljiva je sljedeća pojava. Nije tačno da nijesu znali što znači nacionalno poredijeljenje. Jedan moj suseljanin se u vrijeme Crne Gore izjašnjavao kao Srbin kad je odlazio iz luke Zelenika. Iz Splita je bio Austrijanac. Za vrijeme Jugoslavije je buo opet Srbin kao i svi drugi ali kad su ulazili u Ameriku isti oni su bili Crnogorci. Govori li ti što ovo?

Ćipur
20-06-07, 22:27
FORMICA,

sve si sajtove davno otkrio, al ovaj, CdM-ov forum, najkasnije.
Kako je to moguce? :D

FORMICA
21-06-07, 15:51
Obično sam obilazio istorijske i heraldičke forume. Nailazio sam i na ovaj ali kako je podforum istorija na dnu zaobiđem ga poslije prergleda prvih tema. A bio sam stalno na forumu koji je sad ukinut a bio je organiziovan pred referendum. Kasnije sam primjetio da učesnici Bokoca, Zvek, Dukljanin, JFNK i drugi (već zaboravljam nikove) pominju ovaj forum pa sam prešao ovamo. Sad ga redovno obilazim makar da čitam jer uvijek ima nešto novo.:respect:

Nobelovac
21-06-07, 19:50
Neuništiv si.
Cipur ima pravo. Ocigledno je da Zivko nije vidio originale koji se mogu skinuti sa tog sajta, vec je donio zakljucak o etnickom izjasnjavanju samo gledajuci sajt. Velika je to razlika. Na sajtu pise pod "ethnicity: austrian, hercegovian", ali u originalu koji se moze skinuti sa istog sajta ne stoji tako, vec pod pojmom "nationality" odnosno drzavljanstvo (jer u zagradi pise da sa tim misle na drzavljanstvo) stoji "austrian", a pod pojmom "race" (ovdje se misli na etnicku pripadnost) stoji "hercegovian". Vise je nego ocigledno da je Cipur upravu.

MadGod
22-06-07, 15:13
Naravno da je crkva politicko-interesna institucija. Koja crkva to nije?

Nobelovac
22-06-07, 17:55
Naravno da je crkva politicko-interesna institucija. Koja crkva to nije?
Amfilohije (nema veze s politikom, on je cisti vjernik i samo se bavi vjerom).

FORMICA
22-06-07, 19:52
Amfilohije (nema veze s politikom, on je cisti vjernik i samo se bavi vjerom).

Ovo ti je dobro:yipiiii: :lolblue: :yipiiii:

Ćipur
08-03-08, 22:20
INTERVJU: DR ŽIVKO ANDRIJAŠEVIĆ, ISTORIČAR


Nacionalni pokreti na Balkanu uvijek su ozbiljna politička pojava, i najčešće predstavljaju najvažnije poluge preko kojih velike sile uređuju balkanske odnose


Način vladavine nije se promijenio


Doc. dr Živko Andrijašević profesor je na Grupi za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Predaje novovjekovnu istoriju Crne Gore. Objavio je nekoliko knjiga i veći broj članaka, istorijskih eseja i prikaza. Autor je ili koautor nekoliko knjiga: "Nacrt za ideologiju jedne vlasti", "Pokrštavanje muslimana 1913. godine", "Istorija Crne Gore", "Crna Gora i velike sile"... Posebnu pažnju u javnosti izazvala je njegova knjiga "Nacija s greškom", koja je doživjela nekoliko izdanja. Jedan je od rijetkih istoričara koji već desetak godina piše za novine i televiziju. Stoga su mnoga aktuelna društvena i politička zbivanja bila povod za razgovor sa ovim poznatim crnogorskim istoričarom.

* Uskoro će biti objavljena Vaša knjiga “Pravoslavna crkva u Crnoj Gori 1852-1918”. Što je bio motiv da istražujete ovu temu i da li su aktuelna dešavanja u Crkvi bila dodatni podsticaj?
- Za pisanje ove knjige nijesam imao poseban motiv, niti posebnu sklonost prema ovoj temi. Ako je neko zaslužan što sam odlučio da se bavim ovom problematikom, onda su to Mićo Orlandić i Slavko Burzanović – prvi kao izdavač knjige “Pravoslavno crkveno pravo” Nikodima Milaša, a drugi kao pokretač ideje o publikovanju zbornika dokumenata o Crnogorskoj crkvi. Naravno, da nije bilo političke aktuelizacije tzv. crkvenog pitanja, sigurno je da bi ova problematika ostala daleko od svih nas. Ipak, odluka da se pristupi pisanju jedne istoriografske knjige ima smisla i svrhe jedino ako postoji naučna potreba za njom. U ovom slučaju takva potreba je postojala, jer kod nas ima samo nekoliko ozbiljnih istraživačkih radova o ovoj problematici. Da je prošlost Crnogorske crkve bila dovoljno istražena i adekvatno obrađena, uzaludni bi bili svi podsticaji koje daje politika.

*Da li Vaša saznanja o prošlosti Crnogorske crkve mogu pomoći razumijevanju tzv. “crkvenog pitanja” u Crnoj Gori danas?
- I pored očite bliskosti između aktuelne vlasti i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, “ crkveno pitanje” neminovno će izazivati konflikte sve dok se položaj pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne uredi na drugačiji način. U sadašnjem trenutku, institucija pravoslavne crkve u Crnoj Gori ne samo da ima svoje središte u susjednoj državi, već je i jedan od stubova njene državne i nacionalne politike. Upravo je to izvor konflikta između države i Crkve u Crnoj Gori. U pravoslavnom svijetu nikada nijesu postojali takvi odnosi između države i Crkve, već je važilo pravilo da nacionalna država ima svoju pravoslavnu crkvu, čije granice duhovne jurisdikcije uglavnom ne prelaze granice države u kojoj se nalazi. Takav je slučaj sa pravoslavnim crkvama u Rusiji, Srbiji, Bugarskoj, Grčkoj, Rumuniji i, naravno, Crnoj Gori do 1918. godine. Sve dok u Crnoj Gori bude postojao status SPC kakav sada postoji, konflikti su neminovni. Razumije se, nijesu to konflikti koje će neko podsticati svojim zlim namjerama, već konflikti koji proizilaze iz prirode činilaca koji se sukobljavaju. Jednom će taj konflikt morati da bude trajno riješen. Postoje samo dva načina za njegovo rješenje – da Srpska crkva u Crnoj Gori postane crnogorska, ili da crnogorska država postane po svom karakteru srpska. Za sada je, vjerovali ili ne, mitropolit Amfilohije učinio prvi korak ka rješavanju ovog problema, uzevši titulu arhiepiskopa, koju najčešće upotrebljavaju poglavari samostalnih crkava. Titulu arhiepiskopa imao je i posljednji poglavar Crnogorske crkve, Mitrofan Ban. Vjerujem da će ubrzo biti jasnije što je pozadina ovog poteza.

*Pored prošlosti Crnogorske crkve, bavili ste se i novijom političkom istorijom Crne Gore. Da li su neki važni činioci crnogorskog društva u periodu od 1990. godine do danas doživjeli istinsku katarzu ili je u pitanju procjena isplativosti mijenjanja političkog pravca?
- Moje bavljenje novijom političkom istorijom Crne Gore bilo je skromnog nivoa, jer sam o tom razdoblju objavio samo jednu knjigu obrađenih novinskih tekstova, koji su za savremene istoričare koristan izvor. Kada danas čitate tu knjigu, lako uočavate da su njeni glavni junaci, mislim na čelne ljude crnogorske vlasti, doživjeli ideološki preobražaj. Ali ja njihov preobražaj ne bih nazvao katarzom, jer ne vjerujem u katarzu političara koji i nakon katarze nastavi da se bavi politikom. Onda zasigurno nije doživio katarzu. Sasvim je jasno da je do tog ideološkog preobraćenja došlo zbog procjene da nova ideologija produžava politički život, a ne zbog potrebe da se bude bolji i crnogorskiji. Neću reći da je to bio loš izbor, ali sumnjam da su oni u to vrijeme mogli mnogo da biraju. U politici, isto kao i u svim drugim ljudskim djelatnostima, prirodno je da činjenja određuju interesi, tako da ja ne bih mnogo tragao za motivima koji su aktuelnu političku grupaciju opredjelili na ideološku konverziju. Suština čitave priče je da se način vladavine nije promijenio, niti pravila na osnovu kojih vlast funkcioniše. A nije se promijenio jer to većina crnogorskog društva niti traži, niti očekuje.

*Danas je politika na ovim prostorima dominantna društvena kategorija. Ovdje se od politike dobro živi. Kakav je status istoričara i koliko je bavljenje istorijom profitabilno?
- Ne mogu se sjetiti naučne djelatnosti koja je kod nas profitabilna. Istorija jeste privlačna širokom krugu ljudi, ali smatram da nije profitabilna. Profitabilno je u Crnoj Gori biti istoričar određenih svojstava. A to znači: uslužan i upotrebljiv za sve osim za istoriografiju. Znam neke takve slučajeve profitabilnih istoričara. Vjerujete da im ne zavidim, jer sam još u vrijeme školovanja u Titovoj Jugoslaviji, čitajući Ivana Cankara, stekao naklonost prema slugama koje uspiju u životu.

*Ovim odgovorom pravite aluziju na odnos istoričar-vlast. Kako Vama zvuči sintagma “režimski istoričar”?
- Istoričar se prirodom svoga posla najčešće bavi temama koje se mogu upotrebljavati u političke svrhe ili tumačiti u dnevnopolitičkom kontekstu. Da li će, i na koji način, one biti upotrebljavane ili tumačene, to ne zavisi od volje i namjere istoričara. Uostalom, svako od nas ima svoj krug asocijacija kada čita neki tekst. Zbog toga, htio to ili ne, istoričar uvijek radi za neki režim – onaj koji vlada, onaj koji je vladao ili onaj koji će tek da dođe. Postoje istoričari koji su mnogo uradili u odbrani režima koji je nestao 1918. godine. Oni su, na izvjestan način, režimski istoričari kojima će režim zauvijek ostati dužan. Postoje istoričari koji su najviše svojim prigodnim i namjenskim pisanjem, kao i popunjavanjem kadrovskih provalija u raznim institucijama, učinili dosta za aktuelni režim. Za taj posao nagrađeni su i više nego što su mogli pretpostaviti. I napokon, postoje istoričari koji svojim tekstovima pomažu dolazak režima koji će biti bolji od ovog koji sada vlada.

Prirodna putanja

* Neminovno je ovom prilikom pomenuti najnovija dešavanja u vezi sa Kosovom. Što Vi kao istoričar mislite o tome?
Proglašenje nezavisnosti Kosova je prirodna putanja jednog nacionalnog pokreta, ali to je i realnost koja je počela 1999. godine, a ozvaničena nedavno jednim aktom. Valjanost tog akta možete sa stanovišta međunarodnog prava osporavati, ali realnost ne možete promijeniti ili se prema njoj odnositi kao da ne postoji. Da li nam se ponekad realnost ne sviđa, to je drugo pitanje. Najtragičnije je za jednu državu kada svojom nepametnom politikom počne da liči na Osmansko carstvo iz njegovih poznih dana. A to znači da na vrijeme ne uviđa neophodnost promjena, da se prilagođava realnosti kada ga neko na to silom primora i da vjeruje da se sa divana iz Carigrada može upravljati Carstvom. Nacionalni pokreti su na Balkanu uvijek ozbiljna politička pojava, i najčešće predstavljaju najvažnije poluge preko kojih velike sile uređuju balkanske odnose.


Olivera Ugrin

Ćipur
01-06-08, 08:10
Promjena odnosa vlasti prema crkvi dovela je do duboke krize


MITROPOLIT AMFILOHIJE KAŽE ZA “VIJESTI” DA SE NADA DA NEĆE BITI SRPSKI PATRIJARH, ALI DA O TOME ODLUČUJE GOSPOD


Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije izjavio je, odgovarajući na pitanje da li želi da postane sljedeći srpski patrijarh, da mu je i ovo što jeste mnogo, ali da je to velika odgovornost.

- Što se mene tiče, na službi sam crkve – kazao je mitropolit Amfilohije u intervjuu “Vijestima” .
• U slučaju da budete izabrani za patrijarha, koji bi bio sljedeći redosljed koraka u Mitropoliji?
- Bira se novi mitropolit, kada bi se to desilo, a nadamo se da neće.
• Šta se dešavalo na proteklom Saboru, bilo je oprečnih informacija, a mediji su izvještavali o nesuglasicama među episkopima oko viđenja skorije budućnosti i upravljanja SPC?
- To je bilo redovno zasjedanje Arhijerejskog sabora. Ove godine imali smo poteškoću jer je njegova svetost, patrijarh Pavle, kao predsjednik Sabora, bio odsutan zbog bolesti, i trebalo je riješiti pitanje predsjedavanja. Iznađena su ustavna rješenja, i vlast i dužnosti patrijarha preuzeo je Sveti arhijerejski Sinod, po članu 62 Ustava SPC, i najstariji mitropolit koji je i predsjedavajući. Već drugog dana zasjedanja ti problemi su prevaziđeni. Sinod je preuzeo svoje ustavne ingerencije i dobio predsjedavajućeg, tj. mitropolita crnogorsko-primorskog. U međuvremenu, bilo je i razgovora sa ljekarima na VMA, koji svakodnevno daju izvještaj, a dobili smo i poseban, na osnovu kojeg smo konstatovali da je stanje patrijarha stabilno, ali da on nije u mogućnosti da predsjedava Saborom. Sljedeće zasjedanje Sabora trebalo bi da bude u oktobru. To što su pisali mediji, bio je nesporazum. Možda smo i mi pogriješili što nijesmo dali na vrijeme informacije, pa su se novinari domišljali i izmišljali i stvarali priče o nesuglasicama i raskolu, kojeg nema.
• Da li je tačno da patrijarh Pavle nije dao blagoslov za rad Sabora, kao ni za odabir predsjedavajućeg?
- Ja imam njegov blagoslov da ga zamjenjujem, koji je potpisao u bolnici još u oktobru prošle godine.
• Jesu li tačne informacije o raznim strujama unutar SPC, kao i da ste Vi na čelu jedne, te da ste kandidat za budućeg patrijarha?
- U svakoj ustanovi postoje različita mišljanja, ali se na kraju uvijek dođe do zajedničkog imenitelja. Crkva je živi organizam, a ne uniformisana organizacija poput političkih partija, u kojima kad prvi nešto kaže ostali moraju da se slože. Crkva zasniva svoj život na dijalogu, sučeljavanju mišljenja, a na kraju se odluke donose saborno. Što se tiče izbora patrijarha, SPC od 1967. godine ima poseban način izbora, da bi se spriječilo miješanje svetovnih vlasti u izbor, kao u slučaju patrijarha Vikentija 1950. i Germana1958. godine. Ko će biti sljedeći patrijarh zavisi samo od Gospoda.
• Neki kritičari Vam kao najveći grijeh pripisuju anticrnogorstvo?
- Kad sam bio u Grčkoj, svi su me zvali pop Crnogorac. Tamo sam krstio stotine Grka, a ovdje dovode pod znak pitanja moje crnogorstvo. Šta da radim? A svi moji su ugradili svoje kosti u ovu Crnu Goru. Iznad mog crnogorstva ne smije da se stavlja znak pitanja. Neka neko iskorači ispred mitropolita što se toga tiče!
• Zašto Mitropolija insistira da se iz njenog naziva izbaci prefiks srpska?
- Uvijek je bila pravoslavna Mitropolija. To dokazuju pečati, da ne idemo dalje od 1918. godine, na kojima je pisalo Pravoslavna Mitropolija crnogorsko-primorska. Tu nije bilo nikakve promjene, niti je bilo potrebe za njom.
• Kako ocjenjujete odnose države Crne Gore i Mitropolije?
- Ti odnosi su uslovljeni vjekovnom tradicijom koja se završava oko 1945. godine. Do tada, suštinskih promjena nije bilo. Od tada, počinje strahovit progon Mitropolije. Od devedestih dolazi do boljitka u odnosu crkve i države. Političke promjene su uticale toliko da je osnovano i Ministarstvo vjera, koje je kasnije ukinuto, a bilo je, svjedok sam toga, dobrog raspoloženja od strane uglednih političara, koji su manje-više i danas na vlasti, u odnosu na Mitropoliju. Tako smo zajednički, uz pomoć Vlade, počeli da gradimo hram u Podgorici, obnavljamo crkve i manastire. To je trajalo do blizu 2000. godine, kada počinje jedan potpuno drugačji odnos prema crkvi.
• Šta se tada promijenilo?
- Ne razumijem zašto se taj odnos promijenio. Mitropolija je ostala ista. Pojavila se isforsirana sekta kao projekat određenih političkih struktura, i kao fenomen koji je, na neki način, uticao na poremećaj odnosa, pogotovo od strane struktura koje forsiraju tu zajednicu iz političko-ideoloških razloga.
• Zašto mislite da se Crnogorska pravoslavna crkva forsira i zbog čega smatrate da Mitropolija nekom smeta?
- Mitropolija ne dozvoljava da se njome manipuliše, a političari pokazuju tu tendenciju. Mitropolija poštuje državu, zakon, ali, s druge strane, zahtijeva da se poštuje njena autonomija. Isti ljudi koji su pripadali ideologiji koja je osudila crkvu na smrt, jedno vrijeme su ćutali, sad su ponovo izašli na površinu, pokušavajući ne da crkvu ugrožavaju spolja, kao što su radili 50 godina, nego iznutra, stvarajući svoje organizacije i nazivajući ih crkvama, a koristeći politički trenutak. Dakle, ta promjena odnosa državne vlasti prema crkvi je dovela do dubinske krize, koja će, uvjeren sam, biti prevaziđena u dogledno vrijeme, pogotovo glede ulaska Crne Gore u Evropsku uniju.
• Poštuje li crkva državu Crnu Goru i njene zakone?
- Nesumnjivo je poštuje.
• Postoji pravosnažna odluka da se ukloni crkva sa Rumije. Zašto to, već tri godine, nije urađeno?
- To je jedan od paradoksa, da ne kažem bezumlja ovog istorijsko-političkog trenutka. Crkvu na Rumiji srušili su Turci 1571. godine, a u narodu je ostalo predanje da treba donositi na Trojičin dan po jedan kamen, pa kad se sabere dovoljno kamenja, crkva će, kako je odletjela sa Rumije, ponovo tu doletjeti. I vjekovima je, sve do 1954. godine, krst koji čuva porodica Andrović, jednom godišnje iznošen na Rumiju. Te godine, država je zabranila litiju. Ja sam, naravno, ne pitajući nikoga, jer koga da pitam da li ću ići na 2000 metara nadmorske visine, sa narodom, u duhu vjekovne tradicije, obnovio litiju. Od tada, svake godine, mi iznosimo krst sa Androvićima na Rumiju, i sa narodom, da obavljamo bogosluženje, kao što je to rađeno u prošlim vjekovima, kada je na čelu litije bio pravoslavni sveštenik, za njim pravoslavni narod, potom rimokatolici, dok su muslimani stajali po strani (saglasno zapisu sa kraja 19. vijeka). To je bio pokazatelj poštovanja Muslimana prema Rumiji, i ostatak njihovog samosaznanja da su oni nekada bili hrišćani.
• Čija je bila ideja da se postavi crkva?
- Barani su predložili da oni naprave crkvu koja može da se ponese na Rumiju i tražili moj blagoslov i ja sam im ga dao. Onda su oni od savremenih materijala napravili crkvicu. Čak su je prepolovili, jer jedan helikopter ne može sve da ponese. Dok je prvi dio išao helikopterom, u drugom sam bio ja. To je bilo nešto najveličanstvenije što sam doživio - preko božijih planina gledate kako ide crkva. Donijeli smo jedan dio, potom drugi, prikupljenim kamenjem crkva je ograđena, stavljena su zvona iz Rusije. Niko nije mogao da vjeruje da će tako mali objekat dobiti takvo vaseljensko značenje, i toliko svojih protivnika. To nije ugrožavanje nikoga i ničega. Neka svi muslimani i katolici iz Crne Gore dođu toga dana na Rumiju, ja ću biti najsrećniji.
• Ministarstvo je donijelo pravosnažnu odluku o rušenju, ali ona nije poštovana?
- Ministarstvo je odlučilo pod pritiscima, ne po logici. Mnogo je u to isto vrijeme podignuto zgrada, koliba, crkvica, džamija, bez dozvole, a svi gledaju samo jednu crkvicu. Jedna toliko iracionalna priča može da se začne samo u ovom našem vremenu i podneblju, i ovom našem mentalitetu. Uvjeren sam duboko da, samo ako prevlada totalno bezumlje, da će neko doći da poruši crkvu sa Rumije.

Ćipur
01-06-08, 08:17
• Zašto je crkvena imovina koja je do devedesetih bila upisana na pojedinačne manastire i crkve prepisivana na mitropolita, Mitropoliju, SPC, Beogradsku patrijaršiju i pojedinačne eparhije?
- Rimokatolička crkva u Crnoj Gori ima 15 različitih načina upisa crkvene imovine. Niko nije doveo pod znak pitanja imovinu Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije. Nije sporno da crkvena imovina pripada nekom selu ili manastiru, međutim, odvajkada se znalo i zna ko je titular, a to je Mitropolija crnogorska. Nikada do sada nije dovedena pod znak pitanja pripadnost hramova, čak ni u komunizmu, bar što se tiče onog minimuma koji je ostavljen crkvi, i to pod nazivom SPC. Sada se našao neko da tu stvar pravno zamuti, i da pokuša da na osnovu bezakonja vrši oduzimanje i preimenovanja imovine. Naravno, to ne može dugo trajati. Đilas je s pravom napisao knjigu „Besudna zemlja“, što se sad na ovom primjeru pokazuje. Ali, ovo je 21. vijek, ulazimo u pravne tokove, usvajamo evropske standarde, i to neće moći tako da se završi.
• Cetinjska filijala Direkcije za nekretnine donijela je odluku da se isprave navodne greške u zemljišnim knjigama napravljene devedesetih godina?
- Takve greške mogu biti otklonjene samo sudskim putem, ako su već greške, a ne naredbom da se briše iz katastra.
• Ko ima pravo na manastir Zlatica, s obzirom da je riječ o ranohrišćanskom hramu?
- Starohrišćansko nasljeđe je zajedničko, i Istoka i Zapada do 11. i 12. vijeka. Nakon rascijepa, jedan dio tog nasljeđa je pripao rimokatoličkoj crkvi, drugi pravoslavnoj. Mitropoliji zetskoj pripale su, s obzirom da je većina stanovništva u to vrijeme ostala vjerna pravoslavlju, (http://forum.cafemontenegro.com/showthread.php?t=23064) drevne crkve koje su bile na zemlji gdje su živjeli pravoslavni. (http://forum.cafemontenegro.com/showthread.php?t=26081) Dakle, ti stari manastiri pripadaju pravoslavnoj crkvi, pripadali su joj kroz vjekove, sve dok se naša gospoda Mugoša i Orlandić nijesu dosjetili da preko noći brišu titulara. Mitropolija je čak kupila zgradu i imanje da bi na jednom dijelu kupljenog zemljišta podigla novu crkvicu, koja bi bila u službi čuvanja drevne Zlatice. Dok Mitropolija nije počela sa obnovom, u Podgorici nijesu znali o čemu se radi. Ovaj lokalitet su čak zvali kamenjar. To jeste ranohrišćanski hram, ali je Mitropolija bila i ostala njegov čuvar: sa Zahumsko-raške eparhije on je (1931) prešao na Mitropoliju crnogorsko-primorsku. Prije desetak godina Zlatica je ponovo i zvanično proglašena za manastir.
• Kakvi su odnosi najviših državnih funkcionera i crkvenih velikodostojnika?
- Ima dobrog raspoloženja, ali moram da priznam da nijesam potpuno zadovoljan, naročito zbog nedonošenja zakona o restituciji i forsiranja novokomponovane vjerske zajednice, iako ona to nije, nego više spada u specifičnu vrstu NVO.


Nadam se da će Cetinjani shvatiti kakav je blagoslov hram za tri svetinje


• Hoće li se na Cetinju graditi hram za tri relikvije i da li će one biti u državnom vlasništvu, kao što traži SDP?
- U Boga se nadam da ćemo ispuniti zavjet kralja i gospodara Crne Gore Nikole Petrovića, ali jedan broj Cetinjana smatra da im ne treba hram. Moj predlog je bio da relikvije budu smještene u Cetinjskom manastiru, za šta je i pripremljena kapela. Kasnije je lansirana ideja da to bude zasebni hram. E, sad je to zastalo, vidjećemo kako će dalje da bude. Nadam se da će moji Cetinjani, a i drugi koji se protive gradnji hrama Svete Trojice sazreti u tom pogledu, i da će shvatiti kakav je to blagoslov za Cetinje.


Poštovanje prema stolici velikih crnogorskih mitropolita


• Šta znači odluka da se mitropolitu crnogorsko-primorskom vrati titula arhiepiskopa?
- To je izraz poštovanja Arhijerejskog sabora SPC prema stolici velikih crnogorskih mitropolita. Oni su imali titule arhiepiskopa i egzarha sveštenoga trona pećkoga. Titule su obnovljene za vrijeme mitropolita Amfilohija, ali ne zbog ljubavi mitropolita prema titulama, nego zbog poštovanja prema Crnoj Gori.


Tanja PAVIĆEVIĆ


http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id_pre=270995&godina=2008

FORMICA
01-06-08, 12:09
Ćipure fantastičan primjer koji pokazuje pravu prirodu SPC u Crnoj Gori. Takođe objašnjava zašto pokušaj restitucije u Crnoj Gori prolazi ovako kako prolazi. Zapravo prava restitucija treba da se izvrši od trenutka nestanka Crne Gore kao države. To bi bilo pošteno i ne vjerujem da bi iko imao išta protiv tog datuma osim naravno SPC jer bi tad jednostavno morala napustiti sve crkvene objekte jer niti su njezini niti su ih oni podizali. Ali se radi o grdnim milijardama. To objašnjava grčevitu borbu SPC za zadržavanjem i državne zajednice i protiv Crne Gore i Crnogoraca i svega drugog. Oni su u stanju pobiti sve Crnogorce kako bi zadržali ono što je oteto, a oteta je sva imovina CPC. Naravno da to istovremeno pokazuje pravu prirodu SPC koja ne samo da je politička organizacija nego i sve ono drugo što proističe iz gore rečenog a što ne mogu reći jer sam vaspitan i pristojan čovjek.

Ćipur
13-03-09, 00:01
SPC Episkop gornjokarlovački Nikanor početkom devedesetih prošlog vijeka: "Ko je taj mirotvorac koji miri Srbe i Hrvate, te vjekovne neprijatelje" :shock:



WTqGh2DgGiY

Ćipur
28-03-09, 14:23
Živko M. Andrijašević: "Crnogorska crkva 1852-1918", Nikšić, 2008.


Od empirije do pouzdanih znanja


Empirički bogata studija dr Andrijaševića, predstavlja uzorno i inspirativno istraživanje. Ona, bez sumnje, ostaje nezamjenjivo stručno štivo prilikom svakog pokušaja upoznavanja istorije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori


Prošlost Crnogorske crkve je veoma važna i aktuelna tema koja odavno čeka svoj pravi naučni izraz. Neophodnu vezu sa njenom prošlošću predstavljaju istorijski izvori, koji nas štite od nepovoljnih uticaja i iz prošlosti i iz sadašnjosti , i time stvaraju preduslov građenju znanja. Ovog postulata dosljedno se pridržavao dr Živko M. Andrijašević, profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i jedan od najpouzdanijih tumača novovjekovne istorije Crne Gore. Iz Andrijaševićeve studije "Crnogorska crkva 1852-1918", zasipa nas obimna empirija koja zamjenjuje nekadašnje verbalne nanose u kojima je bilo i interesantnih opservacija, ali neutemljenih na čvrstoj izvornoj podlozi. Pored bogate izvorne osnove, ova studija se odlikuje originalnim metodološkim pristupom, tematskom razuđenošću, stilskim otvaranjem istorijskog teksta širokoj čitalačkoj publici. Stoga ona pripada uskom krugu knjiga na koje se s naročitim stručnim i laičkim zanimanjem čekalo godinama.

Kompoziciju Andrijaševićeve studije čini šest poglavlja: Istorijat institucije (1220-1851); Vlast države nad crkvom (1852-1878.); Unutrašnja organizacija i uređenje pravoslavne crkve poslije 1878.godine; Država i crkva; Život pod okupacijom i nestanak poslije oslobođenja; Autokefalnost Crnogorske crkve.

Pažljivim čitanjem se uočava da svih šest poglavlja imaju zajedničku nit koja ih tematski čvrsto povezuje i zahvaljujući kojoj se oni skladno dopunjavaju. Problematika je hronološki ograničena na razdoblje od 1852. do 1918.godine tj. na period od kada je u Crnoj Gori razdvojena duhovna od svjetovne vlasti pa do nestanka autokefalne Crnogorske crkve koji nije imao pravni legitimitet. Postojeća odstupanja bila su uzrokovana potrebom da se procesi i događaji cjelovito prikažu. Naslovljeni period teško je obraditi ukoliko istraživači ne poznaju prošlost Pravoslavne crkve u Crnoj Gori od 13. vijeka do sredine 19. vijeka. To je i odredilo polazište ovom istraživačkom poduhvatu.

Već u prvom poglavlju Istorijat institucije (1220-1851), vidljivo je koliko autor prepoznaje najraznovrsnije pojave iz vjerskog domena i smješta ih u odgovarajući društveni kontekst. Ta analiza je pedantna, na činjenicama zasnovana i propraćena odmjerenim sudovima. Pomenućemo neke pojave koje nam se čine najizrazitijim: formiranje prve vjerske institucije na tlu Crne Gore (Dukljanska crkva) koja se poslije velikog raskola u hrišćanstvu 1054.godine priklonila rimokatoličanstvu, osnivanje pravoslavne crkve u doba Nemanjića, prihvatanje pravoslavlja od dijela stanovništva u kontinentalnoj Zeti (Crnoj Gori), uvođenje katoličanstva kao državne religije u vrijeme Balšića kojeg će tek početkom 15. vijeka zamijeniti pravoslavlje,o samostalnom statusu Cetinjske mitropolije u doba Ivana Crnojevića, Pravoslavnoj crkvi kao nosiocu crnogorskog državotvornog pokreta, duhovnoj jurisdikciji Cetinjske mitropolije.

Vrlo upečatljiv utisak ostavlja autorov prikaz relacija između Cetinjske mitropolije i Pećke patrijaršije. Autor navodi da krajem 17. vijeka, Pećka patrijaršija nije imala nikakvu jurisdikciju na izbor cetinjskog mitropolita .To je podrazumijevalo i prestanak njene vrhovne vlasti nad Cetinjskom mitropolijom. Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je od tada potpuno samostalna, pa se na postavljanje cetinjskog velikodostojnika više nije odlučivalo van Crne Gore. Nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766.godine, Cetinjska mitropolija postaje de jure autokefalna.

Andrijašević je posvetio veliku pažnju odnosima između države i Crnogorske crkve nakon 1852.godine. Koristeći analitičko- sintetički metod ubjedljivo je dokazao da Crnogorska crkva nije posjedovala ni najmanju institucionalnu samostalnost, već je bila dio državnog aparata. Ovakav odnos nije bio neka crnogorska posebnost. Bio je prisutan u svim državama u kojima je pravoslavlje bilo državna religija. U Crnoj Gori, je zaista, ostvaren idealan odnos kroz tijesnu vezu crkve i države i uzajamno potpomaganje. Tako je otjelotvoreno načelo koordinirane diarhije, odnosno koordinacije i kooperacije crkve i države u svim vitalnim pitanjima.

Dominacija države nad crkvom najočitije se iskazivala prilikom izbora cetinjskog mitropolita. Crnogorski suvereni (knjaz Danilo Petrović i knjaz-kralj Nikola Petrović) neprikosnoveno su odlučivali o čelnoj ličnosti Pravoslavne crkve u svojoj državi. Pri tome su pomno pazili da novi mitropolit ne pripada crnogorsko-plemenskoj bratstveničkoj strukturi koja mu je mogla pružiti i političku podršku. Crnogorski vladari su imali na umu, da vjera u društvu prožetom tradicijom može da posluži kao "društveni lijepak" i tako podstakne političke pretenzije crkvenih poglavara. Zbog toga su za mitropolite u periodu 1852-1918, birane ličnosti koje su bile rođene izvan granica ondašnje Crne Gore.

Institucionalnom izgrađivanju Crnogorske crkve, Andrijašević je prišao kao jednom od najznačajnijih i najvjernijih pokazatelja vjerskih prilika u crnogorskom društvu.Istakao je činjenicu da Crnogorska crkva do 1852. nije imala nijedno pravilo kojom se uređuje njen unutrašnji život i djelovanje. Takvo stanje uzrokovalo je da vjerski život bude na krajnje niskom nivou. Najveći broj Crnogoraca znao je samo da se prekrsti i da kaže kada počinju i prestaju postovi, te kada pada veći praznik.Religioznost nije ispoljavana posjećivanjem crkvama i molitvama. Sveštenici su uglavnom bili polupismeni ili nepismeni, nosili su oružje i brijali bradu. Svoj poziv doživljavali su kao uhljebljenje, a ne kao profesionalni izazov. Zbog toga su reforme u Crnogorskoj crkvi bile neophodne.Započete su 1865.godine kada je mitropolit Ilarion Roganović naredio da sveštenici obavezno nose bradu, a dvije godine docnije (1867) je donio uredbu kojom se pravoslavni pastiri obavezuju da vode parohijalne knjige rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih. Zatim je 1869.godine otvorena Bogoslovija, škola za obrazovanje budućih sveštenika .

S reformama je još intezivnije nastavljeno u vrijeme mitropolita Mitrofana Bana. Mitropolit Mitrofan je 1893. donio uredbu kojom zabranjuje svojim sveštenicima da nose oružje, a početkom 1894. je naredio da sveštenstvo u gradovima mora nositi crne dugačke mantije, dok su seoski popovi mogli nositi narodno odijelo ukoliko se nalaze u svojim parohijama. Mitropolit je sveštenicima oba reda zabranio da šišaju kosu. Crnogorska crkva je u ovom periodu značajno izmijenila svoje unutrašnje ustrojstvo, unaprijedila način djelovanja, poboljšala materijalnu poziciju sveštenstva. Tome su doprinijeli donijeti zakoni, ustavni akti, podjela na više i niže organe uprave,ustanovljenje nove administrativne podjele, obezbijeđeni izvori finansiranja, preciziran sveštenički položaj u organizaciju državne uprave. Podrška države bila je presudna u realizaciji ovih namjera. Sprega države crkve pokazala se djelotvornom za organizaciono uobličavanje i probitačnije djelovanje Crnogorske crkve.

Autor se akribično usredsredio i na pitanje pravnog statusa crkvene imovine. Prekretnicu u tom pogledu predstavljala je Odluka glavarske skupštine donesene 1868.godine, kojom se sva crkvena imovina dala na upravu cetinjskom mitropolitu. Na tome se i stalo, pošto mitropolit nije dobio ovlašćenja da u ime svoje institucije kupuje , prodaje ili poklanja bilo kakva pokretna ili nepokretna dobra. Sve ingerencije u ovom domenu imala je državna vlast. To je značilo da je ona zadržala pravo vlasništva nad crkvenom imovinom. Nesporno je, takođe, da su parohijske crkve i manastiri bili nosioci imovinskih prava, a ne Crnogorska crkva kao vjerska zajednica. To dokazuju svi dotadašnji kupoprodajni ugovori, zavještanja i ugovori o poklonu.

Upravljanje crkvenom imovinom preciznije je razrađeno u Naredbi mitropolita Mitrofana iz 1886.godine. U ovoj Naredbi je propisano da imovinu i prihode crkve nadziru sami vjernici preko svojih odabranih predstavnika. Bila je to logična i opravdana odluka,jer su crkve bile vlasništvo bratstava koja su ih izgradila.Bratstva su, uostalom, izdvajala materijalna sredstva za podizanje sakralnih objekata. Brižljivo izvedeno istraživanje omogućilo je autoru da zaključi sledeće: "parohijska crkva faktički je pripadala narodu koji je podigao, isto kao i imovina kojom je raspolagala."

Poslednje poglavlje ove studije odnosi se na autokefalnost Crnogorske crkve. Ono ima obilježje inventivne istoriografske rasprave. Autor je uvjerljivo pokazao da je svako poricanje autokefalnosti Crnogorske crkve prevashodno plod ideološko - političkih konstrukcija , a nikako, naučnog sagledavanja ovog problema .

Drugi dio ove knjige čini zbirka od 119 dokumenata od kojih se većina objavljuje prvi put. Dokumenta govore o karakteru, unutrašnjem životu i djelovanju Crnogorske crkve u razdoblju 1852-1918. godine. Objavljivanjem ovih dokumenata ima svoju svrhu i opravdanje. Autor je želio da uvjeri javnost u autentičnost građe, kao i da poslenicima struke učini lakše dostupnim dragocjeni arhivski materijal. Uglavnom je riječ o prvorazrednim istorijskim izvorima koji su pohranjeni u Državnom arhivu i Arhivsko- bibliotečkom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju i Arhivskom odjeljenju Državnog arhiva u Baru.

Empirički bogata studija dr Andrijaševića , s identifikacijom najvažnijih pitanja iz života Crnogorske crkve 1852-1918, predstavlja uzorno i inspirativno istraživanje. Ona, bez sumnje, ostaje nezamjenjivo stručno štivo prilikom svakog pokušaja upoznavanja istorije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Ćipur
28-03-09, 14:26
Odvijanje vjerskog života


Pred čitaocem knjige Crnogorska crkva 1852-1918. nalaze se i lijepi primjeri o načinu odvijanja vjerskog života, ali i iz istorije svakodnevice koje je autor predočio preko Okružnice mitropolita Mitrofana iz 1886.godine. Cetinjski mitropolit je, pored ostalog, podsjećao svoje sveštenstvo: na obavezu služenja svečanih liturgija u prazničnim danima i nedjeljom, kao i prilikom svetkovina vladajuće porodice; na obavezu da se, najmanje jednom godišnje, ispovijede i da se za taj čin pripreme čitanjem odgovarajuće literature; da tokom čitave godine savjetuju svoje parohijane da nedjeljom i praznikom posjećuju crkvu; da uredno vode parohijalne knjige; da prilikom sklapanja braka između vjernika utvrde obostranu dobrovoljnost, te da ustanove da ne postoje bilo kakve smetnje za sklapanje braka; da se krštenje obavi osam dana poslije rođenja djeteta, a ukoliko roditelji do tada ne donesu dijete na krštenje, sveštenik je trebalo da ih na tu obavezu podsjeti; da se obredi vjenčanja i krštenja obavljaju isključivo u crkvi...


Zvezdan Folić

Ćipur
24-05-09, 23:08
Neka, Živko, života ti


Mitropolija crnogorsko-primorska saopštila je da crkva nije i ne može biti oruđe bilo koje države, ideologije, nacije, rase, kulturnog ili bilo kojeg drugog socijalnog sloja. Iz Mitropolije kažu da je istoričar dr Živko Andrijašević, prije dva dana, iznio niz stavova u vezi sa ustrojstvom Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, "te osjećamo dužnost da reagujemo na neke od njih".
- Naime, Andrijašević je o ustrojstvu Pravoslavne crkve govorio na jedan veoma anahron i prevaziđen način, obazirući se na činjenicu da su pravoslavne eparhije u Crnoj Gori pod jurisdikcijom pomjesne Srpske pravoslavne crkve. Eparhije Srpske pravoslavne crkve, kako na teritoriji današnje države Crne Gore tako i na teritorijama Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, od samog svog začetka neprekidno su dio, najprije žičke Arhiepiskopije, zatim Pećke patrijaršije, a danas i Srpske pravoslavne crkve, ali nijesu i ne mogu biti, s obzirom na moderno državno uređenje, a naročito zbog same suštine Crkve, kao Božanske a ne ljudske ustanove, pod vlašću Republike Srbije niti bilo koje od država na kojoj postoje i djeluju. Začuđuje nas da jednom profesoru Univerziteta nije u potpunosti jasna takva ustavna kategorija odvojenosti Crkve i uopšte vjerskih zajednica od država u svim modernim i naprednim evropskim zemljama. U crkvenom kanonskom pravu, koje baštini Pravoslavna crkva, a koje je, sa žaljenjem moramo reći, veoma malo poznato profesoru Andrijaševiću, nema govora o tome da se granice država neizbježno i obavezno poklapaju sa područjima jurisdikcija pomjesnih pravoslavnih crkava. Crkva, pak, kao univerzalna ustanova još manje smije ili može biti poistovjećena sa bilo kojom nacijom - ističe se u saopštenju Mitropolije.
Srpska pravoslavna crkva i svaki njen dio u potpunosti poštuje ustavni poredak zemalja u kojima vrši svoju apostolsku misiju, što se svakako odnosi i na Crnu Goru.
- A misiju vrši u čitavom svijetu, uključujući i pripadnike drugih nacija, ne samo srpske ili crnogorske. Uzimajući za primjer protest preosvećenog episkopa mileševskog Filareta i rekavši da su se pojedini državni zvaničnici Srbije umiješali u njegov, inače, nezapamćen slučaj zabrane ulaska u Crnu Goru, u kojoj on vrši dužnost eparhijskog arhijereja na, ne malom, prostoru i govoreći da su se miješali u poslove Mitropolije crnogorsko-primorske, Andrijašević je napravio i vrlo grubu materijalnu grešku. S obzirom na to da taj prostor nad kojim dužnost eparhijskog arhijereja vrši episkop Filaret nije pod jurisdikcijom Mitropolije i visokopreosvećenog arhiepiskopa cetinjskog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija. Nadamo se da je to bila samo greška, koju Andrijašević više neće ponoviti, jer bi se, u suprotnom, moglo pretpostaviti da želi nametati svoje mišljenje o unutrašnjem ustrojstvu Pravoslavne crkve, na šta nema pravo, naročito imajući u vidu činjenicu da nije poznato da je aktivan u životu Pravoslavne crkve. To mu, ipak, ne bi bilo prvi put, jer je nedavno izjavio da država Crna Gora treba da arbitrira u navodnom sporu Pravoslavne crkve i druge pseudovjerske organizacije, koja se lažno predstavlja kao Pravoslavna crkva. Arbitraža države bi značila samo jedno – direktno i nedozvoljeno kršenje Ustava i nezapamćeno narušavanje unutrašnjeg kanonskog poretka Pravoslavne crkve - stoji u saopštenju.

Rasprava o crkvi i državi

Pravni savjetnici Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke obavještavaju javnost da će okrugli sto pod nazivom "Crkva, država i kulturna dobra", povodom Nacrta zakona o kulturnim dobrima, biti održan u ponedjeljak, 25. maja, sa početkom u 10 časova u konferencijskoj sali hotela „Premijer" u Podgorici. Na okrugli sto su pozvani predstavnici Ministarstva kulture, sporta i medija Crne Gore, kao nosioca inicijative u pogledu donošenja ovog zakona, predstavnici tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica, kao vlasnici najvećeg broja spomenika kulture u Crnoj Gori, stručnjaci iz oblasti zaštite spomenika kulture, arheologije, arhitekture, pravnici, istoričari, kao i gosti iz tih oblasti iz drugih država.
Okrugli sto je zamišljen da se kroz stručna i kvalitetna izlaganja i diskusije doprinese što boljim rješenjima u ovoj važnoj oblasti i podigne nivo javne rasprave o ovom zakonskom projektu.


D.Ž.

"DAN", 24. 05. 2009.

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Hronika&datum=2009-05-24&clanak=188363

ihtus777
24-05-09, 23:43
Нису никакве паничне реакције већ је отац Велибор ноћас јавно позвао Живка Андријашевића на ТВ дуел.Остаје да видимо колико је Андријашевић спреман.

Ćipur
25-05-09, 12:24
Kakav TV duel, o čemu Velibor može da priča nije mi jasno? Što on može da dokaže?

FORMICA
25-05-09, 22:24
SPC je lažava.

ihtus777
25-05-09, 22:26
kakav tv duel, o čemu velibor može da priča nije mi jasno? Što on može da dokaže?

Отац Велибор прије свега ће разговарати са њим на тему Цркве и канона,историје права као и саме историје.
Тако да нам остаје да видимо кад ће Живко Андријашевић изаћи на тв дуел.

Ćipur
25-05-09, 23:19
Što ima Andrijašević da priča o kanonima, nije on teolog?

ihtus777
26-05-09, 00:17
Па сам Андријашевић се ухватио канонских питања и питања која су директно везана за историју Цркве као и за саму Цркву.

Ćipur
26-05-09, 00:26
Kojih to kanonskih pitanja se uhvatio?

ihtus777
26-05-09, 00:29
Аутокефалности.

Ćipur
26-05-09, 00:45
Autokefalnost Crnogorske Crkve bila je činjenica, nema to nikakve veze sa kanonima. Razumiješ?
Crnogorska crkva je bila N E Z A V I S N A, SAMOSTALNA, AUTOKEFALNA.
Tu kanoni ne igraju nikakvu ulogu.

Ćipur
26-05-09, 18:02
Granatom obili svetinje


http://www.dan.cg.yu/gfx_bb/hronika25052009.jpg


Granatom obili svetinje U noći između subote i nedjelje u donjogrbaljskom selu Lješevići obijene su dvije crkve. Iz crkve Sv. Hariton odnešena je određena količina novca, a crkveni mobilijar je razbacan kroz oltar. Crkva Sv. Đorđe, koja se nalazi ispod sela, a koja je obnovljena i poslije devedeset tri godine privedena namjeni, skorim osveštenjem od strne mitropolita Amfilohija, našla se na meti vandala. Ne zna se još šta je iz ove crkve odnešeno, ali se postavlja pitanje šta su počinioci tražili u nedavno obnovljenom crkvenom objektu.
Mještani nam nisu dozvolili juče da uđemo u crkvu, upravo zbog toga što su čekali nadležne radi uviđaja, koji se ni nakon šest sati od dojave nisu pojavili u Lješevićima. Interesantno crkva Svetog Đorđa obijena je većim komadom granate, što je među mještanima izazvalo posebno ogorčenje, jer ova crkva je podignuta oko 1450. godine na mjestu gdje je sahranjeno nekoliko kaluđera, koji su preživjeli trovanje na Miholjskoj prevlaci.
Ovom najnovijem vandalskom činu treba dodati činjenicu da je prije nepunu godinu dana u Donjem Grblju obijeno nekoliko crkava, a i stare grobnice su bile oskrnavljene. I pored uredne prijave nadležnim organima do danas se ne zna ko su počinioci i koje su im bile namjere.
S namjerom da skrenu istragu u pogrešnom pravcu, u grbaljskim selima se prenosi vijest da to obično rade narkomani, u nedostatku opijata, ne gledaju šta pljačkaju, samo da bi došli do dragocjenosti, koju poslije preprodaju da bi kupili drogu. Međutim, obijanje crkve Svetog Đorđa, koja je osveštana tek prije mjesec dana, pobija ovu teoriju, a mještani su ogorčeni i traže od nadležnih da zaštite imovinu Srpske pravoslavne crkve na ovim prostorima, koja djeluje od osnivanja prve Srpske episkopije na Miholjskoj prevlaci.
Ispred crkve juče, čekajući nadležne da izvrše uviđaj, zatekli smo brojne mještane, a među njima su bili Mihailo, Stevo i Jovan Gobović, Stanko Giljača, predsjednik crkvenog odbora Grblja, Dejan Tilet predsjednik Crkvenog odbora sela Lješevići i mnoge druge mještane, koji su zbunjeni ovim događajem.
- Stotinama godina Grbljani su od svojih usta odvajali i posljednji zalogaj za izgradnju ili obnovu crkava, oko kojih su se okupljali da sačuvaju svoje ime, običaje, srpski jezik i vjeru. Znao je okupator da ponekada kazni Grbljane, ali su oni uvijek, kao po pravilu iz pepela izlazili jači. Nadam se da će oni Grbljani koji su zbog svojih interesa postali polutani, smoći snage i prađedovske kletve i zaštititi svetinje svojih predaka - sa ogorčenjem, pored ostalog, kaže za "Dan" Jovan Gobović.
Predsjednik Crkvenog odbora Lješevića Dejan Štilet ističe da je zgrožen vandalskim činom, naročito onih koji udaraju u svetinju.
- Ne mogu da shvatim da u 21. vjeku ima i takvih ljudi koju su spremni na ovakav čin. Do sada se odgovorni nisu pokazali spremni na rasvjetljavanju ovakvih slučajeva, što takođe posebno boli i donosi sumnju da su nesposobni ili su saučesnici - kaže Štilet.
Stanko Giljača, predsjednik Crkvenog odbora Grblja, takođe, sumnja da obijanje crkava koje se u posljednje dvije godine ponavlja u Grblju, nije slučajnost i da ova nedjela imaju pored kriminalne i političku konotaciju.
- Neka je svakom jasno da su u Grblju uvijek odjekivala zvona sa srpskih svetinja, bez obzira ne političku propadnost, na kojima je posebna obaveza da zaštite svetinje, sa pozicije vlasti. To od njih očekuju njihovi preci. U koliko to oni ne mogu da urade, nesrećna je država sa takvom vlašću - izjavio je, pored ostalog, za "Dan" Stanko Giljača.
U jučerašnjem susretu sa mještanima u Lješevićima čulo se mnogo gorčine i osude, posebno na ljude koji su u vlasti, a koji se nisu baš dokazali u pomoći na restauraciji mnogih infrastrukturnih, a posebno crkvenih objekata u Grblju. Nisu juče štedjeli imena i prezimena, pa i prozivku djedova pojedinaca koji "gledaju samo svoj džep i svoje korito".

Obijaju i crkve pod skelama

U nekadašnjoj kneževini Tujkovića u Gornjem Grblju u toku je obnova crkve Svete Trojice. Kako je predviđeno, njeno ponovno osveštavanje treba da se obavi 7. juna, na Trojčindan. U toku posjete Lješevićima, Dejan Vukšić, predsjednik Crkvenog odbora za renoviranje ovog jedinstvenog crkvenog objekta, koji je renoviran i izgrađen prije 150 godina, i bio je najveći sakralni objekat u Crnoj Gori po svim dimenzijama, javio je da je i ova crkva u posljednje dvije noći obijena. Obijanjem ove crkve, koja uskoro treba da se osvešta, potvrđuju se sumnje mještana da se ne radi samo o materijalnoj koristi, već da je "sve upereno protiv Srpske parvoslavne crkve u Grblju".

B. ČAVOR

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Hronika&datum=2009-05-25&clanak=188463

ihtus777
26-05-09, 18:13
Само полако.
Ја као Хришћанин се држим оног што су оставили Свети Оци.Нема тог Хришћанина који може да каже да Свети Оци попут Светог Василија Великог или Светог Атанасија Великог нису знали каноне.Ово говорим јер су они били једни од оних који су креирали каноне и које поштујечитава Црква Православна.
Заиста ниједном богослову нити иједном канонисти попут Милаша,Зонаре,Тројицког или владике Атанасија није у бити да прави Саборе будалама и да исмијава Свете Оце.
Факат је,а то можеш провјерити кад год оћеш,да структура Црквена у Црној Гори није дозвољавала да она буде аутокефална.Дозвољавала је да буде аутономна,слободна у вршењу одређених послова али аутокефална не.
За аутокефалију се траже три епископа.
Прво Правило Светих Апостола гласи:
Епископа нека постављају два или три епископа.
Црква у Црној Гори није испунила тај услов те стога не може бити аутокефална јер аутокефална Црква мора имати предуслове да нстави да живи после смрти једног архијереја.
Да би нека заједница била Православна Црква она мора бити призната од стране осталих помјесних Цркава.Свети Василије Велики је по том питању врло детаљан и конкретан.То видимо у његовој Првој Канонској Посланици гдје каже ``да свако ко није признат од стране Цркве или се одијелио од Цркве је јеретик``.
Врло просто питање:да ли цпц признаје Светог Василија Великог као светитеља и његов мукотрпан рад и труд у сузбијању духоборачке јереси?
Сваки Хришћанин је Светосавац и обрнуто.То је исто као да кажеш да је сваки следбеник Светог Златоуста Хришћанин и обрнуто.

Па ако бити Светосавац не значи Хришћанин,како онда СПЦ признају Руси а сви смо у СПЦ Светосавци?Да нису и Руси расколници сад?
Црква у Црној Гори је звисила од Цркве у Русији и од Цркве у Сремским Карловцима а то знамо јер су тамо били рукополагани епископи.Свети Петар у Сремским Карловцима,Владика Данило у Сечују....Дакле,да је била самостална могла је да рукполаже владике овдје,на Цетињу или на неком другом мјесту у епархији.
Пошто није била самостална морала је да чека од других Цркава да јој помогну у рукоплагању епископа.
Ипак мислим да ништа нисам слагао,зар не ?

ihtus777
26-05-09, 18:14
Извињавам се за дупли пост.

Ćipur
26-05-09, 18:31
Lovćenac

STAV

Piše: protojerej Gojko Perović


Pred fenomenima zvanim „Lovćenac“ i „crnogorska dijaspora u Srbiji“ stojim zapitan još od jesenas, kada sam prvi put u životu obišao Vrbas, Lovćenac i Feketić. U ta mjesta sam otišao povodom bogosluženja koje je organizovala tamošnja Pravoslavna crkvena opština, a upoznao sam dosta svojih bliskih rođaka, plemenika iz Cuca i stekao lijepa poznanstva koja me motivišu da, ako Bog da, opet tamo pođem.
U Lovćencu se privodi kraju izgradnja pravoslavne crkve posvećene cetinjskom Čudotvorcu, a u centru Vrbasa je postavljen kamen temeljac za izgradnju velikog sabornog hrama. U proteklih pola vijeka naši rođaci, generalno, nijesu pokazivali interesovanje za religiju, niti su imali pravoslavnog hrama. Sada, u oba mjesta djeluje brojno i dobro organizovano bratstvo pravoslavne omladine koje čine mladi i obrazovani ljudi - sve većinom Crnogorci (Kostići, Brajkovići, Krivokapići, Perovići, Milovići... itd.). Ja sam bio član delegacije Mitropolije crnogorsko-primorske, koja je početkom novembra prošle godine, na poziv pomenute omladine, došla da sa njima proslavi slavu Svetog Petra Cetinjskog. Broj ljudi koji su učestvovali u bogosluženju u Lovćencu, a potom i na svečanoj akademiji u Vrbasu, bio je impresivan. Milina jedna!
Slušajući najave ovdašnjeg Javnog servisa, kako je u program Vujanovićeve posjete Srbiji uključena posjeta „iseljenicima u Lovćencu“, sjetih se kako su nam se tamošnji Crnogorci žalili da su u svakom pogledu zapostavljeni od svoje Crne Gore. Medijski su ignorisani, a državne institucije kao da ne znaju za njih. Kako vrijeme prolazi, ja vidim da su oni u pravu. Iako oni tvore ubjedljivu i nedvosmislenu većinu među crnogorskim iseljenicima u Vojvodini, nekome se ne dopada (ili ne uklapa u ideološku viziju) njihov nacionalni identitet?! Paradoksalno - za našu građansku i sekularnu državu oni nijesu baš pravi Crnogorci samo zato što koriste demokratsko pravo da u nacionalnom smislu budu šta hoće i kako hoće, samo zato što ne moraju biti članovi simpatičnog udruženja „Krstaš“, zato što ne podržavaju aktivnosti raščinjenog sveštenika Dedejića...itd.
Čovjeku dođe neprijatno da u ovoj eri elektronske komunikacije i sveopšteg medijskog praćenja, poput Draška iz Mletaka ili Marka Pola, prepičava ili ispisuje šta je vidio svojim očima i kakve je utiske stekao na skupovima Crnogoraca u pomenutim vojvođanskim mjestima, koji su brojali po nekoliko stotina ljudi, a najviše je bilo (to sa zadovoljstvom ponavljam), djece i omladine. Neprijatnost proizilazi najprije iz utiska da se ovaj moj izvještaj kosi sa jednoličnim medijskim menijem u Crnoj Gori koji pod rubrikom „Lovćenac“ uvijek i isključivo nudi cijenjenog g. Stevovića i njegovo društvo. U dobro osmišljenom medijskom crnogorskom mraku, Lovćenac i okolna sela mu dođu kao Sjeverni pol. Zamislite samo koliko će biti čitalaca ovog teksta koji prvi put čuju za prošlogodišnju svetkovinu u Lovćencu, u kojoj su učestvovali sveštenici Cetinjske mitropolije!
Neprijatnost, ili bolje reći, jezu u krvnim žilama, izaziva početak razmišljanja o pitanju zašto se u Crnoj Gori, kada je riječ o Crnogorcima u Vojvodini, favorizuje politička ideologija „Krstaša“, a u potpunosti ignoriše, bar tri puta veći broj crnogorskih iseljenika, Stevovićevih komšija, rođaka i prijatelja u Lovćencu i Vrbasu, koji eto, nijesu njegovi politički istomišljenici? Da li je to zbog nečijeg nacionalnog identiteta? Da li je neko manji Crnogorac, zbog svoje pripadnosti kanonskoj pravoslavnoj crkvi? Da li nekog treba prećutati ili ga ubrojiti u „tamo njihove“, samo iz razloga što se rezultat referenduma iz 2006. godine nije odrazio na njegovo shvatanje imena jezika kojim govori? Da li je ovdje moguće pojmiti da dijasporu ove države čine svi njeni državljani koji žive van nje, svi iseljenici sa njene teritorije, bez obzira na njihovu vjeru i naciju?
Pitanje kriterijuma kojim, u institucijama države i u medijima (npr. u Javnom servisu), definišemo pojam crnogorskog iseljenika, pravila kojim određujemo ko i na osnovu čega može ponijeti taj status, u velikoj mjeri pokazuje kakvi su građanski kapaciteti i kakav je društveni i demokratski profil tzv. matice, u ovom slučaju države Crne Gore.
Imam mučan utisak da su neki od ovdašnjih, svojevremeno najgrlatijih boraca protiv Miloševićevog totalitarizma (neki naši političari i novinari), spremni da brigu o prosperitetu crnogorskog društva, o stanju dijaspore i slično začine mrvicama nacizma. Mrvicama paprenim i nepodnošljivim za zdrav ljudski organizam.

Autor je rektor
Cetinjske bogoslovije

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=305637

Ćipur
26-05-09, 19:29
"PObjeda", Crna Hronika - Utorak, 26. maj 2009. godine


POLICIJA RASVIJETLILA 41 KRAĐU KOJE JE, SUMNjA SE, POČINIO E.K. IZ TRAVNIKA

Obijao crkve i džamije


Podgorica, 25. maja- Službenici Područne jedinice Podgorica u sadejstvu sa Područnom jedinicom Bijelo Polje rasvijetlili su 41 tešku krađu, koje je, kako se osnovano sumnja, počinio E.K. (22) iz Travnika, privremeno nastanjen u Podgorici.
Osumnjičenog su uhapsili službenici PJ Bijelo Polje.
Kriminalistička obrada i druge policijske radnje upućuju na sumnju da je E.K, od 41 teške krađe, 26 počinio na području Podgorice i Danilovgrada.
On je, kako se sumnja, u najvećem broju slučajeva obijao crkve i džamije, iz kojih je uglavnom odnosio novčane priloge koje je zaticao, dok je u jednom slučaju iz crkve otuđio žensku torbicu sa dokumentima, saopšteno je iz policije.
Na meti su se našli manastiri „Dajbabe“ u Dajbabama i „Duga“ u Dugi, crkve „Sveta Đurđica“ u Liješnju, „Sveti Jovan Krstitelj“ na Kosoru, „Sveti Vasilije Ostroški“ u Brežinama, „Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana“ u Fundini, „Četrdeset dva mučenika“ na Malom brdu, „Svetog Arhangela Mihaila“ u Doljanima, „Sveti Sava“ u Frutku, „Časnog krsta“ u Kosiću, „Svetog Nikolaja“ u Požaru, „Svete Petke“ u Barama Šumanovića, „Sveti Anastasije Veliki“ u Mijokusovićima, „Sveti Ilija“ u Tomaševu, „Vavedenje Presvete Bogorodice“ u Muslićima, „Sveti Đorđe“ u Babajićima, „Rođenje Presvete Bogorodice“ u Voljavcu, „Svetog Tome“ u Brzavi, „Svetog Jovana Krstitelja“ u Zatonu i „Uspenje Presvete Bogorodice“ u Ivanju, kao i džamije na Karabuškom polju, u Gubavaču i Sutivanu.
Takođe se sumnja da je E.K. počinio tri teške krađe na štetu firme „Takt“ d.o.o. iz Podgorice, odakle je, nakon obijanja objekta, odnio motornu testeru i drugi alat, koji su pronađeni i vraćeni vlasniku.
On je, kako se sumnja, počinio i više teških krađa u kućama na Karabuškom polju i na Malom brdu, odakle je otuđivao alat i druge predmete, kao i više teških krađa u motornim vozilima, koja su bila parkirana u blizini stadiona i Kliničkog centra Crne Gore u Podgorici, odakle je otuđivao CD plejere i druge predmete. Ovi predmeti su pronađeni i vraćeni vlasnicima.
Takođe, postoji sumnja, da je provalio u novi tržni centar u Bijelom Polju, odakle je, iz marketa „Put Gros“ d.o.o, otuđio novac, dok je sa štandova NTC prisvojio garderobu i obuću.
Osumnjičeni E.K. će, uz krivičnu prijavu, biti predat istražnom sudiji Osnovnog suda u Bijelom Polju, navodi se u saopštenju.


http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2009-05-26&id=164662

ihtus777
26-05-09, 20:07
СПЦ не мисли да то Дукљани раде већ се тачно зна ко је запалио звоник код Цркве Светог Ђорђа испод Горице.Тај исти је запалио и Црквену продавницу и неколико пута обио Цркву и понио новца што је вјерни народ остављао.

Зато је уграђен аларм и камера унутар Цркве како би се идентитет извршиоца открио.

Ćipur
27-05-09, 21:50
Nema manjih ili većih Crnogoraca

KONTRASTAV

Reagovanje na tekst “Lovćenac” objavljen u “Forumu” 26. 05. 2009.

Rektor bogoslovije koja se naziva „Srpska pravoslavna bogoslovija sv. Petar Cetinjski“, eparhije Srpske crkve u Crnoj Gori, a ne cetinjske bogoslovije, kako se predstavlja, i netačno potpisuje, dušebrižnički istupa u odbranu crnogorske dijaspore od onih koji se brinu za crnogorsko iseljeništvo.
Govoreći o našim iseljenicima u Vojvodini on ističe: „Paradoksalno – za našu građansku i sekularnu državu oni nijesu baš pravi Crnogorci samo zato što koriste demokratsko pravo da u nacionalnom smislu budu šta hoće i kako hoće“.
Paradoksalno je upravo ovo što ovaj tzv. autor i tumač crnogorstva, demokratije i pravde, zove paradoksalnim. Jer, nema pravih Crnogoraca i onih koji to nijesu. Postoje samo Crnogorci kao samonikli, državotvorni narod i nacija ili ne postoje. Kao i svi drugi narodi svijeta, oni ne mogu biti u nacionalnom smislu „šta hoće i kako hoće“!
Dakle, mogu biti to što jesu, Crnogorci, ili se odreći sebe!
Nije tačna autorova tvrdnja da Crnogorci nijesu oni samo zato što moraju biti vjernici Crnogorske pravoslavne crkve i udruženja “Krstaš”. CPC nikada nije poistovjećivala Crnogorce sa pripadnošću Crkvi ili udruženju Krstaš. Takvo poistovjećivanje postoji samo u mladoj glavi ovog autora koji u jednoj tezi napravi toliko griješaka, nelogičnosti, paradoksala. Za njega „jezu u žilama izaziva pripadnost ideologiji Krstaš“. Nema manjih ili većih Crnogoraca kao ih „krsti“ ovaj tzv. autor i rektor. A pojam crnogorskog iseljenika mora se prepuštiti onima koji više znaju o tome od autora. Na kraju napominjemo i to da je autorovo i prisustvo delegacije Srpske eparhije u Crnoj Gori u Lovćencu bilo potpuno nezapaženo, što najbolje svjedoči o mišljenju crnogorske dijaspore o njima.

Iz kancelarije Crnogorske pravoslavne crkve

http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=305750

Ćipur
03-07-09, 20:03
PAROH PODGORIČKI TVRDI DA REŽIMSKI ISTORIČARI NE SMIJU DA UKRSTE ARGUMENTE O PITANjIMA CRKVENE IMOVINE


"Bolan Živko što ne dođe kad si znao da sam ođe"


Pojedini nesavjesni službenici područne jedinice Uprave za nekretnine u Podgorici drastično krše Zakon o državnom premjeru i katastru prilikom premjera zemljišta. Pravni eksperti i advokati Mitropolije Crnogorsko-Primorske razmotriće mogućnost podizanja krivičnih prijava protiv službenika Uprave za nekretnine u Podgorici zbog kršenja zakona i zloupotrebe službenog položaja.
Više puta smo do sada, dok je trajala medijska haranga protiv Mitropolije Crnogorsko-Primorske, ukazivali da skoro polovina Crne Gore nije katastarski sređena u potpunosti. Tokom posljednjih aktivnosti u vezi avionskog snimanja, izlaganja i katastarskog premjera nepokretnosti na području Glavnog grada Podgorica službenici Uprave za nekretnine su namjerno i tendenciozno ignorisali službene i obavezujuće podatke iz popisnog katastra kao javne isprave kako bi na jedan kriminalan način delegitimisali i ispisali Mitropoliju Crnogorsko-Primorsku koja je sa svojim matičnim brojem upisana kao vlasnik crkava, manastira i pripadajuće im pokretne i nepokretne zadužbinske crkvene imovine.
Ono što je po nalogu Mića Orlandića kao eksperta za razne oblasti društvenog života neuspješno započeto na Cetinju sprovodi se ovih dana u Podgorici i to u trenutku dok se Orlandić istovremeno nalazi i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti.
Iako je Mitropolija sa svojim matičnim brojem u važećem popisnom katastru i katastru nepokretnosti kao javnoj ispravi sa zakonskom pretpostavkom tačnosti upisana kao vlasnik, službenici podgoričke jedinice Uprave za nekretnine su, počev od upućivanja poziva pa na dalje, ignorisali te obavezujuće podatke i na taj način su svojevoljno falsifikovali podatke iz javnih isprava samo u slučaju Mitropolije. Moramo da podsjetimo da je to krivično djelo za koje će počionioci morati da ponesu odgovornost. Ne želim da ovom prilikom iznosim imena nesavjesnih službenika Uprave za nekretnine i vjerujem da su pod neviđenim pritiskom i strahom od Mića Orlandića prinuđeni da krše više zakona i da postupaju protivno svojoj savjesti. Znam da im nije lako i molim se Bogu da takvim anticrkvenim radom na sebe ne navuku i odgovornost pred Bogom i Svetim Vasilijem Ostroškim.
Službenici Uprave za nekretnine su stvar doveli do apsurda pa su, recimo, Pravoslavno groblje u Trebješici 17. juna ove godine pozvali da groblje kao stranka dođe 1. juna u „Siti hotel" u Podgorici kako bi groblje učestvovalo na usmenoj raspravi u postupku izlaganja podataka. Ili, na primjer, u slučaju Manastira Duge na javnu raspravu nije pozvan ovlašćeni predstavnik Pravoslavne Mitropolije Crnogorsko-Primorske koja je u posjedovnim listovima br. 102 i 103 upisana kao vlasnik manastira i manastiru pripadajuće imovine. Pozive su kačili na grobljanske kapije ili ostavljali u lokalnim kafanama ili u kancelarijama mjesnih zajednica. Crkvu Vaznesenja Gospodnjeg u Lijevoj Rijeci su „prekrstili" u Crkvu Uspijenja Hristova, a takav praznik ne postoji u Pravoslavnoj Crkvi. Tu svetinju u Vasojevićima su upisali kao državnu imovinu, a svakom Vasojeviću je oduvijek poznato da je crkva crkvena, a ne državna. Naravno, nisu pozivali predstavnike države da pruže neki dokaz o pravnom osnovu za sticanje prava svojine nad nekim crkvama i crkvenim zadužbinama. Niko od predstavnika države se, što je potpuno normalno, nije ni pojavljivao na javnim raspravama pošto to po Zakonu o državnoj imovini i nije državna imovina. Nije ih interesovalo ni to koji bi državni činovnik i iz koje tajne ili javne službe služio liturgiju ili neku drugu Božiju službu u crkvi niti da li su, recimo, geometri kvalifikovani da budu sveštenici.
Mitropolija će ispoštovati sve što zakon propisuje i izboriće se za svoja prava, ali je stravično da se ogromno vrijeme i sredstva troše na dokazivanje po onoj da li je starija kokoška ili jaje.
Logističku pripremu za ovakve aktivnosti dao je, na žalost, i istoričar Živko Andrijašević koji se uključio u rasprave o imovinskim pitanjima iako nije pravnik. Andrijašević je mimo svake pravne logike ponavljao i plagirao već saopštene stavove i teze Mijata Šukovića i Steva Vučinića da je država navodno vlasnik crkvene imovine.
Početkom ove godine iz štampe se pojavila Andrijaševićeva knjiga pod naslovom „Crnogorska crkva 1852-1918". Knjigu su odmah pompezno najavili i u javnosti predstavili Andrijaševiću ideološki i politički bliski istoričari – dr Šerbo Rastoder, mr Dragutin Papović i dr Zvezdan Folić. Brojne prilike su iskorišćene da se ova Andrijaševićeva knjiga promoviše i propagira kao vrhunsko naučno djelo.
Pohvale su stizale i objavljivane toliko brzo da su mnogi s pravom posumnjali da li su je hvalitelji uopšte i pročitali pošto ima preko 500 stranica. Jedan od hvalitelja nije umio da tačno navede ni naslov knjige. Mi se nismo oglašavali upravo zbog toga što je ljudski, intelektualni i akademski red da knjigu prvo pročitamo kako bismo mogli da iznesemo pohvale ili kritike.
Iz više izvora smo dobili informacije da se na crnogorskoj državnoj televiziji priprema jedna emisija o toj knjizi i crkvenoj imovini. Novinarka je pokušala da Andrijaševiću, kao honorarno i debelo plaćenom saradniku u televiziji, u studio namami nekog od sagovornika iz Mitropolije nad kojim bi ovaj režimski istoričar demonstrirao svoju „naučnu i intelektualnu superiornost". Išlo se i na to da ga za svaki slučaj osiguraju, pa da Andrijašević ima pomoćnika, a da se nađu i dva sagovornika po volji režimske novinarke. Sve je rađeno kako bi se izbjegao zvanično određeni predstavnik Mitropolije za takva pitanja, a u takvim slučajevima se radi o mojoj malenkosti. Najprije su zvali jednog advokata da on kao čovjek koji se bavi procesnim pravom raspravlja sa istoričarima pred televizijskim kamerama. Onda su se usmjerili na profesore srednje bogoslovske škole koji predaju teološke predmete, pa kad ni njih nisu uspjeli da namame onda su se okrenuli prema nekim profesorima filozofije. I kada su režimsku novinarku svi uputili na moju malenkost odmah je prestalo interesovanje za emisiju. Ostalo je upamćeno da su nekoliko puta Andrijaševiću na božićne praznike organizovali monologe na televiji kako bi se iz raznih oruđa tuklo po Mitropoliji.
Nezavisni novinar Marko Novaković se zvanično obratio sa molbom da Mitropolija u toku juna odredi svog predstavnika, koji bi sa Andrijaševićem u polemičkoj emisiji „Oči u oči" zastupao stavove Mitropolije što je elementarni red i temelj kodeksa u svakom novinarstvu osim u crnogorskom javnom servisu kada je Mitropolija u pitanju. Za taj televizijski duel, po blagoslovu Mitropolita g. Amfilohija, određena je moja malenkost. I, kada smo g. Novakovića izvijestili da je prihvaćen poziv, nakon nekoliko dana smo dobili obavještenje emisija neće biti održana pošto je Andrijašević odustao.
Iako je široj javnosti poznato da Andrijašević nije čovjek dijaloga nego monologa, veoma mi je žao što nije smio da izađe na televizijski duel i pred kamerama i najširim auditorijumom posvjedoči svoje stavove. Nema drugog objašnjenja za ovakav postupak posebno ako se zna da mu nije mrzno da knjigu promoviše i pred deset ljudi na podgoričkom Sajmu knjiga. Andrijašević je, umjesto svjedočenja argumenata, posvjedočio svojevrsni intelektualni kukavičluk i nespremnost da čuje kritike i suoči se sa istinom. Nadam se da će Andrijašević u narednom periodu prikupiti snage i intelektualne hrabrosti da se sretnemo pred televizijskim kamerama u emisiji za koju, kako nam je rekao Novaković, vlada veliko interesovanje gledalaca različitih orjentacija. Ako se to ne dogodi onda je više nego jasno da Živko Andrijašević zloupotrebljava nauku u ime ideologije i raznih interesa.


Protojerej mr Velibor Džomić

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika=Drustvo&clanak=193182&datum=2009-07-03

Ćipur
15-10-09, 17:47
Knjiga Živka Andrijaševića večeras u Muzeju grada Perasta


Istorija Crne Gore u 55 priča


Knjiga „Istorija Crne Gore u 55 priča”, autora prof.dr Živka Andrijaševića biće predstavljena večeras, u 19.30 sati, u Muzeju grada Perasta. O ovom dragocjenom djelu govoriće: prof. dr Zvezdan Folić i Biljana Miranović, urednik za istoriju u Zavodu za udžbenike Crne Gore.

Knjiga je namijenjena prvenstveno školskoj populaciji, koja stiče osnovna znanja iz istorije Crne Gore, ali i svima koji žele da se na jednostavan i pristupačan način upoznaju sa istorijom Crne Gore. Autor je u 55 priča na jezgrovit i jednostavan način opisao prošlost Crne Gore, od najranijih vremena do prvih decenija 20. vijeka.

Prof. dr Živko Andrijašević je autor više knjiga, od kojih su napoznatije: „Nacrt za ideologiju jedne vlasti”, „Nacija s greškom”, „Crnogorska crkva”...


R.M.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2009-10-15&id=172913

Ćipur
07-12-09, 17:15
Šerbo Rastoder: RELIGIJA I POLITIKA 1991-1999. (Pogled iz crnogorske perspektive)

http://www.orbus.be/aktua/images/serbo-rastoder-03.jpg

Istorijski kontekst


Kada se za Crnu Goru kaže da je vječito bila na periferiji velikih svjetova, onda se ulazi u domen jedne klasične balkanske priče, unutar koje se isprepletenost tradicije i nasleđa na tim prostorima izvode iz dominacije ili prisutnosti tri velika religijska sistema (pravoslavlja, katoličanstva i islama). Zato je u istorijskom kontekstu vezanost duhovnog i svjetovnog, božanskog i ovozemaljskog nužno produkovalo stereotip u istorijskoj svijesti unutar koje je konflikt "prirodno" stanje dominantne "kulture rata" i njenog tumačenja kao egzistencijalnog refleksa, koja ima svoj konkretni iskaz u shvatanju sadašnjosti kao produžene prošlosti.

Moderna crnogorska država, međunarodno priznata na Berlinskom kongresu 1878. godine je postala višekonfesionalna zajednica teritorijalnim proširenjam na okolne gradove (Nikšić, Podgorica, Bar, Ulcinj) i samim tim ušla u sistem obaveznosti poštovanja prava religijskih manjina i prava vlasništva nad cjelokupnom nepokretnom imovinom (čl. 29/30 Berlinskog ugovora).

Proširenjem tokom balkanskih ratova 1912. godine na prostore Pljevalja, Berana, Bijelog Polja, Plava, Gusinja i Metohije, Crna Gora je zadobila oko 250000 novih podanika od kojih su preko 80% bili nepravoslavci (160000 muslimana i 25000 katolika), odnosno od oko 140000 koliko je iznosilo stanovništvo Crne Gore uoči Berlinskog kongresa do skoro 500000 koliko ga je bilo poslije Balkanskih ratova. (Andrijašević:2003) U navedenim granicama Crna Gora će ući u novostvorenu jugoslovensku državu sa prostorom koji je bio neintegrisan u bilo kom pogledu (državnom, kulturnom, privrednom, konfesionalnom), da bi poslije 1945. godine kao jugoslovenska republika u šestočlanoj federaciji zahvatila i prostor Boke Kotorske (koji je do 1918. bio pod vlašću Austro-Ugarske carevine) i ostala bez Metohije, koja je postala sasatavni dio Republike Srbije. Istorijska dinamika teritorijalnog širenja crnogorske države u suštini nije bila komplemenarna sa procesima i logikom razvoja duhovne jurisdikcije tri dominatne konfesije (pravoslavlja, islama i katoličanstva), te će se tokom čitavog XIX vijeka uočavati sukob različitih tendencija zaokruživanja državnog i duhovnog, odnosno nacionalnog i konfesionalnog, što će posebno biti vidljivo na kraju XX vijeka kada otpočne raspad jugoslovenske federacije. Takva pozicija će Crnu Goru staviti pred nužnim izazovom određivanja prema spoljnim procesima i ujedno podstaknuti procese unutrašnjeg pregrupisavanja, što će biti direktna posljedica izazova nametnutih događajima u okruženju izazvanim procesom izjednačavanja nacionalnog i konfesionalnog.

Da bi se shvatila logika navedenih procesa nužno je podsjetiti na sledeće istorijske činjenice:

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine Pravoslavna crkva u Crnoj Gori (Cetinjska mitropolija) je imala status državne crkve sa tendencijom komplementarnosti državne i duhovne jurisdikcije. (Rastoder:1994 ) Pitanje odnosa crkve i države bilo je uređeno Ustavom iz 1905. godine, po kome je (čl. 40) "državna vjera (je) u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno–pravoslavnom vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroipovijesti slobodne su u Crnoj Gori".

Država je preuzela brigu o materijalnom položaju crkve (prema Zakonu o parohijskom sveštenstvu iz 1910. sveštenstvo je plaćano iz državnog budžeta, čime je bila osigurana njihova stalnost). Pošto je na Drugoj konferenciji episkopa održanoj u Beogradu (24-28. maja 1919.) donijeta odluka, kojom je proglašeno duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih pravoslavnih crkvenih oblasti i potvrde tog čina dekretom regenta Aleksandra 17.(30) juna 1920. i formalnog čina ujedinjenja pravoslavnih crkava u teritorijalnom okviru nove države (Kraljevine SHS) na Patrijaršijskom saboru 30. avgusta (12.septembra) 1920. godine, Crnogorska crkva je postala integralni dio SPC. Ona je tada imala 24 eparhije, tri oblasna mitropolita (Beograd, Karlovci, Cetinje) i dvadeset jednog episkopa. (Grujić:1920; Gligorijević:1997) Konačna unifikacija ustrojstva SPC izvršena je 3. septembra 1931. godine (kada je i donijet Ustav SPC). Stupanjem na snagu novog Ustava SPC, izvršena je arondacija eparhija (Zahumsko-raške, Bokokotorsko–dubrovačke (osim sreza Dubrovnik) i Pećke (srezovi beranski, bjelopoljski), čime je više nego udvostručena teritorija Crnogorsko-primorske mitropolije. Na taj način se na duže vrijeme ustalila teritorija duhovne jurisdikcije cetinjsko-primorskog mitropolita. (Kandić:2002) Poslije II svjetskog rata obnovljena je Budimljansko-polimska eparhija sa sjedištem u Bijelom Polju. Po Ustavu SPC iz 1947. godine u njen sastav su ušli nekadašnji djelovi Pećke mitropolije kao i Pljevlja sa manastirom Mileševom. Ova eparhija je ukinuta 1956. godine i podijeljena između Crnogorsko- primorske i Dabrobosanske mitrpolije, tako da je Crnogorskoj mitropoliji pripalo beransko, bjelopoljsko i andrijevačko namjesništvo, da bi 1993. godine bila obnovljena Mileševska eparhija sa sjedištem u manastiru Mileševa kojoj su pored ranijih oblasti Dabrobosanske eparhije (Pljevlja i Prijepolje) zahvatila Novu Varoš i Sjenicu. Mitropolit Amfilohije nosi i titulu "skenderijski " koja podrazumijeva jurisdikciju nad Skadarskim vikarijatom (Vraka i sela oko Skadra u Albaniji), koji je formiran 1937. godine poslije proglašenja Albanske pravoslavne crkve i koji je kao takav bio ušao u SPC 1947. godine, iako su sveštenici ovog vikarijata poslije 1945. bili uključeni u Albansku pravoslavnu crkvu. Od početka devedesetih, crnogorska manjina sa ovog područja i organizaciono postaje interesatna za Mitropoliju koja osniva (1993.) "Bratstvo Sv.Jovana Vladimira" sa sjedištem u Skadru, gdje u saradnji sa Albanskom pravoslavnom crkvom počinje gradnja novog hrama u Vraki. (Stamatović:1999) Značajan broj (1670) Vračana i Skadrana je marta 1991. godine izbjegao u Crnu Goru (Bojović:1991,7), odakle je pokušano njihovo naseljavanje u Metohiju.

Katolička zajednica u Crnoj Gori za svoje istorijsko i duhovno središte smatra Barsku nadbiskupiju (uzdignuta na rang nadbiskupije 1089.), koja je sticajem istorijskih okolnosti vremenom postala relikt prošlosti, jer se broj njenih podanika i područje duhovne jurisdikcije stalno smanjivao. Poslije 1878. godine i međunarodnog priznanja Crne Gore postavilo se pitanje i uređenja položaja katolika u Crnoj Gori, tim prije što je ova mala zajednica (oko 5000) bila pod snažnim uplivom Austro-Ugarske, koja je sebe smatrala protektorom nad katoličkim življem u Osmanskoj imperiji. Želeći da neutrališe tu vrstu uticaja i da sjedište katolika bude u Crnoj Gori (1867. godine su bile spojene barska i skadarska nadbiskupija), Crna Gora će u direktnim pregovorima sa Vatikanom postati i prva država sa većinskim pravoslavnim stanovništvom, koja je potpisala konkordat (Rastoder:2001,105-126). Konkordatom između Crne Gore i Vatikana 1886. godine uređeno je pitanje duhovne jurisdikcije Barske arcibiskupije i ono se protezalo na sve katolike u tadašnjoj crnogorskoj državi. Do manjih promjena dolazi tek 1923. godine, kada je Barskoj biskupiji dodijeljeno kao područje apostolske administracije dio župa pripojenih u balkanskom ratu, odnosno 1969. godine kada su bulom pape Pavla VI ove župe pripojene barskoj nadbiskupiji (Rastoder:1991).

Danas su Rimokatolici sa ovog područja (njih oko 11000) duhovno potčinjeni kotorskoj biskupiji, koja je od 1969. godine sufragan splitske nadbiskupije. Kotorska biskupija podijeljena je na 4 dekanata i 24 župe, u kojima ukupno djeluje 21 sveštenik koji brinu o oko 200 crkava, kapela, samostana i župnih kuća.

Manje je poznata činjenica da je Islamska zajednica u Crnoj Gori najstarija organizacija tog tipa u jednoj hrišćanskoj državi na Balkanu. Osnovana je 1878. godine (četiri godine prije slične zajednice u Bosni i Hercegovini). Sjedište muftije i šerijata bilo je u Baru ili Podgorici, a muftija crnogorskih muslimana, kako mu je zvanično glasila titula, nije uspio da proširi svoju duhovnu vlast na područja koja su pripala Crnoj Gori poslije balkanskih ratova. Poslije 1918. godine islamsko sveštenstvo u Crnoj Gori je bilo potčinjeno vrhovnom muftiji čije je sjedište bilo u Beogradu, jer su sve do 1936. godine u Jugoslaviji paralelno egzistirale dvije islamske zajednice: jedna za Srbiju (u čijem sastavu su Kosovo i Makedonija) i Crnu Goru na čelu sa vrhovnim muftijom u Beogradu, i druga: za područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kojom je upravljao reis-ul-ulema sa sjedištem u Sarajevu. Pošto je 1936. godine došlo do objedinja vanja Islamske zajednice i sjedište reis-ul–uleme postalo Sarajevo, i Islamska zejednica u Crnoj Gori je postala njen integralni dio. (Rastoder:1994) Poslije Drugog svjetskog rata, dolazi do nove reorganizacije, tako da je 1947. obrazovan Vakufski sabor i Saborski Odbor, a 1948. Islamsko starješinstvo Crne Gore, da bi 1959. bili ukinuti Saborski odbori, dok je izvršni organ postalo Starješinstvo Islamske zajednice sa sjedištem u Titogradu. (Folić: 2001, 157-185)

Ćipur
07-12-09, 17:20
Do 1990. godine postojala je jedinstvena IZ Jugoslavije koju su sačinjavale četiri Saborska područja: Saborsko područje BiH, Hrvatske i Slovenije sa sjedištem u Sarajevu, Sabor IZ za Srbiju sa pokrajinama: Kosovom i Vojvodinom sa sjedištem u Prištini, Sabor IZ za Makedoniju sa sjedištem u Skoplju i Sabor IZ za Crnu Goru sa sjedištem u Titogradu (Podgorici). Novim Ustavom iz 1990. godine formirano je peto saborsko područje za Hrvatsku u Sloveniju, sa sjedištem u Zagrebu. Raspadom SFRJ, dolazi i do raspada jedinstvene Islamske zajednice. Imajući to na umu, Sabor IZ u Crnoj Gori 1994. godine donosi svoj Ustav, kojim potvrđuje kontinuitet organizacije IZ u Crnoj Gori u pravnim i organizacionim pitanjima i zadržava duhovno jedinstvo sa članicama bivše jedinstvene IZ Jugoslavije. Po tom Ustavu IZ u Crnoj Gori osnovani su autonomni organi i institucije na čijem čelu je Reis IZ. Tako će ova vjerska zajednica postati i jedina čije će područje duhovne jurisdikcije biti usaglašeno sa granicama Republike Crne Gore. (Agović: 2001,13-17)


Socijalni kontekst


Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Crnoj Gori je živjelo 615035 stanovnika. Od toga broja, pravoslavnog življa je bilo 425133 (69,12%), islamskog 118016 (19,18%), katoličkog 27153 (4,41%), protestanata 853 (0,13%), Jevreja 156 (0,02%), neke druge vjeroispovijesti 8780 (1,42%) i onih koji su se izjasnili da nijesu vjernici 9850 (1,60%). (Šarkinović:2003,257). Istovremeno, u Crnoj Gori nije bilo ni jedne opštine sa stanovništvom samo jedne konfesije.

Crnogorsko-primorska mitropolija je 1999. godine raspolagala sa preko 650 manastira i crkava. (Kandić:2002,41-48.) Pored 24 muška, 9 ženskih, 16 manastira koje se obnavljaju i 3 u izgradnji, velikog broja obnovljenih i podignutih crkava, u periodu od 1991. godine se bilježi i značajan porast broja sveštenika i monaha. Dok je 1991. bilo samo deset aktivnih manastira sa oko dvadesetak monaha i monahinja, deset godina kasnije je bilo trideset aktivnih manastira sa oko 160 monaha i monahinja. Broj parohijskih sveštenika se povećao od dvadeset (1991.) na oko 60 (1999.) koji obavljaju svoje dužnosti u sedam arhijerejskih namjesništva i parohija cetinjsko-primorske mitropolije. (Kandić:2002, 41-48.) Septembra 1992. godine obnovljena je Cetinjska bogoslovija kao srednjoškolska vaspitna ustanova SPC, potom "Svetigora" kao izdavačko–informativna ustanova mitropolije koja izdaje istoimeni časopis i uređuje radio program (od 1998.) Mitropolije cetinjske. Širom Crne Gore otvoreni su Duhovni centri: knjižare i kiosci, osnovani su crkveni horovi, dok je obnovljen i inteziviran rad Kola srpskih sestara koje obavljaju humanitarnu misiju pod okriljem Mitropolije. Godine 1993. Crnu Goru su posjetili patrijarsi carigradski Vartolomej i ruski Aleksije II i tom prilikom zajedno sa srpskim patrijarhom Pavlom osveštali temelje budućeg hrama Hristovog Vaskresenja u Podgorici. Izgradnja ovoga hrama "jedan je od osnovnih zadataka Mitropolije Crnogorsko-primorske u sadašnjosti". Tada je u Ostrogu održan vanredni Arhijerejski Sabor SPC, što je bilo prvo takvo okupljanje velikodostojnika SPC u istoriji Crne Gore. (Stamatović: 1999.)

Sociološka istraživanja provođena u vrijeme real-socijalizma redovno su ukazivala da je u odnosu na bivše jugoslovenske sredine, stepen klasične religioznosti bio najniži u Crnoj Gori i on 1985. nije prelazio 19% (Bešić/Đukanović:2000,210). U tom smislu su se desile značajne promjene, tako da već 1993. godine pojedini istraživači bilježe podatak da je religioznost prisutna kod 69% ispitivane populacije. (Đorđević:1995,18.) Relativno veliki porast religioznosti u Crnoj Gori se uglavnom objašnjava činjenicom rušenja real-socijalizma "koji je počivao na ideologiji kao religiji koja je obezbeđivala totalnu društvenu integraciju . Usled ovoga, nacionalizam, kao metamorfni real-socijalizam je za sobom povukao klasičnu religioznost, kao moguću matricu koja identifikuje totalnu društvenu zajednicu, prije svega iz tradicionalnih razloga, budući da je klasična religija u predsocijalističkom razdoblju našeg društva imala snažne veze sa nacionalizmom, koji je u to vrijeme bio princip totalne društvene integracije". (Bešić/Đukanović:2000,216) Dominatno sociološki pristup navedenim pitanjima, u velikom dijelu potvrđuje karakteristike društva s krizom identiteta, koje se po rušenju jedne ideološke paradigme, "vraća potvrđenim vrijednostima". U slučaju Crne Gore bi se, umjesto pojma "klasična religioznost", sa više osnova, mogao koristiti pojam folklorne ili manifestacione religioznosti, koja nije sama sebi svrha, već je uvijek bitan supstrat složenijih procesa povezanih sa raznim nivoima krize identiteta. Ovaj problem se ne može posmatrati izvan sadržaja kolektivne svijesti i nacionalne identifikacije. Po tom osnovu se lomi savremeno crnogorsko društvo od vremena raspada SFRJ. Odnosno, osnovna nit polarizacije je na pristalice ideje o etničkoj posebnosti (crnogorska nacija) i ideje o pripadanju širem etničkom korpusu srpskog naroda (Đukanović:2001,313) ili jednostavno, na pristalice nezavisne crnogorske države i zagovornike zajednice sa Srbijom. Zato religioznost u Crnoj Gori ima i politički predznak, kako sa stanovišta unutrašnje dinamike crnogorskog društva, tako i sa stanovišta njegovog određenja prema procesima u okruženju, što se najbolje očitavalo u odnosu vjerskih zajednica prema događajima u okruženju.


Politički kontekst


Početkom devedesetih, kada je jugoslovenska politička kriza prerastala u otvorenu konfrontaciju i kada su prvi poslijeratni parlamentarni izbori u Crnoj Gori, održani decembra 1990., formalno verifikovali Miloševićevu prevlast i na ovom prostoru, njeno mjesto u budućem konfliktu je praktično bilo omeđeno ideologijom koja je Crnu Goru i Crnogorce vidjela kao integralni "dio srpske države i srpskog naroda". Nakon izbora, u Crnoj Gori su se iskristalisale, uslovno rečeno tri dominatne opcije. Vodeći Savez komunista nije otvoreno obožavao deklarisane srpske nacionaliste, za koje je Crne Gora bila "srpska pokrajina", ali je prema njima posebno u vrijeme srpsko-hrvatskih sukobljavanja, bio zapanjujuće tolerantan i direktno ili indirektno ih podržavao. Koristeći "patriotsku" retoriku, protivnike rata i zagovornike crnogorske državnosti, optuživali su za "antisrpstvo", "stranu zavjeru" i za namjeru "pokatoličenja Crne Gore". (Andrijašević: 1999,15) Drugu opciju, činila je politika Narodne stranke, za koju je njen lider Novak Kilibarda kasnije tvrdio da je osnovala Služba državne bezbjednosti. Narodna stranka je preferirala zaokruživanje srpskog nacionalnog prostora i kao "žeton stranka treba(la) da zatalasa ljude od krsta, crkve, ravnogorce i đurišićevce". (Šćekić:2001,14-15) Odana "srpstvu i svetosavlju", ova politička grupacija je slijedila ideološku matricu srpskog nacionalizma poznog XIX vijeka. Treća politička opcija se vezivala za Savez reformskih snaga Anta Markovića, koji je tada u Crnoj Gori predstavljala kolacija stranaka, od kojih su bili najprepoznatljiviji Liberalni savez i Nezavisna organizacija komunista. Reformisti su odbacivali nacionalističke projekte i zagovarali Jugoslaviju prihvatljivu za sve njene narode, a ako ona ne bi bila moguća, smatrali su da je najlogičnije da Crna Gora proglasi državnu samostalnost. (Andrijašević:1999,16) Kasnije će Savez komunista promijeniti ime u Demokratsku partiju socijalista, koja će se 1997. podijeliti na Đukanovićevo krilo (DPS) i krilo Momira Bulatovića (Socijalistička narodna partija od 1998.). Od Narodne stranke Novaka Kilibarde koja vremenom pravi radikalan zaokret od ekstremno srpske nacionalističke grupacije do saveza sa liberalima (1996.) otcijepiće se kasnije krilo Božidara Bojovića (Srpska narodna stranka od 1998.), dok će se početne grupacije sa socijalističkim i komunističkim predznakom objediniti u Socijademokratsku, koja je do raskola u vladajućoj DPS, uz Liberalni savez bila jedina na antimiloševićevskim i procrnogorskim pozicijama. (Goati: 2000)

Ćipur
07-12-09, 17:23
Tokom 1990. godine dolazi do personalnih promjena u vrhu SPC, kada je na vanrednom zasjedanju Sabora u decembru izabran patrijarh Pavle, umjesto patrijarha Germana (umro u avgustu 1991.) koji je na toj dužnosti bio pune 32 godine (1958-1990.). Dotadašnjeg episkopa banatskog Amfilohija Sabor je izabrao za mitropolita crnogorsko-primorskog. (Tomanić: 2001, 21)

Amfilohije Radović 30. decembra 1990. biva ustoličen za "mitropolita Crnogorsko- primorskog, zetsko-brdskog, skenderijskog (1) i egzarha Svetoga Pećkoga trona od strane mitropolita Danila Dajkovića (umro 1991.), koji je skoro 30.godina (od 1961.) bio na ovoj dužnosti". Ustoličenju su prisustvovali patrijarh Pavle, brojni episkopi i visoki izaslanici drugih pravoslavnih crkava, te od političkih ličnosti pored ostalih, Novak Kilibarda, Radovan Karadžić i naravno književnik Matija Bećković, koji će od tada često biti gost u Crnoj Gori. (Šćekić: 2001,86) Prema nekim tvrdnjama "… čim je, 1990. došao u Crnu Goru kao mitropolit Srpske pravoslavne crkve, Crnogorci su precizno definisali Amfilohija. Bogosluženje mu je dužnost, a politika velika ljubav". (Koprivica: 1999, 13) Ovdje se misli na onaj manji dio Crnogoraca koji su od prvog dana oštro istupili protiv "nove politike" i retorike cetinjskog mitropolita, dok je veći dio tada dijelio stanovište vladajućeg estabilišmenta, kojem je "novogovor" crnogorsko-primorskog mitropolita bio samo pojačan antenski odašiljač u procesu oblikovanja javnog mnjenja i njegovoj pripremi za događaje koji će uslijediti. Nesumnjivo da je i tadašnja vlast svoju naslijeđenu dominaciju nad crkvom, zamišljala drugačije. Otuda nastaju i početni nesporazumi oko granica "crkve" i "politike". Ovaj "obrazovani, produhovljeni i racionalni čovjek", koji spada u "sami vrh pravoslavnih mislilaca", kako je Amfilohija kvalifikovao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, pravi neke izlete u politici, koji nijesu bili "tako besprekorni". (Andrijašević:1999,31). Očigledno Amfilohije nije tako mislio i energično je odbacivao prigovore da se crkva bavi politikom: "...To zamjeranje je nasleđe titoističko-brozovske ere. I tada je bila na snazi stroga zabrana crkvenim ljudima da se bave politikom ... Crkvi, međutim, saglasno njenoj prirodi i svečovečanskoj misiji, ništa što je ljudsko nije tuđe". (Koprivica:1999,13) O sprezi crkve i politike ubjedljivo svjedočanstvo je ostavio bivši predsjednik Narodne stranke, Novak Kilibarda koji u svojoj ispovijesti, između ostalog, tvrdi i da "Narodna stranka nije ostajala dužna Amfilohiju, jer nije morao da brine o masovnosti svojih skupova. Gdje on tu i mi". (Šćekić: 2001, 85- 89)

Otvaranje pitanja mauzoleja na Lovćenu, partizansko-četničkih sukoba, nacionalnog identiteta Crnogoraca u kontekstu aktuelnih dešavanja sukoba na ex jugoslovenskom prostoru, poprimalo je karakter mobilizacije "srpstva" u borbi protiv "ustaša". Rat sa Hrvatima i posebno napad na Dubrovnik (septembra 1991.) trebalo je da Crnu Goru dovedu na prvu liniju odbrane "srpstva". U mobilizaciji javnog mnjenja prednjačila je režimska "Pobjeda" koja se u svojim specijalnim izdanjima, poput onog "Rat za mir" ili "Vapaj Lovćena" bavila kartografijom srpskih nacionalista. (Andrijašević: 1999,53-54). Retorika mitropolita Amfilohija i njegovo promovisanje "srpstva i svetosavlja" saglasno velikosrpskom nacionalističkom projektu, dovela je do značajne polarizacije među samim Crnogorcima. Okupljeni oko Liberalnog saveza, "Monitora", Socijaldemokratske stranke Crne Gore, Crnogorskog udruženja nezavisnih pisaca, Crnogorskog PEN centra, Matice crnogorske i drugih institucija sa crnogorskim nacionalnim predznakom, ova intelektualna i politička grupacija, koja se deklarisala kao pobornik suverene Crne Gore, pokrenula je inicijativu o obnovi Crnogorske autokefalne crkve. To će postati povod brojnim polemikama, sukobima i podjelama. Već 1991. na Petrovdan (12. jula) ispred Cetinjskog manastira došlo je do obračuna između "autokefalista" i pristalica "srpskih stranaka" (vjernika SPC). To je bio sukob procrnogorskog i prosrpskog političkog koncepta, jer je različitost proisticala iz prisutnih političkih ideologija a ne crkvenih dogmi.(Andrijašević:1999,212) Mitropolit Amfilohije je na Petrovdan 1991. od Cetinjskog manastira "napravio kasarnu" dozvoljavajući pripadnicima Arkanove Srpske dobrovoljačke garde da naoružani uđu u njega. (Tomanić: 2001, 91) Liberalni savez je tada zahtijevao da: "Amfilohije kao glavni organizator petrovdanskog orgijanja četnika odmah i zauvijek napusti Crnu Goru". Odbor za vraćanje autokefalnosti CPC je Skupštini Crne Gore predao peticiju sa 8000 potpisa kojom se tražio povratak autokefalne CPC. (Koprivica: 1999,17)

Raskol je bio potpun od Badnjeg dana 1991. godine kada se počelo sa loženjem "dva Badnjaka". Pristalice SPC ispred Cetinjskog manastira, pristalice CPC na Trgu kralja Nikole na Cetinju. Zvanično, autokefalna CPC je "obnovljena" na Lučindan, 31. oktobra 1993. godine na "Crnogorskom saboru" na Cetinju, a za prvog crkvenog poglavara izabran je Antonije Abramović, tadašnji klirik Ruske pravoslavne crkve u Kanadi (Toronto). Poslije njegove smrti, aklamacijom je na Badnji dan (6. januara 1996.) za njegovog naslednika izabran Miraš Dedejić, tadašnji sveštenik Grčke pravoslavne crkve sa službom u Rimu. Dedejić je 15.marta 1998. godine u sabornom hramu Svete Paraskeve rukopoložen za episkopa CPC od strane patrijarha Bugarske pravoslavne crkve Pimena (Adžić: 2000,171).

Pokret za obnovu CPC, koji je proizišao iz naroda, a ne iz same crkve, bio je politički odgovor na političku aktivnost SPC i njenog mitropolita Amfilohija. Oko ovog pitanja, koje će biti predmetom brojnih sporova u političkoj i intelektualnoj javnosti, ne samo u Crnoj Gori, reflektovaće se sve savremene dileme crnogorskog društva, pitanja njegovog identiteta i perspektive. Jedna ili druga crkva postaće tačke pozicioniranja političkih elita, koje će (zlo)upotrebljivati vjerska raspoloženja sljedbenika zavisno od svojih dnevnopolitičkih interesa. Često će postajati nejasno, ko kome služi u tom poslu (crkva politici ili obratno), ali da je došlo do simbioze vjere i politike, postalo je sasvim jasno. U početku je zahtjev za autokefalnom CPC dovođen u kontekst dnevnih skaradnosti poput onih o osnivanju "Autokefalne muslimanske crkve" (Andrijašević:1991,61) ili "hiljadugodišnjoj osvajačkoj politici Vatikana na ove strane", što je glavno uporište "Hrvatskoj nacionalističkoj misli" koja je "izgradila fanatizovanu mržnju prema svemu što je srpsko. Srbima u Krajini se sprema naoštren kolac. Stara ideja Vatikana da se pokatoliče Srbi, a prije svega najodvažniji Crnogorci, opet javno živi i, kao i do sada, neće birati sredstva . ...Vatikan i danas nastoji da preotme Cetinjski manastir. Jer, njemu uticaj slabi u Evropi i zato se besomučno okreće Balkanu i istoku Evrope. Njihova isturena pesnica i histerični glasnogovornik je Liberalni savez Crne Gore koji hoće, sa zavedenim uličarima da istjera mitropolita Amfilohija iz manastira ..." (Andrijašević: 1991,108,140)

Navođenjem sličnih citata iz "Pobjede", tada jedinog dnevnog lista u Crnoj Gori, koja je prednjačila u raspirivanju vjerske i nacionalne mržnje u vrijeme srpsko-hrvatskog sukoba, želimo bar djelimično detektovati poželjno raspoloženje javnosti u procesu "vraćanja Crne Gore i cjelokupnog srpskog naroda svom istorijskom i nacionalnom biću", odnosno u vremenu pokušaja homogenizacije Crnogoraca na osnovama "srpstva i pravoslavlja", kojem prijete povampirene "ustaše" iza kojih stoji tradicionalan "neprijatelj-Vatikan". Zato je i masovno krštenje oko 400 izbjeglica iz Albanije od strane mitropolita Amfilohija (Andrijašević: 1991,121-122), i ponovno dovođenje Željka Ražnatovića Arkana i njegove garde u Cetinjski manastir na Badnji dan 1992. godine, bilo u funkciji homogenizovanja i potrebe stvaranja "opštesrpskog fronta" i zastrašivanja, posebno onih, koji se nijesu prepoznali u toj "priči". Da bi ipak učinio izvjesnijim perspektive rata, i probudio istorijski ratnički sentiment, Arkan je iz Cetinjskog manastira poručio Crnogorcima: "I Skadar će biti naš". Sve je ostalo samo na pokušaju mitropolita i aktuelne vlasti da zastraše "autokefaliste" i protivnike rata, koji su se, uprkos policijskoj zabrani u velikom broju okupili na Trgu kralja Nikole na Cetinju. (Koprivica: 1999, 60-67) To su bile samo sekvence sveopšte mobilizacije SPC i njenih velikodostojnika u "procesu masovnog povratka tradiciji". U ratnoj propagandi "Pobjeda " je od Arkana i njegove Garde, čiji je cilj "očuvanje srpstva, svetosavlja, porodice i srpske sloge" gradila sliku idealnih boraca i vitezova koji u akcije "idu privatnim automobilima, zlato ne nose, osim burme (ko je oženjen), nikoga ne kolju, ali zarobljenike ne uzimaju, bore se protiv ustaša, žene i djecu ne diraju, ne piju alkohol, a lopove strijeljaju". Arkan je na čelu garde koja treba da preraste u profesionalnu vojsku "koja bi bila kadra da brani sve teritorije Srbije i Crne Gore". Arkan je Crnogorcima je sa slavonskog ratišta posredstvom "Pobjede" poručivao: "Pozdravi mi junačku braću Crnogorce i poruči da Dubrovnik mora biti naš ili božji. U ljeto dolazim u Dubrovnik da slušam gusle. A posle ćemo sa ovom mojom vojskom da vratimo Skadar. I poruči onim ustašama Jevremu (Brkoviću, op. R. Š.) i Slavku (Peroviću, op. R. Š.) da ću im, kada završim sa spoljnim neprijateljima i oca i majku". (Andrijašević:1999, 247, 334-335) Tadašnji "ratni izvještač" i autor velikog broja sličnih dopisa, Jovan Plamenac, postao je kasnije klirik SPC.

Ćipur
07-12-09, 17:28
Početno obožavanje Miloševića, bliskost sa Mirkom Jovićem, Biljanom Plavšić ("To je Kosovka djevojka"), Radovanom Karadžićem kojeg je često pohodio na Palama i obilazio njegove borce po bosanskim ratištima da ih osokoli za borbu, pozicioniralo je mitropolita Amfilohija u red onih koji su hrišćanski mesijanizam sveli na značenje religijsko - političkog i nacionalističkog mesijanizma. (Đorđević: 2003, 9) U novembru 1991. godine, kada je "oslobođen" Vukovar i kada su se nazirale "granice srpskih zemalja", Amfilohije je hrabrio uz gusle, odlomcima iz pjesme Mojkovačka bitka, rezerviste podgoričke brigade "Veljko Vlahović" na dubrovačko–hercegovačkom ratištu. (Koprivica:1999, 25-26) Zalažući se za ujedinjenje svih srpskih zemalja, mitropolit Amfilohije je u aprilu 1992. godine izjavio, povodom prihvatanja Vensovog plana od strane srbijanskog i jugoslovenskog rukovodstva, da će ta šansa vjerovatno ponovo biti propuštena kao što je bila propuštena 1918. godine (Tomanić: 2001, 96). Uostalom, još 1990. Amfilohije je tvrdio: "Srpski narod u ovoj zemlji ima najmanje razloga, što se njega tiče, da se bori za bilo kakvu Jugoslaviju... Da smo 1918, kao narod, imali ovo iskustvo koje imamo sada, vjerujem da ne bismo ni ulazili u jugoslovensku perspektivu - ni sebe radi, ni drugih radi. Gledano kroz perspektivu sadašnjeg iskustva, 1918. je jedna od velikih zabluda i iluzija srpskog naroda ". (Radović: 2002,283)

Aprila 1992. rat se proširio i na Bosnu i Hercegovinu. U njemuće žrtve, zločini, izbjeglice, višegodišnja opsada i uništavanje gradova, postati novi izazov za inertnu međunarodnu zajednicu. U isto vrijeme od Srbije i Crne Gore od Srbije i Crne Gore stvorena je SRJ, čiji je Ustav usvojen 27. IV 1992. Sve veći unutrašnji sukobi i masovne demonstracije (mart 1991, jun 1993,) i sankcije međunarodne zajednice (na snazi od maja 1992,), stavljaju SRJ, odnosno Miloševića u procjep između optimalnog cilja, koji je izgledao ostvarljiv 1990/91. i pokušaja da se sačuva oružjem "stečeno" tokom 1994. godine. Zato su i "sankcije" Republici srpskoj u BiH od strane SRJ, pokazale tako dramatične razlike između "pragmatizma" koji je htio da sačuva "iluziju" i "iluzije" koja je odbacivala "pragmatizam". Posebno zato što je postajalo jasnije da ratni entuzijazam formiran na ideologiji laži, ima svoje vrijeme (zlo)upotrebe.

Podržavajući Karadžića i Republiku Srpsku, episkopska konferencija SPC je 5. jula 1994. uputila "apel" u kojem se poziva "… sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini." Vjerovatno razočaran činjenicom što ovaj pastirski poziv nije naišao na očekivan prijem kod onih kojima je upućen, mitropolit Amfilohije, mjesec dana kasnije, (8. avgusta 1994.) godine žestoko kritikuje one što su "već brigu na veselje udarili ... Za razliku od njih "… narod i Skupština Republike Srpske danas čuvaju i obraz i dušu srpskoga naroda pravoslavnog, ne praznim riječima i nečasnim kompromisima, nego sopstvenom krvlju i sopstvenim životima, koje zalažu pred čitavim svijetom za odbranu svega čestitoga i svetog u ovom narodu, za odbranu svekolikog Pravoslavlja. U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavoga svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva...". (Tomanić: 2001,120-121)

Mitropilija crnogorsko-primorska se avgusta 1995. godine obratila i crnogorskom parlamentu sa zahtjevom da odbaci "presudu" rukovodstvu sa Pala, povodom zaokreta tadašnje vlasti prema politici Radovana Karadžića. Taj čin je nazvan "izdajom" i tri puta se proklinjala" ruka koja podiže zid između sebe i brata u nevolji", dok je ponašanje Beograda i Podgorice kvalifikovano kao "kapitulantska samovolja". (Koprivica: 1999, 29-30) To je bilo samo mjesec dana poslije zločina u Srebrenici (jul 1995), odnosno u vrijeme hrvatske "Oluje" (avgust 1995.) i nekoliko mjeseci ranije prije nego će biti potpisan Sporazum u Dejtonu (novembar 1995.), odnosno Mirovnog ugovora u Parizu (decembar 1995.), događaja koji su jasno pokazali da od "ujedinjenja srpskih zemalja" neće biti ništa.

Tada je započeto svođenje "bilansa" poslednjeg rata, ocjena njegovih aktera i stava međunarodne zajednice. Posebno zato što je postalo jasno da arhiva i kartoteka Haškog tribunala (osnovan februara 1993.) neće biti samo skladište ljudske patalogije, već i dokumentacioni i vrijednosni izvor narednim generacijama o poslednjoj deceniji XX vijeka na ex jugoslovenskom prostoru. Međunarodna zajednica je očigledno stavljala do znanja da neće lokalnim "patolozima duša" nikada više ostaviti prostor da ih oni broje i ponovno sahranjuju. Zato je i razumljivo napor ka "krečenju" sjećanja i pokušaji vrednovanja nedavno prošlih događanja.

Povodom dvjestogodišnjice bitaka na Martinićima i Krusima (1796) štampan je Zbornik radova "s blagoslovom Mitropolita Crnogorsko- primorskog Amfilohija". U Predgovoru pomenutog Zbornika, mitropolit Amfilohije pravi zanimljivo poređenje dva vremena. Onog iz 1796. kada je, po riječima Sv. Petra Cetinjskog" sva Evropa bila mutna i krvava" i ovog današnjeg: "Da je kojim slučajem Sveti (Petar Cetinjski – op. Š. R.) živio u ovo naše vrijeme Dejtonske pravde i diktata savremenih moćnika, on bi bio glavni kandidat za Haški sud!..." ("Boj Crnogoraca…": 1996, 7-9). Navedena analogija, kojom je izjednačavana borba Petra I sa savremenim zločincima, ne samo da ne odgovara elementarnim istorijskim činjenicama, koje ubjedljivo govore da bi u to vrijeme bio prezren svaki Crnogorac koji bi ubio ne samo nenaoružanog čovjeka, već i čovjeka manjeg od puške, a da ne govorimo o ženi i djeci, već je to apoteoza savremenim zločinima. Shvatanje po kojem nije problem zločin, već sud koji ga sankcioniše najasnije je prezentirano na skupu održanom na Cetinju 24. maja 1996. u organizaciji Odsjeka za filosofiju Filosofskog fakulteta u Nikšiću i Bogoslovije Sv. Petra Cetinjskog na Cetinju, na temu "Filosofija rata". "Zbornik daje pogled na rat koji se vodio donedavno, i koji unutrašnje traje i dalje, i neizostavno traži svoje objašnjenje i tumačenje" (”Jagnje ..": 1996, 7-8.). "Dakle, sveti Petar Cetinjski rat prihvata kao nužnost i neminovnost. Pritom, opet podvlačim, on ne ratuje sebe radi, svoga samoljublja radi, nego je od onih koji je spreman da žrtvuje sebe za bližnje svoje, i za njihovo dobro, za odbranu onoga što je najsvetije za svakoga čovjeka", tvrdio je mitropolit Amfilohije ( "Jagnje...":1996, 11- 20) koji je razmišljao i na temu "izdaje" na sledeći način: "Onaj koji izda – ovo bi bio odgovor na pitanje oca Joanikija (Mićovića, op. Š. R.) – on se prije svega odvojio od zajednice. A liturgija je sama po sebi zajednica ....Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duše, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio već ovdje na zemlji u živoga mrtvaca. Nije onda čudo što ga ljudi zaboravljaju, nije onda čudo što ga ni Bog ne upisuje u defter, u svoju knjigu žrtava. Recimo, Vuk Branković: on je zaista jedan od takvih. U naše vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milošević." ("Jagnje ...": 1996, 265-266). Nekoliko godina kasnije mitropolit Amfilohije će "izdajnika" posjećivati u zatvoru i oštro se usprotiviti predaji (predat 28.VI 2001.) "… onima koji su u crno zavili Srpski narod na kraju 20. i početka 21.vijeka, koji svojim Haškim tribunalom u stvari žele da na pilatovski način operu svoje ruke u krvi pravednika ili da time sakriju svoja nedjela... Ja sam rekao da ne bih svoje pseto dobrovoljno dao Haškom tribunalu. Ako je trebalo suditi Miloševiću, trebalo mu je suditi u Beogradu. Časnije bi bilo izvesti ga ne Terazije i javno strijeljati i za svoje i za tuđe grijehe, negoli ovo što je urađeno". (Rađenović: 2002,129)

U istom Zborniku objavljen je i rad Radovana Karadžića u kojem odgovara na pitanje: "Da li je ovo bio rat?" ("Jagnje..":1996, 27-30), dok je episkop Zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić je ustvrdio da je ovo "Najgori od svih mogućih ratova" i da su ga započele "iste one đavolje sile koje i inače započinju sve ratove, a hrišćanima je uvijek ostajalo da se brane .... Ovaj rat je bio odbrambeni i junački što se tiče Republike Srpske, ali je nesrećni izdajnik srpskog naroda, predsednik Srbije Milošević, sve prokockao. Njegova izdaja još traje i verovatno će se produžiti do krvavih i raspetih Kosova i Metohije. Bolje rat nego mir koji nas odvaja od Boga: mir koji nas odvaja od Boga je lažni mir. Pravi rat a lažni mir proizvode upravo licemeri iz Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice, Saveta bezbednosti, Evropskog parlamenta. Bez njih bi mi još pre dva veka sredili našu kuću, i imali bi šta da sređujemo, jer smo Evropa pre Evrope, i civilizacija pre njihove civilizacije, a duhovnost pre svega. Bog im sudio, oni su glavni krivci za rat." ("Jagnje ..": 1996, 69)

Sudeći i po ostalim referatima objavljenim u Zborniku glavni krivci za upravo minuli rat su bili međunarodna zajednica i vjekovna težnja za uništenjem pravoslavlja i vjere u Boga, koja stanuje samo u dušama srpskog naroda. "Lažni mir potpisan izdajničkom rukom Slobodana Miloševića je samo odgađanje novoga rata i njegov smisao je samo u pokušaju odvajanja od Boga". Zanimljiv je i naslov Zbornika iz čijeg se sadržaja jasno uočava da je "Jagnje Božije" u stvari srpski narod, kojeg je pritisla "zvijer iz bezdana". Da je "jagnje" omiljen simbol crnogorsko-primorskog mitropolita svjedoči i naziv njegove zbirke pjesama "U jagnjetu je spas" (1996), objavljene iste godine kada i pominjani Zbornik.

Ćipur
07-12-09, 17:30
Odnosi SPC i vlasti u Crnoj Gori kretali su se u granicama "toplo-hladno". Vladajući estabilišment u Crnoj Gori po pravilu je vodio računa da ne rasrdi uticajnog mitropolita ali ni da ga ne drži suviše blizu, onda kada ne mora. Mitropolitova naklonost, posebno uoči izbora bila je značajna politička činjenica o kojoj su najčešće vodile računa partije koje su se borile za zajedničku državu Srbije i Crne Gore ili za "ujedinjenje srpskih zemalja". Politički lideri su posebno vodili računa o tome da budu na Cetinju na dan kada su loženi badnjaci ispred Cetinjskog manastira. Pošto je podržao Đukanovića u sukobu sa Bulatovićem i Miloševićem 1997. godine (Eraković/Mitrović: 1997), Amfilohiju je uzvraćeno na Badnji dan 1998. godine na taj način, što su se ispred Cetinjskog manastira našli: Milo Đukanović, predsjednik republike, Svetozar Marović, predsjednik Skupštine, Filip Vujanović, predsjednik Vlade Crne Gore. Ministar vjera, Slobodan Tomović, nije propustio da u svom govoru naglasi:
"Mi smo danas ovdje, gospodin predsjednik, premijer Vlade, predsjednik Skupštine i ja - u ime Vlade Crne Gore. Došli smo da kažemo, zajedničkim glasom – Vlada, Država, Vjera od sada će biti zajedno, ako Bog da – niko nas više neće razdvajati".
(Koprivica:1999, 71)

Naravno, ovu egzaltiranu izjavu ministra vjera ne treba tumačiti kao povratak teokratskoj državi u Crnoj Gori, niti prisustvo državnih funkcionera kao učešće u vjerskoj procesiji, već je ona u crnogorskom političkom kontekstu, prevashodno imala za cilj da pacifikuje "srpsku svijest " posredstvom jasnog iskazivanja naklonosti mitropolitu poznatom "zaštitniku srpstva" u vrijeme dramatičnih raskola u Crnoj Gori i istovremeno stavljanje do znanja naraslom pokretu "autokefalista", uz koga je zvanična vlast, čak i onda kada sveštenstvo SPC u Crnoj Gori i njihov mitropolit nijesu imali baš nijednu lijepu riječ za nju. Ili je to možda bio pokušaj da se predstavi da je u Crnoj Gori ostvaren filosofski koncept Justina Popovića, čijim se najreprezentativnijim sljedbenicima smatraju Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović o jedinstvu crkve i države, ali ne kroz teokratsku državu, već kroz državu prožetu duhovnošću. Mišljenje po kojem "Atanasije Jevtić i Amfilohije Radović .... pokušavaju da sprovedu u delo dominaciju crkve nad državom …" moglo se pročitati još sredinom devedesetih. (Igrić: 1995)

O mitropolitu Amfilohiju i njegovoj političkoj aktivnosti napisane su hiljade strana kritičkih osvrta, ne samo od strane procrnogorskih partija i intelektualaca. U tom smislu, kontraverznija ličnost nije sjedjela na stolici crnogorskih mitropolita i tek će dalja i studioznija istraživanja pokazati sve aspekte i kontraverze vezane za njegovu djelatnost.

Kao dosljedan i istrajan borac za Kosovo "Ono što je Jerusalim za Jevreje, to je Kosovo za srpski narod" (NIN, januar 1990.) mitropolit Amfilohije se posebno žustro obračunavao sa međunarodnom zajednicom koja je pokrenula kampanju bombardovanja SRJ 1999. godine:
"... I danas pod vidom demokratije padaju bombe i projavljuje se najstrašnija tiranija u ovom vijeku, i to se pojavljuje nad nama i našim narodom. Sjedi gospodin Adolf Klinton u Vašingtonu, pije svoju koka-kolu, zabavlja se sa svojim Monikama i u ime demokratije šalje svoje najmodernije NATO avione i bombe.... Ovih dana sav Zapad, čiji čelnici bombarduju naš narod, evo, već peti put u ovom vijeku, kazuju da nijesu hrišćani..."
(Radović: 2002, 300).
Decembra iste godine, na konstataciju novinara "Blica", da je Kosovo izgubljeno, mitropolit Amfilohije je uzvratio:
"Izgubiti Kosovo, prihvatiti da je izgubljeno, to znači prihvatiti da budeš ispisan iz istorije. Kako neko može prihvatiti, pri zdravoj pameti da se ispiše iz ljudi? Kako je izgubljeno Kosovo? Šta to znači? Jedna izgubljena bitka, i to, nije tvoja bitka, nego je tu bitku vodio bezbožnik, za svetinju Kosova. Prirodno, on je tu bitku izgubio, pre nego što je i poveo. Taj bezbožnik je i doveo Kosovo, svojim bogoodstupništvom, svojim nemoralom, i političkim i nacionalnim, na rub propasti. Prema tome ako je neko izgubio, on je izgubio".
(Blic, 13. 12. 1999).
Svodeći krivicu za "gubitak" Kosova na "bezbožnika Miloševića", mitropolit Amfilohije je sugerisao da ono može biti izgubljeno samo "ako ga izgubimo u nama". Po Amfilohiju je konačno smjenom Miloševića bio "izabran srpski predsjednik koji ne samo da je kršten, nego ume i da se prekrsti", te je iz tog razloga na Liturgiji u Trebinju održanoj na dan ponovne sahrane Jovana Dučića, u molitvi za zdravlje patrijarha, arhijereja i vjernog naroda, pomenut i predsjednik Vojislav Koštunica, što je protumačeno kao nova praksa u SPC. Pravdajući ovaj čin, Amfilohije je tvrdio:
"Sudeći po ponašanju Crkve, ali i svih prisutnih u Trebinju, dolazak Vojislava Koštunice na sahranu Jovana Dučića ostavio je utisak da je tamo došao ne samo predsjednik SRJ, već predsednik svih Srba u otadžbini i dijaspori .."
(OKO, 1999.)

Da li je shvatanje o "predsjedniku koji se zna prekrstiti" i o "bezbožniku" koji je "izdao" Srbe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, odnosno političke paradigme Koštunica-Milošević, u suštini različito viđenje "srpskog pitanja" ili pokušaj uspostavljanja novih ideoloških standarda prema nedavnoj prošlosti, za sada ostaje dilema. Ali da se u tom procesu vodi tiha borba ideološkog pozicioniranja i raslojavanja moguće ubjedljivo svjedoči stalna potreba i duhovne (crkve) i svjetovne vlasti "uživljavanja" u istoriju i odbira svojih "junaka" iz nje.

Reafirmacija četništva, vidljiva ne samo kroz istoriografsko-publicističku djelatnost SPC u Crnoj Gori, odnosno mitroplije crnogorsko-primorske i njenu izdavačku djelatnost, organizovanje osvještavanja stratišta na kojima su izginuli četnici (Radović: 2002, 90-96; Šćekić: 2001, 88.) nailazilo je na kontraverzna mišljenja, ne samo u crnogorskoj javnosti. Mitropolitovo shvatanje da su "pobijeni i uništeni najbolji ljudi od 1941. godine pa naovamo" (Radović: 2002, 235) i svođenje sve to pod pojam "brozomore", i interpretacije pojedinih autora u knjigama o stradanju pravoslavnog sveštenstva, objavljivanim uz blagoslov mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija Jevtića, isprovocirali su i Dobricu Ćosića da se krajem 1998, prvo pismom obrati crnogorsko–primorskom mitropolitu, a potom i ostalim "srpskim vladikama". Povod je bila knjiga Velibora V. Džomića "Stradanje srbske crkve od komunista", koju je objavila izdavačka kuća crnogorsko-primorske mitropolije, "Svetigora" i u kojoj je ovaj autor optužio Dobricu Ćosića za ubistvo protojereja Božidara Jovanovića u Kruševcu 1944. godine, i to navođenjem anonimnog izvora koji je ustvrdio da je Ćosić bio član prijekog komunističkog suda koji je donosio odluke o strijeljanju. Odbacujući pomenute navode, Ćosić u pismu Amfilohiju traži objašnjenje. (Ćosić, 2003, 254-256)

Pošto ga ovaj nije udostojio odgovora Ćosić se obratio "srpskim vladikama" (2) i "pred arhijereje Srpske crkve "pokrenuo" i neka krupna i načelna pitanja prema kojima savremenici ne mogu da budu ravnodušni". S pozivom na Džomićevu knjigu, da je na djelu "antikomunizam okupacijskog karaktera u pojmovima i jeziku pokreta "Zbor" Dimitrija Ljotića i Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića čije je četnike narod u Srbiji zvao koljačima", Ćosić nastavlja:
"Ako bi shvatanje da su žrtve komunista sveštenici, bogoslovi i kaluđeri koji su naoružani od Njemaca ratovali protiv partizana kao Ljotićevi dobrovoljci ili bili u četničkim štabovima, koji su pravili spiskove pod slovom "Z" i naređivali klanja partizanskih saradnika i simpatizera – mahom intelektualaca, među kojima je bilo žena i djevojaka, ako bi, dakle, i takvi hrišćani i Srbi mogli da se proglašavaju žrtvama komunističkog terora samo po kriterijumima Velibora V. Džomića, njegova knjiga ne bi zasluživala ozbiljniju pažnju srpske javnosti. Takvu antikomunističku ideologiju danas zastupaju i neke parlamentarne stranke i njihove vođe. Međutim, mora se pretpostaviti da Crnogorsko – primorska mitropolija nije politička stranka, niti je Mitropolit Amfilohije njen vođ, a Vladika zahumsko-raški Atanasije predsednik izvršnog odbora te političke stranke antikomunističkog karaktera." (podv. Š.R.) Ćosić na kraju, postavlja suštinsko pitanje:
"Da li se za Srpsku pravoslavnu crkvu okončao građanski rat ili ga njeni arhijereji i bogoslovski pisci i dalje vode u saradnji s njegovim nastavljačima u nekim političkim strankama, sa komunističkim i antikomunističkim profiterima na vlasti, u štampi i feljtonistici?"
(Ćosić: 2003, 257-260)

Svođenje čitave "priče" u fokus istoriografskih dilema i kontraverzi može značiti, ne samo da je ona "izašla" iz istorije, već da je daleko od suštinskih pitanja sadašnjosti!?

Ćipur
07-12-09, 17:31
REZIME


Moguće da bi sudovi, koji bi počivali na tek započetom istraživanju uloga vjerskih zajednica u tek minulim ratovima i procesu raspada SFRJ bili nedostatni i neutemeljni i samim tim lako osporeni, ako bi počivali samo na analizi dostupne dokumentacije i bez do kraja sprovedene komplementarne analize, kao što je slučaj u ovom radu. Otuda, uz sve rizike kojih smo svjesni, već površna analiza ukazuje, da je u procesu tranzicije društva iz komunističkog u nacionalni totalitarizam, crkva dobrim dijelom preuzela ulogu ideološkog kvasca u procesu nacionalne homogenizacije. U slučaju Crne Gore, SPC je komunističko nasleđe vidjela kao glavni razlog njenog "udaljavanja od srpstva i svetosavlja" i potrebu "njenog vraćanja" u nacionalromantičarske vizure "Srpske Sparte", koja bi u "nametnutom, odbrambenom" ratu protiv "pravoslavlja", bila na prvoj liniji fronta u zaokruživanju srpskog nacionalnog prostora i konačnog ispravljanja "greške " iz 1918. godine, kada je "umjesto srpske nacionalne države", stvorena Jugoslavija. Na taj način je ubrzan proces nacionalne polarizacije u Crnoj Gori, koja je opet postala nepremostivi limit modernizacije njenog društva.

__________________________________________________


NAVEDENA LITERATURA:

AGOVIĆ, B., 2001: Džamije u Crnoj Gori, Almanah, Podgorica

ANDRIJAŠEVIĆ, M.Ž.,1999: Nacrt za ideologiju jedne vlasti, Conteco, Bar

ANDRIJAŠEVIĆ, M. Ž., 2003: Pokrštavanje muslimana 1913., Almanah, Podgorica

ANDRIJAŠEVIĆ, M. Ž., 2003: Sukob koji je trebalo odgoditi, Monitor br. 662, Podgorica

ADŽIĆ, N., 2000: Kratka istorija Crnogorske pravoslavne crkve, Cetinje

BEŠIĆ, M., ĐUKANOVIĆ, B., 2000: Bogovi i ljudi, Religioznost u Crnoj Gori, CID, SOCEN,Podgorica

BOJOVIĆ, R. J., 1991: Izbeglice iz Albanije u Crnu Goru 1991. godine, TitogradCetinjska bogoslovija 1992- 2002, 2002: Spomenica o desetogodišnjici obnovljenog rada BogoslovijeSvetog Petra Cetinjskog, Cetinje

ĆOSIĆ, D., 2003: Srpsko pitanje II, Filip Višnjić, Beograd

GOATI, V., 2000:Partije Srbije i Crne Gore u političkim borbama od 1990 do 2000, Conteco, Bar

DŽOMIĆ, V. V., 1996: Stradanje srbske crkve od komunista, Svetigora, Cetinje

DŽOMIĆ, V. V., 1995: Ustaški zločini nad srpskim sveštenicima, Svetigora, Cetinje

DŽOMIĆ, V. V., 1995: Mučeništvo srpskog patrijarha Gavrila Dožića, Svetigora, Cetinje

DŽOMIĆ, V. V., 1996: Golgota Mitropolita Crnogorsko- primorskog Joanikija (1941-1945),Svetigora, Cetinje

ĐORĐEVIĆ, D., 1995: Religija i razvoj, JUNIR , Godišnjak

IGRIĆ, G., 1995: Duhovno i svetovno u "Slobinom loncu ", AIM, Beograd 6. 6. 1995

GRUJIĆ, R., 1920: Pravoslavna srpska crkva , Beograd

GLIGORIJEVIĆ, B., 1997: Ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i uspostavljanje Srpske patrijaršije u Jugoslaviji, Istorija 20.veka, 2

ĐUKANOVIĆ, B., KUZMANOVIĆ, B., LAZIĆ, M., BEŠIĆ, M., 2001: Nacija i država, SoCEN, CID,Podgorica

FOLIĆ, Z., 2001: Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918-1953, Podgorica

KANDIĆ, P., 2002: Crnogorsko- primorska mitropolija kroz vreme i prostor, Cetinjska bogoslovija,Cetinje

KOPRIVICA, V., 1999: Amfilohijeva sabrana ne-djela, Podgorica-San Francisko

LONČAR, R., 2001: Svima nama treba obnova, Ko čeka, dočeka-Boga, Oko

MITROVIĆ, Lj., ERAKOVIĆ, A., 1997: Sto dana koji su promijenili Crnu Goru, Vijesti, Podgorica

OPĆI ŠEMATIZAM KATOLIČKE CRKVE U JUGOSLAVIJI 1974, Zagreb, 1975

RADOVIĆ, A., 1993: Osnovi pravoslavnog vaspitanja, Vranjačka Banja

RADOVIĆ, A., 1996: U jagnjetu je spas, Svetigora, Cetinje

RADOVIĆ, A., 2002: Vraćanje duše u čistotu, Oktoih, Beograd

RADOVIĆ, A., 2002: Cetinjski istočnik, Oktoih, Beograd

MITROPOLIT AMFILOHIJE., 13.XII 1999: Izgubićemo Kosovo, ako ga izgubimo u nama, BLIC ,Beograd

RAĐENOVIĆ, J., 2002: Svi smo mi jedno u Hristu, Svetigora, Cetinje

RASTODER, Š., RASTODER, J., 1991: Dr Nikola Dobrečić, arcibiskup barski i primas srpski
(1872- 1955), Život i djelo, Prilog izučavanju istorije barske arcibiskupije, Budva

RASTODER, Š., 1994: Istorijsko- metodološki osnov istraživanja novije istorije crkve (vjerskih zajednica ) u Crnoj Gori 1878- 1945, Istorijska nauka i nastava istorije u savremenim uslovima, CANU 14, Podgorica

STAMATOVIĆ, A., 1999: Kratka istorija Pravoslavne Mitropolije Crnogorsko- primorske sa
šematizmom za 1999.godinu, Cetinje

ŠĆEKIĆ, S., 2001: Kilibarda, Ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore, Vijesti,
Podgorica

ŠARKINOVIĆ, H., 2003: Konfesionalni i nacionalni aspekt popisa stanovništva u Crnoj Gori 1909-2003, Almanah 23-24, Podgorica

TOMANIĆ, M., 2001: Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd

USTAV ZA KNJAŽEVINU CRNU GORU, Cetinje, 1907

ZBORNIK RADOVA S DRUGOG BOGOSLOVSKO-FILOSOFSKOG SIMPOSIONA U DANESVETIH KIRILA I METODIJA, 1996: Jagnje božije i zvijer iz bezdana , Filosofija rata, Svetigora,Cetinje, 1996

ZBORNIK RADOVA O BITKAMA NA MARTINIĆIMA I KRUSIMA, 1996: Boj Crnogoraca i Brđana sa Mahmut pašom 1796, Cetinje
__________________________________________________



(1) Na jedno novinarsko pitanje, povodom ustoličenja, otkud proširenje zvanične titule i na Skenderiju, mitropolit Amfilohije je odgovorio:
"Ta titula koju su nosili cetinjski mitropoliti, pa pripada i meni, bez obzira što je ona poslednje vrijeme zaboravljena. Mitropoliti cetinjski su itekako bili svjesni značaja Skadra za Zetu, odnosno Crnu Goru ... Kako zaboraviti sav – što bi se reklo- taj naš jad oko Skadra. To nam je kolijevka, ognjište, gdje smo prvu vatru propirili".
(Radović: 2002,161)

(2) Pismo je upućeno 27. januara 1999: Vladici Šumadijskom Savi, Vladici Niškom Irineju, Vladici Žičkom Stefanu, Vladici Šabačkom Lavrentiju, Vladici Bačkom Irineju, Vladici banatskom Hrizostomu i Vladici Braničevskom Ignjati

www.sanoptikum.org.yu/drustvo/autori/serbo_rastoder/religija_i_politika.htm (http://www.sanoptikum.org.yu/drustvo/autori/serbo_rastoder/religija_i_politika.htm)

Ćipur
07-01-10, 00:21
Andrijašević: Nisam vrijeđao predsjednika CANU

http://gdb.rferl.org/9B9EF8A6-0C7F-4FC5-92B6-5F5B242737B3_mw270_s.jpg (http://gdb.rferl.org/9B9EF8A6-0C7F-4FC5-92B6-5F5B242737B3_mw800_mh600.jpg)

Osnovni sud u Podgorici nadležan za postupak, 09.11.2009

Predrag Tomović (http://www.danas.org/author/17637.html)

U podgoričkom Osnovnom sudu nije održano treće ročište u predmetu po tužbi za uvredu koju je protiv istoričara Živka Andrijaševića podnio predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti Momir Đurović.

On i njegov pravni zastupnik nijesu se pojavili u sudnici. Đurović je tužio Andrijaševića zbog teksta pod naslovom "Mizerija", objavljenom u nedjeljniku "Monitor" u junu 2007. godine.

Pred sudom se pojavio jedino tuženi Živko Andrijašević koji je ponovio da u spornom tekstu nije vrijeđao ličnost predsjednika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kaže da je kritikovao Đurovićev postupak, kada je prije dvije godine, u toku naučnog skupa o standardizaciji crnogorskog jezika, referisao liderima pojedinih opozicionih partija.

"Politički lideri su došli, čini mi se lider Srpske narodne partije, tadašnje Srpske narodne stranke Andrija Mandić, i predsjednik nacionalne Akademije je otišao u sjedište stranke, i izvjestio ga o toku i rezultatima tog naučnog skupa. Mislim da je to neprimjereno za akademiju. Neprimjereno, uopšte, za intelektualce u Crnoj Gori, i mislim da se to nigdje ne radi, osim kao što sam u tekstu rekao, vjerovatno u Sjevernoj Koreji", objasnio je Andrijašević.

BAHATO PONAŠANJE

Pokušali smo da dobijemo i komentar predsjednika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, ali je Đurović, kako su nam rekli u njegovom kabinetu, na sastanku. Nedostupan je bio i njegov advokat Sefer Međedović, tako da su razlozi za njihov nedolazak u sud ostali nepoznati.

Inače, u tužbi Đurović navodi da se u tekstu "Mizerija" Andijašević služi ideološkim klevetama u, kako ističe, nedostatku intelektualne kritike. Uz opasku da postoji mizerija višeg i nižeg reda, kostatuje da je ova druga društveno mnogo opasnija, i da je kao takvu propagira upravo Andijašević.



http://gdb.rferl.org/FDAF40B4-0911-4627-B7F6-1A91BB3C9348_w203_s.jpg (http://gdb.rferl.org/FDAF40B4-0911-4627-B7F6-1A91BB3C9348_mw800_s.jpg) Živko Andrijašević

Za uvredu Đurović traži 50 hiljada eura odštete. Evo kako taj zahtjev komentariše tuženi Andrijašević:

"Gospodin Đurović je očito naučen na velike svote. On je od države dobio gotovo milion eura za raspravu o Crnoj Gori u eri kompetitivnosti, iako, ja vjerujem, 90 posto tih ljudi ne zna ni šta je kompetitivnost, ni koja je funkcija svih tih skupova. Ali, radi se očito o čovjeku koji pokazuje izvjesnu bahatost u ovom slučaju".

Živko Andrijašević je danas pred sudom potvrdio da ima dokaz kako nije povrijedio ličnost predsjednika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Kaže da se dokaz nalazi u samoj tužbi u kojoj nije navedena konkretna rečenica iz spornog teksta kojom Andijašević navodno vrijeđa Đurovića.

Andrijašević je, za svoj stav da nije vrijeđao predsjednika CANU već njegov postupak, naveo i sljedeći primjer:

"Ako bih javno saopštio da je odluka predsjednika Vlade Crne Gore o priznanju nezavisnosti Kosova sramna i pogrešna, ja bih iskazao svoj stav prema njegovoj odluci koja ima veze sa njegovim obavljanjem javnog posla, a ne prema njegovoj ličnosti.“

http://www.danas.org/content/crna_gora_sud_mizerija/1873300.html

Ćipur
28-01-10, 17:21
PRESUĐENO DA ŽIVKO ANDRIJAŠEVIĆ PLATI HILjADU EURA MOMIRU ĐUROVIĆU ZBOG UVREDE

Odbrana najavila žalbu kao „vrata“



Podgorica - Sudija Osnovnog suda Dragiša Baletić presudio je da istoričar Živko Andrijašević plati 1.000 eura predsjedniku CANU Momiru Đuroviću za naknadu nematerijalne štete zbog uvrede. Predsjednik CANU je optužio Andrijaševića da ga je oklevetao i tražio odštetu 50.000 eura. Sud je ocijenio da je tuženi kriv, ali ne za klevetu već uvredu.
Povod za tužbu je Andrijaševićev tekst u nedjeljniku „Monitor“, objavljen u junu 2007. godine u kome se, kako se navodi u tužbi „na najgrublji mogući način vrijeđa ličnost Đurovića“ i iznose neistine o predsjedniku CANU kroz floskulu o mizeriji.
Sudija Baletić u obrazloženju presude je naveo da Andrijašević kao naučni radnik i univerzitetski profesor ima pravo da iznosi ozbiljne kritike određenih društvenih pojava, ali da iz sadržine spornog teksta proizilazi da njegova namjera nije bila, da samo opiše mizeriju kao pojavu, već i da omalovaži Đurovića. Iz tog razloga, kako je obrazložio sudija, prekvalifikovano je krivično djelo, pa je Andrijašević osuđen za uvredu, a ne klevetu, kako je tražio Đurović.
Branilac okrivljenog Petar Kankaraš je, nakon izricanja presude, u holu novinarima rekao da će podnijeti žalbu kao „vrata“.

Ma. Ž.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2010-01-28&id=178618

Ćipur
31-01-10, 23:33
Adžić: Umjesto izvinjenja nastavak asimilacije



Nosioci političke i crkvene vlasti u Srbiji, umjesto da upute izvinjene Crnoj Gori, i dalje se prema njoj odnose na osvajački i asimilatorski način, ocijenio je član Glavnog odbora Socijaldemokratske partije, Novak Adžić.
On je naveo da se srpska vladajuća ideologija i politika, u odnosu na Crnu Goru, vjekovima ponašala kao osvajač, ugnjetač i asimilator, a ne kao prijatelj i saveznik.
"To je istorijska činjenica - od Nemanjića sve do današnjih dana, s tim što je kulminacija bila 1918. godine kada je Crna Gora bila žrtva velikosrpske vojne okupacije i aneksije", kazao je Adžić agenciji MINA.

On je očekivao da će ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić i novoizabrani srpski patrijarh Irinej "smoći snage i uputiti javno izvinjenje za sve ono što je srpska politika negativno uradila prema Crnoj Gori".
Adžić je podsjetio na potez njemačkog kancelara i dobitnika Nobelove nagrade za mir, Vilija Branta, koji se, u ime Njemačke, izvinio žrtvama nacizma i holokausta, iako je i sam bio protivnik hitlerovog režima.
"Još uvijek se, nažalost, nije rodio niko u Srbiji, mislim na one koji vrše vlast u toj državi, ko bi se izvinio za sve ono što su loše napravili prema Crnoj Gori", kazao je on.
Adžić smatra da je učešće Jeremića na Svetosavskoj akademiji u Bijelom Polju neprimjereno, a sa stanovišta diplomatske prakse krajnje neprihvatljivo, jer je izbjegavao državni protokol i Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore.
On je ocijenio i da je gradonačelnik Bijelog Polja Tarzan Milošević trebalo da pokaže više mudrosti i izbjegne da prisustvuje tom skupu.
"Taj skup je, po svom duhu i porukama, bio usmjeren ka ugrožavanju temelja nezavisnosti i međunarodnog suvereniteta Crne Gore, a poslate su i poruke koje negiraju crnogorsko nacionalno bića i identitet", naveo je Adžić.
Prema njegovim riječima, netačna je i izjava srpskog patrijarha Irineja da Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) nema uporište u crnogorskom narodu.
"Od srpskog partijarha nijesam ni očekivao da će biti vjesnik neke nove politike u Srbiji. Naprotiv, on nastavlja putem njegovih prethodnika, koji su uvijek pokušavali da negiraju i ospore crnogorsku naciju i samosvojnost crnogorskog naroda", kazao je Adžić.
On smatra da je cilj srpskih vladajućih političkih i crkvenih krugova negiranje crnogorskog nacionalnog bića i CPC.
"CPC, međutim, postoji i živi u Crnoj Gori i trajaće nezavisno od toga da li se to sviđa patrijarhu Irineju, koji je postao patrijarh po lutrijskom sistemu, i ministru Jeremiću", naveo je Adžić.
Prema njegovim riječima, netačna je i poruka sa skupa u Bijelom polju da su Crnogorci i Srbi jedan narod.
"Istorijski i savremeno Crnogorci i Srbi su dva posebna naroda, odnosno dvije nacije", kazao je Adžić.

http://www.sdp.co.me/Aktuelnosti/2523

Ćipur
02-07-10, 19:26
Autokefalne igre


Kralj Aleksandar Karađorđević je 1920. godine donio dekret kojim je ukinuta Crnogorska pravoslavna crkva, a na prostoru Crne Gore uspostavljena srpska patrijaršija. Crnogorska pravoslavna crkva čija je autokefalnost bila priznata Ustavom Crne Gore od 1905. godine, obnovljena je prije 17 godina. Ovaj citat je nije tvrdnja nekog od crnogorskih „bezbožnika", već dio izvještaja objavljenog 18. juna na Radio-televiziji Srbije povodom izjave mitropolita Amfilohija (Radovića), na skupu Međunarodnog fonda pravoslavnih naroda u Budvi: „Mitropolija je, ruku na srce, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, ali milošću i voljom kralja Nikole. Nikada ona nije tražila ni od koga dobila autokefalnost, kao što to biva u Pravoslavnoj crkvi kroz vjekove".
Amfilohije je još kazao da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu (Crnu Goru), da Mitropolija ponovo bude državna religija, pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji". Izjava se tumači različito; ironična je, dijelom i netačna: državna religija u crnogorskoj kraljevini je bila pravoslavlje, a ne Mitropolija, dok druge države, nekada monarhije, sada takođe imaju autokefalne crkve.
Ipak, nakon dvije decenije negiranja i bačanja anatema, mitropolit crnogorsko-primorski SPC je konačno priznao neporecivo - Crnogorska crkva (službeni naziv u Kraljevini Crnoj Gori za Crkvu sa tri eparhije: Mitropoliju crnogorsku, Zahumsko-rašku i od 1913. Pećku eparhiju) bila je autokefalna. Suprotno ustavima, crkvenom i državnom, 1918. je ukinuta pripajanjem novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Na cetinjsku arhijerejsku katedru Amfilohije je postavljen, odlukom srpskog Sinoda, krajem 1990, neposredno nakon što nije izabran za patrijarha i dok je dotadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC Danilo (Dajković) na Cetinju još obavljao funkciju. Izjava o crnogorskoj autokefaliji uslijedila je nakon što zimus, u drugom pokušaju, nije postao patrijarh SPC.
Amfilohijeva „pastirska" misija je bila posvećena i negiranju autokefalnosti Crnogorske crkve, kao važne odrednice nacionalne identifikacije Crnogoraca. Blagoslovio je izdavanje knjige Ljubomira Durkovića-Jakšića Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna. Obratio se Amfilohije juna 1992. pismom ruskom patrijarhu Aleksiju Drugom molbom da „donesete rješenje o nekanonskom i pogrešnom unošenju Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine i da tu odluku u Diptihu opovrgnete, jer su u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi takve prilike da postoji tendencija raskola u Crnoj Gori".
Tokom 1990-ih Amfilohije i premijer Milo Đukanović bili su ujedinjeni u tvrdnjama da Crkva u Crnoj Gori nema nema istorijsku podlogu autokefalnosti. Amfilohije se sada pridružio Đukanoviću u reviziji svojih ranijih stajališta. Obojica su, međutim, saglasni da se država neće, odnosno, da ne treba da „arbitrira" u crkvenom sporu između. U prijevodu, to bi moglo da znači da će se održavanjem postojećeg stanja i dalje pothranjivati unutrašnje podjele, „identitetska pitanja", kao jedna od glavnih sirovinskih baza za održavanje postojeće vlasti.
Problem je, međutim, identifikovan od strane Evropske komisije koja je preko Upitnika proljetos zatražila četiri dodatna odgovora od Vlade Crne Gore u korpusu pitanja o ljudskim pravima - što je u medijima dobilo nezapažen publicitet. Na pitanje da im se dostavi „informacija o odnosima između Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve", Vlada je odgovorila da se „odnosi između određuju i na karakter odnosa utiču, prije svega, tri pitanja": nacionalno, državno, imovinsko.
Navodi se kako je SPC „prije nekoliko dana" (zapravo još 2006, odmah po obnavljanju nezavisnosti - prim.a.) obavila „formalnu izmjenu" imena u Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, ali da „prisustvo nacionalne atribucije u zvaničnom imenu crkve implicira kod dijela javnosti da je njena funkcija osim vjerske, u drugim segmentima javnog djelovanja potencijalno određena nacionalnim obilježjem u imenu". Za razliku od nje, „CPC nastoji, osim vjerske uloge, da svoju angažovanost pokaže kao aktivnost za odbranu nacionalnog i kulturnog identiteta Crnogoraca, za razliku od SPC, koja po njima afirmiše isključivo srpski interes".
U segmentu o razlikama po „državnom pitanju", Vlada je Evropsku komisiju obavijestila da je SPC (Mitropolija crnogorsko-primorska) „organizaciono povezana sa Sinodom SPC u Beogradu" (zapravo je eparhija SPC), a da CPC „ukazuje na suzdržanost SPC prema odluci o nezavisnosti Crne Gore, ili javno negativan stav njenih predstavnika povodom nekih državnih odluka Crne Gore kao samostalne države, što je bilo u slučaju priznanja Kosova".
Oko „imovinskog pitanja" navode se argumenti obje strane, ali napominje kako „i pored očiglednog očekivanja i jedne i druge crkve da država 'presudi' u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova".
U praksi, međutim, to znači da je, fiktivno, još na snazi 1977. usvojeni Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u SR Crnoj Gori (sa neznatnim dopunama iz 1989, 1994. i 2003. godine). Odnosi država - vjerske zajednice prepušteni su ad hoc procjenama vladine Komisije za politički sistem, unutrašnju i spoljnu politiku.
U odgovoru na Upitnik Vlada je navela kako je vjerskim zajednicama u 2009. uplaćeno 320.000 hiljada eura, i to za SPC, CPC, Islamsku zajednicu i Rimokatoličku crkvu kao „participaciju u doprinosima za penzijsko, socijalno i zdravstveno osiguranje sveštenika, a u najvećem obimu kroz ulaganja u sakralne objekte". Novac se isplaćuje preko Generalnog sekretarijata Vlade Mila Đukanovića.
Crna Gora je jedina država u vaseljeni, sa dominantno pravoslavnim stanovništvom, kojoj se osporava da ima svoju autokefalnu Crkvu.

PROTOJEREJ GOJKO PEROVIĆ

MONITOR: Da li je mitropolit Amfilohije svojom izjavom otvorio mogućnost da Mitropolija crnogorsko-primorska zatraži i dobije autokefalnost?
PEROVIĆ: Treba obratiti pažnju na vrlo važnu činjenicu da se mitropolit nije oglasio saopštenjem za javnost. Niti je dao intervju nekom crkvenom glasilu. Inicijativa za dolazak ove teme u medijsku pažnju došla je od novinara Vijesti. Očigledno je da novinara nijesu zanimali mitropolitovi planovi i raspoloženje u sveštenstvu, koliko jedna hipotetična priča na temu „šta bi bilo kad bi bilo"...
MONITOR: Njegovo preosveštenstvo kazao je da „prvo treba da obnovimo Kraljevinu" (Crnu Goru), „pa ćemo onda moći da razgovaramo o autokefaliji". Da li i Vi zbilja mislite da je monarhija uslov da neka država ima svoju autokefalnu crkvu?
PEROVIĆ: Htjelo se ukazati na apsurdnu stranu priče o autokefalnosti. Ako se akutokefalnost traži i pominje samo zato što je ona, kako se navodi, nekada postojala, onda neizostavno treba izbjeći dvostruke aršine, pa i državno uređenje podvrgnuti tom „testu rekonstrukcije". I namjesto multietničkog, građanskog i proevropskog društva, tražiti pravoslavnu monarhiju, vratiti Kralja i Kraljevinu. To utoliko bi prije važilo za Crnu Goru u kojoj je upravo voljom Kralja i Gospodara Nikole I Petrovića Mitropolija crnogorska stekla naziv autokefalne crkve. Kralja Nikolu su, doduše, mogli opravdati vrijeme i činjenica da je bio duboko pravoslavan i crkven čovjek. No, kakve veze sa pitanjem crkve i njene „autokefalnosti" može imati jedan predsjednik vlade sekularne Crne Gore koji se uz to deklariše kao ateista? Oba zahtjeva su anahrona i prevaziđena. Niti je monarhija uslov za autokefalnost, niti država nužno treba „da ima svoju" autokefalnu crkvu. Ovdje se, međutim, nameće još jedno pitanje: Zar su oni koji su izglasali nezavisnu Crnu Goru toliko nesigurni u njenu nezavisnost pa im treba crkva da je utvrdi i dade joj sigurnost?
MONITOR: Sada je Amfilohije priznao autokefalnost crkve u Kraljevini Crnoj Gori. No, svojevremeno je dao blagoslov da se štampa knjiga „Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna". Kontradiktornost?
PEROVIĆ: Zaista se ne radi o kontradiktornosti, već o neupućenosti crnogorske javnosti u ovu prilično stručnu, crkvenu temu. Vrlo uslovno može se govoriti o autokefalnosti crkve u Crnoj Gori prije 1918. godine. S druge strane, kanonski i liturgijski gledano, naslov knjige koju pominjete je u potpunosti prihvatljiv. To je prije bila neka, silom istorijskih prilika uslovljena samostalnost, nego uredna, kanonska, crkveno-pravna autokefalnost. Niko nikada niti je tražio, niti potvrdio autokefalnost Mitropolije crnogorske. Voljom Kralja apsolutiste de facto je slovila kao takva svega 20-ak godina, da bi, zajedno sa monarhijom Petrovića, prestala da se tako zove, odlukom Sv. Sinoda, svog vrhovnog zakonskog organa.
MONITOR: Da li bi konsenzus pravoslavnih u Crnoj Gori oko autokefalnosti doprinio trajnom smirivanju međubratskih tenzija?
PEROVIĆ: Mislim da nam je prijeko potreban konsenzus oko toga da li smo vjerujući, u koga vjerujemo i na koji način, a ne usaglašavanje javnosti oko teme kojoj je pravo mjesto na naučnom skupu iskusnih istoričara i pravnika. I koja isključivo spada u domen crkve i njenih zakonitih organa.

Od Mitrofana do Amfilohija

Sadašnja Mitropolija crnogorsko-primorska, pod tim imenom, kao eparhija SPC je ustrojena 1929. od nekadašnje Crnogorske mitropolije (Cetinjske arhiepiskopije), dok su duge dvije eparhije autokefalne Crnogorske crkve, Zahumsko-raška (Manastir Ostrog) i Pećka (Manastir Pećka Patrijaršija), arondirane (pripojene drugim eparhijama). U Bijelom Polju je 1947. osnovana Budimljansko-polimska eparhija, no ukinuta je već 1956. godine. Eparhija budimljansko-nikšićka sa sjedištem u Đurđevim Stupovima kod Berana je osnovana 2001. Dijelovi teritorije Crne Gore su bili ili su još pod kompetencijama srpskih eparhija iz Trebinja, Prijepolja ili Sarajeva.

Vladimir JOVANOVIĆ

http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=1796:autokefalne-igre&catid=1225:broj-1027&Itemid=2234

Ćipur
22-07-10, 19:22
AMFILOHIJE: ODLUKA MSP NASTAVAK BEZAKONJA I NASILJA

Četvrtak, 22. Juli, 2010.| Autor: Agencija BETA (0)

Uvereni smo da će Božja pravda trijumfovati nad nepravdom, dobro nad zlom, ljubav nad mržnjom i da će se Gospod smilovati nad raspetim Kosovom i Metohijom i da će obnoviti i potvrditi jedinstvo naše otadžbine, poručio mitropolit


http://www.kurir-info.rs/static/imgs/article_thumbs/632x474/001/684/1684717.jpg

GRAČANICA - Privremeni administrator raško-prizrenske eparhije mitropolit Amfilohije ocenio je danas da je mišljenje Međunarodnog suda pravde u Hagu "nastavak bezakonja" i "nasilja".

"Potvrđujući nasilje oni daju pravo sili, a ne pravdi Božjoj", rekao je mitropolit Amfilohije pošto je u crkvi manastira Gračanica služio moleban za pravedno rešenje statusa Kosova. Međunarodni sud pravde u Hagu utvrdio je danas da jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova nije prekršeno međunarodno pravo. Mitropolit Amfilohije je ocenio da su "svaka ljudska sila i nepravda privremeni".

"Uvereni smo da će Božja pravda trijumfovati nad nepravdom, dobro nad zlom, ljubav nad mržnjom i da će se Gospod smilovati raspetom Kosovom i Metohiji i da će obnoviti i potvrditi jedinstvo naše otadžbine", rekao je on. "Mi se nalazimo na svetom mestu, raspetom više od 600 godine. Kosovsko raspeće 1389. godine traje neprekidno do naših vremena. To raspeće se i danas nastavlja. I 1999. godine kada su moćnici ovog sveta nastavili delo tiranina Murata sultana bombardujući svetu kosovsku zemlju ponovo ugrožavajući dušu i biće ovog svetosavskog naroda", dodao je mitropolit Amfilohije.

Prema njegovim rečima, "skidanje Kosova sa raspeća" ne treba očekivati u bliskoj budućnosti. "Sudije koje su danas pročitale na Međunarodnom sudu u Hagu svoje mišljenje u stvari peru ruke na pilatovski način, u krvi pravednika kao što je nekada Pilat prao ruke", naveo je mitropolit Amfilohije.

http://www.kurir-info.rs/vesti/amfilohije-odluka-msp-nastavak-bezakonja-i-nasilja-43023.php

Ćipur
12-11-10, 20:33
EX KATEDRA

Strah crnogorske vlasti daje hrabrost srpskom mitropolitu

Kao čuđenje svake razborite glave ističem činjenicu da crnogorska Skupština još nije poništila odluke Podgoričke skupštine od 1918. i Dekret kralja Aleksandra o ukidanju autokefalne crkve

Raški župan Stevan Nemanja koji je 1186. godine ognjem i mačem osvojio državu Zetu primio je katoličko krštenje, a njegov sin Vukan, kralj osvojene Zete, ostao je doživotno katolik. Nemanjin sin Stevan Prvovjenčani dobio je od Pape Honorija III kraljevsku krunu 1217. godine. Da bi se pridvorio katoličkim krstašima koji su osvojili Konstantinopolj, otjerao je svoju suprugu Jevdokiju koja je bila rodom sa vizantijskog carskog dvora a oženio se duždevom sinovicom Anom Dondolo.
Hagiografsko propagandni pisci Domentijan i Teodosije vrlo vješto dokazuju da se najmlađi Nemanjin sin Rastko toliko zaljubio u pravoslavnu vjeru da je napustio položaj princa, pobjegao na Svetu Goru i zakaluđerio se. Međutim, kritička istorija zna da je Nemanjina odluka da najmlađega sina pošalje na Atos, izvanredan politički potez, jer je Raški župan znao da mu država ne može napredovati od čobanije do carstva ako ne postigne autokefalnost svoje Crkve, a njegova Crkva nije imala autokefalnost nego je iznad nje bila Ohridska arhiepiskopija, koja je bila pod egidom Veseljenske patrijaršije u Konstantinopolju.

Sila Boga ne moli

Izvanredno inteligentni Rastko Nemanjić, koji je u kaluđerstvu dobio ime Sava, iskoristiće pad Vizantije pod krstašima, pa će sa punim kesama zlata, uz pomoć bivše snahe Jevdokije, sa kojom je imao ljubavne odnose otići u Nikeju, gdje su bili izbjegli vizantijski car i vaseljenski patrijarh. Od njih će, na nekanonski način dobiti tomos o autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve i potvrdu o činu arhiepiskopa koji mu je dodijeljen. Protiv tako grubog, nekanonskog postupka, digao je glas ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan, napominjući da arhimandrita Savu, koji je preskočio episkopski čin i dobio arhiepiskopski, najviše interesuju viloviti hatovi, rujno vino, zlato i ženske simpatije.
Autokefalnost Srpske pravoslavne crkve nekanonski je ustanovljena a to je podrazumijevalo anatemu. Ali, sila Boga ne moli. Tek 1261. godine Vizantija će se oštropiti na svoje carske noge i vaseljenski patrijarh se vraća u Konstantinopolj. Isto tako, Partrijaršija Srpske pravoslavne crkve ustanovljena je na nekanonski način. Prominentni osvajač kralj Stevan Dušan, prvo je smrću eliminisao svoga oca kralja Stevana Dečanskog, a onda ognjem i mačem osvojio okolne prostore, posebno gradove pravoslavne Vizantije od koje smo primili hrišćanstvo. Kad je pribrao najjaču osvajačku snagu na Balkanu proglasio se za cara. Jednostavno kazano, arhiepiskop je u Skoplju proglasio kralja Dušana za cara 1346. godine a novoizabrani car proglasio je za patrijarha Joanikija u Pećkom manastiru, koji će se od tada nazvati Pećka patrijaršija. Dušan je više vjerovao u svoj osvajački mač nego u krst, pa ga je, kako bi narod kazao „zaboljelo lijevo uvo“ što je Vaseljenska patrijaršija bacila anatemu i na njegovo carstvo i njegovu patrijaršiju. Da car Dušan rano ne umrije, ne bi Mehmed el Fatih iamo šanse da osvoji Vizantiju i Carigrad, osvojio bi to Dušan.

Crnogorci ne ljube lance

Kad je sultan Mustafa Treći, na prijedlog vaseljenskog patrijarha Samjuila Hanzerisa ukinuo Pećku patrijaršiju 1766. godine i stavio je pod njegovo žezlo, ta odluka sultanova jedino nije pogodila Crnogorsku mitropoliju, a nije zato što je vladičanska Crna Gora bila poodavno otkazala poslušnost osmanskom carstvu. Od preko četrdeset mitropolita i episkopa koji su pripadali Pećkoj patrijaršiji samo je Crnogorska mitropolija ostala samostalna i nije potpala pod vlast Vaseljenske patrijaršije, koja je bila usaglasila svoje interese sa turskom carevinom. Jak dokaz te usaglašenosti je Njegošev opis vaseljenskog patrijarha Esperijusa kao sultanovog povjerenika koji je došao u Crnu Goru da širi tursku propagandu. Toga turskofilskog patrijarha Njegoš prikazuje u svom djelu Šćepan Mali.
Treba narodu crnogorskom skrenuti pažnju i na sljedeće činjenice. Na indeksu autokefalnijeh crkava Vaseljenske patrijaršije u Istambulu i Ruske patrijaršije u Kremlju, imenuje se Crnogorska autokefalna crkva. Da je nepobitno bila autokefalna jako svjedoči Ustav Crnogorske crkve iz 1903. godine koji je sačinio Nikodin Milaš a ozakonio ga svojim potpisom knjaz Nikola Petrović. Kao čuđenje svake razborite glave ističem činjenicu da crnogorska Skupština još nije poništila odluke Podgoričke skupštine od 1918. i Dekret kralja Aleksandra o ukidanju autokefalne crkve. Iz toga straha crnogorske vlasti proizilazi hrabrost srpskog mitropolita Amfilohija da bez poreza zgrće zaradu tokom svetosavskijeh svečanosti u istorijskom manastiru Ostrog.

Novak Kilibarda

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2010-11-12&id=194868

Ćipur
14-11-10, 00:04
O pravnom statusu „Mitropolije crnogorsko-primorske“

SPC je u Crnoj Gori 81 godinu


Sa stanovišta istoriografske nauke i činjenica pravnog i crkvenog karaktera, neutemeljena je teza kojom se konstantno manipuliše na ovim prostorima, u ovdašnjim političkim i klerikalnim krugovima, da „Crnogorsko-primorska mitropolija“, na čijem se čelu već dvije decenije nalazi Amfilohije Radović, ima osmovjekovni kontinuitet postojanja i djelovanja u Crnoj Gori, ranijoj Duklji/Zeti.
Sadašnja Crnogorsko-primorska eparhija Srpske pravoslavne crkve, kakav je njen autentični naziv, ne postoji i ne djeluje na teritoriji Crne Gore osam vjekova, kako se hoće nametnuti, nego nešto više od 8 decenija, tačnije 81 godinu. Naime, tek poslije 1920. godine eparhije nasilno ukinute autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve pripojene su novouspostavljenoj Srpskoj crkvi (Patrijaršiji), čije je sjedište u Beogradu. Kad je izvršena administrativna dioba KSHS/Kraljevine Jugoslavije broj crkvenih eparhija Srpske crkve je sveden sa 27 na 21. Tek tada 1929. godine prvi put je uvedena, osnovana Crnogorsko-primorska mitropolija, koja je i uspostavljena kao strukturni, integralni dio Srpske patrijaršije u doktrinarnom i pravno-organizacionom pogledu. Prema crkvenoj statistici iz 1924. godine Srpska patrijaršija je imala 29 eparhija, od kojih je 27 bilo u Kraljevini SHS. Tada se kao jedinica Srpske patrijaršije navodi eparhija „Cetinjska i zahumsko-raška“. Godine 1929. od djelova bivše bokokotorske i zahumsko-raške eparhije, kao i djelova pećke eparhije omeđena je voljom političkih i crkvenih vlasti u Beogradu teritorija novoosnovane Crnogorsko-primorske mitropolije.
Crnogorsko-primorska mitropolija imala je u svojoj istoriji do 1945. godine dva mitropolita: dr Gavrila Dožića (1931-1938.) i Joanikija Lipovca (1941-1945). Poslije rata do danas imala je 3, od kojih je treći i dalje na službi i član je Svetog sinoda i Sabora SPC u Beogradu i neuspjeli kanditat na izborima za srpskog patrijarha. Njeni mitropoliti poslije 1945. bili su: Arsenije Bradvarović (1947-1954, kada je zbog antidržavne i anticrnogorske aktivnosti osuđen na 11 godina zatvora, od kojih je izdržao samo dvije, nakon čega više nije obavljao crkvenu dužnost u Crnoj Gori), te Danilo Dajković (1961-1990), a od 1991. do danas na tome položaju je Risto (Amfilohije) Radović.
Bitno je naglasiti, pored navedenog, da u svim ustavima, drugim pravnim aktima, službenim izdanjima i publikacijama Srpske pravoslavne crkve, od 1920. godine pa sve do današnjeg dana, među eparhijama Srpske pravoslavne crkve navedena je i „Crnogorsko-primorska eparhija sa sedištem na Cetinju“. Tako je ona bila normirana i pravno pozicionirana još u Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1931. godine, kojeg je na prijedlog ministra pravde, a po saslušanju Ministarskog savjeta ondašnje Kraljevine Jugoslavije, propisao i proglasio kralj Aleksandar Karađorđević. Prema članu 12. toga ustava, pod brojem 20, navedena je među djelovima Srpske pravoslavne crkve i „Crnogorsko-primorska eparhija sa sedištem na Cetinju“. U Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine, sa svim izmjenama i dopunama do 1985. godine, u članu 14. položaj Crnogorsko-primorske eparhije Srpske pravoslavne crkve, čiji arhijerej nosi titulu mitropolita, regulisan je na istovjetan način kao u Ustavu iz 1931. godine.
Iz navedenog je jasno da na teritoriji Crne Gore postoji i djeluje ravno 81 godinu pravoslavna crkva, koja je uzurpatorska jer nezakonito i nesavjesno drži u svome posjedu sakralna pravoslavna pokretna i nepokretna dobra u Crnoj Gori i njima bespravno upravlja, iako su ona u istorijskom, pravnom i faktičkom smislu do 1920. godine bila pod jurisdikcijom i u posjedu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Piše Novak Adžić

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2010-11-13&id=194914

Ćipur
12-12-10, 00:33
http://forum.cafemontenegro.com/designimages/spacer.gif Mitropolija: Prekinuti agresivnu propagandu novocrnogorskog

Sveštenstvo i monaštvo Mitropolije Crnogorsko-primorske je pozvalo danas nadležne "da prekinu agresivnu propagandu novocrnogorskog jezika, kao i dosljednu politiku gašenja ćiriličnog pisma u Crnoj Gori".
"Ovo ne činimo zastupajući bilo kakve ideološke pozicije, već svjesni značaja koje su srpski jezik i ćirilično pismo imali i imaju u Crnoj Gori. Gotovo cjelokupno naše duhovno, kulturno i umjetničko nasljeđe, ili makar ono najvrijednije je nastalo u ovom okviru", poručeno je (http://svetigora.wordpress.com/2010/12/11/%d1%81%d0%b0%d0%be%d0%bf%d1%88%d1%82%d0%b5%d1%9a%d 0%b5-%d1%81%d0%b0-%d0%b1%d1%80%d0%b0%d1%82%d1%81%d0%ba%d0%be%d0%b3-%d1%81%d0%b0%d0%b1%d1%80%d0%b0%d1%9a%d0%b0-%d1%81%d0%b2%d0%b5%d1%88%d1%82%d0%b5-2/#more-11671) sa bratskog sabranja sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske, održanog danas u Baru, u Hramu Svetog Jovana Vladimira.

http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=51158

Ćipur
21-12-10, 02:50
Crna Gora je zemlja okrnjenog suvereniteta


http://www.portalanalitika.me/images/biblioteka/decembar_2010/2012radonjicpocetnaok.jpg

Srpska pravoslavna crkva je najmoćniji politički faktor u Crnoj Gori. Ali, nije problem u tome što Srpska crkva u Crnoj Gori hoće, i u onome što čini. Ona je zbog toga tu: zadatak njenih prelata je politički i oni ga obavljaju i obavljaće ga, sve dok budu mogli. Ali, mjeru njihove mogućnosti ne određuju oni, nego Crna Gora, kaže sagovornik Portala Analitika.

- Zahvaljujući nedostatku snage ili volje da se pitanje položaja Srpske pravoslavne crkve u definitivno riješi, Crna Gora predstavlja državu sa okrnjenim suverenitetom, budući da nad dijelom njene teritorije, kao i nad najvažnijim kulturno-istorijskim dobrima, Crna Gora nema vlasti i ne pita se - kaže u razgovoru za Portal Analitika ugledni profesor Univerziteta Crne Gore, sada u penziji, dr Radovan Radonjić. On smatra da je za SPC, i njenu poziciju u Crnoj Gori, najpovoljnije bilo upravo to što je dobila podršku crnogorskih vlasti da neka narodna i državna dobra Crne Gore prenese u svoje vlasništvo i da tako koristi materijalnu snagu kakvu, s obzirom na veličinu i karakter uticaja, nijedna druga struktura u Crnoj Gori nema.
Profesor Radonjić nedavno je izdao svoju 40. knjigu, „Političke doktrine“, obimno djelo od 800 strana, u kojem, između ostalog, analizira i odnos crkve i države, kako kroz političku i religijsku doktrinu, tako i kroz njihov stvarni, istorijski međusobni uticaj.
Crkva je, kako se može se zaključiti, često bila politički saveznik država u ostvarivanju njihovih političkih, pa i ekspanzionističkih težnji, kao što su nerijetko bile i protivnici u borbi za politički uticaj i prevlast. Kako u starija vremena, tako i u novije doba, pa i našoj skorijoj, balkanskoj i crnogorskoj prošlosti.
ANALITIKA: Prevratničke strukture su, prije dvadesetak godina, obilato koristile usluge crkve u ostvarivanju plana formiranja nacionalnh država. Da li se danas ta usluga na izvjesni način, plaća?

http://www.portalanalitika.me/images/biblioteka/decembar_2010/2012radonjicvijestok.jpg

RADONJIĆ: Događaji od prije 20 godina, započeti bar u Crnoj Gori, poznati kao AB revolucija, bili su dobrim dijelom, ako ne i sasvim, u funkciji ostvarivanja srpskog velikodržavnog projekta. Na tom fonu su se, iz razoga koji su uglavnom objašnjeni, našli i mnogi u Crnoj Gori, pa i vođstvo AB revolucije. Razumije se da su, prihvatajući takvu orijentaciju, prihvatili i ulogu važnog činioca tog svesrpkog poduhvata. SPC je radi ostvarivanja tih ciljeva u Crnoj Gori dala svu podršku AB revolucionarima i njihovoj političkoj promociji.
To je u početku bilo obostrano korisno i funkcionisalo je do momenta dok se u Crnoj Gori nije našla kritična masa mudrih i moćnih da se organizovano tome suprotstave.
No, kako kažu, „stara ljubav zaborava nema“, pa se i danas, na relaciji vođstva AB revolucije, koje je u biti i danas na vlasti, i vrha SPC u Crnoj Gori, javljaju vrlo interesantni odnosi: nekad izvjesnog zahlađivanja, a potom, otopljavanja. Lako je prepoznati da jedan dio vladajućih struktura u Crnoj Gori nikad nije shvatio što je radio i za koga je radio ili, ako jeste, utoliko gore, jer tako priznaje da je svjesno radio protiv Crne Gore.
Jer, od svega što je napravljeno za SPC i njenu poziciju u Crnoj Gori, svakako je najpovoljnije to što je dobila podršku crnogorskih vlasti da neka narodna i državna dobra Crne Gore prenese u svoje vlasništvo i da, koristeći materijalnu snagu kakvu, s obzirom na veličinu i karakter uticaja, nijedna druga struktura u Crnoj Gori nema, čini ono što čini.
Ko plaća račune? Crna Gora, razumije se.
Zahvaljujući nedostatku snage ili volje da se to pitanje definitivno riješi, ona predstavlja državu sa okrnjenim suverenitetom, budući da nad dijelom teritorije, kao i nad najvažnijim kulturno-istorijskim dobrima, Crna Gora nema vlasti i ne pita se. Nažalost, ne pokazuje ni interes, niti snagu da to riješi.

ANALITIKA: Mislite li da je neće ni pokazati u skorije vrijeme?

RADONJIĆ: Sudeći po nekim nedavnim izjavama iz crnogorskog političkog vrha, može se zaključiti da će ovakvo stanje potrajati. Crnogorski politički vrh se i dalje ne oslobađa jedne fatalne stvari i po njega i po Crnu Goru – uplitanja u pitanja dogmatsko-vjerskog karaktera. Ako ne direktno – u smislu da mijenja učenje - a ono u smislu da presuđuje o tome ko je kanonski priznat, a ko nije kanonski priznat.
Religijsko je uvijek imalo uticaj na to što se na Balkanu dešava. Danas sve balkanske države uglavnom slijede evropske i svjetske trendove u pogledu regulisanja odnosa između države i vjerskih organizacija. U konstitucijama nijedna od njih nema nešto za šta bi se moglo reći da nije na nivou savremenih svjetskih standarda. U praksi se, međutim, javljaju različitosti.
Kad je islam u pitanju, on ima različite pozicije, zavisno od zemlje. Kod katolika je situacija nešto drugačija. Sve katoličke organizacije širom svijeta izuzetno drže do toga što centar u kojem trenutku smatra važnim i to poštuju.
Na području pravoslavlja, međutim, na Balkanu vlada pravi nered s mnogo međusobnih nerazumijevanja, pa i sukoba pomjesnih crkava. Odnos Makedonske i Srpske, Srpske i Crnogorske crkve, govore da ima puno neriješenih pitanja, koja proizilaze, što iz nepoznavanja stvari, što iz otvorenih političkih tendencija samih crkava i težnji za što većim uticajem. Balkan, kako u političkom, etničkom, kulturološkom, tako i u smislu međusobnog odnosa vjerskih zajednica, predstavlja jednu od najsloženijih destinacija na zemlji.

ANALITIKA: Komunizam je bio snažno ideološki obojen. Koja je ideologija današnje vladajuće strukture u Crnoj Gori?

http://www.portalanalitika.me/images/biblioteka/decembar_2010/radonjicbijest.jpg

RADONJIĆ: Nema moderne politike bez ideologije i nema ideologije van politike. Komunistički odnos prema religiji temeljio se na dvijema pretpostavkama. Prvo, da objašnjenju treba dati prednost nad vjerovanjem, a razumu nad misticizmom.
Loša tumačenja tih dviju pretpostavki i njihovih prevođenja u ideologiju nepodnošenja svega što se suprotstavlja njihovom pogledu na svijet drugo je pitanje i može se porediti s onim što je crkva radila u vrijeme inkvizicije, ili proizvodeći instituciju jeresi.
Ali, bilo je komunističkih zemalja, i to komunističkijih od naše u kojima niti su vjerske organizacije bile na udaru, niti je za članove komunističkih partija bilo zabranjeno ispovijedanje vjere. I na prostoru bivše Jugoslavije su iskustva u tom pogledu bila različita.
Što se sadašnjih crnogorskih političkih partija tiče, na vlasti i u opoziciji, nijedna od njih ne bježi od ideologije - čak nijedna od njih ne bježi ni od korišćenja religijskih osjećanja ljudi u ideološke svrhe. A što je ovo paktiranje sa crkvom, ili sukobljavanje s njom, do emanacija toga? Manifestacija pokušaja da se i čovjekovo religijsko ubaci u kola političkog i da se preko njega lakše ostvaruju neki ciljevi koji su u skladu sa ideologijama partija.

Ćipur
21-12-10, 02:52
ANALITIKA: Crkve na Balkanu, pa i SPC, kao kako sami kažete, najuticajnija u Crnoj Gori, ponašaju se kao prvenstveno politički faktori. Da li će i dalje težiti održanju te pozicije?

RADONJIĆ: Crkva se uvijek miješala u političke stvari. Ne samo kod nas. Ona se nikada nije ograničavala samo na sferu duhovnog, na „otvaranje širih i izvjesnijih puteva prema Tvorcu“, već je nastojala da čovjeka zahvati u svoj njegovoj suštini. Ne treba se zanositi da će jednoga dana postojati neka crkva koju neće interesovati politika i političko.
Međutim, u tom dijelu crkvenog angažovanja javljaju se velike razlike. Ako neko uzme, recimo, platformu koju je Katolička crkva usvojila u vrijeme, mislim, pape Đovanija XXIII, ranih '60-tih prošloga vijeka, i uporedi je sa najprogresivnijim političkim platformama svijeta onoga doba, neće naći bitne razlike. Imate i crkve koje, međutim, pribjegavaju vrlo konzervativnim ideologijama i orijentacijama, proizvodeći stanja kakve su neke crkve kod nas proizvodile tokom nekoliko posljednjih decenija. To i danas čine, noseći barjak najvećih međunacionalnih i međudržavnih isključivosti i animoziteta.
Uostalom, treba se podsjetiti nečega što ljudi gube iz vida - da su crkve organizacije koje su stvorili ljudi, po mjeri svojih interesa i ciljeva.

ANALITIKA: Jedna od teza zagovornika potpuno autonomnog djelovanja crkve jeste da je crkva starija od svake države, te da je njeno pravo, po pravu prvenstva, apsolutno i dominatno nad državnim pravom, a da su crkveni zakoni iznad državnih...

RADONJIĆ: Naravno da će crkveni oci u okviru svoje propagande, koja je čisto politička, reći da je crkva starija. Crkva je specifična vjerska organizacija, nastala u okviru hrišćanstva i nigdje drugo. A hrišćanstvo, kao što znamo, nije ni prva, niti najveća svjetska niti najveća monoteistička religija. Ima i većih i starijih. Mnoge religije, i velike, i stare i uticajne, nemaju boga i božanstvo, već vjeruju kultu prirode ili već nečem drugom. Mnogi iz neznanja i neukosti misle da sve vjeroispovijesti imaju crkve. Nemaju! Još u 12. vijeku prije nove ere, Kina je imala državnu organizaciju na nivou na kojem su postojala vrlo precizno definisana, pa i po međusobnim odnosima, ministarstva, za koja se takođe često smatra da su proizvod novog doba.
Dakle, lako se može zaključiti ko je stariji. Starije su države, i to mnogo. Vjerovanja je bilo i prije pojave država, ali crkava nije. Uostalom, i monoteizmi su često nametani silom državne politike, uz mnogo krvi i ratovanja. Tako je i hrišćanstvo šireno. Jer, oni koji su bili na čelu tih država, računali su, a pokazalo se da nisu bili u krivu, da će im religija i religijsko prevedeni u političku ideologiju, poslužiti za ostvarivanje njihovih velikodržavnih ciljeva i održavanje na vlasti.

ANALITIKA: Kako ocjenjujete položaj SPC u Crnoj Gori, koja ima centar u drugoj državi?

RADONJIĆ: Kada govorimo o poziciji Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, često optužujemo kralja Aleksandra Karađorđevića, zaboravljajući da je mjesec dana nakon Podgoričke skupštine, na istoj etičkoj, ideološkoj i političkoj podlozi, arhijerejski sabor Crnogorske pravoslavne crkve donio odluku o pripajanju Crnogorske crkve Srpskoj crkvi, odnosno crkvi koja će se formirati u budućoj zajedničkoj državi.
Prema tome, Crnogorska crkva je sebe prinijela na oltar, i otuda SPC sada polaže pravo na svoje prisustvo u Crnoj Gori. Naravno, ta prava su u nekom smislu ukinuta aktima nove vlasti poslije II svjestkog rata, ali stvari nisu suštinski ukinute.
Mi slavimo mitropolite kao velike državotvorce. Zaboravljamo, pri tom, da zavirimo u to – koje su to njihove projekcije crnogorske države i koja su to njihova džavotvorna shvatanja? I uporno odbijamo da o tome pričamo. Kad bismo to pitanje otvorili, vidjeli bi da među njima nema nijednog, ama baš nijednog, koji je na tu temu promišljao konzistentno i moderno.
Štaviše, bilo je ucrnogorskoj istoriji perioda kada su, dobrim dijelom katastrofalnim greškama upravo njenih vladara, napravljeni potezi čiju besmislenost Crna Gora sada plaća.
U vrijeme formiranja nacionalne svijesti, ubacivani su elementi koji su jačali uticaj religijskog i otvarali prostor za interpretacije da su svi Crnogorci Srbi ili, makar, da je srpska vjera u Crnoj Gori.
Kod Mitropolita Petra I postoji samo jedna vizija te vrste, izložena u njegovom čuvenom projektu o „slavenoserpskom carstvu“ koje bi obuhvatalo dosta širok prostor, do Drača, Skoplja, i u kojem bi on, kao ruski namjesnik, bio „šef“. Druge projekcije on nema. Petar II, kad razmišlja o tome što bi na Balkanu trebalo da se desi, nakon tada već izvjesnog povlačenja Turaka, on govori o „vaskrsu“ bugarskog carstva, makedonskog carstva, srpskog carstva, ali Crnu Goru kao jedinicu – nema. Kralj Nikola takođe ima fikcije o ujedinjenom srpstvu na čijem će on biti čelu.
Kada je Crna Gora nestala, 1918. godine, nestala je i crnogorska crkva, u čijim se redovima, uostalom, kao i u glavama onih koji su joj bili na čelu, nikada nije javljala crnogorska država. Oni su se borili za „naš“ narod, za „našu“ slobodu. U to „naše“, bilo je naravno i odrednica crnogorska, ali se u kontekstu modernog državotvornog smisla, nije razmišljalo.
Ali, nije problem u tome što Srpska crkva hoće, i u onome što čini. Ona je zbog toga tu. Zadatak njenih prelata je, oni to ne kriju, politički, i oni ga obavljaju i obavljaće ga, sve dok budu mogli. A mjeru njihove mogućnosti ne određuju oni, nego Crna Gora. Danas je Srpska pravoslavna crkva najmoćniji politički faktor u Crnoj Gori.

ANALITIKA: Moćniji i od DPS-a?

RADONJIĆ: Jeste! I od DPS-a. Jer, DPS i vlast su obavezani zakonom. Srpska pravoslavna crkva ne podliježe crnogorskim zakonima. Ona se ponaša bukvalno kao ekstraustavna. Što god da radi, Crna Gora ne pokazuje moć da može to da osujeti. To što je podignuta crkva na Rumiji, mimo zakona, to što čine sa sakralnim objektima, to što čine u sferi finansijskog poslovanja, to što čine politički, u krajnjoj liniji- zorno propagirajući svoju anticrnogorsku opredijeljenost - je nešto što niko u Crnoj Gori ne kontroliše. A sve su to stvari koje spadaju u ingerencije onoga ko vodi državu.

Gordana BOROVIĆ

http://www.portalanalitika.me/drutvo/tema/16453-crna-gora-je-zemlja-okrnjenog-suvereniteta-.html